Pregled posta

Music LP-Underground - #98

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 20.11, 2012 u 19:10 sati

Wishbone Ash – “Argus”

U utorak predstavljam jednu grupu koja je svojevremeno promjenila percepciju uloge gitare unutar rock banda.
Predstavljam grupu Wishbone Ash i njihov treci album “Argus”

Odmah na pocetku moran reci da je “Argus” bija moj prvi i iskljucivi izbor, kad san odlucija predstavit Wishbone Ash.

I onda se dogodilo nesto cudno.
Dogodilo se da san prilikom spremanja emisije dosa u nedoumicu po pitanju prethodnih ostvarenja, odnosno, poceo sam se pitati, koliko je pravilan bija moj izbor.

Ne mogu reci da prva dva albuma Wishbone Ash nisan slusa i prije.
Ali, kako je “Argus” bija moj prvi dodir sa njima, nametnija mi se kao apsolutna referenca kompletnog opusa.

Danas, 40 godina nakon izdavanja tih albuma, ocito je da su se neka mjerila promjenila, a i sam pristup.
Dakako, sve ovo skupa ne znaci da se znacaj “Argusa” umanjija, cak dapace, ali ipak je doslo do prestrojavanja kad govorim o opusu grupe.

I kad je tomu tako, i ova ce emisija biti malo drugacija, drugacija onoliko koliko je sama grupa drugacija u vremenu u kojem se pojavila.

Dame i gospodo, drugarice i drugovi, veceras cete uzivati u nesvakidasnjem plesu dviju izuzetno nadahnutih gitara, koje pletu takvu zvucnu sliku, da je asocijacija sa Paskom cipkom, skoro pa neminovna.

Wishbone Ash se smatraju jedanim od inovatora uvodjenja dvije gitare na pozornici, a njihov pristup i nacin na koji su to napravili, predstavljao je ono “novo” na tadasnjoj sceni.
Glupo bi bilo reci da su izmislili koncept dviju solo gitara unutar strukture rock sastava, ali ono sta mozemo reci, da su uz Allmans Brothers Band, donjeli sasvim novi zvuk i pristup.

I dok se u okviru Allmans Brothers Banda gitare suceljavaju, Duane Allman i Dicky Bets su vjecno na suprotnim stranama, rogobadaju jedan drugoga, svadjaju se i mire kroz predivne melodije i solaze, dotle su Andy Powel i Ted Turner u savrsenoj harmoniji, u takvom skladu da na momente djeluju da svira samo jedna gitara.
Odmah da recemo, ovo triba svatit uvjetno, jer i njih dvojica i te kako znaju zaprasiti i ostaviti slusatelja bez daha

Doprinos koji su dali razvoju tog rock pravca, donio je gitaristima grupe Wishbone Ash, Andy Powellu i Ted Turneru titulu, "Two of the Ten Most Important Guitarists in Rock History".
Ovo je bija citat iz rock magazina Traffic, iz 1989 godine, da bi ih jos ugledniji rock magazin Rolling Stone, u toj istoj godini, smjestio medju "Top 20 Guitarists Of All Time".
I da se vratimo malo vise nazad, 1972 godine Melody Maker, opisuje Powella i Turnera kao "the most interesting two guitar team since the days when Beck and Page graced The Yardbirds".

Sve ovo nije doslo preko noci, a ni bez znoja.
Stoga, ajmo sa nasom pricom ispocetka.

Wishbone Ash su se oformili 1969 godine na ostacima tria The Empty Vessels, koji je bija osnovan od strane basiste Martin Turnera i bubnjara Steve Uptona.
Nedugo nakon osnutka i prvobitne cirkulacije clanova, band napusta gitarista, Martinov brat, Glenn Turner, te manager organizira audiciju za novog gitaristu.

Legenda kaze, da su nakon intezivnog trazenja i odabiranja, u uzi izbor ostala dva dobra gitarista, koji su bili toliko dobri, da se jednostavno nisu mogli odluciti kome ce uputiti pozivnicu za clanstvo.

I u toj nedoumici, nekome je palo napamet da Andy Powell i Ted Turner (koji nije u srodstvu sa Martinom), zasviraju zajedno, “samo da se vidi kako bi zvucalo”

I ostalo je legenda.

Po prvim odsviranim notama, Andy i Ted su se jednostavno nasli.
Od prvih zasviranih nota Andy i Ted su svatili da funkcioniraju na istoj valnoj duzini, ali sa razlicitim bojama.
U trenu su se prepoznali kao pandam Dicky Betsa i Duane Allmana, te za razliku od njih, u svojim solazama, pored bluesa, ubacuju elemente progresivnog rocka, ali isto tako i folka te klasike.

I sam odabir imena grupe je interesantan.
Naime, u moru bandova, tesko je bilo odabrati neko ime koje ce zvucati i zvoniti u glavama potencjalnih slusalaca.
Nakon besplodnih rasprava, pao je dogovor da ce svatko napisati po dva imena na papiricima, te ce se od njih napraviti dvije grupe papira.
Martin Turner je jednostavno iz svake grupe uzeo po jedan papiric.
Na jednom je bilo ispisano “Wishbone”, a na drugom “Ash”, i ime grupe je bilo rodjeno.
Eto, tek toliko da se zna.

Vec po samom osnutku i nakon prvih gaza, sticu vjerne sljedbenike, koji su u njima prepoznali “ono nesto novo veliko koje tek dolazi”.
Ne isto tako, moze se reci da im je i srica malo isla na ruku.
Naime, iako nepoznati i novi, bivaju izabrani za predgrupu Deep Purple.
Za vrijeme tonske probe, Ritchie Blackmore se zagrijavao sam na sceni, kad je Andy Powell skocio na pozornicu, ustekao se i zapoceo improvizirati sa Ritchijem.

Cuvsi ga kako svira, Ritchie preporuca band svom producentu Derek Lawrencu i ovaj im nato pomaze da potpisu ugovor sa Decca/MCA Records.

Dakako, ekipa stavlja sve karte na prvo vinilno izdanje, te istoimeni album grupe Wisbone Asha, izlazi u dvanaesti misec 1970 godine.
Donosi pomalo nesvakidanji pristup mjesavini blues-rocka, jazza i engleskog folka.

Na albumu se ocrtava buduca struktura kompozcije i isto tako ono sta ce tek doci na sjedecim izdanjima.
Daleko od toga da je debut bija los, cak dapace, album biva proglasen za jedna od najboljih debut albuma ikada izdanih. Drugacije i ne moze biti, jer album otvara bugie tema “Blind Eye”, na koju se naslanja “Lady Whiskey”, koja donosi Wishbone Ash ono sta jesu i sta ce tek postati. Epska “Handy”, donosi buduci koncertni standard grupe, i klasicni je primjer predivnih solaza dviju gitara.
Album zatvara, usudija bise reci, malo remek djelo “Phoenix”.
I kao sta san napomenija na pocetku, slusajuci ovaj album danas, jednostavno se nisam moga odluciti koju temu pustiti veceras, a da ne pustim cili album.

Poslusat cemo, ajmo uvjetno reci, najmarkantnije teme, “Lady Whiskey”, “Handy” i “Phoenix”

Wisbone Ash - Lady Whiskey
Wishbone Ash - Handy
Wishbone Ash - Phoenix

Godinu nakon izlaska debut albuma, Wishbone Ash izdaje drugi album “Pilgrimage”.
Album predstavja stilski korak naprijed, iako je jos uvjek prisutno jako prisustvo jazz izricaja, pogotovo u uvodnoj temi “Vas Dis”.
Ocito je da grupa jos uvjek trazi svoj konacni izraz, iako je nevjerovatno blizu tom cilju.
No, bitno je napomenuti da je Wishbone Ash uspjesno prebrodio sindrom “proklestva drugog albuma”, te da se “Pilgramage” moze komodno smjestiti kao tranziciski album izmedju “sirove rafiniranosti” debuta i velicanstvenog “Argusa”.
Smjestavi ga na to mjesto, stvari postaju jasne.
Poslusajmo stoga “The Pilgrim” i katku vinjetu “Lullaby”

Wishbone Ash - Pilgrim
Wishbone Ash - Lullaby

I onda dolazi 1972 godina, godina u kojoj grupa dostize svoj kreativni vrhunac.
To je godina kad Wishbone Ash konacno zaokruzuje svoj izricaj, godina kad do kraja definiraju svoj jedinstveni stil, to je godina u kojoj izdaju album koji se smjesta u antologiju moderne umjetnosti.
1972 godina je godina “Argusa”.
Po samom izlasku, album biva proglasen za najbolji album godine, od strane citalaca magazina “Sound”, te se penje na 3. misto Engleske top liste albuma.
Dakako, sve to im donosi planetarnu popularnost.

Wishbone Ash postaju atrakcija, te nastupaju po najvecim dvoranama.

Sam album odskace od koncepta svojih prethodnika, donoseci svu akomuliranu zrelost grupe, pretocenu u predivne kompozicije i nadasve izrazito logicne muzicke pasaze.
Ono sta krasi sve velike albume, neci cete i na ovome.
Cak stavise, ono “veliko nesto”, cesto nedokucivo, ali i te kako opipljivo, ovaj album izdvaja cak i iz opusa same grupe.

Sam album pociva na sedam tema, koje su konceptualno vezane lirikom za neko daleko razdoblje u proslosti, kad su vladali mac i magija. Mistika, toliko omiljena u rocku, na ovom albumu dobiva novu dimenziju, dobiva patinu svakodnevnice, dok sama muzika podrctava naboj lirike. I kad o muzici na ovo malbumu govorimo, moramo naglasiti da je “Argus” jednostavno logicni sljed “Pilgramagea”.
Logicni u tome sta je Wishbone Ash doveo svoj izricaj do vrhunca slusljivosti, a da pri tom nije izgubio svoj identited.
Drugim rijecima, Wishbone Ash je progresivni hard rock, pomjesan sa folkom i jazzom, toliko priblizio masama, da je time ujedno smjestio grupu u sam midstream.
Potez hvale vrijedan, pogotovo, kako smo rekli, integritet muzckog pristupa nije niti malo okrznut time.

O samom albumu bi se dalo jos danima pisati i govoriti, jer “Argus” je samo jedan, te stoga idemo dalje iz ovih uvodnih voda.

Album je sastavljen kako smo rekli od sedam tema koje se medjusobno ispreplecu, kako koncepcijski tako i muzicki, iako djeluju, i jesu zasebna cjelina.
Na CD-u je otisnuta jos i bonus pjesma, koja sa albumom nema apsolutno nikakve veze i neznan po kojem je kljucu bas ona stavljena kao bonus.
“No Easy Road” nije losa pjesma, cak dapace, ali koncepciski, muzicki i u niukojem drugom slucaju ne prida drustvu u kojem su je smjestili, te je veceras i necemo ni poslusati.
Ukoliko pak to zelite, na mom blogu je hyperlink na youtube.

Album otvara “Time Was”, prekrasan akusticni uvod, skladne vokalne harmonije, no ne zadugo.
Tema nas vodi onde di ce nas ostatak albuma smjesti.
Prekrasni dueli gitara, lirika protkana mistikom srednjeg vjeka i nadasve, zrela kompozicija.
I dakako, ono sta krasi ostatak albuma, logika, logika, logika i ponovo logika.
Svaka nota logicni sljedi prethodnu i najavljuje iducu, svaki pasaz ulazi u uho skoro od prvog slusanja, i to ne zato jer su banalni, nego bas radi te logike.
Kako na ovoj temi, tako i na cjelom albumu.

“Sometime World” sljedi nakon uvodne teme.
Jednostavno nastavlja ondje di je ona stala. Lagani tempo, laganica od uvoda, bistar i nadasve karizmaticni vokal Ted Turnera, uz prekrasne refrene.
Gitare, prava Paska cipka, nota po nota, moglo bi ih se brojiti kako sporo prolaze, a opet, svaka zvuci kao bomba. Pogodjena tocno po sredini, bez odmaka.
I dakako, udrugom djelu teme, prekrasna solaza. Postavljen je standard koji ce se tesko vise postici.
Mozda najprogresivniji komad muzike na albumu.

Netko je jednom napsiao da je tema “Leaf and Stream” najslabija tema na albumu.
Za gospu blazenu, ako je ovo najslabije, dabogda sve pjesme na svitu bile ovako slabe.
Predivna melodija, lipa akustika, pogodjena atmosfera, korektna lirika, dis bolje !

“Warrior”, tema koju san slusa do izenmoglosti....nevjerovatno koliko komad muzike moze uticati na covjeka.
Jedan od mojih apsolutnih favotira inace.
I tu vise nemam sta dodati.

“Throw Down the Sword”, dostojan closer albuma.

I da vise ne filozofiramo, jer mi je stvarno nekako glupo pisati o onome sta se jednostvno mora slusat i uzivati u tome.
Svatko na svoj nacin!
Poslusajte Wisbone Ash i njihov treci album “Argus”