Music LP-Underground - #96,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" />
Music LP-Underground - #96,blog.dnevnik.hr/feta" />
Music LP-Underground - #96
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 06.11, 2012 u 19:10 sati Mogul Thrash – “Mogul Thrash” Sljedeca dva utorka spremam jednu mini seriju od dvije emisije. Obe emisije imaju poveznicu, a to je da su grupe i albumi koje su stvorili, nastale od dvaju otpadnika iz velikih grupa. Oba su napustila grupe zbog nezadovoljstva smjerom kojim su krenile. Ovakvih i slicnih primjera ima bezbroj, od kojih je onaj u slucaju Santane mozda i najupecatljiviji. No, ovom prilikom necu o Neil Schonu i Gregg Rolieu, koji su tek nakon 30 godina od napustanja Santane pokazali koliki su uticaj imali u njegovoj ranoj fazi stvaralastva. Ovaj dvojac cu predstaviti jednom drugom i to skorom prilikom. Ove emisije ce biti o James Litherlandu koji je napustio Colosseum nakon izlaska albuma "Valentine Suite" i osnovao sastav Mogul Thrash, da bi nastavio ondje gdje je Ian Hiseman stao sa ranom inkarnacijom banda, te o Mick Abrahamsu koji je napustio Jethro Tull nakon izlaska prvog albuma "This Was", nezadovoljan smjerom kojim je Ian Anderson poveo grupu i zapoceo snimanje albuma "Stand Up", te osnovao grupu Blodwyn Pig. Obe grupe, Mogul Thrash i Blodwyin Pig su u najboljoj mogucoj maniri nastavili razvijati izricaj orginalnih bandova, pokazujuci nam, kako bi grupe izgledale da nisu promjenile smjer umjetnickog stvaranja i da stvar bude interesantnija, obje su grupe dostojno parirale svojim velikim pandamima, pa cak i na top listama. . Postoji jos jedna zajednicka crta obaju grupa. Ishodiste! Teski blues, pomjesan sa jazzom i zapakovan u predivnu rock ambalazu. Oba albuma bez ikakve diskriminacije zasluzuju sve epitete koje mogu dobiti! Dakako, nitko pametan ne osporava razvoj Jethro Tulla i Colosseuma u smjeru kojim su krenuli, ali ovim emisijama cu na jedan interesantan nacin prikazati, sta bi bilo.....da je bilo..... Ljubitelji JethroTulla i Colosseuma, ovo su emisije za vas ! Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!
Engleski jazz-rock band Mogul Thrash je u stvari nastao iz banda James Litherland's Brotherhood, kojeg su uz gitaristu James Litherlanda sacinjavali jos gitarist Michael Rosen, bubnjar Bill Harrison, saxofonisti Roger Ball i Malcolm Duncan. Na basu im se pridruzija John Wetton, koji je ujedno odradjivao i vokalne dionice, za kojeg mozemo slobodno reci, da je Mogul Thrush pocetna tocka zvjezdanog uspona njegove karijere. U okviru Mogul Thrusha, James Litherland nastavlja sa jazz rock soundom koji pociva na duhacim instrumentima, drugim rijecima, nastavlja ondje gdje je Colosseum stao nakon drugog albuma. 1970 godine izdaju singlicu "Sleeping in the Kitchen", dok se debut album pojavljuje sljedece godine. Album prolazi poprilicno nezapazeno na Otoku, no u ostatku Europi biva i te kako zapazen. Interesantno je za napomenuti, da je album producirao Brian Auger, koji na albumu svira i piano na jednoj temi. Mozda klavijature nedostaju na ovom albumu, jer ako izuzmemo pjesmu na kojoj Brian Auger svira piano, album je bez ikakvih tipki, kako aranzmanski tako i melodiski. Dakako, na albumu je dominantan kako vokalom tako svojom specificnom gitarom, James Litherland. Pored neospornog nasljedja Colosseuma, muzika na albumu na moment cak podsjeca na Blood, Sweat & Tears, energicna je i puna socne fuzije. Kad o tome govorimo, posebno je za napomenuti veoma ukusno odradjene dionice saxofona u temi "Dreams of Glass and Sand". No ajmo ispocetka sa albumom.
Postoji nekoliko verzija albuma i jedna izdana na CD. Vecereas cemo slusati ovu zadnju, a nju otvara "Sleeping in the Kitchen", tema koja je kako smo prije rekli, izdana i na singlici. Freneticnim uvodnim riffom Mogul Thrush neuvijeno daje do znanja, sta nas ceka na ostatku ploce. “Dreams of Glass & Sand” je sljedeca tema na albumu. Napravljena u “laid back” maniri, ali sa daleko ubitacnijim ritmom. James ordadjuje vokalne dionice u stilu jazz singera. Aranzmanski veoma dotjerana tema. "Going North, Going West" malo poduzi komad improvizacije. Sve je na mjestu onako kako triba bit. Improvizacija duhaca koja se preljeva u Jamesovu. Jazzy pratnja koci ono sta se zakociti ne moze. Interesantan dvoboj jazzy ritmike i rock improvizacije na gitari. Tema traje 12 minuta i cemu kriti, jedan je od mojih favorita sa albuma. E, a onda sljedi “Something Sad”. Od samog pocetka, “mali covjek velikog basa” cipa po nasim culima. Duhacka sekcija nevjerovatnom mastom nastavlja melodiju i preko vokalne dionice, uvodi nas u nesto sta bi svaka tema morala imati, strahovitu solazu na gitari, mastovitu pratnju uz virtuoznog basistu i neiscrpnog bubnjara, te nenadjebivu melodijsku liniju, koja je ovog puta prepustena duhacima. Sedam i po minuta ciste uzivancije. Na albumu se nasla i nova verzija hita Colosseuma "Elegy", koja traje skoro 10 minuta. Samo otvorenje teme ne daje naslutiti nista od njenog kostura, a opet, srz se naslucuje u svakoj noti. Nesvakidsanji pristup i nadasve nadahnuti saxofonisti, uz Jamesov nebeski vokal, vode”Elegy” na nova podrucja zvuka, dodajuci ionako bogatoj paleti, nove boje, ovaj put jamovski obojene, ostavljajuci autorima na mastu nijanse kojima ce ih presvuci. I jos jednom jedno retoricko pitanje, ima li kraja Wetonovoj inovativnosti i mastovitosti kad je bas u pitanju? Mozda ima i ako ga i ima, ne treba daleko ici da bi ga se pronaslo. U ovoj temi, Litherlandova gitara je uhvatila dasak bozanskog! Nad temom ipak lebdi duh Colosseuma. Cak savise, na moment mi se cini da umisto Bill Harrisona za bubnjevima, cujem Ian Hisemana. Svitu moj, neznan sta bi reka na ovu verziju “Elegy”, osin – velicanstvena obada, koja je u stotu pogodila orginal! I onda sljedi “What's This I Hear”. Koja melodiska linija od samog pocetka. Za pamcenje. Da je kojim slucajem album producirao neki studiski mogul, ovo bi bija svjetski hit. Tema prepuna pastoralnih pasaza saxofona i brutalnih rifova Jamesove gitare. Koji kontrast! Album zatvara tema "St. Peter". Jazzy tema koja donosi Wettona u glavnoj vokalnoj ulozi i dostojan closer albuma. I to je to. Sljedi Mogul Thrush i njihov istoimeni i jedini album. U nastavku emisije poslusat cemo jos cetiri pjesme koje su se nasle na prosirenom izdanju albuma, izdanog na CD-u. Radi se o alternativnim verzijama tema “Dreams of Glass and Sand”, “Going North, Going West”, “Something Sad” i “What's This I Hear”. Ove verzije nisu nista slabije ili gore od onih koje su se nasle na vinilnom izdanju. Radi se jednostavno o minucioznosti kreatora da do najsitnijih detalja sljedi zacrtani pravac kojim ide zvuk. Za ove cetiri teme je ocito, pored toga sta su gazile istom stazom kao i objavljene, da su ipak malo zakrivudale. Za mene osobno, alternativna verzija “What's This I Hear” je cak i bolja od one orginalno izdane na albumu. Ali, o ukusima se bas i ne raspravlja, pa stoga, poslusajmo verzije koje nisu nasle misto na albumu. Emisiju nastavljamo osvrtom na grupu i njihovu muziku, te na nastavak karijera clanova grupe. Promatrajuci Mogul Thrush kroz danasnju prizmu, u neku ruku bi se moglo reci, da je Mogu Thrush u stvari, ispa nesto kao, underground supergrupa. Jer imajuci u svoje redove James Litherlanda na gitari, John Wetona na basu, Roger Balla i Malcolm Duncana na saxofonima, Michael Rosena na trubi i trombonu, Bill Harrisona na bubnjevima, te magicnog Brian Augera na pianu i iza producentskog pulta, grupu ne mozemo nikako drugacije klasicifirati, nego kao takvu. Sa muzicke pak strane, cila nabrojena ekipa je bila jedna veliki komplot, mjesavina teskog bluesa, jazza, fuzije i Canterbury progresivnog rocka. Sam postanak i zivot grupe obiljezija je bas taj mix, a slusajuci je sa ove vremenske distance, veoma je tesko zakljuciti, zasto je sama diskografska kuca dozvolila da se grupa raspadne, nedugo nakon izlaska albuma. Naime, zbog legalnih problema, meni nepoznate vrste, management je de facto prisilija Litherlanda i ekipu da se razdvoje. Kretenski glup potez, da ne upotrebim neki tezi izraz. Mogu samo zamisliti kako bi izgledala njihova nova izdanja, da su ih imali prilike realizirati. Koji gubitak! Kronologija dogadjaja nakon raspada nije isla na ruku James Litherlandu, bar sta se tice zabiljezene prisutnosti na tadasnjoj sceni. Za vrijeme boravka u Colosseumu, stekao je reputaciju mastovitog kompozitora i virtuoznog gitariste, koji je od prvih snimljenih nota imao izgradjen svoj osebujan still sviranja, savrseno uklopljen sa njegovim vokalom. U stvari, zajedno sa Dave Greensladeom, James Litherland je bija glavni kompozitor u Colosseumu. Po nekim kriticarima, njegov odlazak je oznacija pocetak pada Colosseuma i to u obrnutom omjeru u kojem se Mogul Thrash uspinjao. Malo preteska konstatacija, sa kojom bi se tesko slozio, pogotovo imajuci u vidu zivi album koji su Colosseum izdali nakon odlaska Litherlanda, sa Clem Clemsonom na gitari i Chris Farloweom na vokalu. Naime, u toj postavi, Colosseum je po meni, snimija jedan od najboljih zivih albuma uopce. Karijera Litherlanda se nastavila u par skoro obskurnih grupa i u nekoliko poprilicno nerazumljivih poteza. Niz je zapoceo sa John Baldryem, nastavio u opratecoj grupi Leo Sayera ??, da bi kraj sedamdesetih docekao u obskurnoj grupi Bandits. Od kraja sedamdesetih pa sve do 2006 godine radi kao studiski muzicar. Te 2006 godine izlazi mu prvi solo album “4th Estate”, te “Real Men Cry”, drugi solo album, te iste godine. Po raspadu Mogul Thrusha, Malcom Duncan and Rodger Ball ponovo okupljaju Average White Band, te njime vracaju scensku slavu. Brian Auger je nastavio svoju plodonosnu karijeru sa Brian Auger Oblivion Express, te zapoceo saradnju sa Julie Driscoll. Sa njom je snimio nezaboravni, mozda najveci komorni album sedmadesetih,”Street Noise”. O Brian Augeru i ovom albumu, veoma skoro. I za kraj sam ostavija John Wettona. Namjerno. Jer taj, “mali covik mocnog glasa i jos veceg basa” zasluzuje da se o njemu kaze par rijeci. Naime, John Wetton po raspadu Mogul Thrusha ima najznacajniju karijeru od svih clanova banda. Kako smo rekli prije, njegov meteorski uspon defacto i zapocima sa Mogul Thrushom. Dunque, iste godine kad se Mogul Thrush raspada, Wetton snima sa Gordon Haskellom, perjanicom King Crimsona sa drugog i treceg albuma. No to je bija samo pocetak, koji je najavio veliki nastavak. A on nije mogao biti veci. Family!! najveci underground band ikada! Wetton saradjuje sa Rodgerom Chapmanom na dva remek djela banda “Fearless” i “Bandstand”. Da je samo to odrado, upisao bi se u povjest sedamdesetih. No niz se nastavlja. Radi sa Larry Normanom, gospel bandom Malcolm and Alwyn, Peter Banksom, Brian Enoom, Pete Sinfieldom, da bi se 1973 godine pridruzija Robertu Frippu u najvecoj, najjjjjjjj inkarnaciji King Crimsona i sa njima snimio povjesnu metalnu trilogiju, te album u zivo. No ni tu nije kraj ovog niza. Po raspustanju King Crimsona, Wetton se pridruzuje Bryan Ferryju na njegova cetiri solo albuma, te cak snima fantasticni zivi album sa Roxy Music. No ni tu se ne niz ne prikida. Pomalo neobican izbor, ali nastavlja ga sa Uriah Heep. Sa njima snima dva albuma, te se pridruzuje novooformljenoj supergrupi UK, sa kojima snima manje vise sve sta je spomena vrijedno. Pa ni tu se ne zaustavlja. Snima sa sa starim pajdasem iz Family, Roger Chapmanom, te cak postaje clan legendarnih Wishbone Ash. Ima tu jos imena sa kojima radi. Ajmo spomenuti samo neke. Steve Hackett, Phil Manzanera, Daniele Liverani, Alan Simon, Geoff Downes, Duncan Mackay, francuski prog band Atoll. Nemojmo smetnuti sa uma solo albume, te isto tako albume snimljene u zivo. Ovaj nevjerovatan niz polagano zavrsava sa supergrupom Asia, u kojoj Wetton sa prekidima do danas nastupa. I na sam kraj ovog zivotopisa John Wettona, mala opaska sa moje strane. Znam da imena cine veliku grupu ili supergrupu, ali Asia je po meni i pored najzvucnijih imena rock scene, ipak daleko od fame koja je prati. Jednostavno grupa nikada, od svog osnutka do danas, nije uspjela upumpati krv u krvotok banda, nije donjela nista novoga, doli udomljavnaja starih velicina. Mogul Thrush su se pojavili na sceni kao alternativa “lutanja” izraza Colosseuma. Kako je Ian Hiseman krenija u drugom smjeru, James Litherland je krenija u svom. Koliko uspjesnije ili neuspjesnije, tesko je u konacnici zakljuciti, jer ipak se ovdje radi o ukusima. Ako se mene pita, Mogul Thrush su rekli puno i to na jedan lipi nacin. Posebno bih naglasio i to, da u njihovom slucaju govorimo o potpuno artikuliranom muzickom izrazu, u kojem je produkcija skoro nevidljiva, sta ce drugim rijecima reci, u potpunosti u sluzbi izricaja grupe. E da, da napomennemo jos i to, pored Brian Augera, za producentskim pultom je sjedio Eddy Offord, kao sound majstor. Eddy ce tek postati planetarno poznat iz saradnje sa grupom Yes, ciji ce biti stalni producent. U izricaju Mogul Thrusha ima Blood,Sweat & Tearsa, ima Ifa, ima Chicaga, ima Colosseuma, ima tu ekstrakta stupova britanskog buma, Grahm Bonda, John Mayala, Spencer Davisa, ima tu orginalnog Mogul Thrasha, ima tu jedno ogromno bogatstvo uticaja i isto takvo bogatstvo zvuka, nanizano kao niz bisera na zvucnoj ogrlici, koji se ipak, ne bacaju pred svinje! Eto! Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
