utorak, 27.11.2012.
Music LP-Underground - #100
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 04.12, 2012 u 19:10 sati Indexi – “Modra Rijeka” Prije 50 godina nekoliko sarajevskih mulaca, koji su tek upisali fakultet odlucili su osnovati svoj bend. Ime su uzeli po onome sta im je bilo pri ruci - po idexu. Vjerovatno ni u snu nisu mogli pretpostaviti da ce se o njima pisati i nakon toliko godina, a jos manje da ce postati jedna od najznacajnih rock grupa na nasim prostorima. Mnogi od njih danas nisu medju nama, ali sjecanja su i te kako friska. Emisija je kao sta mozete pretpostaviti, posvecena nasoj grupi, Indexi. Uz kronologiju rada grupe, nastojat cu prikazati onu progresivniju stranu njihovog stvaralasta. Isto tako, u emisiji cu iznjeti jednu (skoro) zaboravljenu frapantnu cinjenicu o singlici "Plima". Informacija se ocito zagubila prije dolaska interneta, te je nema ni na majki svih mreza. Nevjerovatno ali istinito! Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide stota emisija Music LP-Underground! Kako broj 100 predstavlja neki okrugli broj, pa se za te okrugle brojeve uvik napravi nesto posebno, tako sam za ovu priliku pripremija malo neobicnu emisiju za nasu koncepciju, emisiju o nasoj grupi, Indexi, a u povodu pedesete godisnjice okupljanja sastava. Dakle, stota emisija u povodu pedeset godina od nastanka banda. Mogao sam za ovu priliku odabrati nebrojeno drugih bandova, koji su na svjetskoj sceni donjeli daleko vise od Indexa, ali zasto ne odati pocast ljudima iz naseg okruzenja, a pogotovo ako su to i zasluzili. Jos jedna mala napomena, na kraju uvog uvoda. Osobno, Indexe svacam i promatram kao nasu grupu. Pod tim pojmom “nasa” kategoricno izbacujem geografske pojmove i lokacije novonastalih drzava. Ono “nasa”, odnosi se na muzicku scenu tog doba. I to “nasa” podrazumjeva da je Time nasa grupa, isto kao Indexi, isto kao Smak, isto kao Leb i Sol, isto kao Metak, isto kao Korni Grupa, isto kao Srce, isto kao stotine dobrih sastava sa prostora bivse nam zajednicke drzave. U emisiji cu donjeti stvaralastvo Indexa kroz faze koje su prolazili, ali sa fokusom na progresivni dio. Onaj drugi, slagerski, kojeg veceras necemo doticati, jer je van koncepcije ove emisije, nalazi se na mom blogu. I odmah na pocetku da poentiram na par cinjenica. Indexi su bili najdugovjecnija i jedna od najznacajnijih pop-rock grupa na ovim prostorima. Indexi su bili grupa koja je napravila najveci iskorak prema etabliranoj rock sceni na europskom kontinentu, iako nikada nisu imali nikakve aspiracije da se lansiraju van granica ondasnje Jugoslavije. Raspon njihovog djelovanja seze od osnutka, 1962 godine, pa sve do 2001 godine. U tom su razdoblju objavili dva studijska albuma, 27 singlica, te 12 kompilacija. Ono sta je interesantno, i potpuno nejasno, prema podacima koje san nasao spremajuci ovu emisiju, sav taj objavljeni opus je manji od onog neobjavljenog. Mogu samo nagadjati o cemu se radi i kakva je muzika ostala na policama, koja nikada nije ugledala svjetlo dana. Zasto je tomu tako i dali se te snimke ikada misle objaviti, za sada, ostaje bez odgovora. Grupa Indexi osnovana je 1962. godine u Sarajevu i postala je sinonimom izuzetne sarajevske rock-skole. Osnovala je grupa studenata, pa otuda i sam naziv grupe. Osnivaci Indexa su: ritam gitarista Ismet Nuno Arnautalic (koji ce kasnije sa Goranom Bregovicem i Zoranom Redzicem osnovati grupu Jutro, koja se potom preimenuje u Bijelo Dugme), i bas gitarista Sefko Aksamija. U prvobitnoj postavi su jos bili, solo gitarista Slobodan Misaljevic, klavijaturista Djordje Uzelac i bubnjar Nedim Hadzihasanovic. Prvobitni repertoar im se sastojao od instrumentala, obrada svjetskih hitova grupa kao što su The Shadows i The Kinks. Povremeno im se pridruzivao pjevac Alija Hafizovic. 1963 godine dolazi do prve smjene unutar banda. Nedo Hadzihasanovic odlazi, i mjenja ga Djordje Kisic. Prvi zapazeniji nastup imaju na prvoj Gitarijadi u Beogradu 1964 godine. Indexi osvajaju drugo mjesto i kao nagradu dobivaju sansu za snimanje prvog singla. Na singlu su se nasle obrade hitova, ali i jedna orginalna tema “Nikada”, koju je komponirao Ismet Arnautalić, a koja se uzima kao prva autenticna rock kompozicija u ondasnjoj BiH. Te iste godine Indexima se prikljucuje pjevac Davorin Popovic, koji je do tada nastupao s grupom Pauci. Tokom 1965. dolazi do osipanja prvobitne postave. Grupu napustaju Slobodan Misaljevic, Sefko Aksamija i Djordje Uzelac, a iz grupe Lutalice dolaze gitarist Slobodan Bodo Kovacevic i basist Fadil Redzic Nakon etabliranja te postave, Indexi nastupaju po festivalima, utiruci si put dvostrukom zivotu pod svjetlima reflektora. Naime, u to vrijeme vecina grupa koje su imali progresivne afinitete, su bile prisiljene nastupati po festivalima, jer je to bija jedini nacin da dopru do siroke publike, te time dobiju sansu za kakva-takva vinilna izdanja. I dakako, time su se financirali. Posebno za Indexe, moglo bi se reci da su progresivni rock svirali radi svoga “cheifa” Sljedom toga, Indexi, ne samo da su bili dio takvog sklopa, vec su predstavljali vodeci band sa takvim pristupom. Slagerski opus Indexa je poprilicno velik i kao sta smo rekli, o njemu necemo veceras. Za one koje interesira taj dio karijere banda, na mom blogu je takodje prezentiran cijeli kompilaciski album “Sve Ove Godine”, sa linkovima na youtube.
Dolaskom orguljasa i kompozitora Kornelija Kovaca, 1967. godine, Indexi se okrecu svojem materijalu, i dakako, pod uticajem Kornelija, zapocimaju sa progresivnijim pristupom ka kompoziciji. Pocetkom 1968 godine, bubnnjar Djordje Kisic napusta grupu, a na njegovo mjesto dolazi Miroslav Saranovic Nedugo nakon par zapazenih nastupa i osvojenih nagrada po festivalima, Indexe napusta Kornelije Kovac, te na njegovo mjesto dolazi Djordje Novkovic. Kornelije dakako, u Beogradu, osniva Korni Grupu. I onda dolazi 1969 godina. Povjesni datum u karijeri grupe, ali isto tako, povjesni datum rocka na nasim prostorima. Datum koji je trebao biti ispisan zlatnim slovima u muzickoj povjesti nasih prostora. Naime, polovinom prvog mjeseca grupa ulazi u studio da bi snimila ono sta ce se tokom svih ovih godina profilirati kao mozda najjace i najvece rock ostvarenje na ovim prostorima, a usudija bi se reci, i sire. Slobodan Bodo Kovacevic je skladao temu, a tekst napisao Davorin Popović – i rodila se “Plima”. Ta je godina bila u znaku Indexa. I pored bujanja rock scene i stotina novih sastava, Indexi su udarili svoj pecat toj godini, desetljecu, a vjerovatno i cjelokupnoj epohi rock muzike na nasim prostorima. Po svom izlasku “Plima” obara sve domace rekorde, da bi se, bez ikakve promocije, sama prelila na strane top liste. I tu sad dolazimo do jedne cudne, da ne kazem zalosne cinjenice. Naime, u zaborav je pala cinjenica, da je “Plima” dosla do cetvrtog mjesta engleske top liste, uz bok najvecim izdanjima tog doba. Posto je u to vrime bilo nekoliko top lista, ne mogu se sjetit o kojoj se radilo, no u jedno sam siguran – bila je Engleska i bilo je cetvrto misto. Nadalje, jos vece priznanje Indexima je doslo iz Luksemburga. Svi koji smo zivili u to vrime, znamo koju je ulogu u nasim zivotima imao Radio Lukemburg. Bija je to prozor u svjet muzike. I na tom radiju, kojeg su slusali miljuni sa obje strane zeljezne zavjese, “Plima” je sedmicama, a vjerovatno i misecima bila na samom vrhu top liste. Na singlici su se nasle jos dvije teme, “Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla”, te “Pogledom ugasila je plamen”. Ovaj put cu se osvrnuti na “Pogledom ugasila je plamen”, koja po senzibilitetu cak premasuje “Plimu”. Slusajuci je tokom svih ovih godina, tema mi se nametnula kao nosilac singlice, skoro pa i cjelog opusa Indexa, a ne “Plima”. Ako mislite da je to hrabra izava, poslusajte je pazljivo. Na temi su Indexi na svom vrhuncu, kako kreativnom, tako muzickom. Davorin je na svom terenu i tema je napravljena za njega i samo za njega. (Josipa, Massimo – sta cekate !!) Namjerno sam razlucija muzicki od vokalnog djela, jer oba zasluzuju poseban osvrt. Davorin Popovic vise nikada nece postici svojim glasom tu kolicinu emocija koju nesebicno isporucuje i savrseno kreira prigusenu atmosferu popracenu nevjerovatnim aranzmanom. Sa muzicke strane, cijeli band se utapa u duboko plavetnilo intime vokala. Mozda grubo za reci, pogotovo u odnosu na ostatak opusa banda, ali dinamika i intezitet teksta, njegova izvedba, te savrseno koegzistiranje sa muzikom, cini temu jedinstvenom pricom za sebe. Toliko posebnom da se moze ispricati samo jednom i nikad vise. Singlica “Plima” je nase najjace vinilno izdanje na 45 okretaja i tu se vise nema sta oduzeti ni dodati. Svaka cast svima koji su se okusali na tim okretajima, ali “Plima” i “Pogledom ugasila je plamen” ostaju tandem kojem se gleda u ledja. Indexi - Plima Jos jedan dogadaj je obiljezio to plodno razdoblje stvaralastva Indexa. U desetom mjesecu iste godine, nakon “Plime”, Indexi snimaju “Negdje na kraju u zatisju”, koja postaje prva rock tema na nasim prostorima, koja je trajala duze od 10 minuta. Bija je to projekt kompozitora Slobodana Kovacevica i pjesnika Zelimira Altarca Cicka. Krajem 1969. godine Ismet Nuno Aranutalic odlazi u vojsku, da bi po izlasku sa Goranom Bregovicem i Zoranom Redzicem osnovao sastav Jutro, iz kojeg je, kako smo rekli, proizaslo Bijelo Dugme. Pocetkom 1970. godine ponovo dolazi do personalnih promjena. Djordje Novkovic se pridruzio grupi Pro Arte, a zamijenio ga je Ranko Rihtman. Te godine, na rock veceri Zagrebackog festivala, Indexi nastupaju sa pjesmom „Da sam ja neko“, koju je komponirao Hrvoje Hegedusic, na tekst Maje Perfiljeve. Osvajaju drugo mjesto, iza Korni grupe. „Da sam ja neko“ biva objavljena kao singlica. Na “b” strani se nasla “Svijet u kome zivim“ I prije nego poslusamo u cjelosti ovu singlicu, jadna mala digresija. Naime, Indexi su u ovoj fazi stvarlaastva uspjesno izbjegli zamku teksualne banalnosti, toliko svojstvene rockerima toga doba. Mudro su odabirali kvalitetne tekstove poznatih i manje znanih pjesnika, te ih uglazbljivali. Samim takvim odabirom dobili su image grupe kod koje se slusa muzika, ali i tekst. Ajmo na singlicu. Sljedi „Da sam ja neko“ i “Svijet u kome zivim“ Sljedece godine, takodjer na rock veceri festivala Zagrebfesta, Indexi su izveli ambicioznu kompoziciju „Izvor“, istog kompozitorskg tandema, Hegedusic/Perfiljeva i ovaj put osvojili prvo mjesto, ispred Korni grupe. Nazalost, zahvaljujuci macehinskom odnosu diskografske kuce, pjesma nikada nije snimljena ni objavljena na vinilu. Koja steta! Nedugo nakon triumfa u Zagrebu, iz grupe odlazi Ranko Rihtman. Njega mjenja Vlado Pravdić, koji isto tako nedugo nakon toga odlazi da bi se pridruzija Bregovicu u sastavu Jutro, potom Bijelo Dugme. Enco Lesic dolazi umjesto Vlade, te u prvom mjesecu 1972. godine Indexi izdaju svoj mega hit na ovim prostorima, temu Enca Lesica, „Sve ove godine“. No, ni Enco se nije dugo zadrzao. Napusta grupu da bi u Zagrebu osnovao Spektar. U proljece 1972. godine Indexi nastupaju na prvom Boom festivalu, odrzanom u Ljubljani, a koncertni snimak pjesme „Hej ti, mlado momce” zabilježen je na duplom albumu s ovog festivala. Potom nastupaju na Zagrebfestu s pjesmom “Sanjam“, uhodanog tandema Hegedusic/Perfiljeva, da bi ubrzo po povratku u Sarajevo uradili i pjesmu “Balada”. Obje teme su se nasle na singlici, koji se povjesno gledajuci, smjesta odmah iza “Plime” i defacto, predstavlja vrhunac ovog djela karijere banda. Proslavljajuci desetu godisnjicu djelovanja, Indexi odrzavaju veliki koncert u prepunoj Skenderiji. Nazalost, izuzev rijetkih povremenih izleta rock vode, ovaj koncert se komodno moze uzeti kao kraj plodnog djela rock karijere Indexa i njihovo definitivno skretanje u slagerske vode. To mozda nebi nosilo toliki negativni predznak, da nije doslo do neprirodne fuzije sa Pro Artama, Novkovicevim ljigavim hopa-cupa sastavom. U ovoj kombinaciji, ni muzika nije mogla biti drugacija, te radi mentalnog zdravlja preskacemo ovaj dio. Ono sta je u ostatku karijere nama interesantno i vrijedno spomena, je, ambiciozni album “Modra Rijeka”, napravljen na stihovima pjesnika Maka Dizdara iz njegovih zbirki “Kameni spavac”i “Modra rijeka“, izdan 1978 godine. Taj album ce zauzeti drugu polovinu emisije. Sa “Modrom Rijekom”, Indexi se vracaju jakoj autorskoj muzici. LP su producirali Nikola Borota - Radovan i Indexi, materijal je miksan u Minhenu u studiju "Barbarossa". Kao gosti na albumu su bili, Tihomir Pop Asanović i Ranko Rihtman, stihove je recitirao glumac Fabijan Sovagovic, a omot ploce je likovno opremio akademski slikar Mersad Berber. Sve u svemu, izuzetno umjetnicko dostignuce, kako u dizajnu samog omota i popratnog sadrzaja LP, kasnije CD-a, tako u muzickom i nadasve u poetskom pristupu. Poslusat cemo Indexe i njihov album “Modra Rijeka”
Indexi - Modra Rijeka Sa zadnjim notama albuma, zavrsit ce muzicki dio emisije. U nastavku cemo se osvrnuti na nastavak karijere banda. Indexi su nastavili i nakon “Modre Rijeke”. Ali njihov put je bija omedjen festivalima na kojima su izvodili redom beznacajne pjesmuljke, ali sa kojima su bili redovni posjetioci top lista domacih izvodjaca. Tokom rata u BiH Indexi nisu bili aktivni, iako su snimili temu "Ulica prkosa", koja je nastala kao protest na situaciju u opkoljenom gradu. Da spomenemo i to, Davorin Popovic, Djordje Kisic i Fadil Redzic, su cijelo vrijeme bili u Sarajevu. No, 1995 godine, sastav ponovo sluzbeno obnavljaju svoj rad. Izmedju ostaloga, tri puta su nastupali u Londonu, a bili su cesti gosti i u drugim europskim gradovima i prijestolnicama. Interesantno je, da su u prvom mjesecu 1996. godine svirali pet uzastopnih rasprodanih koncerata u zagrebackoj dvorani "Vatroslav Lisinski". Te iste godine u cetvrtom mjesecu, odrzavaju tri rasprodana koncerta u beogradskom Sava centru i jedan u novosadskom SPENS-u. Ajmo spomenuti i jos jednu cinjenicu. 1999 godine, Indexi su objavili tek drugi studijski album "Kameni cvjetovi", na kojemu su se vratili svom izvornom rocku zvuku, koji se najviše ogledao u tretmanu gitara i orgulja. Jedna mala napomena kad govorimo o albumima. Razlog nespominjanja prvog albuma lezi u cinjenici da u stvari on nije bija izdanje sa novim materijalom, vec zbir dotadasnjih vec izdanih radova. Posljednji koncert, Indexi su imali u Banja Luci, u dvorani Borik, u petom misecu 2001. godine. Davorin Popović je umro neposredno nakon njega, i to je bija definitivni kraj, nase najdugovjecnije grupe. Mnogobrojni clanovi Indexa vise nisu medju nama. Neka im je mirna rockerska zemlja! I za sam kraj emisije, kao i uvjek, nesto kao zakljucak ili poanta ili nazovite kako hocete. Uglavnom sad bi trebalo rec nesto pametnoga, sta do sada nisan reka. Promatrajuci genezu razvoja Indexa namece se pojam kulturoloskog faktora, koji egistira u sredini koja ima takvu povjest kao Bosna, odnosno Sarajevo u to vrijeme. Naime, kada je u pitanju razvoj zapadnoeuropske kulture, pa tako i različitih supkultura, Sarajevo je uvijek imalo mali problem - grad se ne nalazi na pravcu Ljubljana - Zagreb – Beograd, kojom su proticali sluzbeni trendovi. To geografska dislokacija ga je dovela u jedan poseban polozaj, kad biva otvoren uticajima koje ne pozna ni jedan od centara muzike tog doba. Taj geo-politicki nedostatak, Sarajevo je kompenziralo jednim posebnim stanjem duha koje daje pecat kreativnim tvorevinama koje tu nastaju, a koji je posljedica vijekovnog mijesanja kultura i uticaja na ovom tlu. To ce posebno doci do izrazaja krajem sedmadesetih i pocetkom osamdesetih, kad Sarajevo postaje centar rock muzike naseg podneblja, iznjedrivsi mnogobrojne bandove koji su ostavili debelog traga na ondasnjoj sceni. Rastuci i razvijajuci se u toj, uvjetno receno, izoliranoj sredini, Indexi pronalaze svoj stil, svoj izricaj i dopiru do sirokog kruga slusalaca, koji kad su ih jednom culi, slusaju ih cjelog zivota. Mislite li da je to malo? Ovom prilikom mozemo citirati Dadu Topica, koji je govoreci o Indexima rekao ovo: "Tvrdim da su Indexi bolji od Beatlesa. Oni su poceli svirajuci autorske pjesme i tako se proslavili, dok su Beatlesi, koji su poceli svirati iste godine, karijeru poceli izvedbom obrade pjesme "Besame mucho" I u nastavku je dodao: ”Indexi su prica o zivotu i trajanju, to je prica koja ce se pricati i narednih 50, 100 i vise godina”. Tesko da se mogu potpuno sloziti sa Topicem kad su u pitanju Beatlesi i Indexi, ali ono di se mogu sloziti, je jednostavna cinjenica, da su Indexi prica koja ce se pricati jos dugo, dugo vremena. I za sam kraj, ono o cemu mulci koji su osnovali Indexe prije pedeset godina nisu mogli ni sanjati. U BiH je ustanovljena godisnja muzicka nagrada “Indexi”. Da se pravdu i pravicnost pita, ova bi nagrada bila ne samo za BiH, nego za cijelokupan prostor bivse drzave, jer muzika nikad nije priznavala podjele na “nas” i “njih” i nikada nije opalila niti jedan metak. Zasto je onda ogranicavati necim sa cime nema nikakve veze? I tek tada bi uspomena na Indexe dobila svoju pravu velicinu, a band priznanje za sve sta je napravio u muzici. Eto! Za one koje interesira ono drugo lice Indexa, dolje su linkovi na najpoznatije pjesme.
Indexi - Predaj se srce Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
utorak, 20.11.2012.
Music LP-Underground - #99
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 27.11, 2012 u 19:10 sati Grand Funk Railroad – “Greatest Hits” Zarili su i palili po Americi krajem sezdesetih i pocetkom sedamdesetih. Sta ih je kritika vise mrzila, to se rijeka fanaticnih sljedbenika povecavala. Imali su sest uzastopnih albuma na vrhovima top lista i svi su bili redom platinasti. Koncerti su im bili svete mise rock 'n' rolla. Bili su to koncerti, vecinom iznad 50 000 dusa, na kojima je vladala masovna histerija i potpuni trans auditorija. S obzirom na sve to, bilo bi za ocekivati da ce iza sebe ostaviti traga u muzici tog doba. Nista od toga. Pali su u zaborav zajedno sa svojom muzikom! Zasluzeno ili ne? Saznajte u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Predstavljam jednu grupu koja sa undergroundom ima veze, koliko i porezni sistem u Hrvata sa zdravim razumom. Nadalje, grupa koju cu veceras predstaviti, ni po kojim kriterijima onoga doba ne spada u kaktegoriju muzike kojom se ovdje bavimo. Namjerno san reka, “onog doba”, jer za danasnje, grupa koju cete veras cuti, kao i njena muzika, ma koliko banalna i infantilna bila prije cetrdesetak godina, danas bez problema nalazi svoje mjesto na samim vrhovima ove kreativne medijske pustinje bezobzirnog komercjalizma i masovno nametnutog konzumerizma. Predstavljam grupu Grand Funk Railroad. Grand Funk Railroad su zarili i palili po Americi krajem sezdesetih i pocetkom sedamdesetih. Sta ih je kritika vise mrzila, to se rijeka fanaticnih sljedbenika povecavala. Imali su sest uzastopnih albuma na vrhovima top lista i svi su bili redom zlatni, a kasnije, platinasti. Koncerti su im bili svete mise rock 'n' rolla. Bili su to koncerti na kojima je vladala masovna histerija, kaos i potpuni trans auditorija. S obzirom na sve sta smo do sada rekli, bilo bi za ocekivati da ce iza sebe ostaviti traga u muzici tog doba. Nista od toga. Pali su u zaborav zajedno sa svojom muzikom! Zasluzeno ili ne? Odlucite sami, ko je bija u pravu, publika ili kritika – zaborav ili pamcenje Tamo daleke 1969 godine, Mark Farner i Don Brewer su bili clanovi nepoznate grupe Terry Knight and the Pack. Treci buduci clan grupe, Mel Schacher za to vrime nastupa sa grupom Question Mark & the Mysterians. I u svemu skupa, nista posebnog, samo jedne od stotine tisuca grupa u to vrime. Sticajem okolnosti, trojka se susrece, a da stvar bude cudnija, kompanjon iz banda Terry Knight and the Pack, Terry Knight, postaje im manager. Taj isti Knight, pokusava smislit ime buducem bandu, te mu pada napamet apsurdna kombinacija rijeci, bez ikakvog znacenja. Naime, Michigan je bija poznat po zeljeznici, kojoj je ime bilo Grand Trunk Western Railroad. Igrajuci se besmislom, toliko popularnom u to vrime, pada mu napamet kombinacija sa funkom, takodje popularnim muzickim smjerom u to vrime. Dakako, sam smjer nije imao apsolutno nikakvih dodirnih tocaka sa muzikom grupe, ali lipo je zvucalo. 1969 godine, grupa dobiva sansu za prvi veliki nastup, na Atlanta Pop Festivalu. Nakon odsviranog seta, reakcija publike je bila toliko dobra, da je band dobio ponudu da nastupi i sljedeca dva dana. Dakako, to nije proslo nezamjeceno, te joj ubrzo pristupa predstavnik diskografske kuce Capitol Records. Ugovor biva potpisan ubrzo nakon toga. Band je konstruirao svoju sviru na temeljima power-tria, ala Cream, i garaznog/sirovog bluesa. I to je upalilo. Uz pomoc sposobnog Terry Knighta, koji je bija zaduzen za marketing, grupa razvija svoj prepoznatljivi stil. Koliko su u stvari ovdje moze govoriti o specificnom stilu? Prije bi se moglo reci, da je Knight svojom sposobnoscu uspija izdignuti band iznad stotina slicnih, i to marketinskim pristupom. Dakako, sve mu to nebi poslo za rukom da grupa nije stvorila podlogu za to. I prije izdavanja svoj prvog albuma, grupa postaje koncertna atrakcija. Postaju poznati po beskopromisnim, veoma glasnim koncertima, na kojima publika dolazi na svoje. To na svoje, malo uvjetno shvatiti, jer podrazumjeva opci kaos, totalno ludilo od prvih odsviranih nota do zadnjeg bisa. U osmom misecu 1969 godine grupa napokon izdaje svoj prvi album “On Time”, koji se instant prodaje u monstruoznih miljun primjeraka, samo u Americi. U rekordnom roku, grupa postaje rekorder sa najvise prodanih albuma u Americi. Apsurdne situacije koje su pratile grupu od samih pocetaka, dovele su do toga, da pored nevjerovatne popularnosti banda, nevjerovatnih zivih nastupa, prva singlica izdana sa prvog albuma, “Time Machine”, jedva dolazi na top 50. Grand Funk Railroad - Time Machine
Iste godine izdaju drugi album ”Grand Funk” (aka "The Red Album"). Biva dakako produciran od strane Terry Knighta. Album nosi singlica, obrada Animals teme “Inside Looking Out”, koja postaje koncertni standard grupe do danasnjih dana. Na albumu se isto tako nasla tema “Paranoid”, te cemo i nju poslusati zajedno sa “Inside Looking Out” Grand Funk Railroad - Paranoid 1970 godine grupa izdaje treci album “Closer to Home”, na kojoj je singlica “I'm Your Captain (Closer to Home)". Dakako, i ovaj album biva produciran od Terry Knighta. Ovaj album doseze zlatnu tirazu u istoj godini, te sa njime Grand Funk Railroad postavljaju neobican rekord. Naime, sva tri izdana albuma grupe, postaju zlatna u istoj godini. Grand Funk Railroad - Mean Mistreater [Live] Na krilima svih tih albuma, grupa neprestalno svira na turnejama, koje nemaju kraja. Niz se zavrsava 1971 godine, triumfom na Shea Stadionu, gdje obaraju rekord Beatlesa u prodaji karata. Naime, bez interneta, cjelokupan stadion, vise od 60 000 mjesta, je prodan za 72 sata. Jos je jedna stvar interesantna u vezi gupe. Pored rjeke freneticnih sljedbenika i enormne popularnosti, grupa nikada nije dobila svoje mjesto na radio prostoru, sta se dakako kosi sa svim poznatim zakonima bussinessa. Izuzetak je izlazak albuma “Closer To Home”, kad Terry Knight poduzima kakvu takvu reklamnu kampanju. I da jos napomenemo, svi albumi, ali svi redom, su bivali popljucani od sve, ama bas sve kritike. Sican se da u to vrime, nije bilo nikoga, ali apsolutno nikoga ko je pozitivno ocjenjivao njihove albume i muziku. I pored toga, albumi su se prodavali nesmanjenom zestinom. Sa svakim izlaskom novoga albuma, stari su se jos bolje prodavali. Sa svakom negativnom kritikom, broj sljedbenika se udvostrucavao. Defacto, gledajuci sa ove vremenske distance, Grand Funk su bili medijski fenomen. Jer, bez ikakve medijske podrske, popljuvani od kritike, ignorirani od establismenta, zapaliti Ameriku na nacin na koji su to oni napravili, znaci prisustvovati fenomenu dotad nepoznatih gabarita. No vratimo se samom sastavu 1971 godine je isto tako uspjesna za grupu. Izdaju novi album “Survival”, koji po lipoj, vec uhodanoj tradiciji, biva popljuvan od kritike, ignoriran od medija, ali razgrabljen od publike. Na ovom albumu se nasla obrada klasika Rolling Stonesa “Gimme Shelter”. “E Pluribus Funk”, peti album grupe, izlazi 1971 godine. Ujedno je zadnji je album kojeg je producirao Terry Knight. Sam naslov albuma dolazi iz sprdanja sa natpisom na dolarskoj novcanici, “E Pluribus Unum”, sta u prevodu znaci “Jedan od mnogih”. Dakako, naziv albuma mjenjanjem zadnje rijeci, gubi neki suvisli smisao. Sican se kad je izasa ovaj album, u srebrnom omotu i u obliku kovanog dolara. Mozda mi je bas zato taj album ostao u sjecanju svih ovih godina ili je to bilo radi muzike na njemu? hm... I kad se mislilo da ne mogu vise obarati rekorde koje su sami postavili, po izlasku ovog albuma, koncerti koje radi Grand Funk Railroad postaju nesto do tada nevidjeno u rocku. Triumfalna turneja nakon izlaska albuma je donjela koncerte koji su licili jedan na drugoga, kao jaje jajetu - ogromne mase ljudi u kolektivnom transu, totalni kaos i euforija oko banda! Tesko mi je sa ove vremenske distance postavljati neke parametre, ali vjerovatno su ti koncerti oznacili prekretnicu u razmisljanju, kako rock koncert moze izledati. Jer, do pojave Grand Funk Railroada, manje vise svi koncerti rock’nrolla su bili sve samo ne ustogljeni, no Gran Funk Railroad je prisilija publiku da odbaci i zadnje obzire prema ikakvom ponasanju i pretvori se u razuzdanu gomilu koja u transu i euforiji dva, kadikad i tri sata, jednstavno jase na energiji koja se sljeva sa pozornice. Grand Funk Railroad - Footstompin' Music Po isteku 1971 godine, grupa se pocima pitati gdje sva ta lova, koju su zaradili, uopce zavrsava. Sumnja dakako pada na managera Terry Knighta. Bija kriv ili duzan, dobiva otkaz pocetkom 1972 godine. Dakako sam Knight ne sjedi skrstenih ruku, tuzi band, koji zbog sudskog naloga, mjenja ime, odnosno ispusta rijec "Railroad" iz imena grupe. Na drugu stranu, Farner u biografiji navodi da je rijec ispustena, jer su fanovi grupu zvali skraceno Grand Funk. Bilo kako bilo, te iste, 1972 godine grupa dodaje klavijaturistu u svoje redove. Craig Frost je doduse bija stari znanac banda, jer je nastupao sa grupom Terry Knighta, iz kojeg je Grand Funk i proizasao. Doduse, on nije bija prvi izbor grupe. Naime, namjera im je bila angazirati Petera Fremptona, kao drugog gitaristu, ali ovaj je bija zauzet angazmanom sa Humble Pie. Dolazak Craig Frosta je donio zaokret u zvuku grupe. Od orginalnog zvuka iz garaze, grupa se okrece vise ka R&B/pop-rock orjentaciji. Ta postava snima sesti album grupe, pod nazivom “Phoenix”, u 1972 godini. Da bi definirali novi sound grupe, Grand Funk uzima veterana undergronda, Todd Rundgrena kao producenta. Kombinacija ocito nije mogla omaniti. Snimaju dva uspjesna albuma. Prvi, “We're an American Band”, koji nosen istoimenom singlicom, dolazi na drugo misto top liste albuma, da bi singlica zasjela na prvo, po prvi put u povjesti banda. Dakako, album odmah postaje zlatan. Ka sta je opce poznato, tema "We're an American Band", po izlasku postaje skoro nacjonalna himna. Druga singlica ne postize takav uspjeh, ali "Walk Like a Man", ostavlja debeli trag na top listama. Za divno cudo, album cak dobiva neke pozitivne recenzije! Grand Funk Railroad - We're an American Band Drugi album pod producentskom palicom Todd Rundgrena “Shinin' On”, ponavalja pricu prethodnika, a singlica sa albuma “The Loco-Motion”, ponavlja pricu prethodne singlice. Sa albuma je takodje skinuta singlica “Shinin’ On”, koju cemo prvu poslusati. Grand Funk Railroad - Shinin' On Krajem 1974 godine grupa mjenja producenta, te uzima, Jimmy Iennera. U to vrime se vraca svom orginalnom imenu "Grand Funk Railroad". Izdaju novi album “All the Girls in the World Beware!!!”, koji je nosio zadnja dva top ten hita grupe "Some Kind of Wonderful" i "Bad Time". To su ujedno bile i singlice skinute sa albuma. Grand Funk Railroad - Bad Time Iako iznimno uspjesni sredinom sedamdesetih, grupu razdiru osobne razmirice, iscrpljujuce turneje i razlicitost u pogledu muzickih afiniteta. Samim time, ono neminovno je na pomolu. No usprkos tomu, Grand Funk su grabili naprijed. Poglavito, jer su ugovorom bili vezani za dikografsku kucu Capitol, i to za jos dva albuma. Naivni u bussinesu, mislili su da ce dvostrukim albumom u zivo skinuti obavezu, no advokati diskografske kuce su bili daleko jaci. Grupa je bila prsliljena snimiti jos jedan album. “Born to Die” izlazi kao ta kompezacija, te se koncano, 1976 godine, Grand Funk Railroad, raspadaju. Scena tog doba je bila prepuna iznenadjenja, obrata, kako ugodnih tako i onih drugih. Jedan od tih obrata se dogodija po raspadu grupe. Naime, “out of blue”, Frank Zappa se zainteresirao za grupu, te se ekipa ponovo okuplja pod dirigentskom palicom velikog maga. Nazalost, malo prekasno. Jeste, album “Good Singin', Good Playin” je snimljen, jeste, na albumu je i te kako primjetan Zappa, koji je donio osvjezenje u zvuku i pokrenuo onu neophodnu dinamiku tema, ali iscrpljenost, zasicenje i premanentne tenzije unutar banda, uzimaju svoj danak. Naime, grupa je bila permanentno u sukobu sama sa sobom, a clanovi permanentno na granici incidenta. I tako za vrijeme jednog od sukoba u nizu, uz Zappu kao neuspjesnog posrednika, band se definitivno raspada i svatko krece na svoju stranu. I tu je bija definitivni kraj. Ovaj put necemo o solo karijerama clanova, jer niti jedan od njih nije ostavio nekog traga na muzicku scenu tog doba. No prica ima dva mala nastavka. Na nagovor managmenta, Grand Funk Railroad se ponovo jednokratno okuplja radi koncerata. Te, 1996 godine, odrzavaju 14 koncerata pred ukupno 250 000 gledalaca. Ono sta bi nama moglo biti interesantno je, da su sljedece, 1997 godine, Grand Funk Railroad napravili tri potpuno rasprodana koncerta posvecena Bosni, te je sav prihod, od koncertata i kasnije izdanog duplog CD-a, otisao stradalima u toj nama susjednoj zemlji. Kurioziteta radi, ajmo spomenit, da im se na koncertima pridruzija Peter Frempton. I ovom prilikom moram reci, Grand Funk Railroad su bili zadnji sastav od kojeg sam ocekivao ovako nesto. Ne mogu rijecima opisat koliko sam svojevremeno bija ogodno iznendjen. Lipa gesta, hvale vrijedna! Jedno veliko BRAVO! I na kraju, mali rezime! Kad mi je palo napamet da bi moga napravit emisiju o Grand Funk Railroadu, prva asocijacija koja mi se nametnula je bila, prezir. Da dobro ste culi; prezir prema ovom sastavu je bila prva asocijacija koja mi se nametnila po samoj ideji o emisiji. I bacija san kost ispred sebe. Pobjediti predrasude i prezir koji sam osjecao prema ovom sastavu i pokusati ga prikazati u njegovom pravom svjetlu, ma kakvo ono bilo. Da bi se razumilo o cemu govorin, treba se vratiti jedno 40ak godina unazad i sagledati o cemu se zapravo radilo. Grand Funk Railroad je spadao u grupu prezrenih sastva koji su povladjivali masama i na tome stancali na tone love. Svojom infantilnom verzijom zestokog blues rocka su zapalili Amerku, a i ostatak svita. I dakako, svojim izricajem su bili svjetlosnim godinama udaljeni od toliko cjenjene, art komponente u rocku. Zbog toga i radi toga, za sve ljubitelje undergrounda su bili “band non grata”, jer u sebi nisu nosili nista doli sirovu snagu i jednostavnu kompoziciju sa infantilnim tekstovima. Dakako, u to doba garazni sastavi tipa MC5, su harali malim scenama i bilo je nezamislivo da jedan takav sastav napuni iole vecu dvoranu. I tu su se Grand Funk Railroad ukrcali. Ogolivsi blues rock do samoih kostiju, uz infantilne tekstove, kratkim, ako ikakvim gitarskim solzama, jednostavno su pogodili zicu masa diljem Amerike. No ajmo biti realni i reci, Grand Funk Railroad su bili sastav svog vremena, vremena kojih se mi, koji smo ga zivili, sa sjetom sjecamo. Kao i svaka epoha, pa tako i ta, je imala svoje velikane, od kojih neki jesu, a neki nisu izdrzali zub vremena. Grand Funk spada nazalost u ovu drugu grupu, no to ni u kom slucaju ne umanjuje ono sta su ostavili iza sebe. Za nekoga mozda nebitno, ali ne zaboravimo, samo u sedamdesetima, band je prodao 25 miljuna albuma. Ima li onda smisla pitanje, jesu svi ti ljudi bili u krivu? Kao odgovor, mogao bi citirati basistu grupe Kiss, koja se u odnosu na kritiku nasla u identicnoj situaciji kao i Grand Funk, koji je sa posprdnim smjeskom izjavio: “I sad, dvije miljarde dolara kasnije, pitajte me ko je bija u pravu, kritika ili publika!” Pametnome dosta! Oprostit cemo se od Grand Funk Railroada sa jednom, veoma simptomaticnom temom sa albuma “E Pluribus Funk”. Radi se o skoro nepoznatoj temi “No lies”. Simptomaticnoj zato jer pokazuje grupu u jednom drugom svjetlu, kako kompoziciski tako i u muzickom smislu. Da su kojim slucajem odlucili krenuti putem koji gazi ova pjesma, vjerovatno bi danasnje predstavljanje imalo sasvim drugaciji tok i poantu. Ali, povjest je vec zapisana Eto! Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
utorak, 13.11.2012.
Music LP-Underground - #98
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 20.11, 2012 u 19:10 sati Wishbone Ash – “Argus” U utorak predstavljam jednu grupu koja je svojevremeno promjenila percepciju uloge gitare unutar rock banda. Predstavljam grupu Wishbone Ash i njihov treci album “Argus” Odmah na pocetku moran reci da je “Argus” bija moj prvi i iskljucivi izbor, kad san odlucija predstavit Wishbone Ash. I onda se dogodilo nesto cudno. Dogodilo se da san prilikom spremanja emisije dosa u nedoumicu po pitanju prethodnih ostvarenja, odnosno, poceo sam se pitati, koliko je pravilan bija moj izbor. Ne mogu reci da prva dva albuma Wishbone Ash nisan slusa i prije. Ali, kako je “Argus” bija moj prvi dodir sa njima, nametnija mi se kao apsolutna referenca kompletnog opusa. Danas, 40 godina nakon izdavanja tih albuma, ocito je da su se neka mjerila promjenila, a i sam pristup. Dakako, sve ovo skupa ne znaci da se znacaj “Argusa” umanjija, cak dapace, ali ipak je doslo do prestrojavanja kad govorim o opusu grupe. I kad je tomu tako, i ova ce emisija biti malo drugacija, drugacija onoliko koliko je sama grupa drugacija u vremenu u kojem se pojavila. Dame i gospodo, drugarice i drugovi, veceras cete uzivati u nesvakidasnjem plesu dviju izuzetno nadahnutih gitara, koje pletu takvu zvucnu sliku, da je asocijacija sa Paskom cipkom, skoro pa neminovna.
Wishbone Ash se smatraju jedanim od inovatora uvodjenja dvije gitare na pozornici, a njihov pristup i nacin na koji su to napravili, predstavljao je ono “novo” na tadasnjoj sceni. Glupo bi bilo reci da su izmislili koncept dviju solo gitara unutar strukture rock sastava, ali ono sta mozemo reci, da su uz Allmans Brothers Band, donjeli sasvim novi zvuk i pristup. I dok se u okviru Allmans Brothers Banda gitare suceljavaju, Duane Allman i Dicky Bets su vjecno na suprotnim stranama, rogobadaju jedan drugoga, svadjaju se i mire kroz predivne melodije i solaze, dotle su Andy Powel i Ted Turner u savrsenoj harmoniji, u takvom skladu da na momente djeluju da svira samo jedna gitara. Odmah da recemo, ovo triba svatit uvjetno, jer i njih dvojica i te kako znaju zaprasiti i ostaviti slusatelja bez daha Doprinos koji su dali razvoju tog rock pravca, donio je gitaristima grupe Wishbone Ash, Andy Powellu i Ted Turneru titulu, "Two of the Ten Most Important Guitarists in Rock History". Ovo je bija citat iz rock magazina Traffic, iz 1989 godine, da bi ih jos ugledniji rock magazin Rolling Stone, u toj istoj godini, smjestio medju "Top 20 Guitarists Of All Time". I da se vratimo malo vise nazad, 1972 godine Melody Maker, opisuje Powella i Turnera kao "the most interesting two guitar team since the days when Beck and Page graced The Yardbirds". Sve ovo nije doslo preko noci, a ni bez znoja. Stoga, ajmo sa nasom pricom ispocetka. Wishbone Ash su se oformili 1969 godine na ostacima tria The Empty Vessels, koji je bija osnovan od strane basiste Martin Turnera i bubnjara Steve Uptona. Nedugo nakon osnutka i prvobitne cirkulacije clanova, band napusta gitarista, Martinov brat, Glenn Turner, te manager organizira audiciju za novog gitaristu. Legenda kaze, da su nakon intezivnog trazenja i odabiranja, u uzi izbor ostala dva dobra gitarista, koji su bili toliko dobri, da se jednostavno nisu mogli odluciti kome ce uputiti pozivnicu za clanstvo. I u toj nedoumici, nekome je palo napamet da Andy Powell i Ted Turner (koji nije u srodstvu sa Martinom), zasviraju zajedno, “samo da se vidi kako bi zvucalo” I ostalo je legenda. Po prvim odsviranim notama, Andy i Ted su se jednostavno nasli. Od prvih zasviranih nota Andy i Ted su svatili da funkcioniraju na istoj valnoj duzini, ali sa razlicitim bojama. U trenu su se prepoznali kao pandam Dicky Betsa i Duane Allmana, te za razliku od njih, u svojim solazama, pored bluesa, ubacuju elemente progresivnog rocka, ali isto tako i folka te klasike. I sam odabir imena grupe je interesantan. Naime, u moru bandova, tesko je bilo odabrati neko ime koje ce zvucati i zvoniti u glavama potencjalnih slusalaca. Nakon besplodnih rasprava, pao je dogovor da ce svatko napisati po dva imena na papiricima, te ce se od njih napraviti dvije grupe papira. Martin Turner je jednostavno iz svake grupe uzeo po jedan papiric. Na jednom je bilo ispisano “Wishbone”, a na drugom “Ash”, i ime grupe je bilo rodjeno. Eto, tek toliko da se zna. Vec po samom osnutku i nakon prvih gaza, sticu vjerne sljedbenike, koji su u njima prepoznali “ono nesto novo veliko koje tek dolazi”. Ne isto tako, moze se reci da im je i srica malo isla na ruku. Naime, iako nepoznati i novi, bivaju izabrani za predgrupu Deep Purple. Za vrijeme tonske probe, Ritchie Blackmore se zagrijavao sam na sceni, kad je Andy Powell skocio na pozornicu, ustekao se i zapoceo improvizirati sa Ritchijem. Cuvsi ga kako svira, Ritchie preporuca band svom producentu Derek Lawrencu i ovaj im nato pomaze da potpisu ugovor sa Decca/MCA Records. Dakako, ekipa stavlja sve karte na prvo vinilno izdanje, te istoimeni album grupe Wisbone Asha, izlazi u dvanaesti misec 1970 godine. Donosi pomalo nesvakidanji pristup mjesavini blues-rocka, jazza i engleskog folka. Na albumu se ocrtava buduca struktura kompozcije i isto tako ono sta ce tek doci na sjedecim izdanjima. Daleko od toga da je debut bija los, cak dapace, album biva proglasen za jedna od najboljih debut albuma ikada izdanih. Drugacije i ne moze biti, jer album otvara bugie tema “Blind Eye”, na koju se naslanja “Lady Whiskey”, koja donosi Wishbone Ash ono sta jesu i sta ce tek postati. Epska “Handy”, donosi buduci koncertni standard grupe, i klasicni je primjer predivnih solaza dviju gitara. Album zatvara, usudija bise reci, malo remek djelo “Phoenix”. I kao sta san napomenija na pocetku, slusajuci ovaj album danas, jednostavno se nisam moga odluciti koju temu pustiti veceras, a da ne pustim cili album. Poslusat cemo, ajmo uvjetno reci, najmarkantnije teme, “Lady Whiskey”, “Handy” i “Phoenix” Wisbone Ash - Lady Whiskey Godinu nakon izlaska debut albuma, Wishbone Ash izdaje drugi album “Pilgrimage”. Album predstavja stilski korak naprijed, iako je jos uvjek prisutno jako prisustvo jazz izricaja, pogotovo u uvodnoj temi “Vas Dis”. Ocito je da grupa jos uvjek trazi svoj konacni izraz, iako je nevjerovatno blizu tom cilju. No, bitno je napomenuti da je Wishbone Ash uspjesno prebrodio sindrom “proklestva drugog albuma”, te da se “Pilgramage” moze komodno smjestiti kao tranziciski album izmedju “sirove rafiniranosti” debuta i velicanstvenog “Argusa”. Smjestavi ga na to mjesto, stvari postaju jasne. Poslusajmo stoga “The Pilgrim” i katku vinjetu “Lullaby” I onda dolazi 1972 godina, godina u kojoj grupa dostize svoj kreativni vrhunac. To je godina kad Wishbone Ash konacno zaokruzuje svoj izricaj, godina kad do kraja definiraju svoj jedinstveni stil, to je godina u kojoj izdaju album koji se smjesta u antologiju moderne umjetnosti. 1972 godina je godina “Argusa”. Po samom izlasku, album biva proglasen za najbolji album godine, od strane citalaca magazina “Sound”, te se penje na 3. misto Engleske top liste albuma. Dakako, sve to im donosi planetarnu popularnost. Wishbone Ash postaju atrakcija, te nastupaju po najvecim dvoranama. Sam album odskace od koncepta svojih prethodnika, donoseci svu akomuliranu zrelost grupe, pretocenu u predivne kompozicije i nadasve izrazito logicne muzicke pasaze. Ono sta krasi sve velike albume, neci cete i na ovome. Cak stavise, ono “veliko nesto”, cesto nedokucivo, ali i te kako opipljivo, ovaj album izdvaja cak i iz opusa same grupe. Sam album pociva na sedam tema, koje su konceptualno vezane lirikom za neko daleko razdoblje u proslosti, kad su vladali mac i magija. Mistika, toliko omiljena u rocku, na ovom albumu dobiva novu dimenziju, dobiva patinu svakodnevnice, dok sama muzika podrctava naboj lirike. I kad o muzici na ovo malbumu govorimo, moramo naglasiti da je “Argus” jednostavno logicni sljed “Pilgramagea”. Logicni u tome sta je Wishbone Ash doveo svoj izricaj do vrhunca slusljivosti, a da pri tom nije izgubio svoj identited. Drugim rijecima, Wishbone Ash je progresivni hard rock, pomjesan sa folkom i jazzom, toliko priblizio masama, da je time ujedno smjestio grupu u sam midstream. Potez hvale vrijedan, pogotovo, kako smo rekli, integritet muzckog pristupa nije niti malo okrznut time. O samom albumu bi se dalo jos danima pisati i govoriti, jer “Argus” je samo jedan, te stoga idemo dalje iz ovih uvodnih voda. Album je sastavljen kako smo rekli od sedam tema koje se medjusobno ispreplecu, kako koncepcijski tako i muzicki, iako djeluju, i jesu zasebna cjelina. Na CD-u je otisnuta jos i bonus pjesma, koja sa albumom nema apsolutno nikakve veze i neznan po kojem je kljucu bas ona stavljena kao bonus. “No Easy Road” nije losa pjesma, cak dapace, ali koncepciski, muzicki i u niukojem drugom slucaju ne prida drustvu u kojem su je smjestili, te je veceras i necemo ni poslusati. Ukoliko pak to zelite, na mom blogu je hyperlink na youtube. Album otvara “Time Was”, prekrasan akusticni uvod, skladne vokalne harmonije, no ne zadugo. Tema nas vodi onde di ce nas ostatak albuma smjesti. Prekrasni dueli gitara, lirika protkana mistikom srednjeg vjeka i nadasve, zrela kompozicija. I dakako, ono sta krasi ostatak albuma, logika, logika, logika i ponovo logika. Svaka nota logicni sljedi prethodnu i najavljuje iducu, svaki pasaz ulazi u uho skoro od prvog slusanja, i to ne zato jer su banalni, nego bas radi te logike. Kako na ovoj temi, tako i na cjelom albumu. “Sometime World” sljedi nakon uvodne teme. Jednostavno nastavlja ondje di je ona stala. Lagani tempo, laganica od uvoda, bistar i nadasve karizmaticni vokal Ted Turnera, uz prekrasne refrene. Gitare, prava Paska cipka, nota po nota, moglo bi ih se brojiti kako sporo prolaze, a opet, svaka zvuci kao bomba. Pogodjena tocno po sredini, bez odmaka. I dakako, udrugom djelu teme, prekrasna solaza. Postavljen je standard koji ce se tesko vise postici. Mozda najprogresivniji komad muzike na albumu. Netko je jednom napsiao da je tema “Leaf and Stream” najslabija tema na albumu. Za gospu blazenu, ako je ovo najslabije, dabogda sve pjesme na svitu bile ovako slabe. Predivna melodija, lipa akustika, pogodjena atmosfera, korektna lirika, dis bolje ! “Warrior”, tema koju san slusa do izenmoglosti....nevjerovatno koliko komad muzike moze uticati na covjeka. Jedan od mojih apsolutnih favotira inace. I tu vise nemam sta dodati. “Throw Down the Sword”, dostojan closer albuma. I da vise ne filozofiramo, jer mi je stvarno nekako glupo pisati o onome sta se jednostvno mora slusat i uzivati u tome. Svatko na svoj nacin! Poslusajte Wisbone Ash i njihov treci album “Argus”
Zadnji taktovi albuma su ujedno i zatvorili muzicki dio emisije. Nastavljamo sa kratkim osvrtom na karijeru banda koji traje do danasnjih dana. No, kako se ovom prilikom bavimo kreativnom stranom njihove muzike, naglasit cemo samo ono najbitnije, jer bi nas detalji odveli u iduci dan. 1973 godine, Wishbone Ash izdaje cetvrti album, “Wishbone Four”, koji tesko da je mogao sljediti svog prethodnika. Ujedno je i prvi na kojem kao producent nije bio Derek Lawrence, vec je grupa odlucila sama uzesti posao u svoje ruke. Te iste godine, Wishbone Ash izdaje “Live Dates”, dvostruki zivi album, na kojem grupa dokazuje svoju poziciju u muzickom svjetu. Bili su to zvjezdani trenuci Wishbone Asha. Po mnogima, jedan od najboljih zivih albuma tog doba, uz rame "Made in Japan", “Live And Dangerous “, "Live at Leeds" i "Yessongs". (Dali je potrebno govoriti tko su autori tih albuma?!) Nazalost, tu negdje i dolazi do pocetka pada grupe. Iako je jedan od uzroka bija relatvno slab cetvrti album, ipak se pravi razlog krije u gubljenju smjera, i to prvenstveno zbog pritiska diskografske kuce za nesto komercjalnijim pristupom muzici. Sve je to navelo Ted Turnera da napusti band i zvucna slika, kakvu smo svi znali i volili, se jednostavno raspala. Zaludu je bila cak i strijela, Arrow gitara, koja je bila zastitni znak grupe. Jednostavno, iz nje vise nije dolazilo ono cudnovato, ono sta smo ocekivali i volili. Turnera minja Laurie Wisefield, te sa sobom nosi meksi pristup. Grupa se prebacje u Ameriku i neminovno krece prema AOR-u. Privremeni povratak korijenima su donili na albumu “New England”, snimljenim 1976, ali sve je to bilo premalo za veliki povatak. I napokon, 1977 godine, grupa izdaje finalni album u ovom periodu, “Front Page News”. Na albumu se, doduse samo u naznakama, jos moze prepoznati stari stil. I to bi bilo sve od grupe Wisbone Ash, kakvu smo volili i poznavali. Dakako, zivot ide dalje. 1978 godine band se pokusava vratiti korijenima. Album “No Smoke Without Fire”, cak i producira Derek Lawrence, kojemu je to prvi posao sa grupom jos od vremena “Argusa”. No diskografska kuca ponovo nije bila zadovoljna, te je pritiskala grupu da zauzmu jos komercjalniji pravac, dakako, sve u cilju stancanja skuda. I od toga grupa izdaje albume, koji se prodaju relativno dobro, vecinom radi stare baze fanova, ali ne donose apsolutno nista novoga ni u zvuku, a ni na pozornici. Interesantno je za napomenuti, da je Martina Turnera u grupi zamjenio John Weton, koji je sudjelovao na snimanju albuma “Number the Brave”. Prilikom snimanja albuma, Wetton je ponudio svoju pjesmu "Here Comes the Feeling", ali biva odbijen. Ta se pjesma kasnije nasla na debut albumu supergrupe Asia i dakako prodana u miljone primjeraka. Jos jedna interesantna cinjenica je vezana za grupu. Naime, orginalni manager grupe, Miles Copeland III, zapocima stvaranje serije albuma pod nazivom “No Speak”, na kojima prezentira instrumentale. Dakako, obraca se grupi sa molbom za saradnju. Svi orginalni clanovi pristaju, te ulaze u studio i nakon toliko godina ponovo snimaju svoje standarde. Album “Nouveau Calls”, izlazi u drugi misec 1988 godine. Poneseni uspjehom projekta, orginalna postava izdaje jos jedan album, ovaj put sa novim materijalima. “Here to Hear” izlazi 1989 godine i pobire lovorike medju fanovima, iako u biti ne donosi nista nova, doli nostalgicna sjecanja. I jos jedna zanimljivost. 2008 godine Martin Turner, sa svojom inkarnacijom Wishbone Asha, izdaje nanovo snimljen “Argus”, dok nekako u isto vrijeme, Andy Powelova inkarnacija istog banda, izdaje zivu snimku “Argusa” naslovljenu “Argus "Then Again" Live”. I tu se negdje band gubi u obskurnim sudskim parnicama. Kad govorimo o legislativi grupe moramo spomenuti i to da je nacin sviranja i tretman gitara imao presudni uticaj na Thin Lizzy, a pogotovo u to vrijeme, na mlade snage, Iron Maiden i sve sljedbenike pokreta. I znajuci da su oni jos i te kako zivi, nemoramo biti raketni strucnjaci za zakljuciti da muzika Wishbone Asha i dalje zivi kroz njihov izricaj. “Argus” je veliki album, velike grupe. Nazalost, nakon izlaska “Argusa”, grupa nikada vise nije uspjela dohavatiti visine standarda koje je “Argus” nametnuo. No, ajmo biti realni. Wishbone Ash nam je donio impresivni debut album, donio nam je “Pilgramage”, drugi album, koji je otpuhnuo i zadnje mrvice sumnje u velicinu ovog sastava. I naposljetku, podario nam je album za sjecanje. Podario nam “Argus”. Podario nam je uzitak, melodije, nevjerovatno fine melodije odsvirane unisono na dvije gitare. Podario nam je nesto novo, i to bi trebalo za nas, obicne smrtnike biti sasvim dovoljno. Jer, na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, Wishbone Ash su postali sinonim za nesto danas nepostojece, postali su sinonim za - muziku! Eto! Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
ponedjeljak, 12.11.2012.
Music LP-Underground - #97
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 13.11, 2012 u 19:10 sati Blodwyn Pig – "Ahead Rings Out" i “Getting To This” Sljedeci utorak nastavljam sa drugom i posljednjom emisijom iz mini serije o otpadnicima iz velikih grupa. Predstavit cu grupu Mick Abrahamsa, Blodwyn Pig i njihove albume "Ahead Rings Out" i "Getting to This". Pripremajuci emisiju, jednostavno se nametnula nova koncepcija, koja trazi poprilicno razlicit pristup, te sam odlucija emisiju pripremit ispocetka. To dakako nosi i rizik da ne bude gotovoa na vrijeme. Bilo kako bilo, ukoliko uspijem, sljedi malo poduza emisija u utorak. Ako se se ikada zapitali, kako bi Jethro Tull zvucali da su nastavili koracati stazom prvog albuma, ovo je emisija za vas. Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Nastavljamo sa mini serijom od dvije emisije, u kojima predstavljam grupe osnovane od otpadnika iz velikih grupa. U prvoj emisji sam predstavio James Litherlanda i njegovu grupu Mogul Thrash. Veceras donosim Mick Abrahamsa i njegovu grupu Blodwyn Pig. Povjest banda u stvari zapocima sa prvim albumom Jethro Tulla, “This Was”, na kojem je postalo jasno da dvije snazne autorske licnosti tesko mogu egistirati u uskim okvirima jedne grupe, ciji se razvoj krece nekom svom putanjom. Konkretnije receno, dvije jake autorske licnosti, sa potpuno drugacijim vizijama o smjeru kojim je grupa trebala ici, jednostavno nisu mogle ko-egzistirati. “This Was” je izasao i ustolicio Jethro Tull u najperspektivniju nadolazecu grupu na Otoku. Na naznaku ponovnog posjeta studiju, sa vec skoro spremnim materijalom, Mick Abrahams jednostavno napusta grupu. Umjesto njega, grupi se pridruzuje Martin Bare, te time zaokruzuje konacnu postavu koja ce snimiti album drugi Tullov album, “Stand Up”. Red je da malo osvjetlim ovaj, na prvi pogled suludi potez. Jer, napustiti sastav koji je upravo sticao planetarnu popularnost, granici bas ne sa zdravim financijskim razumom. Upravo je po tome Mick Abrahams kasnije postao poznat. Njegov prezir prema financijsko-poslovnom aspektu muzike mu je donio auru beskompromisnog buntovnika i rijeku sljedbenika u underground krugovima. Na drugu stranu, Mick Abrahams jednostavno nije mogao ili nije htio, povladjivati Andersonu u kreiranju novog pravca kojim se kretao Jethro Tull. Njegova vizija je ukljucivala jake blues i jazz korijene i tu je nastao spor. Otisao je da bi se sa novom grupom vratio ondje gdje je Jethro Tull stao sa prvim albumom. Cak stavise, slusajuci prvi album Blodwyn Piga, “Ahead Rings Out”, ocito je da Abrahams nije nastavio gdje je Jethro Tull stao sa “This Was”, vec je krenija jedan korak nazad. Taj korak je bija tada krivo protumacen, kao korak nazad u kreativnom smislu. No, radilo se o povratku na startnu poziciju ranih JethroTulla i od nje je ponovo krenija. Sljedeci tu logiku, postaje jasan sadrzaj i stil prvog albuma. Dunque, Abrahams se sa Blodwyn Pig vraca na sam izvor, napaja se na izvoru mjesavine teskog bluesa i jazza. Za razliku od Andersona, koji se bas zelija osloboditi tog uticaja i razviti svoj osebujan stil, Abrahams je posao obrnutim pravcem. Odmah da kazem, Ian Anderson je u svojim nastojanjima u potpunosti uspija i za to mu veliko, veliko hvala. No veceras cemo se pozabaviti Abrahamsom, njegovom vizijom i njegovim sastavom Blodwyn Pig.
No, ajmo mi sa nasom pricom, od nekog pocetka. Samo ime Blodwyn Pig mi je dalo glavobolje i tek pojavom inteneta san uspija skuznit o cemu se radi. Naime, Blodwyn je Welski naziv za neki cvit. U kombnaciji sa imenicom svinja ne daje nikakav idiom i defacto nema nikakvo znacenje, doli slaganje imena po besmislu, odnosno igra igru rijeci. (sitimo se nenadmasnih Monthy Pytona iz tog vremena). Orginalna postava Blowyn Piga se sastojala od utemeljitelja, Mick Abrahamsa na gitari i vokalu, Jack Lancastera na saksofonu, flauti i violini, Andy Pylea na basu i Ron Berga na bubnjevima. Ubrzo nakon oformljavanja, Blodwyn Pig intezivno radi na novim materijalim i isto tako intezivno nastupa. Dakako, odmah bivaju zapazeni, a pogotovu za nastupa na velikim festivalima, Isle of Wight i Reading rock festivalu. Interesantno je za napomenuti u ovom kontekstu jos nesto. Noseni na krilima Britanskog booma u Americi, Blodwyn Pig su bili jedna od rijetkih grupa sa Otoka, koji su se usudili odmah otici preko Velike Bare i odraditi turneje. I to ne samo jednu, vec dvije. Koji su status imali u samom startu, govori zapanjujuca cinjenica da su obe turneje ukljucivale najjace rock dvorane na svjetu, Fillmore East, blizanku na zapadnoj obali, Fillmore West, te LA Forum. Svaka in cast! Blodwyn Pig izdaje pilot singlicu "Summer Day"koja se ujedno nasla na americkoj verziji prvog albuma. Iako singlica nije polucila neki uspjeh, album dolazi na Top Ten sa obje strane Atlantika. Impresivno za debut jedva poznate grupe. No tu Blodwyn Pig nalazi svoje mjesto. Bivaju prepoznati kao dio jezgre underground scene. I da ovom prilikom napomenemo jos nesto. Iz danasnje perspektive zvuci nevjerovatno, ali albumi undergrounda su redovno dolazili na komercjalne top liste, vecina beskopromisno odbijajuci bilo kakvo povladjivanje zahtjevima trzista. Moze li iko to reci za iti jednu muzicku tvorevinu, na iti jednoj komercjalnoj top listi danas? “Ahead Rings Out” izlazi, da kazemo i to, 1969 godine i odmah dolazi na top listu. Penje se do 9. mjesta, gurkajuci se sa rivalom “Stand Up”, od Jethro Tulla. Album sadrzi tesku mjesavinu cijelog spektra progresivnih stilova, od teskog bluesa, preko klasicnog/bip-bop jazza do hard rocka. Od prvih taktova uvodne teme “It's Only Love”, jasno je o cemu se radi. Beskopromisni blues-jazz rock, protkan Abrahamsovim vokalom. No vec sljedeca tema “Dear Jill” nas vraca na polja pamuka. Blodwyn Pig plovi po svojim korjenima, donoseci nam mozda jednu od najljepsih izvedbi urbanog bluesa. “Sing Me A Song That I Know” je tema koja sljedi. U ranom Jethro stilu, Blodwyn Pig gradi svoj stil. Stil kojeg ce razvijati na ovom albumu i definirati na drugom. A onda dolazi Lancasterovih pet minuta, tocnije “The Modern Alchemist” traje nesto duze od tih pet minuta, ali ostaje u sjecanju daleko, daleko duze. Neobicna verzija jazz rocka, promatrana i izvedena sa strane jazza. Nemam tu sta vise dodati. “Up And Coming”, sljedi liniju albuma da bi, s neba pa u rebra, “Leave It With Me”, donio frisku verziju Jetro improvizacije. Cak i flauta zvuci Andersonovski. Virujen da bi Anderson veoma radio potpisao ovu temu. Ili nebi, hm, ima tu jazza, precistog jazza da bi stao iza nje. “The Change Song” sljedi improvizaciju i to sa “cockney a capela uvodom”, te akusticnim ostatkom teme. Opet i ponovo, duh Jethro Tulla lebdi nad njom. Album zavrsavaju “Backwash” i “Ain't Ya Comin' Home, Babe”. Tema u kojoj Lancasterov jazz drive susrece Abrahamsov blues. I kao rezultat dobivamo progresivni komplot prepun uticaja, a opet isprican na jedistveni Blodwyn Pig nacin. I dakako, tema koja neuvijeno nagovjescuje drugi album. I da vise ne duljimo, poslusat cemo prvi album grupe Blodwyn Pig, “Ahead Rings Out”
Blodwyn Pig - It's Only Love ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Za ovaj put, emitiranje cijelog albuma je samo pola emisije. Razlog smo vec naveli na samom pocetku. U drugoj polovini emisije cemo emitirati drugi album grupe, “Getting To This”, na kojem grupa nastavlja razvoj svog stila i izricaja, te sa Jethro Tull vodi borbu za pozicije na top listama i naklonost publike.
Ne mogu se otrgnuti osjecaju da sam naslov drugog albuma “Getting To This”, nekako na ironican nacin priziva prvi Jethro Tulla “This Was”. Jer kako inace protumaciti sam pojam “Getting To This”. Kao da je Abrahams ovim tija neuvijeno dati do znanja sta smjera. Naime, za manje od godinu dana od izdavanja debut albuma, Blodwyn Pig se vracaju sa novim vinilnim izdanjem koji ce, nazalost, biti i njihovo posljednje. Jos jednom band se okuplja oko Abrahamsovog bluesom obojenog rocka sa jakim primjesama jazza Alana Lancastera. I kao sta je bilo za ocekivati, Abrahams dominra svojim kompozicijama, ali to na albumu uopce nije vidljivo. Cak stavise, slusajuci ga, ima se dojam zajednickog stvaranja i zajednickih napora ulozenih u dostignuto. Album otvara Abrahamsova "Drive me", mjesavina jazza, rocka sa bluesom, ali ovaj put dignuta na jedan visi nivo. I to je je vidljivo od prve note. Vidljivo je sazrijevanje sastava, kako u kompozicijskom tako i muzickom smislu. I onda sljedi prvo iznenadjenje albuma. "Variations On Nainos", tema koju Jethro Tull nije nikada napisao ni izveo. Rame uz rame sa kompetetitorom, Abrahams i Lancaster zajednickim snagama ravnopravno pariraju Ian Andersonu. Ako je "Variations On Nainos" bilo prvo iznenadjenje na albumu, onda je “See My Way” bija udar groma. Nikad necu zaboravit kad san je prvi put cuja. Vrtija san omot ploce, gleda ga i vritija glavom u nedoumici. Za gospu blazenu, ko je ovde lud! Mick Abrahams kontra Martina Barea – rezultat – nerijeseno !! Umisto saksofona stavi flautu, umisto Abrahamsovog vokala, Ian Anderson, (iako, se ni Abrahams ne srami poredbe), I dobijemo sta? Dobijemo mozda najveci Jethro Tull hit. Tek mi je u tim trenucima postajalo jasno koliko je Mick Abrahams pridonija u stvaranju stila i kolika mu uloga bila u samoj realizaciji prvog albuma Jethro Tulla “This Was”, Album nastavlja kratka "Long Bomb Blues", koja nas svojim bluesy ugodjajem nosi na Americki jug. "The Squirreling Must Go On", mocni komad muzike podredjen gitari. Instrumental koji pokazuje svu moc grupe. I onda, kad smo ocekivali jos agresivniji ispad, jos dalji skok u nepoznato, Blodwyn Pig nas spusta na zemlju predivnom jazz inspiriranom suitom izaslom iz pera Lancastera. “San Francisco Sketches” je napisan kao visedjelna kompozicija od cetiri djela. Ako ste ikada zeljeli cuti kako bi Jethro Tull zvucao u jazz izdanju, ovo je tema za vas. Za mnoge slusaoce koji vole ovu vrst muzike, ova tema je vjerovatno vrhunac albuma. Cak je i bubnjar dobio svojih pet minuta. Tema “Worry” je djelo Andy Pylea, iako ruku na srce, zvuci kao dobra Abrahamsova tema. Mala akusticna tema “Toys” daje neku protutezu prethodniku i zajedno sa temom "To Rassman", stvara osebujnu atmosferu ravnoteze na albumu. Album dostojno zatvara "Send Your Son to Die", ponovo mjesavina bluesa, rocka i jazz rocka, sa zaraznom ritam sekcijom. I to je to. Krecemo, po drugi put verceras, Blodwyn Pig i njihov drugi album “Getting to This” Uzivajte, jer ovo sta cete sad cuti, necete nigdje vise cuti, doli na Nasem Malom Radiju!
Blodwyn Pig - Drive Me Eto, nakon odslusanog drugog albuma, ne zavrsava muzicki dio emisije. Jer na kraju dolazi slag, a on ce bit u obliku dvije teme. Dotle, nastavljamo sa emisijom. Nepotrebno je napominjati, kao sta smo rekli, da je Blodwyn Pig bila grupa koja je bila dio jezgre underground muzike kasnih sezdesetih. Doduse, Mick Abrahamsu to nije bio jedni sastav sa kojim je nastupao. U to vrime je jos svirao sa R&B sastavima kao sta su bili The Hustlers, a cak je imao par nastupa sa avangardnim bandom Screaming Lord Sutch. Nakon sta je Mick Abrahams napustio grupu, umjesto njega su dosla dva gitarista. Interesantno je da je drugi gitarista bija Peter Banks, koji je napustio stadionske simfo velikane, grupu Yes. No grupa u ovoj postavi nije bila dugog vjeka. Bez karizme Mick Abrahamsa, grupa jednostavno vise nije bila to sta bi trebala biti. Uvidjevsi to, jednostavno su se razisli. I to bi bilo to. BLodwyn Pig se u nekoliko navrata ujedinjavao, povodom proslava i obiljezavanja obljetnica, ali pored sporadicnih koncerata, nista novoga na pozornici nisu donjeli. Nakon raspada Blodwyn Piga, odnosno odlaska iz njega, Mick Abrahams oformljava sastav Wommett i nakon njega The Mick Abrahams Band. Ovaj drugi postize zavidni uspjeh u Europi, ali ne i na Otoku. I taj otocki neuspjeh je bija osnovni razlog zasto ih diskografsa kuca nije podrzala, te se nedugo nakon izdanja drugog albuma raspadaju. Po raspadu Blodwyn Piga, Lancaster zajedno sa Clive Bunkerom oformljava progresivni band Aviator. Takodje radi kao producent, kompozitor za filmsku i TV muziku. Dakako, sve to vrijeme radi kao studiski muzicar za velikane tipa Phil Collinsa, Brian Enoa i Vangelisa. Pyle i Berg oformljavaju band Juicy Lucy, te se nakon toga, kao ritam sekcija pridruzuju Savoy Brownu. Isto tako, Pyle se pridruzuje kasnijoj inkarnaciji legendarnih bandova The Kinks i Wishbone Ash. I na kraju ovog malog sumaruma karijera, nesto lipoga. Naime, svima je bilo poznato na koji nacin su se rastala dva velikana, Ian Anderson i Mick Abrahams. Iskreno me svojevremeno obradovala vjest, da su ratne sjekire izmedju starih pajdasa Mick Abrahamsa i Iana Andersona zakopne, te su njih dvoje suradjivali na nekoliko projekata, koji su ukljucili i solo albume Abrahamsa. Lipo od njih. Napravit cemo muzicki predah sa prvom singlicom koju je izdala grupa. Radi se o temi “Summer Day”, koja kako smo rekli, nije pobrala lovorike na top listama, ali je zato skrenila paznju underground krugova na sastav. Kad govorimo o Blodwyn Pigu kao sastavu, namecu se mnogobrojne cinjenice, poredbe, zakljucci, ali isto tako i dvojbe. Uglavnom, bez nekog pretjerivanja, kad se shvati, sa koliko slojeva ti ljudi barataju, u koliko slojeva su uranjali svoje stvralstvo, i koliko je slojevita sama zvucna slika, mogu slobodno reci da bi o njima mogao pisati danima, i nakon toga bi ostalo jos toga za reci. Dakle, idemo nevezano, jer stavljanje bilo kakvog okvira na ono zavrsno, znaci upasti u zamku banalnog zakljucka, a to je zadnje sta ova grupa zalsuzuje. Interesantna je jos jedna paralela sa Jethro Tull. Naime, i Ian Anderson i Lancaster su priznali da im je uzor isti, americki jazz multi-instrumentalist Rahsaan Roland Kirk. Ali ima tu jos. Naime, Lancaster je oponasajuci svog americkog uzora, svirao istovremeno dva saxofona, sta dakako, svi ljubitelji grupe Colosseum odmah povezuju sa svirkom nedavno preminulog, Dick Heckstall-Smitha. Nikad kraja isprepletanjima uticaja, oponasanja, inspiracija u tim cudnim i nadasve plodnim, muzickim vremenima. ''Ahead Rings Out'', kojeg krasi vec legendarni omot, a kojeg mozete vidjeti na blogu, je generalno vise okrenu jazzu, pa cak (prividno) progresivniji u tome od svog nasljednika. No, ''Getting To This'' je ipak dostojan nasljednik, cak stavise, logicki nastavlja razvoj zvuka svog prethodnika. Album nadasve krasi multi-track “San Fransisco Sketches “, u kojem briljira Lancaster. Ali ono sta stvarno daje vrijednost albumima lezi na drugoj stani, u stvari, lezi na druge dvije strane. Prvu smo vec spomenuli. Radi se o iskoraku od pravca kojim je krenija Jethro Tull. Vrativsi se na ishodiste ranih Jethro Tulla, Mick Abrahams duboko ore po korijenima britanskog booma. Tek kad je u tom “kopanju” definirao pravac i izricaj, krece dalje i na drugom albumu daje svoje vidjenje onoga sta je eventualno Jethro Tull trebao biti. Nije zaludu cinjenica da su albumi Blodwyn Piga u stopu sljedili albume Jethro Tulla, kako na top listama tako i u prodavaonicama. I moram ovo jos reci u tom kontekstu. Dok je “Ahead Rings Out” bija album u kojem caruje teski blues embrionalnog okusa, premazan jazzom i omotan u predivnu rock ambalazu, dotle je ''Getting To This'' logican nastavak jednog muzickog sazrijevanja. Drugim rijecima govoreci, zadovoljivsi se u svim aspektima istrazivanja toksicne kombinacije bluesa, jazza i rocka, Blodwyn Pig snima drugi album, ''Getting To This'', koji krece veliki korak naprijed, stazom koju je utabao prethodnik i smjerom kojeg je on kazao. O ostalom se ne isplate trositi rijeci. Albume treba slusati! I sad da kazemo par rijeci o jos jednoj strani, koja ukazuje, koliko je stvaralstvo Blodwyn Piga vazno za tadasnju muzicku scenu. Izdvojimo li samo par tema, “Variations On Nainos”, “See My Way” i “Walk on the Water” i poslusamo li ih odvojeno, onako u komadu, nema kome se nece nametnuti, ne bas retoricko pitanje; tko je u stvari zasluzan za planetarni proboj Jethro Tulla sa prvim albumom “This Was”? A ja bi sa svoje strane otisa toliko daleko, pa zapitao, tko je zapravo ukazao na smjer kojim je krenio Jethro Tull pri snimanju drugog albuma”Stand Up”? Odgovore na ova pitanja necemo vjerovatno nikada saznati, jer jedina osoba koja ih mozda ima je Ian Anderson. Na drugoj strani, pada mi napamet jos jedna poredba. Naime, slucajno sam krajem 2001 godine dosao u posjed albuma, meni nepoznate grupe, Abraxas Pool. Nista cudnoga, osim sta je ime asociralo na drugi Santanin album “Abraxas”. No kad sam vidio ko svira na njemu, e onda me povuklo. I da ne duljim, slusajuci album, ispred sebe sam imao prva tri Santanina albuma. Stavise, usudija bi se reci, da je ispred mene bija cetvrti Santanin album, kojeg on nije nikada snimija. Neil Schon i Greg Rollie su nakon 30 godina pokazali koliko je taj dvojac uticao na samog Santanu i njegovo stvaralstvo u prvim fazama karijere. I taj identicni osjecaj me pratio dok sam slusao albume Blodwin Piga. Ni manje ni vise! Za sam kraj emisije, poslastica. Tema “Walk on the Water”. Tema koja nije nasla mjesto na niti jednom sluzbenom albumu. Cisti Jethro Tull u svom najboljem izdanju! Nemam pojma zasto se to dogodilo, jer da je izdao Ian Anderon na bilo kojem albumu Jethro Tulla, bila bi svjetsk ihit. Ovako, bonus na Cd-u! Van svake pameti! Eto! Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
"abusive" blog
"abusive" blog
|
Veceras san onako, kliknija sa Facebooka na link za ovaj blog. I otvorija mi se ovi prozor: "Sorry The link you are trying to visit has been reported as abusive by Facebook users. To learn more about staying safe on the internet, visit Facebook's Security Page. Please also read the Wikipedia articles on malware and phishing." Nemam pojma koji je to pametnjakovic smistija, blog o muzici je "abusive"..bravo...!! A ako je, ipak bi morao postojat fillter koji ce sprijecit zloupotrebe ove opcije...... .. ili ..ili je to radi par clanaka di san iznija ono sta mislim..? ..hm...bilo kako bilo… ....barba Orwell je stvarno bija dalekovidan !! |
