utorak, 26.03.2013.
Music LP-Underground - #117
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 02.04, 2013 u 19:10 sati Greg Lake – “Songs Of A Lifetime” Mislija san da san zakljucija za ovaj put. Snimija unaprid tri emisije, vise nisan stiga, i preda ih na Nase Malo Radio. No onda mi je dva dana prije odlaska na brod pod ruke dosao jedan interesntan album. Veoma neobican u samoj svojoj biti i jos neobicniji radi samog autora. Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Synopsis Greg Lake je izdao CD na kojem je snimljen njegov koncert sa posljednje turneje, koja jos uvjek traje. Nista neobicno u tome, da nije same ideje i sadrzaja. Ova turneja je sastavljena od koncerata na kojima Greg Lake iznosi svoja intimna razmisljanja i svira svoje omiljene teme iz svih razdoblja svog kreativnog zivota. Ovaj nobican koncept velikog majstora me je toliko zaokupija da san odlucija, ad hoc, snimiti jos jednu emsiju, i sa svima koje vole ovu muziku, podjeliti najfriskije iz ovog tabora. Ako ovo slusate, znaci da sam uspija. Kao sta sam rekao u uvodu, preskacem desetljeca i posvecujem emisiju Greg Lakeu i njegovom tek izdanom CD-u, “Songs Of A Lifetime”. Inace, upravo je u toku Gregova turneja po manjim dvoranama, gdje odrzava intimne koncerte. Taj velikan, svjedok i sudionik vecine najvecih dogadjaja epohe, na jedna topao i duhoviti nacin prica o tome kako je sa nepunih 12 godina napisao "Lucky Man", o King Crimsonu, o tome kako su nastali ostali njegovi hitovi, kako je doslo do kompletiranja prvog albuma E L & P i jos mnogo, mnogo toga.
No, da bi se bolje razumjelo o cemu govorim, par notica o samom Greg Lakeu. Idemo samo u kratkim crtama, jer vecerasnja emisija i nije posvecena Greg Lakovoj muzickoj karijeri, koliko ovom konceptu izlaganja jedne interesantne zivotne price. Povjest je zapisala da je Greg Lake prijateljevao u djetinstvu sa Robertom Frippom. To se prijateljstvo razvijalo i doseglo vrhunac kad su zajedno pohadjali skolu, zajedno ucili gitaru kod istog ucitelja i dakako, kao logican nastavak, zajedno su osnovali band. Neznam dali treba spominjati da se radilo o, kako je sam Lake rekao, o veoma neobicnom sastavu, King Crimsonu. Za vrijeme turneja upoznaje se sa clanovima grupe Nice, potovo sa Keith Emersonom, te po napustanju King Crimsona, zajedno osnivaju Emerson, Like & Palmer. Sa ovim sastavom Greg je vladao svjetom muzike tog doba. I to doslovno. Velicanstvena zavrsnica djelovanja tog velikog sastava, kao uostalom i cjele epohe, dogodila se u Kaliforniji, gdje su nastupili pred 600 000 ljudi. Samo je Jean Michele Jarre prebacio tu brojku sa svojim Pariskim koncertom. No zivot ide dalje. Greg Lake se pridruzuje grupi Asia, kao privremena zamjena za Wettona, izdaje dva solidna solo albuma, koji su bili veoma dobro primljeni, kako od publike, tako i od kritike, te se ponovo udruzuje sa Emersonom, snimaju albume. Albumi su solidni, ali daleko od onog uticaja i popularnosti iz prve faze postojanja banda. I sada, ovih dana, svjedocimo koncertima koje Greg Lake, na jedan lipi i duhoviti nacin obrazlaze momente iz svoje karijere. Ne ulazeci u muzicku stranu ovog koncerta, koja je by the way, impresivna, ona narativna je u stvari ono sta nosi ovaj album. Naime, Greg prica price iz svog zivota izmedju svake teme, na koju se ta prica i odnosi. Na moju veliku radost, a vjerujem i svih koji znaju za ovog covjeka, Greg iznosi par malo poznatih cinjenica, kao na primjer onu, koja se odnosi na sam omot prvog albuma King Crimsona. Sve je to ispricano sa nevjerovatnom lakocom kojom pripovjedac daje do znanja kako je prozivio sve te trenutke. Mozda najblize ovom konceptu, se nalazi “American Prayer”, kojeg su The Doors izdali nakon smrti Jim Morrisona. No to je vec druga prica i dakako, dobar material za zasebnu emisiju. Inace, koncerti na ovoj turneji su kako, od strane kritike tako I od strane publike, jednoglasno proglaseni kao umjetnicki triumf velikog glazbenika. I prije nego poslusamo koncert u cjelosti, jedna mala napomena sa moje strane u vezi samog glasa Greg Lakea. Greg zalazi u sedmo desetljece svog zivota i iluzorno je ocekivati da njegove glasovne mogucnosti budu na onim visinama kao kad je bio u top formi. No kod njega se pojavilo nesto neocekivano, skoro bi ovo mogao nazvati “naknadnim bozjim darom”. Jer kako drugacije objasniti to da je vlasnik najmarkantnijeg i mozda najkarizmaticnijeg vokala u povjesti rocka, danas u nekom drugom vokalnom svjetu, koji nema skoro nikakve veze sa onim iz sedamdesetih godina. Naime, modulacija glasa se promjenila do neprepoznatljivosti, boja je u potpunosti nestala, kao rukom odnesena, ali zato je dosla nova kvaliteta. Obicno se kod ovakvih slucajeva kaze da je glas oslabio sa godinama. Dio ove opaske bi se mogao i ovdje primjeniti, pogotovo ako gledamo na raspon. No, ono sta je mene odusevilo, to je novi volumen u glasu, a sama boja glasa se prizemnila, spustila se na zemlju i defacto, kao i u mnogim slucajevima do sada, od Claptona, preko Andersona, prikazuje Grega kao covjeka od krvi i mesa, ali covjeka sa jos uvjek vanseriskim vokalom. I tu sad dolazimo do jos jedne lipe cinjenice. Obogacene novim vokalom, stare teme dobivaju novo ruho. A pogotovo u kontekstu cinjenice da Greg izvodi svoje verzije svojih poznatih tema i time, de facto, udahnjuje novi zivot standardima progresivne muzike. Poslusajte album i osvedocite se u ovo sta sam rekao. Jos jedna, zadnja notica. Da bi se razumjelo ovaj album, preporucljivo je poznavanje engleskog jezika, bar nesto vise od nasih saborskih zastupnika.
Nadam se i vjerujem da cete gustati kao i ja u ovim divnim trenucima, i dakako, zazeliti se naci u publici. Nazalost, posljednji koncert Greg Lakea u Europi je bio u Madjarskoj, polovinom veljace. Trenutno je u Japanu. I sta na kraju reci. O ovom covjeku se manje vise sve zna. Govorim dakako o muzici. Njegov osobni zivot je potpuno po strani, tako da cak nemam pojma jeli ozenjen ili nije. Valjda jest. Slusajuci ovaj album obuzimala me neka toplina, jer sam osjecao iskrenost pripovjedaca, kao to da je sve sta je u zivotu napravio, napravio iz ljubavi prema muzici. Za nas, koji smo sljedili njegova djela, tili mi to ili ne, postala su dio nasih zivota, a ne samo njegovog. Kako je Greg autor vecine tema na albumu, i one su bile one okosnice u njegovom stvaralackom zivotu, nekako je normalno da se album zove “Songs of a Lifetime”. Sa druge strane, album bi trebao imati alternativni naziv, za nas koji smo zivili njegove teme, i nebi puno falija kad bi mu dao naziv “Songs of our lifetime” Eto! Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Feta |
utorak, 19.03.2013.
Music LP-Underground - #116
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 26.03, 2013 u 19:10 sati Andromeda – “Andromeda” Kao sta sam najavio, veceras se vracamo korijenima, zaranjamo u vode underground sa kraja sezdesetih godina. U tom razdoblju je bilo na stotine grupa koje su se gurale na sceni i pokusavale pronaci mjesto za sebe. Neke vise, neke manje uspjesno, ali svima je zajednicko to da su imali malu, ali odanu bazu fanova, te totalni antitalent za bilo kakvu vrst komercjalizacije svoje muzike. Jedna od tih grupa odgovara ovom opisu je i grupa Andromeda. Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Synopsis Kao i stotine tisuca slicnih, imali su ugovor za snimanje ploce, nekako snimili material za tu prvu plocu i nedugo nakon nje se razisli. Ono sta je nama interesantno, je da u glavnom licu ove price nastupa nas stari znanac, John Cann, poznatiji kao John Du Cann, kasnije, gitarista i eminencija grupe Atomic Rooster. No ajmo sa pricom od nekog pocetaka. Andromeda je bio malo poznati engleski sastav iz kraja sezdesetih godina, sastavljen od gitariste John Du Canna, basiste Mick Hawksworth te Jack Collinsa na bubnjevima. Doduse, prvobitna namjera im i nije bila da osnuju sastav. Okupili su se radi snimanja psihodelicnog projekta pod imenom “The Five Day Week Straw People”, koji danas predstavlja veliku kolekcionarsku vrijednost. Nakon snimanja, trojka odlucuje nastaviti kao band te se nazivaju Andromeda. Zapocimaju sa nastupima, snimanjima demo snimaka, ali sve im to ne donosi ugovor za snimanje prvog albuma. Interesantno je za napomenti, da su izmedju ostalog nastupali i u Middle Earthu, a i u Marquee Clubu, dva mozda najjaca muzicka uporista klubske scene tog doba. Dakako, sama muzika koju su svirali je bila u duhu tog vremena, blend psihodelije, progressive, jazza I dakako, hard rocka. No na jednom nastupu ih zapaza John Peel, najveci DJ epohe te im osigurava snimanje singlice. Taj potpis im nosi i ponudu za album, kojeg dakako, prihvacaju objerucke. U to vrime, prije snimanja albuma, dolazi do personalnih promjena. No uz to, u toj pretumbaciji dolazi do konflikta sa Peelom, te po dolasku Ian McLane na mjesto Collinsa, napustaju ugovor za snimanje. Sljedi razdoblje za grupu u kojem dominiraju zivi nastupi, kako kao predgrupa, tako i kao samostalna grupa. Tako kao predgrupa nastupaju na koncertima Black Sabath. I ponovo padaju u oci, ovaj put Pete Townshendu, leaderu i gitaristi grupe The Who. Townshend se nudi da im bude producent na albumu, no nista im nije polazilo za rukom, pa ni realizacija te saradnje. Ipak, imali su neku srecu. Ispostavilo se naime, da im jos uvjek vrijedi ugovor sa RCA za snimanje prvog albuma. Grabe sansu i 1969 godine svjetlo dana ce ugldati album prvjenac, nazvan po imenu grupe. Album ne izaziva senzaciju svojim izlaskom, nazalost, pored toplih kritika ne postize nikakav uspjeh kod sire publike. Steta, jer je to automatski znacilo da ce potencjal skriven na njemu ostati neiskoristen. I to se pokazuje ovih dana, kad se ponovo otkrivaju zaboravljeni bandovi, cija muzika dan danas dobro drzi zub vremena i pored arhacnosti u izricaju. No sta mu je to mu je. Tako je valjda moralo biti. Album otvara tema "Too Old". Cista underground rockija. Dostojan uvod i vjerna slika onoga sta sljedi. I odmah u startu malo iznenadjenje. Pored upoznavanja sa gitarom ala “Du Cann”, zacudjuje kvaliteta vokala. "Day Of The Change" nastavlja album u nesto sporijem ritmu. Bas je extravagantan u svojim naglascima, da bi ga gitara podcrtavala u svojim pasazima. Lipo zamisljeno, lipo izvedeno, nadahnuto… "And Now The Sun Shines" je relaksirajuca balada, u stvari uvod u "Turns To Dust" koja prsti energijom. Nevjerovatna gitarska solaza Du Canna, mozda jedna za anale, uz rame Blackmoreu, Bareu, Abrahamamsu… "Return To Sanity" nastavlja album. Epska tema, duga osam minuta, zapocima sa marsem na bubnjevima i mracnom, Sabath obojenom gitarom. Cudesna kombinacija klasike i rock horrora. No, kako se tema razvija, gitara i bas grade svoju strukuru. Nakon par minuta sve staje, sljedi taj melankolicni, psihodelicni ugodaj, sa predivnom melodijom, ambijent meni toliko drag, a svojstven samo velikima. Da su samo ovo stvorili, za mene osobno, bilo bi dovoljno da ih volim. "The Reason" nam sa svoje strane donosi agresivnu gitaru, skoro identicnu pecatu kojeg ce isporucivati u Atomic Roosteru. I onda sljedi nesto sta se tesko ocekuje od ovakvog banda I ovakve muzike. Romanticna balada "I Can Stop The Sun", melodicna, prepuna skladnih harmonija vokala I gitare. Album zatvara "When To Stop", ponovo osam minuta uzivancije. Ovaj power trio isporucuje mozda najbizarniju kompoziciju na albumu. Tesko je rijecima opisati ono sta ovi momci stvaraju. Sastavljena od fragmenata, koji su mogli, ali nisu, biti zasebne cjeline, od fragmenata koji se krecu u rasponu od freneticnog soliranja na gitari i jos freneticnijeg basa koji je prati, pa sve do, za nevjerovati, sve do posvete Rodrigu, kojeg su uklopili u ovu temu. Neznan ali, vjerujem, i to toplo, da ne morate voliti ovu muziku da biste zavoljeli ovu temu. Pastorali kraj ove teme i time zavrsetak albuma, koji kao protuteza i balans brutalnog pocetka, ostavlja nam u ustima okus slatkog deserta nakon ljute hrane. Predivno. Na prosirenom CD izdanju, nalaze se teme koje se nisu uklopile u prvi album, a neke su cak bile nagovjestaj drugog. Prosireno izdanje prvog albuma obuhvaca ukupno osam dodatnih tema, a ovaj set otvara prva singlica banda “Go Your Way”. Nevjerovatna je i verzija Rodrigove teme “Journey End”, koja je na ovom dodatku izdvojena iz svoje maticne kompozicije “"When To Stop". Ova tema samo potvrdjuje moju prijasnju tezu o tome kako je svaki fragment "When To Stop", mogao biti zasebna tema, bez da ista izgubi od svoje biti. Dodatak je i impresvini instrumental “Exodus”, koji u sebi sadrzi daleko vise od onoga sta si mozemo priznati da cujemo. U njemu je esenca Shadowsa, Animalsa sa svojim vjecnim hitom i da se prebacimo preko bare, Frijid Pink sa svojom obradom istoga. Set zatvara sedmominutna “See Into the Stars”. Ako nista na ovom albumu nije ciste rock orjentacije, ova tema jest. Punokrvni rok u svakoj svojoj odsviranoj noti. Nemojte mi zamirit, ali ova me tema uzasno asocira na Thin Lizzy. Veci kompliment ne triba, jer da se podsjetimo, Thin Lizzy su bili suvremenici Andromede i daleko, daleko popularniji od njih. Uglavnom, set ranih snimki vrijednih divljenja. Po svom izlasku, kako sam prije rekao, za divno cudo, album pobire lovorike kritike, ali publika je ostala hladna. Vjerovatno zbog odsustva bilo koje reklamne kampanje i uopce, ikakvog reklamiranja banda i njihovog albuma. Ne vidjevsi perspektivu u Andromedi, Du Cann napusta grupu krajem te iste godine, te se pridruzuje Vincent Craneu u reformiranom Atomic Roosteru. By the way, grupi Atomic Rooster smo vec posvetili jednu od nasih emisija. Nazalost, John Du Cann umire 2011 godine od posljedica srcanog udara. Preostali clanovi su pokusali nastaviti dalje, ali bez Du Canna, sve je bilo bezlicno, bezkrvno i nedugo nakon jalovih pokusaja, Andromeda nestaje sa scene. Za to se vrijeme Hawksworth pridruzuje Alvin Leeju i postaje clan njegovog banda Ten Years After, koji kasnije evoluira u Ten Years Later. Andromeda i njegova muzka lagano padaju u zaborav, te ostaju zivjeti samo u kolekcijama ljubitelja muzke tog doba. No, ipak, neke pravde ima na ovom svjetu. Devedesetih godina izlazi ponovo orginalni album, remasteriran na kojem su dodane bonus teme. No na moju osobnu radost, a vjerujem I cjelog underground svjeta, ni tu nije kraj. Nedugo nakon toga, 1992 godine izlazi jos jedna album “Return To Sanity”, sa remixovima vec izdanih ema. Stare arhaicne pjesme su obucene u novo ruho i za divno cudo, kao magicnim stapicem, izbrisane su bore sa lica muzike, te snimke djeluju svjeze i aktualno. Album “Return To Sanity” otvara naslovna tema, cija je jos jedna verzija na albumu. Sve su teme izmiksane i remasterirane sa poprilicnom dozom ukusa, a moga bih nadodat i sa poprilicnom sminkom samog Du Canna, pa mu stoga treba dati sve kredite. I naposljetku, 2000 godine izlazi jos jedan album. “The Definitive Collection” sadrzi djelove BBC sessiona, te zive snimke. Na snimkama doduse nema nista novoga, vec samo potvrda vec recenog, ali predstavlja jedan lipi dokument vremena. Dakle, sta reci na kraju. Andromeda je bio jedan od najfinijih engleskih ranih psyhodelic bandova. Ne zaboravimo, govorimo o prvom valu psyhodelicnih sastava, koji su prethodili cak I kasnijoj inkarnaciji velikana kao sta su Pink Floyd, Hawkind ili Jethro Tull. Isporucujuci muziku koja je u sebi nosila cak i klasicne elemente, koje se nisu libili direktno upotrebiti, mozda sebi nije preskrbila rijeke obozavatelja, niti time podebljala bankovne racune. Sam kratki zivot i nacin na koji je grupa nestala sa scene upucuju bas na suprotno, ali slusajuci danas prvi album i snimke iz tog doba, mozemo sa sigurnoscu pa cak i sa nekom dozom radosti, utvrditi da su snimke podnjele zub vremena i pored svoje arhaicne patine. Andromeda je bio jedan od onih sastava kod kojih nije najvece ono sta je ostalo od njihove muzke, vec njezina relacija sa bandovima u okruzenju kao i onima koji su tek dolazili. Jer slusajuci ih, jednostavno se ne mozemo oteti asocijaciji na Atomic Rooster iz njihove najplodnije faze, ali isto tako i Black Sabatha. Otisao bih toliko daleko pa u ovaj tabort uvrstio i Deep Purple. U stvari, Andromedi bi mozda bila najbliza poredba sa stablom, kojem je krosnja daleko manja od korijena. Sta ne znaci da i ta mala krosnja ne moze dati socne plodove! Njihove teme sigurno nisu “state of the art” kompozicije, ali isto tako nisu banalni pjesmuljci kojih je u to doba bilo, a pogotovo danas, na tone. Nalazeci se negdje izmedju, u svoj progresivni izraz su ubacili “skriveni” pop senzibilitet, i to je mozda njihovo najvece dostignuce. Stoga, odbivam govoriti o Andromedi kao o, “nekom tamo bandu”. Radje govorim o Andromedi kao o "malom velikom" bandu, sa prekrasnim temama i koji je imao tu nesrecu da je postojao u vremenu kad su zemljom hodali divovi, zbog kojih je do vrha trebalo daleko vise od onoga sta su oni isporucili. No, gledajuci na legislativu banda kao i daljnje karijere clanova, Andromeda se namece kao ona mala karika ili jos bolje receno, kao onaj mali, ali vazan zupcanik u ogromnom rock organizmu, koji je bujao sezdesetih i sedmadesetih godina proslog stoljeca. I kad govorimo o bandovima kao sta je Andromeda, ne smjemo smetnuti s uma jednu veliku istinu. Bez plantona nebi bilo ni kitova ! Eto! Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Feta |
utorak, 12.03.2013.
Music LP-Underground - #115
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 12.03, 2013 u 19:10 sati Derek & Dominos – “Live at the Filmore” Kao sta sam najavio, nastavljam sa grupom Derek and the Dominos. Na redu je njihov zivi album “Live at the Filmore”. Napokon cete cuti Claptona koji dise slobodno, neopterecenog pritiskom ocekivanja. I to je taj pocetak nove karijere, koja traje do danasnjih dana. Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Nakon sta su snimili album “Layla and Other Assorted Love Songs”, Derek and the Dominos odlaze na turneju. Ova ce turneja ostati upamcena po mnogocemu, ali nazalost i po vampirskom plesu droge, koja je zasjenila puno toga dobroga sta se dogadjalo na njoj. Na turneji nije krenuo Duane Allman, koji se vratio u okrilje maticne grupe, Allman Brothers Band, nakon sta je snimanje albuma zavrsilo. No, ipak nije odolio, te je sudjelovao na dva koncerta, u Curtis Hixon Hallu, u Tampi, i u Onondaga County War Memorial u Syracusi, koji je odrzan vecer poslije. Steta da niti jedan koncert nije snimljen. Usprkos problema sa drogom, turneja je ipak rezultirala sa albumom “In Concert”, koji biva veoma dobro primljen. 1994 godine, album je remasteriran te ponovo izdan pod imenom “Live at the Fillmore”. I tu verziju cemo poslusati.
O sudbinama clanova grupe sam govorio u prosloj emisji, a o nastavku karijere Erica Claptona isto tako, te se ovom prilikom ne bih ponavljao. Na samom kraju, jedna mala zanimljivost vezana za Derek and the Dominos. Naime, 2006 godine Clapton sa J.J. Caleom snima album “The Road to Escondido”, na kojem sudjeluje gitarist Allaman Brothers Banda, Derek Trucks. Po snimljenom albumu ekipa odlazi na turneju, a sa njima i Derek. Na toj se turneji pokazalo koliki je u stvari uticaj Derek and the Dominos izvrsio na Claptona, ali i na cijelu generaciju muzicara. Kako je sam Clapton opisao, prisustvo Dereka mu je dalo osjecaj kao da svira sa Derek and the Dominos, izravno aludirajuci na Duane Allmana. No, nije samo na tome ostalo. Kako je turneja napredovala, repertoar na koncertima se lagano mjenjao, tako da se nakon nekog vremena koncert sveo na dva djela. U prvom djelu su izvodili teme sa albuma “Layla”, da bi koncerte za zavrsavali sa istoimenom pjesmom. Eto! Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Feta |
utorak, 05.03.2013.
Music LP-Underground - #114
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 12.03, 2013 u 19:10 sati Derek and the Dominos Za Eric Claptona, Derek and the Dominos su bili zavrsna faza jedne velike karijere i ujedno novi pocetak jedne sasvim drugacije. Napokon je sa njima nasao ono cemu je godinama tezio, a nama priustio predivne trenutke i nezaboravni hit, "Layla". Smjestajuci Derek and the Dominos izmedju sirovog Creama i ranog Bluesbreakersa, Clapton otvara vrata novog poglavlja u svom zivotu, koje traje do danasnjih dana. Detaljnije o ovom periodu Claptonovog zivota, o neobicnom nastanku velikog hita, kao i o ovom albumu, u emisiji. Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Kao sta sam najavio, predstavljam Derek and the Dominos. Samo ime danas mozda i ne kaze puno, ali ako spomenemo samo dva imena, Clapton i “Layla”, onda stvari pomalo dolaze na svoje mjesto. No prica ima svoje korijene, kako u Claptonovoj karijeri tako i u njegovom osobnom zivotu. No ni tada nije crno-bjela. Dapace, obojana je svim mogucim bojama, od bijele boje heroina i vjencanice, preko prevladavajuce tamno zute boje omota, koji pak idealno oslikava kolorit same muzike koja je u njega zapakovana, te do najtamnije, bluesom obojene modre i crne. Eto, tako bi otprilike izgledala vecerasnja emisija vidjena ocima slikara. A sad idemo ispocetka. Kratki zivot grupe Blind Faith se priblizavao kraju. Zasicen svjetlima pozornice i neprestalnim fokusom javnosti nad njime, Clapton se po raspadu grupe povlaci sa aktivne scene. Nakratko je sa John Lennonom u njegovom Yoko Ono Bandu, izbjegavajuci bilo kakvo eksponiranje, pa cak i svjetlo na pozrnici. Nedugo nakon toga se pridruzuje grupi Delaney & Bonnie, svojim starim pajdasima iz vremena turneja sa Blind Faith, kad su ovi nastupali kao predgrupa njegovoj maticnoj grupi. I tu zauzima marginalnu poziciju pomocnog gitariste. Kako se u njemu vec artikuliralo dovoljno za iskorak, iz banda u ljeto 1970 godine uzima klavijaturistu Bobby Whitlocka, basistu Carl Radlea i bubnjara Jim Gordona. Sa njima osniva grupu Clapton and Friends, koje kasnije evoluira u Derek and the Dominos. Prica o porijeklu imena Derek and the Dominos ima nekoliko verzija, ovisi o tome ko je prica. Po meni, najrealnija je ova: Dakle, kao sta smo rekli, po raspadu Blind Faitha, Clapton se pridruzuje malo poznatom bandu Delaney & Bonnie. Prilikom njegova dolaska na prve probe, jedan od clanova grupe, vidno nervozan i totalno zbunjen zbog prisustva nadrelanog bica, izvaljuje kao dobrodoslicu, ”Welcome Mr. Derek”, umisto “Welcome Mr. Clapton”. Odakle mu to Derek, to samo on zna. No, kako je Clapton zelio ostati anoniman, svidjelo mu se to ime, te je sa Delaney & Bonnie nastupao kao Mr. Derek. Drugi dio imena, Dominos, nema sumnje, dolazi od prezimena Fat Domina, jednog od ranih Claptonovih idola. I kad se sve spojilo, dobilo se ime - Derek and the Dominos. Idemo dalje a.. U to vrijeme Claptonu na osobnom planu mu bas ne cvjetaju ruze. Naime, zaljubljuje u zenu najboljeg prijatelja. Dakako, kako smo opisali u jednoj od nasih emisija, radilo se o Pattie Boyd, zeni Georga Harrisona. Faktografije radi, da napomenemo onako usput, veza izmedju Pattie i Harrisona nije bas cvjetala, te se razilaze i Clapton nakon godina cekanja ipak dolazi na svoje. No zakratko, jer ga Pattie nogira nakon par godina braka. Eto…idemo mi dalje sa nasom pricom. Pod pritiskom ljubavnih jada i u nadi da ce sa novom grupom konacno pronaci ono za cime je tezio, Clapton sa novooformljenom grupom dolazi u Miami i tu se smjesta u jednom studiju. Prolaze dani u pokusajima, ali bez pravih ideja. Jednostavno nije islo. Jednu vecer producet poziva Claptona i ekipu na koncert Allman Brothers Banda. Legenda kaze, da su Clapton i ekipa malo zakasnili na koncert, tako da je solaza Duane Allmana bila u toku, kad su ovi zauzeli mjesta u VIP lozi, tik do pozornice, odvojeni od ostalih posjetilaca. I ovo sta cete sada cuti je gola istina i samo istina. Naime, u sred solaze, kad je otovorio oci, Duane je ugledao Claptona ispred sebe i ostao ukocen. Nikome na pozornici nije bilo jasno o cemu se radi. Duane je jednostavno stao sa svirkom, i ostao nepomicno zuriti u Claptona. Ocito je bilo da je vidio boga. Nakon koncerta, Clapton i band se pridruziju after partyju. Duane sramezljivo pristupa Claptonu i pita ga, dali moze posjetiti studio dok ovaj bude snimao. Nato mu Clapton odgovara neka i ne promislja na to, nego neka dodje i ponese gitaru. Ostalo je povjest. Koliki je bond bio izmedju ove dvojice velikana, kazuju dva podatka. Po samom upoznavanju, Clapton i Duane odradjuju jam u trajanju, neprekidno, 18 sati. A Clapton nakon pogibije Duana u sabracajnoj nesreci daje izjavu u kojoj kaze, da mu je Duane bio brat kojeg nikad nije imao. I jos jedna mala notica, vezana za Duana Allmana. Clapton ga je pitao da mu se pridruzi za stalno u grupi Derek and the Dominoes, ali je ovaj to odbio, ostajuci lojalan svom maticnom, Allman Brothers Bandu. I kad govorimo o uticajima, pored “weltschmerza” sa strane Erica Claptona, nemjerljiv je dosao od Duana Allamna. Glupo bi bilo reci da bez njega nebi bilo ni ovog albuma, ali ono sta sigurno mozemo reci, album sigurno nebi izgledao ovako kako izgleda. Jer, Duane preuzima komletan rad na slide gitari, pa cak u nekim temam parira Claptonu na solo gitari. I tu sad dolazimo do jednog upitnika. Naime, po izlasku albuma i jos dugo nakon toga, tema “Layla” se pripisivala iskljucivo Eric Claptonu. I tu nitko nije imao nikakvih primjedbi s obzirom da su se znale okolnosti njena nastanka. No nedavno se pojavjuju drugacije informacije, da je Duane bio zapravo taj koji je pridonio kreaciji mozda napoznatijeg riffa danasnjice. No sa svoje strane ne zelim ulaziti u nikakve spekulacije, a i sudionici samog dogadjaja mudro sute. Pogotovo Duane Allman!
Bilo kako bilo, rad sa Derek and the Dominos predstavlja Claptonovo svjetlo na kraju tunela. Jer, podsjestimo se, jos od napustanja Bluesbrakersa, Clapton traga za svojim izricajem, koji dakako pociva na bluesu. Nezadovljan napusta Yardbirdse, jer su ovi krenuli u komercjalne pop vode, sa Cramovcima je ispocetka bio zadovoljan, ali veoma brzo biva frustriran klisejem u koji je upala grupa, kao i njenim udaljavanjem od bluesa. Iako njegovo djete, Blind Faith mu nije lega, jer ih je diskografska kuca svojim pritiscima upropastila i time im onemogucila bilo kakvu potragu za svojim, specificnim izricajem za kojim je toliko zudio. Nakon Blind Faith, uticiste pronalazi u Delaney & Bonnie, da bi napokon u grupi Derek and the Dominos pronasao ono sta je cijelo vrime trazio – blues “ala Clapton”. I u manje vise razlicitim varijantama, temelj kojeg je polozio ovim albumom ce ga pratiti do danasnjih dana. Sljedom toga, mozemo onda sa sigurnoscu konstairati, da su Derek and the Dominos u stvari bili Claptonov novi pocetak u kojem napokon pronalazi sebe i svoj stil. Interesantna je isto tako i komercjalna strana price oko albuma i same teme “Layla”. Naime, album izlazi 1970 godine i pobire djelomicne hvalospjeve, ali ne i dobru prodaju. Doduse, biva proglasavan kao definitivni doseg Eric Claptona, sta i nije daleko od istine, a istovremeno, nitko, ama bas nitko ne zamjecuje temu pod imenom “Layla”. Biva prihvacena kao jedna od, sa albuma i to je bilo to. To dakako mozemo pripisati iskljucivo diskografskoj kuci, koja je veoma lose promovirala album. I vezano uz to, cak i na zivim nastupima kao i izdanjima sa njih, uopce nema “Layle”. Pomalo cudno sve skupa, znajuci status Claptona i samog banda, ali tako je bilo. “Layla”zapocima svoj pohod tek dvije godine kasnije, u vrijeme kad je grupa odavno vec bila raspustena. Bila je eksplozija koju nitko nije ocekivao. Tema dolazi na sva moguca prva mjesta na svim svjetskim top listama. Sama pjesma je isto tako nastajala pod bizarnim okolnostima. Snimljena je u posebnim sessionima. Dakako, otvara je Duane sa svojom slide gitarom. Clapton se ukljucio sa lirikom i dakako, svojom gitarom, ali falio je kraj. Sve verzije koje su imali, u sebi nisu nosile “ono definitivno”. I onda je rijesenje doslo sa strane od koje su se najmanje nadali. Naime bubnjar Jim Gordon je za svoj solo album napisao kratku piano dionicu. Clapton ga je slucajno cuo i zamolio za dozvolu da uvrsti ovaj piano solo u “Layli”. Ovaj se slozio, i finalna verzija je dobila svoju konturu. Daleko bi nas odvelo da svaku temu sa albuma ovako obradimo, iako svaka ima iza sebe svoju pricu. Krecemo sa albumom! Derek and the Dominos i njihov jedini studijski album “Layla and Other Assorted Love Songs”
Derek & The Dominos - Layla and Other Assorted Love Songs (1970) Full Album Eto, bio je to cijeli album. Ma koliko mu se danas divili, po svom izlasku nije pobrao lovorike medju publikom. Cak se nije uspeo ni na top liste, sta je za Claptona bili nesvakidasnje i novo iskustvo. Doduse u Americi je jedva dosao na listu, ali zato englesku nije ni omirisao. Razlog za taj pocetni neuspjeh, je kako smo rekli lezao u losem odnosu diskografske kuce prema bandu, ali isto tako, ogromna masa fanova nije imala pojma da se u bandu krije Eric Clapton. No stvari su dosle na svoje mjesto tokom godina koje su sljedile. Seriju je otvorila singlica “Layla”, dvije godine nakon izlaska. Zatim se ponovo penje na liste 1982 godine, te ponovo 1992 godine, kad Clapton izdaje akusticnu verziju. Te iste godine dobiva i Grammy Award. No to je tek pocetak. “Layla and Other Assorted Love Songs” nastavlja skretanjem pozornosti na sebe. Tako od strane VH1 biva proglasen kao jedan od najboljih albuma svih vremena, smjestajuci ga na 89. mjesto impozantne liste. Za to vrijeme, ugledni muzicki magazin Rolling Stone ga smjesta na svoju listu vjecnih albuma i to na 115. mjesto. Nadalje, “Layla and Other Assorted Love Songs” dolazi na 16. mjesto Billboardove vjecne liste. Ajmo jos spomenuti, na Bilboard top listu albuma, se penje 1972, 1974 i 1977. I vezano uz to, jos jedna pomalo bizaran podatak. Album cak i 2011. godine, penje na englesku top listu albuma, i dolazi do 68. mista. I na kraju ovog impresivnog niza, mozda najvece individualno priznanje. Najljuci kriticar tog doba, Robert Christgau proglasava album “Layla and Other Assorted Love Songs”, kao treci najveci sedmadesetih godina! I nakon ovoga svega, jeli stvarno onda treba ista jos reci o ovom albumu!? ShortShortJIngle Nazalost, droga je vladala bandom i kraj se nadzirao iza kantuna. Drugi album, nikada nisu uspjeli izdati. Raspali su se u sred njegovog snimanja. No ajmo ovom prilikom spomenuti i to da su tragedije obiljezile cjelokupan put ovog sastava. Za vrijeme snimanja prvog albuma, umire Jimi Hendrix, ostavljajuci Claptona shrvanog i doslovno, samog na pozornici. Njemu u cast je na albumu uvrstena obrada teme “Little Wing”, mozda nesto najljepse sta je Clapton ikada obradio. A ako se mene pita, onda dileme nema – obrada teme “Little Wing”jest najljepse sta je Clapton odsvirao na obradama tudjih tema. Nepunu godinu nakon toga, Duane Allman gine u saobracajnoj nesreci, a basista banda, Carl Radle umire od zatajenja bubrega, uzrokovanim alkoholom i drogama. Pa ni tu nije kraj, bubnjar Jim Gordon skrece sa putanje i u nastupu ludila ubija svoju majku. Dakako, smesen je u umobolnicu, gdje se i danas nalazi. No, vratimo se vedrijim temama. Uspija sam iskopati neizdane snimke sa nesudjenog drugog albuma Derek and the Dominosa, te cemo ih sada poslusati. O pjesmama nebi puno, samo toliko da nastavljaju niz tema iz prvog albuma, i to u karakteristicnom, ala Clapton, bluesmaniri. Nakon raspada banda Eric Clapton se ponovo povlaci sa pozornice i posvecuje se svojoj najtezoj zivotnoj bitki, ovisnosti o heroinu. Njegovo odsustvo se toliko osjetilo na pozornici da su mediji, u nedostatku informacija, prezvakavali svak itrenutak njegove karijer I dakako, vec unaprijed biva otpisan iz kluba zivih. Rijetko pokazivanje u javnost imao je prilikom dva nastupa, i to na Harrisonovom “Concert for Bangladesh”, 1971 godine i “Rainbow Concert” u 1973 godine. Ovaj potonji je organizirao Pete Townshend, vodja i gitarista grupe The Who, i to prvenstveno da bi pomogao Claptonu da se izvuce iz ralja droge, te vrati na scenu. Plemenita gesta, nema sta. Ovom a verzijom “Layle” cemo zavrsiti muzicki dio emisije. I to je to sta se tice Derek and the Dominos. Sve ostalo o Claptonu znamo. Do danasnjeg dana je aktivan, izdaje ploce, u zadnje vrijeme nesto rijedje, nastupa diljem svjeta, te organizira svoj festival. Ove ce godine njegov, Crossroad Guitar Festival biti odrzan po cetvrti put. Impozantni popis sudionika dovoljno govori o ugledu kojeg uziva ovaj covjek u svjetu muzike. Nazalost, upravo sam ovih dana procitao da danas sezdesetsedmogodisnji Clapton, namjerava javno nastupati do svoje sedamdesete godine i nakon toga se povuci u mirovinu. Nekome drugome bi zazelija ugodnu mirovinu, jer je to i zasluzio svojim radom cijelog zivota, ali njemu sa svoje strane mogu samo zazeliti da to obecanje ne ispuni i da nam i dalje isporucuje cudesne note. U rocku se ne ide u mirovinu, i vjerujem da Clapton to zna veoma dobro. Kazu neki, kad imas 70 onda si star, kazu drugi, blues se najbolje i izvodi kad si star i pun iskustva, a ja kazen, rock nije moda, rock nije poza, rock je nacin zivota, stoga da parafraziran MTV-a, e moj Eric, ostavit ces se ti muzike ka i ja navigacije I sta na samom kraju reci. Ovo je u stvari bila prica o Eric Claptonu, iako je vecerasnji album produkt zajednickog rada svih clanova grupe. No, Eric Clapton ostaje ona konstanta oko koje se plete muzika. Isprofilirao se kao ikona jednog razdoblja i neokrunjeni kralj jedne epohe. Od samih pocetaka sa John Mayalom do svojih zadnjih nastupa i projekata, Eric Clapton nam pokazuje i dokazuje da graffiti nisu bili daleko od istine, ali istovremeno nam daje do znanja da je covjek od krvi i mesa. Tokom svih ovih godina smo nekako uspjeli prihvatiti tu cinjenicu, da, gledamo ga drugacijim, zemaljskim ocima. Sve dok ne zasvira ! Eto! Layla Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
