utorak, 30.10.2012.
Music LP-Underground - #96
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 06.11, 2012 u 19:10 sati Mogul Thrash – “Mogul Thrash” Sljedeca dva utorka spremam jednu mini seriju od dvije emisije. Obe emisije imaju poveznicu, a to je da su grupe i albumi koje su stvorili, nastale od dvaju otpadnika iz velikih grupa. Oba su napustila grupe zbog nezadovoljstva smjerom kojim su krenile. Ovakvih i slicnih primjera ima bezbroj, od kojih je onaj u slucaju Santane mozda i najupecatljiviji. No, ovom prilikom necu o Neil Schonu i Gregg Rolieu, koji su tek nakon 30 godina od napustanja Santane pokazali koliki su uticaj imali u njegovoj ranoj fazi stvaralastva. Ovaj dvojac cu predstaviti jednom drugom i to skorom prilikom. Ove emisije ce biti o James Litherlandu koji je napustio Colosseum nakon izlaska albuma "Valentine Suite" i osnovao sastav Mogul Thrash, da bi nastavio ondje gdje je Ian Hiseman stao sa ranom inkarnacijom banda, te o Mick Abrahamsu koji je napustio Jethro Tull nakon izlaska prvog albuma "This Was", nezadovoljan smjerom kojim je Ian Anderson poveo grupu i zapoceo snimanje albuma "Stand Up", te osnovao grupu Blodwyn Pig. Obe grupe, Mogul Thrash i Blodwyin Pig su u najboljoj mogucoj maniri nastavili razvijati izricaj orginalnih bandova, pokazujuci nam, kako bi grupe izgledale da nisu promjenile smjer umjetnickog stvaranja i da stvar bude interesantnija, obje su grupe dostojno parirale svojim velikim pandamima, pa cak i na top listama. . Postoji jos jedna zajednicka crta obaju grupa. Ishodiste! Teski blues, pomjesan sa jazzom i zapakovan u predivnu rock ambalazu. Oba albuma bez ikakve diskriminacije zasluzuju sve epitete koje mogu dobiti! Dakako, nitko pametan ne osporava razvoj Jethro Tulla i Colosseuma u smjeru kojim su krenuli, ali ovim emisijama cu na jedan interesantan nacin prikazati, sta bi bilo.....da je bilo..... Ljubitelji JethroTulla i Colosseuma, ovo su emisije za vas ! Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!
Engleski jazz-rock band Mogul Thrash je u stvari nastao iz banda James Litherland's Brotherhood, kojeg su uz gitaristu James Litherlanda sacinjavali jos gitarist Michael Rosen, bubnjar Bill Harrison, saxofonisti Roger Ball i Malcolm Duncan. Na basu im se pridruzija John Wetton, koji je ujedno odradjivao i vokalne dionice, za kojeg mozemo slobodno reci, da je Mogul Thrush pocetna tocka zvjezdanog uspona njegove karijere. U okviru Mogul Thrusha, James Litherland nastavlja sa jazz rock soundom koji pociva na duhacim instrumentima, drugim rijecima, nastavlja ondje gdje je Colosseum stao nakon drugog albuma. 1970 godine izdaju singlicu "Sleeping in the Kitchen", dok se debut album pojavljuje sljedece godine. Album prolazi poprilicno nezapazeno na Otoku, no u ostatku Europi biva i te kako zapazen. Interesantno je za napomenuti, da je album producirao Brian Auger, koji na albumu svira i piano na jednoj temi. Mozda klavijature nedostaju na ovom albumu, jer ako izuzmemo pjesmu na kojoj Brian Auger svira piano, album je bez ikakvih tipki, kako aranzmanski tako i melodiski. Dakako, na albumu je dominantan kako vokalom tako svojom specificnom gitarom, James Litherland. Pored neospornog nasljedja Colosseuma, muzika na albumu na moment cak podsjeca na Blood, Sweat & Tears, energicna je i puna socne fuzije. Kad o tome govorimo, posebno je za napomenuti veoma ukusno odradjene dionice saxofona u temi "Dreams of Glass and Sand". No ajmo ispocetka sa albumom.
Postoji nekoliko verzija albuma i jedna izdana na CD. Vecereas cemo slusati ovu zadnju, a nju otvara "Sleeping in the Kitchen", tema koja je kako smo prije rekli, izdana i na singlici. Freneticnim uvodnim riffom Mogul Thrush neuvijeno daje do znanja, sta nas ceka na ostatku ploce. “Dreams of Glass & Sand” je sljedeca tema na albumu. Napravljena u “laid back” maniri, ali sa daleko ubitacnijim ritmom. James ordadjuje vokalne dionice u stilu jazz singera. Aranzmanski veoma dotjerana tema. "Going North, Going West" malo poduzi komad improvizacije. Sve je na mjestu onako kako triba bit. Improvizacija duhaca koja se preljeva u Jamesovu. Jazzy pratnja koci ono sta se zakociti ne moze. Interesantan dvoboj jazzy ritmike i rock improvizacije na gitari. Tema traje 12 minuta i cemu kriti, jedan je od mojih favorita sa albuma. E, a onda sljedi “Something Sad”. Od samog pocetka, “mali covjek velikog basa” cipa po nasim culima. Duhacka sekcija nevjerovatnom mastom nastavlja melodiju i preko vokalne dionice, uvodi nas u nesto sta bi svaka tema morala imati, strahovitu solazu na gitari, mastovitu pratnju uz virtuoznog basistu i neiscrpnog bubnjara, te nenadjebivu melodijsku liniju, koja je ovog puta prepustena duhacima. Sedam i po minuta ciste uzivancije. Na albumu se nasla i nova verzija hita Colosseuma "Elegy", koja traje skoro 10 minuta. Samo otvorenje teme ne daje naslutiti nista od njenog kostura, a opet, srz se naslucuje u svakoj noti. Nesvakidsanji pristup i nadasve nadahnuti saxofonisti, uz Jamesov nebeski vokal, vode”Elegy” na nova podrucja zvuka, dodajuci ionako bogatoj paleti, nove boje, ovaj put jamovski obojene, ostavljajuci autorima na mastu nijanse kojima ce ih presvuci. I jos jednom jedno retoricko pitanje, ima li kraja Wetonovoj inovativnosti i mastovitosti kad je bas u pitanju? Mozda ima i ako ga i ima, ne treba daleko ici da bi ga se pronaslo. U ovoj temi, Litherlandova gitara je uhvatila dasak bozanskog! Nad temom ipak lebdi duh Colosseuma. Cak savise, na moment mi se cini da umisto Bill Harrisona za bubnjevima, cujem Ian Hisemana. Svitu moj, neznan sta bi reka na ovu verziju “Elegy”, osin – velicanstvena obada, koja je u stotu pogodila orginal! I onda sljedi “What's This I Hear”. Koja melodiska linija od samog pocetka. Za pamcenje. Da je kojim slucajem album producirao neki studiski mogul, ovo bi bija svjetski hit. Tema prepuna pastoralnih pasaza saxofona i brutalnih rifova Jamesove gitare. Koji kontrast! Album zatvara tema "St. Peter". Jazzy tema koja donosi Wettona u glavnoj vokalnoj ulozi i dostojan closer albuma. I to je to. Sljedi Mogul Thrush i njihov istoimeni i jedini album. U nastavku emisije poslusat cemo jos cetiri pjesme koje su se nasle na prosirenom izdanju albuma, izdanog na CD-u. Radi se o alternativnim verzijama tema “Dreams of Glass and Sand”, “Going North, Going West”, “Something Sad” i “What's This I Hear”. Ove verzije nisu nista slabije ili gore od onih koje su se nasle na vinilnom izdanju. Radi se jednostavno o minucioznosti kreatora da do najsitnijih detalja sljedi zacrtani pravac kojim ide zvuk. Za ove cetiri teme je ocito, pored toga sta su gazile istom stazom kao i objavljene, da su ipak malo zakrivudale. Za mene osobno, alternativna verzija “What's This I Hear” je cak i bolja od one orginalno izdane na albumu. Ali, o ukusima se bas i ne raspravlja, pa stoga, poslusajmo verzije koje nisu nasle misto na albumu. Emisiju nastavljamo osvrtom na grupu i njihovu muziku, te na nastavak karijera clanova grupe. Promatrajuci Mogul Thrush kroz danasnju prizmu, u neku ruku bi se moglo reci, da je Mogu Thrush u stvari, ispa nesto kao, underground supergrupa. Jer imajuci u svoje redove James Litherlanda na gitari, John Wetona na basu, Roger Balla i Malcolm Duncana na saxofonima, Michael Rosena na trubi i trombonu, Bill Harrisona na bubnjevima, te magicnog Brian Augera na pianu i iza producentskog pulta, grupu ne mozemo nikako drugacije klasicifirati, nego kao takvu. Sa muzicke pak strane, cila nabrojena ekipa je bila jedna veliki komplot, mjesavina teskog bluesa, jazza, fuzije i Canterbury progresivnog rocka. Sam postanak i zivot grupe obiljezija je bas taj mix, a slusajuci je sa ove vremenske distance, veoma je tesko zakljuciti, zasto je sama diskografska kuca dozvolila da se grupa raspadne, nedugo nakon izlaska albuma. Naime, zbog legalnih problema, meni nepoznate vrste, management je de facto prisilija Litherlanda i ekipu da se razdvoje. Kretenski glup potez, da ne upotrebim neki tezi izraz. Mogu samo zamisliti kako bi izgledala njihova nova izdanja, da su ih imali prilike realizirati. Koji gubitak! Kronologija dogadjaja nakon raspada nije isla na ruku James Litherlandu, bar sta se tice zabiljezene prisutnosti na tadasnjoj sceni. Za vrijeme boravka u Colosseumu, stekao je reputaciju mastovitog kompozitora i virtuoznog gitariste, koji je od prvih snimljenih nota imao izgradjen svoj osebujan still sviranja, savrseno uklopljen sa njegovim vokalom. U stvari, zajedno sa Dave Greensladeom, James Litherland je bija glavni kompozitor u Colosseumu. Po nekim kriticarima, njegov odlazak je oznacija pocetak pada Colosseuma i to u obrnutom omjeru u kojem se Mogul Thrash uspinjao. Malo preteska konstatacija, sa kojom bi se tesko slozio, pogotovo imajuci u vidu zivi album koji su Colosseum izdali nakon odlaska Litherlanda, sa Clem Clemsonom na gitari i Chris Farloweom na vokalu. Naime, u toj postavi, Colosseum je po meni, snimija jedan od najboljih zivih albuma uopce. Karijera Litherlanda se nastavila u par skoro obskurnih grupa i u nekoliko poprilicno nerazumljivih poteza. Niz je zapoceo sa John Baldryem, nastavio u opratecoj grupi Leo Sayera ??, da bi kraj sedamdesetih docekao u obskurnoj grupi Bandits. Od kraja sedamdesetih pa sve do 2006 godine radi kao studiski muzicar. Te 2006 godine izlazi mu prvi solo album “4th Estate”, te “Real Men Cry”, drugi solo album, te iste godine. Po raspadu Mogul Thrusha, Malcom Duncan and Rodger Ball ponovo okupljaju Average White Band, te njime vracaju scensku slavu. Brian Auger je nastavio svoju plodonosnu karijeru sa Brian Auger Oblivion Express, te zapoceo saradnju sa Julie Driscoll. Sa njom je snimio nezaboravni, mozda najveci komorni album sedmadesetih,”Street Noise”. O Brian Augeru i ovom albumu, veoma skoro. I za kraj sam ostavija John Wettona. Namjerno. Jer taj, “mali covik mocnog glasa i jos veceg basa” zasluzuje da se o njemu kaze par rijeci. Naime, John Wetton po raspadu Mogul Thrusha ima najznacajniju karijeru od svih clanova banda. Kako smo rekli prije, njegov meteorski uspon defacto i zapocima sa Mogul Thrushom. Dunque, iste godine kad se Mogul Thrush raspada, Wetton snima sa Gordon Haskellom, perjanicom King Crimsona sa drugog i treceg albuma. No to je bija samo pocetak, koji je najavio veliki nastavak. A on nije mogao biti veci. Family!! najveci underground band ikada! Wetton saradjuje sa Rodgerom Chapmanom na dva remek djela banda “Fearless” i “Bandstand”. Da je samo to odrado, upisao bi se u povjest sedamdesetih. No niz se nastavlja. Radi sa Larry Normanom, gospel bandom Malcolm and Alwyn, Peter Banksom, Brian Enoom, Pete Sinfieldom, da bi se 1973 godine pridruzija Robertu Frippu u najvecoj, najjjjjjjj inkarnaciji King Crimsona i sa njima snimio povjesnu metalnu trilogiju, te album u zivo. No ni tu nije kraj ovog niza. Po raspustanju King Crimsona, Wetton se pridruzuje Bryan Ferryju na njegova cetiri solo albuma, te cak snima fantasticni zivi album sa Roxy Music. No ni tu se ne niz ne prikida. Pomalo neobican izbor, ali nastavlja ga sa Uriah Heep. Sa njima snima dva albuma, te se pridruzuje novooformljenoj supergrupi UK, sa kojima snima manje vise sve sta je spomena vrijedno. Pa ni tu se ne zaustavlja. Snima sa sa starim pajdasem iz Family, Roger Chapmanom, te cak postaje clan legendarnih Wishbone Ash. Ima tu jos imena sa kojima radi. Ajmo spomenuti samo neke. Steve Hackett, Phil Manzanera, Daniele Liverani, Alan Simon, Geoff Downes, Duncan Mackay, francuski prog band Atoll. Nemojmo smetnuti sa uma solo albume, te isto tako albume snimljene u zivo. Ovaj nevjerovatan niz polagano zavrsava sa supergrupom Asia, u kojoj Wetton sa prekidima do danas nastupa. I na sam kraj ovog zivotopisa John Wettona, mala opaska sa moje strane. Znam da imena cine veliku grupu ili supergrupu, ali Asia je po meni i pored najzvucnijih imena rock scene, ipak daleko od fame koja je prati. Jednostavno grupa nikada, od svog osnutka do danas, nije uspjela upumpati krv u krvotok banda, nije donjela nista novoga, doli udomljavnaja starih velicina. Mogul Thrush su se pojavili na sceni kao alternativa “lutanja” izraza Colosseuma. Kako je Ian Hiseman krenija u drugom smjeru, James Litherland je krenija u svom. Koliko uspjesnije ili neuspjesnije, tesko je u konacnici zakljuciti, jer ipak se ovdje radi o ukusima. Ako se mene pita, Mogul Thrush su rekli puno i to na jedan lipi nacin. Posebno bih naglasio i to, da u njihovom slucaju govorimo o potpuno artikuliranom muzickom izrazu, u kojem je produkcija skoro nevidljiva, sta ce drugim rijecima reci, u potpunosti u sluzbi izricaja grupe. E da, da napomennemo jos i to, pored Brian Augera, za producentskim pultom je sjedio Eddy Offord, kao sound majstor. Eddy ce tek postati planetarno poznat iz saradnje sa grupom Yes, ciji ce biti stalni producent. U izricaju Mogul Thrusha ima Blood,Sweat & Tearsa, ima Ifa, ima Chicaga, ima Colosseuma, ima tu ekstrakta stupova britanskog buma, Grahm Bonda, John Mayala, Spencer Davisa, ima tu orginalnog Mogul Thrasha, ima tu jedno ogromno bogatstvo uticaja i isto takvo bogatstvo zvuka, nanizano kao niz bisera na zvucnoj ogrlici, koji se ipak, ne bacaju pred svinje! Eto! Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
utorak, 23.10.2012.
Music LP-Underground - #95
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 30.10, 2012 u 19:10 sati Khan – “Space Shanty” Sljedeci utorak predstavljam jos jednu Canterbury grupu, grupu Khan i njihov jedini album “Space Shanty” Emisija ce biti iznimno kratka, jer ovaj album nema svog prethodnika, a ni nasljednika, ukoliko ga ne trazimo u prvom solo albumu Steve Hillagea, “Fish Rising”.. Ovaj album predstvalja Steve Hillagea u novom svjetlu, kad definitivno zaokruzuje svoj stil i uvodi Canterbury space rock u muziku sedamdesetih. Budite na valovima Gradskog Radija Trogir u utorak, malo iza sedam uri i poslusajte emisju Music LP-Underground. Khan je bija Engleski progresivni rock band osnovan 1971 godine, od strane Steve Hillagea. U stvari, Hillage je upravo napustio grupu Uriel, kasnije poznatu kao Egg, te pozvao Nick Greenwooda, basistu grupe The Crazy World of Arthur Brown, klavijaturistu Dick Heninghema i bubnjara Pip Pylea. No, veoma skoro Pyle odlazi da bi se pridruzija grupi Gong, te biva zamjenjen Eric Peacheyom iz Dr. K’s Blues Banda. U deseti misec iste godine, Dick Heninghem odlazi i biva zamjenjen nasin starim znancem iz grupe Egg, Dave Stewartom. Album “Space Shanty” izlazi u sesti misec 1972 godine, nakon kojeg je usljedila turneja po Engleskoj. Dakako, bili su preslabi da bi sami nosili turenju, te su bili predgrupa grupi Caravan. Nije mi poznato sa kojim su uspjehom odradili turneju, ali ono sta znam je, album je bija veoma toplo primljen, kako od strane kritike tako i od publike. Ono sta ga je odmah izdvojilo je bila specificna lirika za tu vrst muzike. Naime, tekstovi su emocjonalno obojeni, sta ih odmice od klasicno satiricno/ironicnog izraza kojeg njeguje Canterbury scena. Isto tako, teme kao sta su "Stranded" i "Driving To Amsterdam", podsjecaju na atmosferu balada Uriah Heep, sta, moramo priznati, daleko izlazi iz Canterburyskog okvira.
Bilo kako bilo, album otvara naslovna tema, “Space Shanty”. Otvara je refren dostojan Led Zeppelina, da bi ostatak teme protekau iznenadjujuce nadahnutom artikuliranom jamu. Hillage i Dave majstorski vode temu uzburkanim fuziskim vodama. Od prvih nota je vidljivo da Hillage razvija svoj specificni “space” stil sviranja gitare. Veoma lip pocetak posebnog albuma. “Stranded” nastavlja prekrasnim uvodom na akusticnoj gitari pracenoj dalekim zvukom syntisajzera. Melodija se razvija. Orguljama ala Camel, Dave Stewart stvara podlogu za Stevea. Teskim rifom Hillage garnira ovo ukusno jelo, dodajuci mu okus Kanzasa. Prekrasno! Album nastavlja “Mixed Up Man of the Mountains”. Pletenje Hillagea po gitari i podloga koju daje Dave sa orguljama, samo je uvod u freneticni ostatak. Nacin na koji zvuce instrumenti, kompozicija, vokal i sama izvedba, namece jednu drugu poredbu. Neznan dali namjerno ili slucajno, ali slusajuci ovu temu jednostavno ne mozemo iz glave izbaciti sliku jednog drugog velikog banda tog razdoblja, koji je ocito inspirirao Hillagea. Duh Gentle Gianta lebdi nad “Mixed Up Man of the Mountains”. “Driving to Amsterdam”, jazzy tema, ali jos uvjek i te kako privlacna. Hillageova gitara je cista, lisena bilo kakvih pa i space aditiva. I dakako orgulje. Dave Stewart stvarno zna sta radi. Stvara savrsenu podlogu, ali savrsenu. I moramo jos priznati, temu krasi izvaredan vokal i prekrasna melodija. “Stargazers”, peta tema sa albuma. Dramaticna pop prica, ispricana progresivnim jezikom avantagarde tog doba. Interesantno je napomenuti, u ovoj temi, Daveove orgulje zvuce skoro kao gitara. I naposljetku, album zatvara “Hollow Stone”. Tema misteriozne, skoro psihodelicne atmosfere. Dostojan closer jednog ugodnog, malog/velikog albuma. Eto, bija je to uvod u album. Sljedi kompletan album grupe Khan, “Space Shanty”!
Emisiju nastavljamo kracim osvrtom na razdoblje nakon njegova izlaska i dakako, zavrsnim osvrtom na vecerasnji album. U ljeto 1972 godine, Steve Hillage sastavlja drugu inkarnaciju banda, sa Dave Stewartom i Nigel Griggsom. Novi materijal je vec bija napisan i poprilicno uvjezban, pa cak u zivo izveden par puta, ali Decca iz meni nepoznatih razloga, odbija izdati drugi album grupe, sta neminovno dovodi do njenog raspada. Dakako materijal nije propao. Posluzio je kao podloga za prvi solo albumu Steve Hillagea “Fish Rising”, koji je po mnogima, ultimatvno remek djelo Canterbury scene. Mogu onda samo zamislit kako bi to izlgedalo da je Khan izdao taj, drugi album. Mozda bi cjela scena krenila u drugom smjeru i mi bi sad pisali o albumu “Space Shanty” kao uvod u njega. Mozda, ali to nikada necemo saznati. Po raspadu Khana, Hillage odlazi u Gong, te u njemu daje neke od svojih najboljih radova. Posvetivsi se solo karijeri, donekle mjenja smjer, iako koncepciski ostaje u okvirima Canterbury scene. Gledajuci postave i muzicare koji su prodefilirali kroz Khan, namece se sintagma, “who's who” od postojecih i buducih “slavnih” osoba u okviru scene. Stoga nebi puno pogresili kad bi Khan nazvali Canterbury supergrupom, jer tu nalazimo alfe i omege Gonga, Egga, Hatfield & The North i National Health. No upada u oko jedna neobicnost. Doduse, to sam primjetio prilikom pripremanja emisije posvecene grupi Egg, emisije posvecene Steve Hillageu pa i u ovoj. Nigdje nisam uocio intersekciju clanova Soft Machine i grupa koje san obradjivao. Zasto je tomu tako, morat cu istrazit jednom prilikom, jer razlog i to debeli, sigurno postoji. Mozad najveca vrijednost albuma “Space Shanty” se nalazi u skoro pa savrsenom hvatanju trenutka i atmosfere u kojem je album nastao. Imajuci na umu da je to bilo vrijeme psihodelije i opcenito, bilo je to vrime kad se muzika bavila preslikavanjem (acid) stvarnosti, onda ovaj album dobiva sasvim novo znacenje. Nazalost, ni sam Khan vise nije ponovija ovaj trenutak, jer i nije stigao snimiti nasljednika. Sam album predstavlja iznimku u opusu Canterbury scene te ga i taj podatak smjesta u posebnu ladicu. Sa muzicke strane, album je mastoviti produkt nastojanja Steve Hillagea i Dave Stwearta da svoje vidjenje stvarnosti pretoce u zvuk. Ako se mene pita, u potpunosti su uspjeli. I ako se mene pita, ovaj album bi trebao biti obavezni dio kolekcije svakog ko iole voli muziku. I ako se mene pita, ovaj album bi trebao biti neizostavna stanica na kojem ce se zaustaviti svaki student koji proucava muziku sedmadesetih, jer nema puno albuma koji mogu nostiti epitet mini remek djela i odovljevati zubu vremena kao ovaj. Eto! Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: Khan - Space Shanty Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
utorak, 16.10.2012.
Music LP-Underground - #94
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 23.10, 2012 u 19:10 sati If – “If 1” & “If 2” Ljubitelji klasicnog jazza su ih proglasili za najbolji jazz rock band koji je ikada oformljen. Na drugu stranu, pored velikih tiraza ploca, IF nikada nisu imali rijeku sljedbenika kao Chicago, nikad nisu punili velike dvorane kao Blood, Sweat & Tears, i na kraju balade, u povjesti muzike nisu ostali uz bok velikanima. O cemu se zapravo radi i zasto je IF ostao relativno anoniman band, i pored sve svoje osebujnosti i stvaralastva, poslusajte u utorak, kad ide nova emisija Music LP-Underground. Za razliku od dosadasnjih emisija, u ovoj idu u eter prva dva studiska albuma, IF 1 i IF 2. Ljubitelji rane fuzije i duhacih instrumenata, ovo je emisija za vas gust !! Veceras se predstavljamo nezasluzeno manje poznati sastav If, te prezentiramo njihova prva dva albuma. Mozda cete se cudit, zasto dva, jer uobicajeno je da slusamo jedan album, te teme koje su znacajne do njegovog postanka, kao i kraci zbir tema koje su nastale nakon njega. Jedan od razloga je uravnotezenost oba albuma, koji se nadopunjuju u svim svojim segmentima. U stvari, drugi album logicki nastavlja prvi, pa tako u stvari, spojeni u prividnu cjelinu, daju dojam da se radi o jednom ostvarenju. Drugi razlog se nalazi u minutazi. Za ono vrijeme normalno, prvi album ima nesto vise od pola sata muzike, a i drugi isto tako. Druziti se samo pola sata sa ovim bandom, znaci ne upoznati esencu stvralastva, te san se i radi toga odlucija na ovaj iskorak. Bilo kako bilo, koncept emisije ostaje, underground, jazz rock u svom ranom obliku. Ostanite s nama iducih uru i po i uzivajte u Engleskoj varijanti jazz orjentiranog rocka. If je u stvari najcjenjeniji band iz sedamdesetih, koji nikada nije uspija postati velik, i pored dobre prodaje ploca i popunjenosti koncerata koje su redovno odrzavali.
No krenimo od nekog pocetka. IF je bija jazz-rock band oformljen 1969 u Engleskoj, a pojavio se kao prekooceanski odgovor na americke bandove Blood, Sweat & Tears i Chicago. Pored pristupa, osnovna razlika izmedju njih i If-a je bila u tome sta If nije imao trubu i trombon u postavi, ali je zato imao dva saxofona. U biti, If je bija band za koncerte, i bija je vjerovatno jedini jazz rock band u kojem su sola imali, ne samo vodeci instrumenti. Na pocecima postojanja, susretali su se sa istim problemima kao i pandami u Americi. Naime, kako su bili pioniri fuzije, bilo im je veoma tesko naci angazman u klubovima. Jer, za jazz klubove su bili preglasni, za rock klubove isuvise bluesy i jazz orjentirani. Bilo kako bilo, If je bija i ostao medju poznavaocima muzike tog doba jedna od najcjenjenijih grupa sedamdestih. Povjest grupe If determinitraju dvije postave. Orginalna je postava, koju su osmislili utemeljitelji banda, Dick Morrissey, koji je svirao na tenor saxofonu i flauti i Terry Smith, na gitari. Interesantno je za napomenuti, da su oba muzicara prilikom osnutka banda, imali iza sebe zavidnu jazz karijeru, te su od strane Melody Makera, bili proglaseni za jazz muzicare godine. Orginalna postava je jos ukljucila Dave Quincyja na alt i tenor saxofonu, Spike Wella na bubnjevima, Lionel Grigsona na klavijaturama, te Daryl Runswicka na basu. Nakon personalnih pretumbacija na samom pocetku, definitvnu sedmeroclanu postavu If dobiva dolaskom J. W. Hodkinsona na vokalu, John Mealinga na klavijaturama, Jim Richardsona na bas gitari i Dennis Eliotta na bubnjevima. Ovo je ujedno i najpoznatija postava, koja je na svojim ledjima iznjela sav teret stvaranja i etabliranja grupe. Band je producirao njihov manager, Lew Futterman, koji je vec bija u poslu sa muzikom, producirajuci ondasnje zvjezde jazza i soula, bracu Jack McDuff i J.J. Jacksona. Zahvaljujuci njegovoj agilnosti, band potpisuje ugovore kako za Americko trziste tako i za Englesko, a sa time Europsko trziste. Stoga, grupa svoj prvi album plasira istovremeno na oba kontinenta i na Otoku. Album otvara "Reaching Out on All Sides", bluesy tema na kojoj briljira vokal JW Hodgkinsona. Riff koji nas uvodi u temu je jedinstven u svjetu rane fuzije, jer direktno povezuje dva toliko udaljena muzicka pravca. Sljedi ga osmominutni instrumental "What Did I Say About the Box", u kojem se ocitava filozofija If-a – svaki instrument ima svoju solo dionicu. Dakako, atmosfera je protkana Chicago zvukom i nadasve veoma “Jethro” falutom. Album se nastavlja u freneticnoj jazz rock maniri i ne posustaje kako u kvaliteti tako i u samom tempu. I jednostavno receno, album predstavlja nabolju mogucu jazz kombinaciju ranog Colloseuma, Chicaga i Blood Seat & Tearsa. I prije nego krenemo sa slusanjem, jos jedna mala zanimljivost. Omot albma, kojeg mozete vidjeti na blogu, dobiva nagradu za najbolji omot godine.
Dakako, odmah iza prvog, usljedija je drugi album, koji isto kao i prvi, izlazi istovremeno u Americi, u Engleskoj i ostatku Europe. Drugi album logicki nastavlja prvi i bez velikih potresa, izricaj If-a napreduje prema zrelom jazz rocku. Mimo jazzy orjentiranog uvoda u obliku teme “Your City is Falling”, na albumu se nalazi mozda najbolja tema koju su If stvorili, “Sunday Sad". Spanjolski uvod, razrada teme, jazz wah wah gitara, tema protkana nepresusnom inspiracijom dvaju smjerova. Vjerovatno su iz Chicaga zazelili da su je potpisali! Na “Sunday Sad" se ne trose rijeci – “Sunday Sad" se slusa! Usavrsavajuci svoj izraz i lagano krecuci prema rocku, If na drugom albumu stavlja temu "I Couldn't Write and Tell You", koja na momente cak nadmasuje Chicago na njihovom terenu. Steta sta nisu nastavili u ovom smjeru, bili bi daleko vise profitirali od svoje muzike. No, vec sljedece teme nas vracaju na stari If- izricaj, prepun jazz uticaja i uronjen u njega. Ostatak albuma predstvlja lagano skretanje prema izricaju Blood, Sweat & Tears. Cak i vokal podsjeca na David Clayton –Thomasa. Ovo nebi uzeja kao nesto lose, jer ako se poslusa album, onda je jasno da If nisu kompromitirali svoj izricaj i kopirali druge bandove. Jednostavno su ga prilagodili trenutnom raspolozenju. I da vise ne pilamo, poslusajte drugi album engleske grupe If.
Koliko je band bija cjenjen u muzickim krugovima, govori cinjenica da su nastupali sa Miles Davisom, Muddy Watersom, Willie Dixonom, Leon Russellom, Rod Stewartom, nadalje, sa grupom Cream, Traffic, Yes, Black Sabbath, Grand Funk Railroad, Ten Years After, KISS, Dr. Hook and the Medicine Show, Lynyrd Skynyrd, Canned Heat, Deep Purple,.... lista je ogromna. Za vrijeme turneja, nastupili su na najvecim festama rocka u to vrime, od Newport festivala, Reading festivala, do nastupa u Fillmore Eastu i Fillmore Westu, Whiskey A-Go-Go klubu, u The Marquee klubu, i da vise ne nabrajamo. Nadalje, napomenimo i to, neposredno nakon raspada grupe, J. W. Hodkinson se pridruzuje, mom omiljenom, “violin drive” bandu, Darryl Way's Wolf, Terry Smith i Dave Quincy oformljavaju jos jedan dobar band ZZebra, John Mealing se pridruzuje Klaus Doldingeru u njegovom legendarnom Passportu, da bi se nakon njih pridruzija jos legendarnijim Strawbsima, i na kraju, Dennis Elliott odlazi u megapopularnu AOR grupu, Foreigner. Kroz grupu je takodjer prosao Dave Greenslade, klavijaturista Colosseuma i Dave Wintour, koji nakon toga ucestvuje u kreiranju prva dva solo albuma Roger Daltreya. Nakon definitivnog raspada Ifa, 1975 godine, Dick Morrissey odlazi u Average White Band i Herbie Mann, da bi kasnije oformija Morrissey-Mullen band; Geoff Whitehorn odlazi u Crawler i nakon toga u neponovljivi Procol Harum. Cliff Davies, Walt Monaghan i Gabriel Magno se pridruzuju Ted Nugentu, kojeg je dakako producirao, Lew Futterman. Sad se sigurno pitate, cemu ovo nabrajanje? Znajuci tiraze ploca, popunjenost nastupa, te gledajuci ovaj spisak i svacajuci red velicina kojeg imaju imena sa njega, imena sa kojima su nastupali, saradjivali, snimali, jednostavno ostaje van zdravog razuma cinjenica koja kaze, da su If ostali skoro anoniman band. Zivot stvarno pise romane! Treci album, If 3 izlazi 1971 godine, a njegov nasljednik, If 4 ili "Waterfall", kako je nazvan u Americi, 1972 godine. Bili su bili popraceni neprestalnim turnejama od Amerike, preko Engleske i Njemacke, gdje su imali jako uporiste. Jedna mala digresija, kad govorimo o Njemackoj kao uporistu rock muzike van struje. Interesantno je za napomenuti ovom prilikom, da je (Zapadna) Njemacka u to vrime imala skoro najjacu, ako ne i najjacu undeground scenu u Europi, a usudija bi se reci i u svjetu. Samo postojanje kraut-rocka i njegovih mnogobrojnih protagonista, je ostavilo duboki trag u muzici dvadesetog stoljeca. Mi smo u jednoj od emisija obradili Amon Duul II i njihov album “Yeti” i ovom prilikom najavljujem povratak na Kraut scenu u jednoj od sljedecih emisija. Nego, ajmo se vratiti nasoj temi. 1972 godine je sudbonosna za grupu. Za vrijeme americke turneje, Dick Morrissey svrsava u bolnicu i biva podrgnut teskom kirurskom zahvatu. Bija je to nazalost okidac raspada grupe, te manje vise svako odlazi na svoju stranu. Tako na sestom albumu “Double Diamond”, koji izlazi 1973 godine, nalazimo Dick Morrisseyeja, jedinog orginalnog clana banda. Interesantno je za napomenuti, da je album snimljen u istom studiju u kojem je neposredno prije njihovog ulaska, snimljen “Tubular Bels”, Mike Olfielda. Zadnja dva albuma “Not Just Another Bunch of Pretty Faces” iz 1974 i “Tea Break Over, Back on Your 'Eads”, iz 1975, su vise rock orjentirana, no vec je bilo prekasno da se privuce rock publika i time stekne zasluzena popularnost I jos jedna mala zanimljivost, priliko izlaska zadnjih, rock orjentiranih albuma, grupa mijenja logo, te umjesto malih slova “if”, nazivaju se “IF” – velikim slovima. Muzicki dio emisije cemo zakljuciti sa “Forgotten Roads”, temom sa treceg albuma, sa kojom su If gostovali u Njemackoj TV u emisji o rocku Beat-Club.
Sta reci na kraju? If su u stvari bili veliki band, band koji to priznanje nikada nije dobio. Nastao kao pandam i Engleski odgovor na americke grupe Chicago i Blood,Sweat & Tears, If je od prvih nota krenija svojim putem. Ne vjerujen da su se zavaravali planetarnom popularnoscu, ali znajuci za pozadinu samih muzicara, bilo je ipak za ocekivati da imaju veci raiting u masama. Jedan od uzroka kojeg ja vidim je ipak orjentacija. Jer, podsjetimo se, Blood, Sweat & Tears su na prvom albumu sa Al Cooperom sav svoj izricaj uronili u blues, koji je u to vrijeme bija siroko prihvacen. Dolaskom David Clayton-Thomasa, neznatno minjaju smjer, zadrazavajuci boju i dodajuci atmosferu zvuku banda. I to se pokazalo, na dugu stazu, kao dobitna kombinacija. Na drugu stranu, Chicago, sa svojim prvim albumom “Chicago Transit Authority” donosi zestoku, na momente uzasno agresivnu, verziju jazz rocka i to prvenstveno zahvaljujuci ritam sekciji i genijalnom gitaristi Terry Kathu, koji je najednom izronija iz niotkuda i pokazao gitaristima kako se svira gitara. Svojim drugim albumom, Chicago se okrece vise prema blues orjentiranim duhacim instrumentima, inkorporirajuci jazz i cak koketira sa klasikom. I tu pronalazi pogodak za siroke mase. Dakako, govorim o Chicagu u prva cetiri albuma, jer ostatak nije interesantan za nas, ne donosi nista novoga, doli prezvakavanje vec postojeceg koncepta. Kad znamo kako je pocelo u Americi, pogledajmo preko bare, u pravcu Otoka. U sred eksplozije svakakvih struja u rocku, i vec odradjene invazije na Ameriku, tamo nije bilo nikoga da popuni jazz orjentiranu prazninu koja se otvarala fuzijom rocka i jazza. Videci tu prazninu, iz jazz krugova se izdvojija dvojac Dick Morrissey i Terry Smith, oformljavaju grupu IF, sa zadatkom da Otoku podari konja za utrku. Ne pristajuci na nikakav kompromis, pa ni po cjenu komercjalnog uspjeha, od pocetka je jasno da ce ovo biti drugacija verzija rocka, duboko duboko umocena u jazz. I tu vjerovatno i lezi razlog relativne anonimnosti grupe If. Jer klasicni jazz u to vrime, a i jos uvjek je, je bija hermeticki zatvoren u svoje granice i samozadovoljno egzistirao po klubovima i sa malim tirazama ploca. Siroka publika jednostavno nije bila spremna cuti ono sta je u orginalu prezirala. Mozda bi se u ovom kontekstu mogla povuci paralela sa isto tako slabo poznatim jazz rock bandom Dream, koji je za svoj predlozak uzeo New Orlansku verziju jazza, te kao i If, time vec u startu od sebe odbio dio publike koja tu vrst muzike ne voli u orginalu. Nazalost po band, situacija se nije priomjenila tokom cjelokupnog zivota banda, tako da je nastupila apsurdna situacija, da band prodaje velike kolicine ploca, dobiva vrhunske recenzije za njih i jos bolje za koncerte, a ne prelazi kriticnu masu publike koja bi ga ponjela u razred velikih. No na nama je veceras da ispravimo tu nepravdu. Kad o nepravdama govorimo, pada mi napamet, da cilo vrime u ovim emisijama ispravljamo neke nepravde. Skoro bi se moga nazvat Kalimero, a ne Feta ! Dunque da rezimiramo. Daje neki trendovski producent uzeja grupu pod svoje, mi bi danas imali If uz bok Chicagu ili BS&T, a vjerovatno bi ih se smjestalo na isti nivo kao i Mahavishnu Orchestra ili Return to Forever. I nadalje, kad o tome govorimo, konstrukcija same melodiske linije jednostavno nije za prvo slusanje. Tvrda je i tesko ulazi u uho. Da je neki midstream, hitmaker producent uzeja teme sa albuma, iz njih bi sigurno napravija par svjetskih hitova, jer albumi obiluju materijalom, idealnom podlogom za razvijanje predivnih melodija. Da je ovo, ....da je ono......ali nije.....i bolje da nije.....jer da je, If nebi bija to sta je! Eto! Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: IF 1 IF - I'm Reaching out on All Sides IF 2 IF - Your City is Falling Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
utorak, 09.10.2012.
Music LP-Underground - #93
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 16. 10, 2012 u 19:10 sati Egg - "The Polite Force" Sljedeci utorak se vracamo na izvor undergrounda. Canterbury scena, pioniri avangardnog undegrounda, grupa Egg i njihov drugi album "The Polite Force". Album koji je pomogao da se Canterbury oslobodi geografskog i dao mu stilski predznak. Album koji je ocito impresionirao same muzicare u okruzenju, jer su po njemu nazvali jos jedan veliki band Canterbury scene. Budite s nama u utorak, malo iza sedan sati na valovima Gradskog Radija Trogir i ne ocekujte bajne melodije, ne ocekujte teske rifove, ne ocekujte bezgresnu produkciju........poslusajte kako se radjao embrionalni izraz undergrounda! Na samom pocetku da otklonimo par nedoumica u kojima bi se mogli naci. Naime, postoji jos jedna grupa identicnog naziva, ali sa prefixom “The”. Radi se o dance grupi The Egg iz devedesetih godina, koja nema nikakvih dodirnih tocaka ni slicnosti sa grupom Egg, koju veceras predstavljamo. I nadalje, isto tako, ne mjesati Dave Stewarta, jednog od utemeljitelja Egga, sa Dave Stewartom, clanom Eurythmicsa. I na kraju, jedna od grupa u kojoj je svirao Stewart se zvala Rapid Eye Movement. Radi jednostavnosti, danas se za nju cesto moze naci skracenica R.E.M. Dakako, ne mjesati sa R.E.M., Americkim bandom. Kad smo to rascistili, mozemo dalje. Egg se cesto prezentira kao dio Canterbury scene, iako u stvari nisu lokacijski bili smjesteni u Canterburyju. No njihova verzija progresivnog pristupa i psihodelicnog izricaja ih neminovno smjesta u taj okvir. No, ne zaboravimo, pored nabrojenih karakteristika njihove muzike i jakog uticaja jazza, presudan uticaj na komponiranje je izvrsija Igor Stravinsky, kadikad povrsni, ali u par slucajeva, kao sta su "Symphony n°2", sa prvog albuma i "Long Piece n°3" sa drugog, i presudan. Stoga, ostanite s nama uru i po i prihvatite izazov koji pred vama baca grupa…. Egg. Egg su bili progresivna rock grupa, osnovana u prvi misec 1969 godine od strane Dave Stewarta na orguljama, Mont Campbella na basu i vokalu i bubnjara Clive Brooksa Dakako, postava nije pala iz vedra neba. Manje vise svi clanovi su svirali zajedno i prije, ukljucujuci i naseg starog znanca, Steve Hillagea, sa kojim osnivaju prvi band Uriel. Hillage ih napusta 1968, radi skole, ali mu ne nalaze zamjenu, ostaju kao trojka. Na nagovor managera minjaju ime u Egg, jer je ime Uriel asociralo na urin, sta in se u finalu bas i nije svidilo. Po starom dobrom obicaju, uskoro potpisuju ugovor za Deram, sub-etiketu od Decce, koja je po uzoru na Philips, osnovala posebnu etiketu za progresivne bandove. U tim kreativno, turbulentnim vremenima, Stewart, Campbell i Brooks paralelno rade na jos jednom studijskom projektu pod nazivom “Arzachel”. Na projektu im se pridruzuje i Steve Hillage. Posto su bili pod ugovorom za Deccu, na albumu su svi kreditirani pod pseudonimima. Za ovu priliku “Arzachel” samo spominjemo, a u jednoj od sljedecih emisija cemo predstavit kompetan projekt.
Dakle, 1970 godine Egg ulaze u studio i izdaju prvi album istoimenog naziva. Album biva prepoznat kao okosnica tadasnje underground scene. Pored stvaralastva grupe Caravan i Soft Machine, Egg se nametnuo od samih pocetaka kao jedan od najjacih predstavnika tadasnje Canterbury scene. Nazalost, kao i mnogo puta od tada, komercjalni uspjeh grupe Egg, je bija obrnuto proporcjonalan kritikama koje su dobivali. Neki su kriticari isli toliko daleko pri ocjenjivanju ovog albuma, da su izjavljivali da u poredjenu sa Egg, E,L&P zvuce prosjecno. Mislim da je ipak malo pretjerano, ali eto, navodim radi cinjenice. I prije nego poslusamo dio prvog albuma, jos jedna mala napomena. Skoro cijeli materijal je napisao Campbell, iako su krediti dani svoj trojici. Nadalje, u vrijeme snimanja prvog albuma, sva trojica protagonista su imala, debelo ispod 20 godina. Imati ispod 20, stvarati ovo sta cemo cuti veceras, biti inspiriran klasicnim umjetnicima za koje danas malo koji dvadesetogodisnjak uopce zna; da, to su bila ta vremena. Muzicki dio emisje otvaramo uvodnom temom “Bulb” i klavirskom vinjetom “They Laughed When I Sat Down At The Piano...” sa prvog, istoimenog albuma grupe. Album kopa po dubokim brazdama undergrounda, noseci eksperiment kao sastavni dio zvucne slike. U nastavku emitiranja prvog albuma, poslusat cemo obradu Bachove “Fugue in D Minor”. Obradjena naivno, skoro pocetniki, a opet tako sarmantno, da i nakon 40 godina postojanja i pored arhaicnog kostura, posjeduje karakteristicnu svjezinu vjecne starine. Cijelu “b” stranu ondasnjeg vinila zauzima “Symphony No.2”. O uticajima je suvisno govoriti, a vec smo ih i spomennuli. Zvucat ce cudno, ali cak je i Egg imao jednu singlicu. Tema “Seven is a jolly good time” se nasla tek na kasnijim izdanjima prvog albuma. Nije mi poznato kako je zavrsila na top listama, ali poslusat cemo i nju.
Iako bez ikakvog komercjalnog uspjeha, ali zbog povoljnih kritika i prijema u underground krugovima, Egg dobiva drugu sansu za proboj. Nazalost, po zavrsetku snimanja, grupa pada u nemilost diskografske kuce, te upravo zavrseni album, “The Polite Force”, ide ravno na police. Svjetlo dana ce ugledati tek 1971 godine, zahvaljujuci producentu Neil Slavenu, koji je bez prestanka lobirao kod glavonja za njegov izlazak. Bez obzira na odgodu, album po izlasku pobire lovorike, biva proglasen jednim od najznacajnih ostvarenja Canterbury scene. Na albumu je vidljivo sazrijevanje trojke i njihov napredak u promociji zvuka. Nazalost, ponavlja se prica kao sa prvim albumom. Ne postize skoro nikakv komercjalni uspjeh. Doduse, prodaje se dobro u underground prodavaonicama, no tirazi su u njima bili zanemarivi u poredjenju sa midstreamom. Bilo kako bilo, ispred nas je cili album “The Polite Force”. Emisiju cemo nastaviti po obicaju, sa daljnjim radom grupe. Te iste godine Egg potpisuju za The Groundhog, management firmu, koja im ipak ne omogucava snimanje treceg albuma, iako je materijal za njega bija spreman. 1974 godine se dogadja cudna stuacija. Egg dobiva sansu za izdavanje treceg, pozdravnog albuma “Civil Surface”, ali alfa i omega banda je vec u drugom sastavu, u Hatfield and the Northu. Ipak se ponovo okupljaju i te iste godine izlazi posljednji studijski album grupe Egg, cime se i zivot ovog banda zavrsava. Ozivljava ga jedino 2007 godine izdanje albuma snimljeng u zivo, koji iznenada izlazi pod imenom “The Metronomical Society”. I to je to sta se tice samog banda. Clanovi grupe su i te kako aktivni u nastavku karijera. Dave Stewart je u stvari imao najinteresantniju karijeru nakon raspada Egga. Zajedno sa Campbellom sudjeluje u stvaranju i djelovanju jos jedne Canterbury grupe, National Health, te isto tako, sa prekidima bivaju clanovi najvece grupe pod kapom Canterburyja, Hatfield and the North. Po raspadu i te grupe, ponovo se pridruzuje Steve Hillageu u Gongu, te pralaleno nastupa i sa National Health, u kojem se nasao sa klavijaturistom Alan Gowenom i Hatfield gitaristom Phil Millerom. Interesantna je prica o bubnjaru. U bezuspjesnom trazenju nabasali su, valjda bozjom providnoscu, na osobu koja se odazivala na ime Bill Bruford i koja se odazvala pozivu. To ce se pokazati kao sudbonosni izbor za samog Stewarta, jer je kasnije bija aktivan u Bruffordovoj grupi, a isto tako i na njegovim solo albumima. O Bill Brufordu ovom prilikom necemo, jer taj covjek zasluzuje daleko vise od povrsnog spominjanja. Nakon raspada grupe Bruford, 1980 godine, Stewart oformljava Rapid Eye Movement, sa pajdasima iz prijasnjih grupa uz, pazite ovo ime, gitaristu Jakko Jakszyk.  Grupa nazalost nikada nije izdala album, ali su ostali zapamceni po nevjerovatnim koncertima. Osobno, nazalost, nisam uspija cuti nista od toga, a kako sam nasao na netu, ionako postoji samo par losih snimaka sa koncerata po Francuskoj. 1981 godine Stewart minja smjer i posvecuje se popu i pisanju pjesama u toj maniri. Te iste godine, Stewart zajedno sa Colin Blunstoneom dolazi na 13. misto top liste sa singlicom “What Becomes Of The Broken Hearted” Nakon pocetog uspjeha, zapocima saradnju sa pratecim vokalom svog starog banda, Hatfielda, Barbarom Gaskin. Saradnja donosi singlicu “It's My Party”, koja se penje na prvo misto Engleske i Njemacke top liste i tu ostaje cetiri sedmice. Saradnja ovog dvojca traje do danas, a i ispreplela se sa personalnim zivotima. Naime, danas su vjencani. Znam da potpuno deplasirano za ovu vrst emisije emitirati ovu singlicu, ali neka ide. I ona je djelo covjeka, kojeg slusamo cilu vecer. Nakon defnitivnog raspada banda, Clive Brooks se pridruzuje grupi Groundhogs, blues-rock bandu sa kojim je Egg neko vrijeme bio na zajednickim turnejama. Mont Campbell se ustolicuje u orginalnoj postavi kultnog banda Canterbury scene, National Health, da bi negdje 1976 godine nestao iz javnog zivota, pojavivsi se nakratko samo 1996 godine, povodom izlaska solo albuma "Music From A Round Tower", kojeg radi uz pomoc Stewarta. Jos bi se dugo moglo govoriti o karijerama clanova banda, ali ovo sta smo iznjeli je manje vise sve sta je interesantno. Sta na kraju reci o grupi Egg. Pojavili su se kao pioniri ekperimenta u progresivnoj muzici. Cak su u underground krugovima smatrani obskurnom grupom. Daleko od toga da su bili prvi, ali svojim svjezim pristupom su odskrinili mnoga vrata, koja su iza njih, mnogi sirom otvorili i pobrali svjetsku slavu. Nije zgorega jos napomeniti, da su se Egg, pojavili na sceni dvije godine prije nastanka pokreta R.I.O. (Rock in Opposition ), Interesantna je korelacija izmedju grupe Nice, Egg i Emerson, Like & Palmera. Svi poznavaoci muzike tog doba ce bez ikakve zadrske dati sve kredite za uvodjenje klasike u rock izricaj, grupi Nice. Cak stavise, svojim ostvarenjima, “Five Bridges” i “Ars Longa Vita Brevis”, doprinjeli su ne samo popularizaciji nego i sirenju horizonta klasicne muzike dvadesetog stoljeca. Svojim djelima su se nametnuli kao referentni kompozitori suvremene klasike. (evala sjor Josipovic!). Egg sa svoje strane, uopce nije krio pod cijim je uticajem kad se o klasici radi. Uzimajuci ih za uzore, kreiraju, kadikad pomalo sarmantno-naivna, ali izazovna ostvarenja i istovremeno, idu korak dalje, u izricaj tria uvode aritkulirani eksperiment. Nazalost po njih, ta artikulacija nije imala komercjalni predznak. I onda, kako povjest kaze, nakon raspada grupe Nice, na scenu dolazi glavni njen protagonist, Keith Emerson, koji si pridruzuje Greg Lakea i Carl Palmera, te taj Egg izricaj podize do zvjezdanih visina. Postaju planetarno pupularni progresivni band, koji nastupa na stadionima i pred ogromnim masama ljudi. (podsjetimo se, u jednoj od nasih proslih emisija san iznia podatak, da su na jednom koncertu u Americi, E,L&P nastupali pred 600 000 ljudi!) Dakle, u neku ruku, mozemo slobodno reci da je Egg bija jedna od karika u evoluciji progresivnog izraza sedamdesetih. Nekako mi se namece i poredba sa evolucijom covjeka, jer da nije bilo homo erectusa, vjerovatno nebi bilo ni homo sapiensa. Dakako, u nasem slucaju, homo sapiens je E,L&P! Mozda bi oni postojali i bez njih, ali vjerovatno bi to bilo sasvim nesto drugo. I kad u tom kontekstu promotrimo Egg, onda je jasno i mjesto koje zauzimaju u povjesti muzike, koja se ispisivala sedamdesetih godina. I stoga, kad slusate , “Lucky Man” ili “Still You Turn Me On”, a pogotovo muziku inspiriranu klasikom i jazzom, sitite se, bija je jednom jedan mali band, koji je svira veliku muziku, za malo ljudi, ali koji se cuja daleko i dugo nakon sta je odsvira zadnju notu. Eto! Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: Egg - A Visit to Newport Hospital Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
utorak, 02.10.2012.
Music LP-Underground - #92
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 09.10, 2012 u 19:10 sati Cockney Rebel - "The Psychomodo" Sljedeci utorak ostajemo u nesto meksim vodama, iako su protagonisti i te kako koketirali sa progresivnom muzikom. Predstavit cu Engleski rock band "Cockney Rebel" i njihov drugi album "The Psychomodo”, koji je ujedno i posljedni album pod orginalnim imenom, Cockeny Rebel su bili Engleski rock band iz sedamdesetih godina. Stilski su pokrivali siroki spektar muzike, od skoro klasicnog popa do progresivnog rocka. U stvari, sa ove vremenske disance, imam dojam da je Steve Harley uz pomoc pajdasa iz banda, jednostavno razvio zvuk kojim se identificirao band. Impresivno, pogotovo kad znamo u kojem je potcjenjivackom okruzenju nastao. Bilo kako bilo, Cockney Rebel je u svim svojim inkarnacijama ostavio debelog traga na top listama, i to sa pet albuma i dvanaest singlica. I za kraj ovog malog uvoda, jedna napomena. Po svom pojavljivanju, Cockney Rebel su smjestani u kategoriju “manje talentirani substituti”, pri cemu ih se prvenstveno poredjivalo sa velikanima, ala, Led Zeppeli, E,L&P, Jethro Tull i drugima. Ti veliki su bili toliko veliki, da u stvari niko nije vidija da se radi o, smjeni generacija. O tom nekom drugom prilikom. Ali, kao utjeha za lubitelje muzike Cockeny Rebela i one koji ce tek postati, moze posluziti jos jedna cinjenica. Zajedno sa njima u kategoriju “manje vrijednih” bandova je tavorija i band Queen. A svi znamo kako je tekla njihova karijera. Kad to znamo, onda percepcija stvaralastva Cockney Rebela ipak izgleda drugacije. I da vise ne filozofiramo, idemo ispocetka. Cockeny Rebel osniva Steve Harley. Do 1972 godine, kad dolazi do okupljanja prve postave banda, Steve iza sebe vec ima bogato scensko iskustvo. Karijera mu u stvari zapocima kasnih sezdesetih, kad povremeno nastupa sa buducim pajdasem John Crockerom. Na repertuaru su im iskljucivo pjesme koje su sami komponirali. Pridruzivanjem Stewart Elliotta na bubnjevima, basiste Paul Jeffreysa i gitariste Nick Jonesa, orginalna postava banda ima svoj prvi nastup u Londonu i to kao predgrupa Jeff Beck Group. Poprilicno veliki doseg tek osnovane grupe bez ikakvog backgrounda. Nick je uskoro zamjenjen sa Pete Newnhamom, ali Steve je, vodjen svojim instiktom, odbio uvrstit zvuk gitare u zvucnu sliku banda. Umjesto toga, zvuk je pocivao na Crokerovoj elektricnoj violini i pianu novopridoslog Miltona Reame-Jamesa.
Nakon samo pet nastupa, band potpisuje ugovor za EMI. Prva singlica, “Sebastian” postaje instant hit u cijeloj Europi, ali zacudo ne i u Engleskoj. Na Otoku skoro da niti ne dolazi na top listu. Nedugo nakon uspjesne siglice, 1973 godine izlazi prvi album “The Human Managerie”. Iako ne postize komercjalni uspjeh, privlaci rijeku slejdbenika u Londonu. No tu vec zapocima na povrsinu isplivavati Harleyev egoizam i samodopadnost. Pripisujuci manje vise sve zasluge sebi, stavlja ostatak banda u poziciju pratece grupe. Vec na samim pocecima je bilo jasno, Cockeny Rebel u ovakvoj koncepciji nece dugo trajat. Steta, jer prvi album obiluje naznakama progresivne muzike, i virujem da su mogli puno dati da su krenuli u tom smjeru. Zasljepljenost vlastitom velicinom doseze vrhunac po izlasku druge singlice, "Judy Teen", koja postaje veliki hit, kako u Engleskoj tako i u Europi. Nakon uspjesne turneje, ponovo ulaze u studio, razjedinjeni vise neko ikada ranije. Za divno cudo, pored svih trzavica, izlazi “The Psychomodo”, koji za razliku od prethodnika, zapocima uspon na top listama. Album producira nas stari prijatelj Alan Parsons, iako se na prvo slusanje bas i ne primjecuje njegovo prisustvo, ni njegov potpis. Dakako, taj covjek je uvjek znao sta radi, tako da uskoro postaje jasno, da bi svaka inervencija sa njegove strane narusila ideju zvucne slike koju je Steve zelio postici. Produkcija je, kao i na prvom albumu, prigusena, skoro samozatajna. Alan ostavlja band da se sam “koprca” u prostoru, dok on uredno, na momente u najboljoj maniri Phil Spectora, to sve skupa pakira u finalni proizvod. Inace kad o albumu govorimo, mozda najblizi pravoj konstataciji je bija svojevremeno jedan kriticar. On je rekao otprilike ovo: “Ako je prvi album bio izlet u dekadentni kabare, onda je “Psychomodo” izlet u cikus. Sa jednom bitnom razlikom od obicnog cirkusa, u ovom su klauni daleko bolesno preverzniji” Da bi se prihvatila ova cinjenica, dakako, mora se dobrano poslusat oba albuma, i ako se mene pita, boljeg opisa ne moze biti. Album “Psychomodo” je kamen temeljac kompletne karijere Steve Harleya. Necu pretjerat ako kazen, ovo je Steveovih “pet minuta”. Album je muzicki izuzetno nadahnut, stilski veoma definiran, produkciski fino izbalansiran, te ga komodno mozemo svrstati u klasike sedamesetih. Ma koliko se to cinilo smjesno u ondasnjem kontekstu, sa odmakom od ovih cetrdesetak godina, ovo priznanje ima svoju tezinu. Jer, cinjenica je da album posjeduje ono sta velika djela posjeduju – odoljevaju zubu vremena. Korozija ne nagriza niti jedan sav, arhaicnost izraza ne stanuje ovdje. Izbacujuci gitaru i bazirajuci se na violini, namjerno ili ne, Steve tim pomakom pomjera Cockney Rebel iz okvira Glam Rocka i smjesta ga posebnu ladicu, ladicu koja se zove Cockney Rebel. I prije nego poslusamo album, jos jedna napomena od strane pisca ovih redaka. Nikada nisan sanjao da cu jednoga dana voditi emisiju o muzici, a da san i zna, vjerovatno bi sa smjeskom otklonija bilo kakvu mogucnost da u njoj predstavin Cockney Rebel, da bi danas, u pripremanju ove emisije, danima slusa i slusa i slusa oba albuma i nikako ih se naslusat. Sve bi se to moglo svest na onu staru – “Nitko nije prorok u svom selu!” O tempora! o mores!
Dakako, sa albuma se skida singlica “Mr.Soft”, koja postaje hit, ali sve to skupa malo prekasno. Nedugo nakon izlaska albuma skoro svi clanovi napustaju Harleya. Sa njime ostaje samo Elliott. Od tog trenutka, svi projekti su bili manje vise solo albumi Steve Harleya, iako su neko vrijeme imali na sebi etiketu Cockney Rebela. Tako 1974 godine Steve Harley pod etiketom Cockney Rebel izdaje album “The Best Year of Our Lives”, na kojem se nasla singlica “Make Me Smile (Come Up and See Me)”. “Make Me Smile” postaje planetarni hit. Jos jedna singlica sa tog albuma se penje po listama. "Mr. Raffles (Man It Was Mean)" dolazi na Top 20. I to je bilo to od Cockney Rebela. Ostatak nastavlja sam Steve Harley. Dugo vremena se bori za bilo kakav komercjalni uspjeh, da bi se 1976 popeo na liste obradom Harrisonove “Here Comes the Sun”. Osamdesetih i devedestih Harley poduzima turneje izvodeci stare teme orginalnih Cockney Rebel. Steve Harley izdaje nekoliko solo albuma, ali oni ne ostavljaju neki trag na listama. Sta na kraju reci o Cockney Rebel i samom Steve Harleyu. Cockney Rebel su nastali u doba procvata Glam Rocka, ali sa pokretom imaju malo zajednickog. Krecu se stazama popa i neprestalno se osvrcu prema progresivnom izrazu. Nazalost, u tom trazenju pomalo gube orjentaciju. Da su se posvetili popu, vjerovatno bi svojim hitovima postigli planetarnu popularnost. Da su se posvetili progresivnom izrazu i nastavili stazom“Psychomoda”, postali bi velika kult grupa. Ovako, ostali su u povjesti zapamceni kao "cardak ni na nebu ni na zemlji". Steta za oba pokreta! Ali, uvjek postoji jedan – ali ! Slusajuci zvuk koji su donjeli Cockney Rebel, ne mogu se oteti dojmu o inovativnosti koju su donjeli i koju su za njihova vremena i nakon njih, drugi sljedili, pa cak i nemilosrdno otimali. Od samog pocetka pa sve do kraja kreativne faze, ovoj se grupi jednostavno osporava ono sta je toliko jasno, da su donjeli. Jer, recimo dati sve kredite grupi Procol Harum, te u njihovom kontekstu, konceptu i pristupu ne spomenuti Cockeny Rebel, ipak je nepravedno. Isto tako, bez obzira o vrsti muzike koju sviraju, dati sve kredite grupi Kansas ili Electric Light Orhestra za tretiranje violine i orkestra, a pri tom ne spomenuti Cockeney Rebel i Steve Harleya, je jos jedna nepravda koju ovom prilikom ispravljamo. Daleko od toga da Procol Harum, Kansas i Eletric Light Orhestra nece doci na red u ovoj emisiji, ali kad govorimo embrionalnom leprsavom pop-orkestriranom zvuku, sa elementima kabarea i progresive, onda ima samo jedan band koji je to uspija aritkulirati – Cockney Rebel ! Dovoljno da ih ne zaboravimo tako skoro! Na samom kraju emisije cemo poslusati i zadnji, ujedno i najveci hit Steve Harleya, “Make Me Smile (Come Up and See Me)”. Koncepcija ove teme je daleko od albuma kojeg smo upravo poslusali, ali za ugodan nastavak veceri, vridi malo i skrenit. Pjesma je bila upotrebljena u nebrojeno slucajeva, a u nas je upotrebio VIP u jednoj od svojih retardiranih reklama, u kojima nas uz svjetle boje, blendax-smjesak manekena i leprsave muzike, uvjerava da sve sta radi, radi radi nas, dok nam istovremeno dere kozu sa ledja! Eto ! Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: Cockney Rebel - Sebastian Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
