Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 13.11, 2012 u 19:10 sati
Blodwyn Pig – "Ahead Rings Out" i “Getting To This”
Sljedeci utorak nastavljam sa drugom i posljednjom emisijom iz mini serije o otpadnicima iz velikih grupa.
Predstavit cu grupu Mick Abrahamsa, Blodwyn Pig i njihove albume "Ahead Rings Out" i "Getting to This".
Pripremajuci emisiju, jednostavno se nametnula nova koncepcija, koja trazi poprilicno razlicit pristup, te sam odlucija emisiju pripremit ispocetka.
To dakako nosi i rizik da ne bude gotovoa na vrijeme.
Bilo kako bilo, ukoliko uspijem, sljedi malo poduza emisija u utorak.
Ako se se ikada zapitali, kako bi Jethro Tull zvucali da su nastavili koracati stazom prvog albuma, ovo je emisija za vas.
Nastavljamo sa mini serijom od dvije emisije, u kojima predstavljam grupe osnovane od otpadnika iz velikih grupa.
U prvoj emisji sam predstavio James Litherlanda i njegovu grupu Mogul Thrash.
Veceras donosim Mick Abrahamsa i njegovu grupu Blodwyn Pig.
Povjest banda u stvari zapocima sa prvim albumom Jethro Tulla, “This Was”, na kojem je postalo jasno da dvije snazne autorske licnosti tesko mogu egistirati u uskim okvirima jedne grupe, ciji se razvoj krece nekom svom putanjom.
Konkretnije receno, dvije jake autorske licnosti, sa potpuno drugacijim vizijama o smjeru kojim je grupa trebala ici, jednostavno nisu mogle ko-egzistirati.
“This Was” je izasao i ustolicio Jethro Tull u najperspektivniju nadolazecu grupu na Otoku.
Na naznaku ponovnog posjeta studiju, sa vec skoro spremnim materijalom, Mick Abrahams jednostavno napusta grupu.
Umjesto njega, grupi se pridruzuje Martin Bare, te time zaokruzuje konacnu postavu koja ce snimiti album drugi Tullov album, “Stand Up”.
Red je da malo osvjetlim ovaj, na prvi pogled suludi potez.
Jer, napustiti sastav koji je upravo sticao planetarnu popularnost, granici bas ne sa zdravim financijskim razumom.
Upravo je po tome Mick Abrahams kasnije postao poznat.
Njegov prezir prema financijsko-poslovnom aspektu muzike mu je donio auru beskompromisnog buntovnika i rijeku sljedbenika u underground krugovima.
Na drugu stranu, Mick Abrahams jednostavno nije mogao ili nije htio, povladjivati Andersonu u kreiranju novog pravca kojim se kretao Jethro Tull.
Njegova vizija je ukljucivala jake blues i jazz korijene i tu je nastao spor.
Otisao je da bi se sa novom grupom vratio ondje gdje je Jethro Tull stao sa prvim albumom.
Cak stavise, slusajuci prvi album Blodwyn Piga, “Ahead Rings Out”, ocito je da Abrahams nije nastavio gdje je Jethro Tull stao sa “This Was”, vec je krenija jedan korak nazad.
Taj korak je bija tada krivo protumacen, kao korak nazad u kreativnom smislu.
No, radilo se o povratku na startnu poziciju ranih JethroTulla i od nje je ponovo krenija.
Sljedeci tu logiku, postaje jasan sadrzaj i stil prvog albuma.
Dunque, Abrahams se sa Blodwyn Pig vraca na sam izvor, napaja se na izvoru mjesavine teskog bluesa i jazza.
Za razliku od Andersona, koji se bas zelija osloboditi tog uticaja i razviti svoj osebujan stil, Abrahams je posao obrnutim pravcem.
Odmah da kazem, Ian Anderson je u svojim nastojanjima u potpunosti uspija i za to mu veliko, veliko hvala.
No veceras cemo se pozabaviti Abrahamsom, njegovom vizijom i njegovim sastavom Blodwyn Pig.
No, ajmo mi sa nasom pricom, od nekog pocetka.
Samo ime Blodwyn Pig mi je dalo glavobolje i tek pojavom inteneta san uspija skuznit o cemu se radi.
Naime, Blodwyn je Welski naziv za neki cvit. U kombnaciji sa imenicom svinja ne daje nikakav idiom i defacto nema nikakvo znacenje, doli slaganje imena po besmislu, odnosno igra igru rijeci. (sitimo se nenadmasnih Monthy Pytona iz tog vremena).
Orginalna postava Blowyn Piga se sastojala od utemeljitelja, Mick Abrahamsa na gitari i vokalu, Jack Lancastera na saksofonu, flauti i violini, Andy Pylea na basu i Ron Berga na bubnjevima.
Ubrzo nakon oformljavanja, Blodwyn Pig intezivno radi na novim materijalim i isto tako intezivno nastupa. Dakako, odmah bivaju zapazeni, a pogotovu za nastupa na velikim festivalima, Isle of Wight i Reading rock festivalu.
Interesantno je za napomenuti u ovom kontekstu jos nesto.
Noseni na krilima Britanskog booma u Americi, Blodwyn Pig su bili jedna od rijetkih grupa sa Otoka, koji su se usudili odmah otici preko Velike Bare i odraditi turneje.
I to ne samo jednu, vec dvije.
Koji su status imali u samom startu, govori zapanjujuca cinjenica da su obe turneje ukljucivale najjace rock dvorane na svjetu, Fillmore East, blizanku na zapadnoj obali, Fillmore West, te LA Forum.
Svaka in cast!
Blodwyn Pig izdaje pilot singlicu "Summer Day"koja se ujedno nasla na americkoj verziji prvog albuma.
Iako singlica nije polucila neki uspjeh, album dolazi na Top Ten sa obje strane Atlantika.
Impresivno za debut jedva poznate grupe.
No tu Blodwyn Pig nalazi svoje mjesto. Bivaju prepoznati kao dio jezgre underground scene. I da ovom prilikom napomenemo jos nesto. Iz danasnje perspektive zvuci nevjerovatno, ali albumi undergrounda su redovno dolazili na komercjalne top liste, vecina beskopromisno odbijajuci bilo kakvo povladjivanje zahtjevima trzista.
Moze li iko to reci za iti jednu muzicku tvorevinu, na iti jednoj komercjalnoj top listi danas?
“Ahead Rings Out” izlazi, da kazemo i to, 1969 godine i odmah dolazi na top listu.
Penje se do 9. mjesta, gurkajuci se sa rivalom “Stand Up”, od Jethro Tulla.
Album sadrzi tesku mjesavinu cijelog spektra progresivnih stilova, od teskog bluesa, preko klasicnog/bip-bop jazza do hard rocka.
Od prvih taktova uvodne teme “It's Only Love”, jasno je o cemu se radi.
Beskopromisni blues-jazz rock, protkan Abrahamsovim vokalom.
No vec sljedeca tema “Dear Jill” nas vraca na polja pamuka. Blodwyn Pig plovi po svojim korjenima, donoseci nam mozda jednu od najljepsih izvedbi urbanog bluesa.
“Sing Me A Song That I Know” je tema koja sljedi. U ranom Jethro stilu, Blodwyn Pig gradi svoj stil. Stil kojeg ce razvijati na ovom albumu i definirati na drugom.
A onda dolazi Lancasterovih pet minuta, tocnije “The Modern Alchemist” traje nesto duze od tih pet minuta, ali ostaje u sjecanju daleko, daleko duze.
Neobicna verzija jazz rocka, promatrana i izvedena sa strane jazza.
Nemam tu sta vise dodati.
“Up And Coming”, sljedi liniju albuma da bi, s neba pa u rebra, “Leave It With Me”, donio frisku verziju Jetro improvizacije.
Cak i flauta zvuci Andersonovski.
Virujen da bi Anderson veoma radio potpisao ovu temu.
Ili nebi, hm, ima tu jazza, precistog jazza da bi stao iza nje.
“The Change Song” sljedi improvizaciju i to sa “cockney a capela uvodom”, te akusticnim ostatkom teme.
Opet i ponovo, duh Jethro Tulla lebdi nad njom.
Album zavrsavaju “Backwash” i “Ain't Ya Comin' Home, Babe”.
Tema u kojoj Lancasterov jazz drive susrece Abrahamsov blues. I kao rezultat dobivamo progresivni komplot prepun uticaja, a opet isprican na jedistveni Blodwyn Pig nacin.
I dakako, tema koja neuvijeno nagovjescuje drugi album.
I da vise ne duljimo, poslusat cemo prvi album grupe Blodwyn Pig, “Ahead Rings Out”
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Za ovaj put, emitiranje cijelog albuma je samo pola emisije. Razlog smo vec naveli na samom pocetku.
U drugoj polovini emisije cemo emitirati drugi album grupe, “Getting To This”, na kojem grupa nastavlja razvoj svog stila i izricaja, te sa Jethro Tull vodi borbu za pozicije na top listama i naklonost publike.
Ne mogu se otrgnuti osjecaju da sam naslov drugog albuma “Getting To This”, nekako na ironican nacin priziva prvi Jethro Tulla “This Was”.
Jer kako inace protumaciti sam pojam “Getting To This”.
Kao da je Abrahams ovim tija neuvijeno dati do znanja sta smjera.
Naime, za manje od godinu dana od izdavanja debut albuma, Blodwyn Pig se vracaju sa novim vinilnim izdanjem koji ce, nazalost, biti i njihovo posljednje.
Jos jednom band se okuplja oko Abrahamsovog bluesom obojenog rocka sa jakim primjesama jazza Alana Lancastera.
I kao sta je bilo za ocekivati, Abrahams dominra svojim kompozicijama, ali to na albumu uopce nije vidljivo.
Cak stavise, slusajuci ga, ima se dojam zajednickog stvaranja i zajednickih napora ulozenih u dostignuto.
Album otvara Abrahamsova "Drive me", mjesavina jazza, rocka sa bluesom, ali ovaj put dignuta na jedan visi nivo.
I to je je vidljivo od prve note.
Vidljivo je sazrijevanje sastava, kako u kompozicijskom tako i muzickom smislu.
I onda sljedi prvo iznenadjenje albuma. "Variations On Nainos", tema koju Jethro Tull nije nikada napisao ni izveo. Rame uz rame sa kompetetitorom, Abrahams i Lancaster zajednickim snagama ravnopravno pariraju Ian Andersonu.
Ako je "Variations On Nainos" bilo prvo iznenadjenje na albumu, onda je “See My Way” bija udar groma.
Nikad necu zaboravit kad san je prvi put cuja.
Vrtija san omot ploce, gleda ga i vritija glavom u nedoumici.
Za gospu blazenu, ko je ovde lud!
Mick Abrahams kontra Martina Barea – rezultat – nerijeseno !!
Umisto saksofona stavi flautu, umisto Abrahamsovog vokala, Ian Anderson, (iako, se ni Abrahams ne srami poredbe),
I dobijemo sta?
Dobijemo mozda najveci Jethro Tull hit.
Tek mi je u tim trenucima postajalo jasno koliko je Mick Abrahams pridonija u stvaranju stila i kolika mu uloga bila u samoj realizaciji prvog albuma Jethro Tulla “This Was”,
Album nastavlja kratka "Long Bomb Blues", koja nas svojim bluesy ugodjajem nosi na Americki jug.
"The Squirreling Must Go On", mocni komad muzike podredjen gitari.
Instrumental koji pokazuje svu moc grupe.
I onda, kad smo ocekivali jos agresivniji ispad, jos dalji skok u nepoznato, Blodwyn Pig nas spusta na zemlju predivnom jazz inspiriranom suitom izaslom iz pera Lancastera.
“San Francisco Sketches” je napisan kao visedjelna kompozicija od cetiri djela.
Ako ste ikada zeljeli cuti kako bi Jethro Tull zvucao u jazz izdanju, ovo je tema za vas.
Za mnoge slusaoce koji vole ovu vrst muzike, ova tema je vjerovatno vrhunac albuma.
Cak je i bubnjar dobio svojih pet minuta.
Tema “Worry” je djelo Andy Pylea, iako ruku na srce, zvuci kao dobra Abrahamsova tema.
Mala akusticna tema “Toys” daje neku protutezu prethodniku i zajedno sa temom "To Rassman", stvara osebujnu atmosferu ravnoteze na albumu.
Album dostojno zatvara "Send Your Son to Die", ponovo mjesavina bluesa, rocka i jazz rocka, sa zaraznom ritam sekcijom.
I to je to.
Krecemo, po drugi put verceras, Blodwyn Pig i njihov drugi album “Getting to This”
Uzivajte, jer ovo sta cete sad cuti, necete nigdje vise cuti, doli na Nasem Malom Radiju!
Eto, nakon odslusanog drugog albuma, ne zavrsava muzicki dio emisije.
Jer na kraju dolazi slag, a on ce bit u obliku dvije teme.
Dotle, nastavljamo sa emisijom.
Nepotrebno je napominjati, kao sta smo rekli, da je Blodwyn Pig bila grupa koja je bila dio jezgre underground muzike kasnih sezdesetih.
Doduse, Mick Abrahamsu to nije bio jedni sastav sa kojim je nastupao.
U to vrime je jos svirao sa R&B sastavima kao sta su bili The Hustlers, a cak je imao par nastupa sa avangardnim bandom Screaming Lord Sutch.
Nakon sta je Mick Abrahams napustio grupu, umjesto njega su dosla dva gitarista. Interesantno je da je drugi gitarista bija Peter Banks, koji je napustio stadionske simfo velikane, grupu Yes.
No grupa u ovoj postavi nije bila dugog vjeka. Bez karizme Mick Abrahamsa, grupa jednostavno vise nije bila to sta bi trebala biti.
Uvidjevsi to, jednostavno su se razisli.
I to bi bilo to.
BLodwyn Pig se u nekoliko navrata ujedinjavao, povodom proslava i obiljezavanja obljetnica, ali pored sporadicnih koncerata, nista novoga na pozornici nisu donjeli.
Nakon raspada Blodwyn Piga, odnosno odlaska iz njega, Mick Abrahams oformljava sastav Wommett i nakon njega The Mick Abrahams Band.
Ovaj drugi postize zavidni uspjeh u Europi, ali ne i na Otoku.
I taj otocki neuspjeh je bija osnovni razlog zasto ih diskografsa kuca nije podrzala, te se nedugo nakon izdanja drugog albuma raspadaju.
Po raspadu Blodwyn Piga, Lancaster zajedno sa Clive Bunkerom oformljava progresivni band Aviator.
Takodje radi kao producent, kompozitor za filmsku i TV muziku.
Dakako, sve to vrijeme radi kao studiski muzicar za velikane tipa Phil Collinsa, Brian Enoa i Vangelisa.
Pyle i Berg oformljavaju band Juicy Lucy, te se nakon toga, kao ritam sekcija pridruzuju Savoy Brownu.
Isto tako, Pyle se pridruzuje kasnijoj inkarnaciji legendarnih bandova The Kinks i Wishbone Ash.
I na kraju ovog malog sumaruma karijera, nesto lipoga. Naime, svima je bilo poznato na koji nacin su se rastala dva velikana, Ian Anderson i Mick Abrahams. Iskreno me svojevremeno obradovala vjest, da su ratne sjekire izmedju starih pajdasa Mick Abrahamsa i Iana Andersona zakopne, te su njih dvoje suradjivali na nekoliko projekata, koji su ukljucili i solo albume Abrahamsa.
Lipo od njih.
Napravit cemo muzicki predah sa prvom singlicom koju je izdala grupa.
Radi se o temi “Summer Day”, koja kako smo rekli, nije pobrala lovorike na top listama, ali je zato skrenila paznju underground krugova na sastav.
Kad govorimo o Blodwyn Pigu kao sastavu, namecu se mnogobrojne cinjenice, poredbe, zakljucci, ali isto tako i dvojbe.
Uglavnom, bez nekog pretjerivanja, kad se shvati, sa koliko slojeva ti ljudi barataju, u koliko slojeva su uranjali svoje stvralstvo, i koliko je slojevita sama zvucna slika, mogu slobodno reci da bi o njima mogao pisati danima, i nakon toga bi ostalo jos toga za reci.
Dakle, idemo nevezano, jer stavljanje bilo kakvog okvira na ono zavrsno, znaci upasti u zamku banalnog zakljucka, a to je zadnje sta ova grupa zalsuzuje.
Interesantna je jos jedna paralela sa Jethro Tull.
Naime, i Ian Anderson i Lancaster su priznali da im je uzor isti, americki jazz multi-instrumentalist Rahsaan Roland Kirk.
Ali ima tu jos.
Naime, Lancaster je oponasajuci svog americkog uzora, svirao istovremeno dva saxofona, sta dakako, svi ljubitelji grupe Colosseum odmah povezuju sa svirkom nedavno preminulog, Dick Heckstall-Smitha.
Nikad kraja isprepletanjima uticaja, oponasanja, inspiracija u tim cudnim i nadasve plodnim, muzickim vremenima.
''Ahead Rings Out'', kojeg krasi vec legendarni omot, a kojeg mozete vidjeti na blogu, je generalno vise okrenu jazzu, pa cak (prividno) progresivniji u tome od svog nasljednika.
No, ''Getting To This'' je ipak dostojan nasljednik, cak stavise, logicki nastavlja razvoj zvuka svog prethodnika.
Album nadasve krasi multi-track “San Fransisco Sketches “, u kojem briljira Lancaster.
Ali ono sta stvarno daje vrijednost albumima lezi na drugoj stani, u stvari, lezi na druge dvije strane.
Prvu smo vec spomenuli.
Radi se o iskoraku od pravca kojim je krenija Jethro Tull.
Vrativsi se na ishodiste ranih Jethro Tulla, Mick Abrahams duboko ore po korijenima britanskog booma. Tek kad je u tom “kopanju” definirao pravac i izricaj, krece dalje i na drugom albumu daje svoje vidjenje onoga sta je eventualno Jethro Tull trebao biti.
Nije zaludu cinjenica da su albumi Blodwyn Piga u stopu sljedili albume Jethro Tulla, kako na top listama tako i u prodavaonicama.
I moram ovo jos reci u tom kontekstu.
Dok je “Ahead Rings Out” bija album u kojem caruje teski blues embrionalnog okusa, premazan jazzom i omotan u predivnu rock ambalazu, dotle je ''Getting To This'' logican nastavak jednog muzickog sazrijevanja.
Drugim rijecima govoreci, zadovoljivsi se u svim aspektima istrazivanja toksicne kombinacije bluesa, jazza i rocka, Blodwyn Pig snima drugi album, ''Getting To This'', koji krece veliki korak naprijed, stazom koju je utabao prethodnik i smjerom kojeg je on kazao.
O ostalom se ne isplate trositi rijeci.
Albume treba slusati!
I sad da kazemo par rijeci o jos jednoj strani, koja ukazuje, koliko je stvaralstvo Blodwyn Piga vazno za tadasnju muzicku scenu.
Izdvojimo li samo par tema, “Variations On Nainos”, “See My Way” i “Walk on the Water” i poslusamo li ih odvojeno, onako u komadu, nema kome se nece nametnuti, ne bas retoricko pitanje; tko je u stvari zasluzan za planetarni proboj Jethro Tulla sa prvim albumom “This Was”?
A ja bi sa svoje strane otisa toliko daleko, pa zapitao, tko je zapravo ukazao na smjer kojim je krenio Jethro Tull pri snimanju drugog albuma”Stand Up”?
Odgovore na ova pitanja necemo vjerovatno nikada saznati, jer jedina osoba koja ih mozda ima je Ian Anderson.
Na drugoj strani, pada mi napamet jos jedna poredba.
Naime, slucajno sam krajem 2001 godine dosao u posjed albuma, meni nepoznate grupe, Abraxas Pool.
Nista cudnoga, osim sta je ime asociralo na drugi Santanin album “Abraxas”.
No kad sam vidio ko svira na njemu, e onda me povuklo.
I da ne duljim, slusajuci album, ispred sebe sam imao prva tri Santanina albuma.
Stavise, usudija bi se reci, da je ispred mene bija cetvrti Santanin album, kojeg on nije nikada snimija.
Neil Schon i Greg Rollie su nakon 30 godina pokazali koliko je taj dvojac uticao na samog Santanu i njegovo stvaralstvo u prvim fazama karijere.
I taj identicni osjecaj me pratio dok sam slusao albume Blodwin Piga.
Ni manje ni vise!
Za sam kraj emisije, poslastica.
Tema “Walk on the Water”.
Tema koja nije nasla mjesto na niti jednom sluzbenom albumu.
Cisti Jethro Tull u svom najboljem izdanju!
Nemam pojma zasto se to dogodilo, jer da je izdao Ian Anderon na bilo kojem albumu Jethro Tulla, bila bi svjetsk ihit.
Ovako, bonus na Cd-u!
Van svake pameti!
Eto!
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
