Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 16. 10, 2012 u 19:10 sati
Egg - "The Polite Force"
Sljedeci utorak se vracamo na izvor undergrounda.
Canterbury scena, pioniri avangardnog undegrounda, grupa Egg i njihov drugi album "The Polite Force".
Album koji je pomogao da se Canterbury oslobodi geografskog i dao mu stilski predznak.
Album koji je ocito impresionirao same muzicare u okruzenju, jer su po njemu nazvali jos jedan veliki band Canterbury scene.
Budite s nama u utorak, malo iza sedan sati na valovima Gradskog Radija Trogir i ne ocekujte bajne melodije, ne ocekujte teske rifove, ne ocekujte bezgresnu produkciju........poslusajte kako se radjao embrionalni izraz undergrounda!
Na samom pocetku da otklonimo par nedoumica u kojima bi se mogli naci.
Naime, postoji jos jedna grupa identicnog naziva, ali sa prefixom “The”.
Radi se o dance grupi The Egg iz devedesetih godina, koja nema nikakvih dodirnih tocaka ni slicnosti sa grupom Egg, koju veceras predstavljamo.
I nadalje, isto tako, ne mjesati Dave Stewarta, jednog od utemeljitelja Egga, sa Dave Stewartom, clanom Eurythmicsa.
I na kraju, jedna od grupa u kojoj je svirao Stewart se zvala Rapid Eye Movement. Radi jednostavnosti, danas se za nju cesto moze naci skracenica R.E.M. Dakako, ne mjesati sa R.E.M., Americkim bandom.
Kad smo to rascistili, mozemo dalje.
Egg se cesto prezentira kao dio Canterbury scene, iako u stvari nisu lokacijski bili smjesteni u Canterburyju.
No njihova verzija progresivnog pristupa i psihodelicnog izricaja ih neminovno smjesta u taj okvir.
No, ne zaboravimo, pored nabrojenih karakteristika njihove muzike i jakog uticaja jazza, presudan uticaj na komponiranje je izvrsija Igor Stravinsky, kadikad povrsni, ali u par slucajeva, kao sta su "Symphony n°2", sa prvog albuma i "Long Piece n°3" sa drugog, i presudan.
Stoga, ostanite s nama uru i po i prihvatite izazov koji pred vama baca grupa…. Egg.
Egg su bili progresivna rock grupa, osnovana u prvi misec 1969 godine od strane Dave Stewarta na orguljama, Mont Campbella na basu i vokalu i bubnjara Clive Brooksa
Dakako, postava nije pala iz vedra neba.
Manje vise svi clanovi su svirali zajedno i prije, ukljucujuci i naseg starog znanca, Steve Hillagea, sa kojim osnivaju prvi band Uriel.
Hillage ih napusta 1968, radi skole, ali mu ne nalaze zamjenu, ostaju kao trojka.
Na nagovor managera minjaju ime u Egg, jer je ime Uriel asociralo na urin, sta in se u finalu bas i nije svidilo.
Po starom dobrom obicaju, uskoro potpisuju ugovor za Deram, sub-etiketu od Decce, koja je po uzoru na Philips, osnovala posebnu etiketu za progresivne bandove.
U tim kreativno, turbulentnim vremenima, Stewart, Campbell i Brooks paralelno rade na jos jednom studijskom projektu pod nazivom “Arzachel”.
Na projektu im se pridruzuje i Steve Hillage.
Posto su bili pod ugovorom za Deccu, na albumu su svi kreditirani pod pseudonimima.
Za ovu priliku “Arzachel” samo spominjemo, a u jednoj od sljedecih emisija cemo predstavit kompetan projekt.
Dakle, 1970 godine Egg ulaze u studio i izdaju prvi album istoimenog naziva.
Album biva prepoznat kao okosnica tadasnje underground scene.
Pored stvaralastva grupe Caravan i Soft Machine, Egg se nametnuo od samih pocetaka kao jedan od najjacih predstavnika tadasnje Canterbury scene.
Nazalost, kao i mnogo puta od tada, komercjalni uspjeh grupe Egg, je bija obrnuto proporcjonalan kritikama koje su dobivali.
Neki su kriticari isli toliko daleko pri ocjenjivanju ovog albuma, da su izjavljivali da u poredjenu sa Egg, E,L&P zvuce prosjecno.
Mislim da je ipak malo pretjerano, ali eto, navodim radi cinjenice.
I prije nego poslusamo dio prvog albuma, jos jedna mala napomena.
Skoro cijeli materijal je napisao Campbell, iako su krediti dani svoj trojici.
Nadalje, u vrijeme snimanja prvog albuma, sva trojica protagonista su imala, debelo ispod 20 godina.
Imati ispod 20, stvarati ovo sta cemo cuti veceras, biti inspiriran klasicnim umjetnicima za koje danas malo koji dvadesetogodisnjak uopce zna; da, to su bila ta vremena.
Muzicki dio emisje otvaramo uvodnom temom “Bulb” i klavirskom vinjetom “They Laughed When I Sat Down At The Piano...” sa prvog, istoimenog albuma grupe.
Album kopa po dubokim brazdama undergrounda, noseci eksperiment kao sastavni dio zvucne slike.
U nastavku emitiranja prvog albuma, poslusat cemo obradu Bachove “Fugue in D Minor”. Obradjena naivno, skoro pocetniki, a opet tako sarmantno, da i nakon 40 godina postojanja i pored arhaicnog kostura, posjeduje karakteristicnu svjezinu vjecne starine.
Cijelu “b” stranu ondasnjeg vinila zauzima “Symphony No.2”.
O uticajima je suvisno govoriti, a vec smo ih i spomennuli.
Zvucat ce cudno, ali cak je i Egg imao jednu singlicu.
Tema “Seven is a jolly good time” se nasla tek na kasnijim izdanjima prvog albuma.
Nije mi poznato kako je zavrsila na top listama, ali poslusat cemo i nju.
Iako bez ikakvog komercjalnog uspjeha, ali zbog povoljnih kritika i prijema u underground krugovima, Egg dobiva drugu sansu za proboj.
Nazalost, po zavrsetku snimanja, grupa pada u nemilost diskografske kuce, te upravo zavrseni album, “The Polite Force”, ide ravno na police.
Svjetlo dana ce ugledati tek 1971 godine, zahvaljujuci producentu Neil Slavenu, koji je bez prestanka lobirao kod glavonja za njegov izlazak.
Bez obzira na odgodu, album po izlasku pobire lovorike, biva proglasen jednim od najznacajnih ostvarenja Canterbury scene.
Na albumu je vidljivo sazrijevanje trojke i njihov napredak u promociji zvuka.
Nazalost, ponavlja se prica kao sa prvim albumom. Ne postize skoro nikakv komercjalni uspjeh. Doduse, prodaje se dobro u underground prodavaonicama, no tirazi su u njima bili zanemarivi u poredjenju sa midstreamom.
Bilo kako bilo, ispred nas je cili album “The Polite Force”.
Emisiju cemo nastaviti po obicaju, sa daljnjim radom grupe.
Te iste godine Egg potpisuju za The Groundhog, management firmu, koja im ipak ne omogucava snimanje treceg albuma, iako je materijal za njega bija spreman.
1974 godine se dogadja cudna stuacija.
Egg dobiva sansu za izdavanje treceg, pozdravnog albuma “Civil Surface”, ali alfa i omega banda je vec u drugom sastavu, u Hatfield and the Northu.
Ipak se ponovo okupljaju i te iste godine izlazi posljednji studijski album grupe Egg, cime se i zivot ovog banda zavrsava.
Ozivljava ga jedino 2007 godine izdanje albuma snimljeng u zivo, koji iznenada izlazi pod imenom “The Metronomical Society”.
I to je to sta se tice samog banda.
Clanovi grupe su i te kako aktivni u nastavku karijera.
Dave Stewart je u stvari imao najinteresantniju karijeru nakon raspada Egga.
Zajedno sa Campbellom sudjeluje u stvaranju i djelovanju jos jedne Canterbury grupe, National Health, te isto tako, sa prekidima bivaju clanovi najvece grupe pod kapom Canterburyja, Hatfield and the North.
Po raspadu i te grupe, ponovo se pridruzuje Steve Hillageu u Gongu, te pralaleno nastupa i sa National Health, u kojem se nasao sa klavijaturistom Alan Gowenom i Hatfield gitaristom Phil Millerom.
Interesantna je prica o bubnjaru.
U bezuspjesnom trazenju nabasali su, valjda bozjom providnoscu, na osobu koja se odazivala na ime Bill Bruford i koja se odazvala pozivu.
To ce se pokazati kao sudbonosni izbor za samog Stewarta, jer je kasnije bija aktivan u Bruffordovoj grupi, a isto tako i na njegovim solo albumima.
O Bill Brufordu ovom prilikom necemo, jer taj covjek zasluzuje daleko vise od povrsnog spominjanja.
Nakon raspada grupe Bruford, 1980 godine, Stewart oformljava Rapid Eye Movement, sa pajdasima iz prijasnjih grupa uz, pazite ovo ime, gitaristu Jakko Jakszyk.
Grupa nazalost nikada nije izdala album, ali su ostali zapamceni po nevjerovatnim koncertima. Osobno, nazalost, nisam uspija cuti nista od toga, a kako sam nasao na netu, ionako postoji samo par losih snimaka sa koncerata po Francuskoj.
1981 godine Stewart minja smjer i posvecuje se popu i pisanju pjesama u toj maniri.
Te iste godine, Stewart zajedno sa Colin Blunstoneom dolazi na 13. misto top liste sa singlicom “What Becomes Of The Broken Hearted”
Nakon pocetog uspjeha, zapocima saradnju sa pratecim vokalom svog starog banda, Hatfielda, Barbarom Gaskin.
Saradnja donosi singlicu “It's My Party”, koja se penje na prvo misto Engleske i Njemacke top liste i tu ostaje cetiri sedmice.
Saradnja ovog dvojca traje do danas, a i ispreplela se sa personalnim zivotima.
Naime, danas su vjencani.
Znam da potpuno deplasirano za ovu vrst emisije emitirati ovu singlicu, ali neka ide.
I ona je djelo covjeka, kojeg slusamo cilu vecer.
Nakon defnitivnog raspada banda, Clive Brooks se pridruzuje grupi Groundhogs, blues-rock bandu sa kojim je Egg neko vrijeme bio na zajednickim turnejama.
Mont Campbell se ustolicuje u orginalnoj postavi kultnog banda Canterbury scene, National Health, da bi negdje 1976 godine nestao iz javnog zivota, pojavivsi se nakratko samo 1996 godine, povodom izlaska solo albuma "Music From A Round Tower", kojeg radi uz pomoc Stewarta.
Jos bi se dugo moglo govoriti o karijerama clanova banda, ali ovo sta smo iznjeli je manje vise sve sta je interesantno.
Sta na kraju reci o grupi Egg.
Pojavili su se kao pioniri ekperimenta u progresivnoj muzici.
Cak su u underground krugovima smatrani obskurnom grupom.
Daleko od toga da su bili prvi, ali svojim svjezim pristupom su odskrinili mnoga vrata, koja su iza njih, mnogi sirom otvorili i pobrali svjetsku slavu.
Nije zgorega jos napomeniti, da su se Egg, pojavili na sceni dvije godine prije nastanka pokreta R.I.O. (Rock in Opposition ),
Interesantna je korelacija izmedju grupe Nice, Egg i Emerson, Like & Palmera.
Svi poznavaoci muzike tog doba ce bez ikakve zadrske dati sve kredite za uvodjenje klasike u rock izricaj, grupi Nice.
Cak stavise, svojim ostvarenjima, “Five Bridges” i “Ars Longa Vita Brevis”, doprinjeli su ne samo popularizaciji nego i sirenju horizonta klasicne muzike dvadesetog stoljeca.
Svojim djelima su se nametnuli kao referentni kompozitori suvremene klasike. (evala sjor Josipovic!).
Egg sa svoje strane, uopce nije krio pod cijim je uticajem kad se o klasici radi. Uzimajuci ih za uzore, kreiraju, kadikad pomalo sarmantno-naivna, ali izazovna ostvarenja i istovremeno, idu korak dalje, u izricaj tria uvode aritkulirani eksperiment.
Nazalost po njih, ta artikulacija nije imala komercjalni predznak.
I onda, kako povjest kaze, nakon raspada grupe Nice, na scenu dolazi glavni njen protagonist, Keith Emerson, koji si pridruzuje Greg Lakea i Carl Palmera, te taj Egg izricaj podize do zvjezdanih visina.
Postaju planetarno pupularni progresivni band, koji nastupa na stadionima i pred ogromnim masama ljudi. (podsjetimo se, u jednoj od nasih proslih emisija san iznia podatak, da su na jednom koncertu u Americi, E,L&P nastupali pred 600 000 ljudi!)
Dakle, u neku ruku, mozemo slobodno reci da je Egg bija jedna od karika u evoluciji progresivnog izraza sedamdesetih.
Nekako mi se namece i poredba sa evolucijom covjeka, jer da nije bilo homo erectusa, vjerovatno nebi bilo ni homo sapiensa.
Dakako, u nasem slucaju, homo sapiens je E,L&P!
Mozda bi oni postojali i bez njih, ali vjerovatno bi to bilo sasvim nesto drugo.
I kad u tom kontekstu promotrimo Egg, onda je jasno i mjesto koje zauzimaju u povjesti muzike, koja se ispisivala sedamdesetih godina.
I stoga, kad slusate , “Lucky Man” ili “Still You Turn Me On”, a pogotovo muziku inspiriranu klasikom i jazzom, sitite se, bija je jednom jedan mali band, koji je svira veliku muziku, za malo ljudi, ali koji se cuja daleko i dugo nakon sta je odsvira zadnju notu.
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
