Prošlo je eto par dana od jedne zapravo tužne vijesti koja mi je pristigla na mail zbog koje kao posljedicu morat ću ugasit jedan od linkova.
E sad reći ćete neš' ti tuge, neš' ti linka ili neš' ti festivala koji se ugasio. No ja ne bih tako. Ipak je to jedan od mojih prvih festivala na kojem sam bio i upoznavao se sa stanjem filma unas danas i zapravo svojevrsnim novim uzletom filma kroz jedan novi puno ljepši, ugodniji vid njegova prikazivanja.
Bio sam samo jedan od svjedoka, (uz nadam se pokoju ili pokojeg od vas) nastanku a kako to i u životu nas smrtnika biva, i neumitnom kraju jednog filmskog festivala u Hrvatskoj. Kad ove retke pišem pada mi na pamet jedna rečenica jednog meni jako dragog prijatelja, novinara i filmskog kritičara koji je komentiravši ovo ipak posvemašnje bujanje hrvatske festivalske scene rekao za jedan festival ( nije pristojno imenovati koji) neka ... "umre" kad već ne mogu složiti kako spada program privlačan publici.
Naime iz dana u dan se susrećemo sa sve većim brojem festivala. Tako je nedavno u Vrsaru bio porinut u filmsko more i festival erotskog filma a ovih dana je na Braču u Supetru bio startan prvi hrvatski otočki filmski festival.
Sad ispada da se ja sa svojim vrlo upućenim i stručnim frendom slažem oko njegove konstatacije navodeći prethodno nove festivale, no to ipak nije tako. Osobno pogotovo u vrijeme svjetske ekonomske krize i one puno vremenski duže i opasnije, ali ipak samo lokalne pojave (vezane pa skoro rekao bih isključivo za Hrvatsku), krize duha i kulture... ne nikako nisam za to.
To umiranje festivala nije pojava koja se usko može povezati sa ekonomskom krizom jer je bilo je i unazad par godina festivala koji su se poput zvjezda padalica pojavili na ljetnom nebu Hrvatske i sagorili u godinu dvje i ne okrznuvši kako spada medijski prostor. Pri tom mi pada na um Pool film festival. No ko' što to prethodno spomenuh i to se dešava.
Iskreno sam se nadao unatoč tome što sam svjedočeći nekoliko godina uzastopce ne baš velikoj popularnosti kratkometražnog filmskog festivala u Taboru da do toga neće doći i da će se zadesiti neki ... vratolomni obrat kojim bi taj festival zasjeo na mjesto koje mu pripada. No, tome nije tako.
Zato me je i nekako zatekla vijest o ukidanju i svojevrsnoj transformaciji ili vojničkim riječnikom pregrupiranju snaga u neki drugi vid festivala (kako u mailu direktor tog sad već bivšeg festivala tvrdi). Ne znam kako će i to završiti, no nadam se da se neće odustati od ove kratkometražne varijante ako još ima snage za ponovni uzlet.
Činjenice su TFF-u podosta išle na štetu. Naime Zagreb nije daleko, ali niti toliko blizu, a publiku na koju se cilja tim festivalom ipak je probrana i većma studentske provenijencije. Dakle nema se para nema se s čim im je geslo pa se time i treba voditi i pri organiziranju.
Jedan od razloga padu popularnosti je i kalendarska blizina jednom ipak starijem, popularnijem i obuhvatnijem festivalu koji nije usko specijaliziran samo na kratku varijantu, mislim na Motovun. Naravno tu je i Pula ali na taj festival, ta od TFF-a ciljana publika i onako ne ide. Lova i sve se čuva da se ode na Motovun ili negdje drugdje ali nikako baš specijalno u Pulu. Dakle preblizu je bio pozicioniran motovunskom događaju. Marketinški također nije bio dobro pozicioniran na tržištu koje je ... pa pomalo zasićeno događajima, a pogotovo ljeti kad je svima draže otići negdje gdje puše svježi povjetarac sa morske pučine.
Žao mi je i jer je festival unatoč svemu što mu je išlo nauštrb imao odličnu lokaciju. Nešto kao mali Motovun. Bilo je tu i jedne godine kamp, no tradicija sa tim se nije nastavila. Ne znam koliko je imalo utjecaja na publiku skoro pa stalno izgnanstvo ovog festivala iz svog prirodnog ili rodnog staništa, no ... nije bilo sreće jer se Tabor non stop obnavljao. Osobno mi se svidjela lokacija u dvorcu Oršić ponad spomenika znamenitoj seljačkoj buni. To bi mislim većini više odgovaralo, ali i o tome treba dobro prosuditi i još jednom produmati.
Naravno to što je to bio festival kratkometražnog filma bila je i svojevrsna mana jer je kako sam i sam na vlastitom primjeru naučio, festival se borio i sa jednim većim zlom a to je opća ignorancija jednog dijela moguće publike. Ona koja je radije birala ne otići i vidjeti kratki film o konjima jer je to možda ipak predosadno i preartistički, no pri tom se niti jedan tren ne osvrnuti na ipak prozaično jezičko značenje kratkometražnog filma, a to je da on stvarno kratko i traje.
Tako se zadesilo da na taj "jadan" film o konjima koji je bio na repertoaru unazad par godina nisam unatoč svim svojim verbalnim nagovaračkim skilsima uspio nagovoriti jedan prijateljski par da ga odu pogledati. Oni jednostavno unatoč hrabrosti i avanturističkom duhu koji posjeduju nisu uspjeli prelomiti u sebi iskonski ljudski strah od dosade i otisnuli se u odiseju gledanja filma o konjima od 3 minute. Eto nije da sam ja sad neki trgovac ali ljudi nisu unatoč svemu i informatičkom dobu dobro upućeni i treba ih sustavno obrazovati i hrabriti ... ko zna koji su onda dometi nas samih.
I na kraju ostaje samo Nada, iako je ona zadnja izašla iz kutije V(j)era je tu da je podrži.
Dakle s V(j)erom u nepobjedivi kulturni duh mojih Zagoraca, želim im da se što prije dignu iz konopaca i krenu dalje.
Post je objavljen 13.07.2009. u 23:30 sati.