Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 09.10, 2012 u 19:10 sati
Cockney Rebel - "The Psychomodo"
Sljedeci utorak ostajemo u nesto meksim vodama, iako su protagonisti i te kako koketirali sa progresivnom muzikom.
Predstavit cu Engleski rock band "Cockney Rebel" i njihov drugi album "The Psychomodo”, koji je ujedno i posljedni album pod orginalnim imenom,
Cockeny Rebel su bili Engleski rock band iz sedamdesetih godina.
Stilski su pokrivali siroki spektar muzike, od skoro klasicnog popa do progresivnog rocka.
U stvari, sa ove vremenske disance, imam dojam da je Steve Harley uz pomoc pajdasa iz banda, jednostavno razvio zvuk kojim se identificirao band.
Impresivno, pogotovo kad znamo u kojem je potcjenjivackom okruzenju nastao.
Bilo kako bilo, Cockney Rebel je u svim svojim inkarnacijama ostavio debelog traga na top listama, i to sa pet albuma i dvanaest singlica.
I za kraj ovog malog uvoda, jedna napomena.
Po svom pojavljivanju, Cockney Rebel su smjestani u kategoriju “manje talentirani substituti”, pri cemu ih se prvenstveno poredjivalo sa velikanima, ala, Led Zeppeli, E,L&P, Jethro Tull i drugima.
Ti veliki su bili toliko veliki, da u stvari niko nije vidija da se radi o, smjeni generacija.
O tom nekom drugom prilikom.
Ali, kao utjeha za lubitelje muzike Cockeny Rebela i one koji ce tek postati, moze posluziti jos jedna cinjenica.
Zajedno sa njima u kategoriju “manje vrijednih” bandova je tavorija i band Queen.
A svi znamo kako je tekla njihova karijera.
Kad to znamo, onda percepcija stvaralastva Cockney Rebela ipak izgleda drugacije.
I da vise ne filozofiramo, idemo ispocetka.
Cockeny Rebel osniva Steve Harley.
Do 1972 godine, kad dolazi do okupljanja prve postave banda, Steve iza sebe vec ima bogato scensko iskustvo.
Karijera mu u stvari zapocima kasnih sezdesetih, kad povremeno nastupa sa buducim pajdasem John Crockerom. Na repertuaru su im iskljucivo pjesme koje su sami komponirali. Pridruzivanjem Stewart Elliotta na bubnjevima, basiste Paul Jeffreysa i gitariste Nick Jonesa, orginalna postava banda ima svoj prvi nastup u Londonu i to kao predgrupa Jeff Beck Group. Poprilicno veliki doseg tek osnovane grupe bez ikakvog backgrounda.
Nick je uskoro zamjenjen sa Pete Newnhamom, ali Steve je, vodjen svojim instiktom, odbio uvrstit zvuk gitare u zvucnu sliku banda.
Umjesto toga, zvuk je pocivao na Crokerovoj elektricnoj violini i pianu novopridoslog Miltona Reame-Jamesa.
Nakon samo pet nastupa, band potpisuje ugovor za EMI.
Prva singlica, “Sebastian” postaje instant hit u cijeloj Europi, ali zacudo ne i u Engleskoj. Na Otoku skoro da niti ne dolazi na top listu.
Nedugo nakon uspjesne siglice, 1973 godine izlazi prvi album “The Human Managerie”. Iako ne postize komercjalni uspjeh, privlaci rijeku slejdbenika u Londonu.
No tu vec zapocima na povrsinu isplivavati Harleyev egoizam i samodopadnost. Pripisujuci manje vise sve zasluge sebi, stavlja ostatak banda u poziciju pratece grupe.
Vec na samim pocecima je bilo jasno, Cockeny Rebel u ovakvoj koncepciji nece dugo trajat.
Steta, jer prvi album obiluje naznakama progresivne muzike, i virujem da su mogli puno dati da su krenuli u tom smjeru.
Zasljepljenost vlastitom velicinom doseze vrhunac po izlasku druge singlice, "Judy Teen", koja postaje veliki hit, kako u Engleskoj tako i u Europi.
Nakon uspjesne turneje, ponovo ulaze u studio, razjedinjeni vise neko ikada ranije.
Za divno cudo, pored svih trzavica, izlazi “The Psychomodo”, koji za razliku od prethodnika, zapocima uspon na top listama.
Album producira nas stari prijatelj Alan Parsons, iako se na prvo slusanje bas i ne primjecuje njegovo prisustvo, ni njegov potpis.
Dakako, taj covjek je uvjek znao sta radi, tako da uskoro postaje jasno, da bi svaka inervencija sa njegove strane narusila ideju zvucne slike koju je Steve zelio postici.
Produkcija je, kao i na prvom albumu, prigusena, skoro samozatajna.
Alan ostavlja band da se sam “koprca” u prostoru, dok on uredno, na momente u najboljoj maniri Phil Spectora, to sve skupa pakira u finalni proizvod.
Inace kad o albumu govorimo, mozda najblizi pravoj konstataciji je bija svojevremeno jedan kriticar.
On je rekao otprilike ovo: “Ako je prvi album bio izlet u dekadentni kabare, onda je “Psychomodo” izlet u cikus. Sa jednom bitnom razlikom od obicnog cirkusa, u ovom su klauni daleko bolesno preverzniji”
Da bi se prihvatila ova cinjenica, dakako, mora se dobrano poslusat oba albuma, i ako se mene pita, boljeg opisa ne moze biti.
Album “Psychomodo” je kamen temeljac kompletne karijere Steve Harleya.
Necu pretjerat ako kazen, ovo je Steveovih “pet minuta”. Album je muzicki izuzetno nadahnut, stilski veoma definiran, produkciski fino izbalansiran, te ga komodno mozemo svrstati u klasike sedamesetih.
Ma koliko se to cinilo smjesno u ondasnjem kontekstu, sa odmakom od ovih cetrdesetak godina, ovo priznanje ima svoju tezinu.
Jer, cinjenica je da album posjeduje ono sta velika djela posjeduju – odoljevaju zubu vremena. Korozija ne nagriza niti jedan sav, arhaicnost izraza ne stanuje ovdje.
Izbacujuci gitaru i bazirajuci se na violini, namjerno ili ne, Steve tim pomakom pomjera Cockney Rebel iz okvira Glam Rocka i smjesta ga posebnu ladicu, ladicu koja se zove Cockney Rebel.
I prije nego poslusamo album, jos jedna napomena od strane pisca ovih redaka.
Nikada nisan sanjao da cu jednoga dana voditi emisiju o muzici, a da san i zna, vjerovatno bi sa smjeskom otklonija bilo kakvu mogucnost da u njoj predstavin Cockney Rebel, da bi danas, u pripremanju ove emisije, danima slusa i slusa i slusa oba albuma i nikako ih se naslusat.
Sve bi se to moglo svest na onu staru – “Nitko nije prorok u svom selu!”
O tempora! o mores!
Dakako, sa albuma se skida singlica “Mr.Soft”, koja postaje hit, ali sve to skupa malo prekasno. Nedugo nakon izlaska albuma skoro svi clanovi napustaju Harleya.
Sa njime ostaje samo Elliott.
Od tog trenutka, svi projekti su bili manje vise solo albumi Steve Harleya, iako su neko vrijeme imali na sebi etiketu Cockney Rebela.
Tako 1974 godine Steve Harley pod etiketom Cockney Rebel izdaje album “The Best Year of Our Lives”, na kojem se nasla singlica “Make Me Smile (Come Up and See Me)”.
“Make Me Smile” postaje planetarni hit.
Jos jedna singlica sa tog albuma se penje po listama. "Mr. Raffles (Man It Was Mean)" dolazi na Top 20.
I to je bilo to od Cockney Rebela.
Ostatak nastavlja sam Steve Harley.
Dugo vremena se bori za bilo kakav komercjalni uspjeh, da bi se 1976 popeo na liste obradom Harrisonove “Here Comes the Sun”.
Osamdesetih i devedestih Harley poduzima turneje izvodeci stare teme orginalnih Cockney Rebel.
Steve Harley izdaje nekoliko solo albuma, ali oni ne ostavljaju neki trag na listama.
Sta na kraju reci o Cockney Rebel i samom Steve Harleyu.
Cockney Rebel su nastali u doba procvata Glam Rocka, ali sa pokretom imaju malo zajednickog.
Krecu se stazama popa i neprestalno se osvrcu prema progresivnom izrazu.
Nazalost, u tom trazenju pomalo gube orjentaciju.
Da su se posvetili popu, vjerovatno bi svojim hitovima postigli planetarnu popularnost.
Da su se posvetili progresivnom izrazu i nastavili stazom“Psychomoda”, postali bi velika kult grupa.
Ovako, ostali su u povjesti zapamceni kao "cardak ni na nebu ni na zemlji".
Steta za oba pokreta!
Ali, uvjek postoji jedan – ali !
Slusajuci zvuk koji su donjeli Cockney Rebel, ne mogu se oteti dojmu o inovativnosti koju su donjeli i koju su za njihova vremena i nakon njih, drugi sljedili, pa cak i nemilosrdno otimali.
Od samog pocetka pa sve do kraja kreativne faze, ovoj se grupi jednostavno osporava ono sta je toliko jasno, da su donjeli.
Jer, recimo dati sve kredite grupi Procol Harum, te u njihovom kontekstu, konceptu i pristupu ne spomenuti Cockeny Rebel, ipak je nepravedno.
Isto tako, bez obzira o vrsti muzike koju sviraju, dati sve kredite grupi Kansas ili Electric Light Orhestra za tretiranje violine i orkestra, a pri tom ne spomenuti Cockeney Rebel i Steve Harleya, je jos jedna nepravda koju ovom prilikom ispravljamo.
Daleko od toga da Procol Harum, Kansas i Eletric Light Orhestra nece doci na red u ovoj emisiji, ali kad govorimo embrionalnom leprsavom pop-orkestriranom zvuku, sa elementima kabarea i progresive, onda ima samo jedan band koji je to uspija aritkulirati – Cockney Rebel !
Dovoljno da ih ne zaboravimo tako skoro!
Na samom kraju emisije cemo poslusati i zadnji, ujedno i najveci hit Steve Harleya, “Make Me Smile (Come Up and See Me)”.
Koncepcija ove teme je daleko od albuma kojeg smo upravo poslusali, ali za ugodan nastavak veceri, vridi malo i skrenit.
Pjesma je bila upotrebljena u nebrojeno slucajeva, a u nas je upotrebio VIP u jednoj od svojih retardiranih reklama, u kojima nas uz svjetle boje, blendax-smjesak manekena i leprsave muzike, uvjerava da sve sta radi, radi radi nas, dok nam istovremeno dere kozu sa ledja!
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
