utorak, 26.04.2011.
Bryan Ferry - "Let's Stick Together” oliti GRTg 03 05 u 20:10 sati
|
U utorak, 03 05, godine gospodnje, 2011te, nastavljamo sa emitiranjem emisije Music LP-Underground. Ovaj put u nesto komornijem tonu. Mozda u tonu koji i nije uobicajen za emisiju koja u sebi ima naziv, Underground, ali s obzirom na ogromnu kolicinu smeca koje se danas servira pod pojmom – muzika, svaka nota sa ovog albuma je cisti underground i samim tim zasluzuje paznju. Pored te neosporne cinjenice, postoji jos jedan razlog za odabir vecerasnjeg albuma. A prezentirat cemo album “Let's Stick Together “ treci solo album Brian Ferryja izdan 1976 godine, ujedno je i prvi izdan nakon raspada maticne grupe Roxy Music. Za razliku od prva dva solo albuma ovaj nije bija zamisljen ka projekt. Brian je sakupija A i B strane singlica, prearanzirao ih u svom dendijevskom stilu i snimio kao samostojeci album. Usprkos povljnim kritikama, album se popeo samo na UK Top 20 listu. Brian Ferry je jedan od rijetkih, mozda i jedini na svjetskoj sceni koji je ima muda uzesti najjace teme ondasnjeg vremena i obraditi ih. I to na nacin, da ne izgube nista od svoje prvokativnosti i svjezine, i istovremeno im dajuci neku novu dimenziju. Skoro bi se moglo reci, da in je udahnija novi zivot. Ne tako ritko se mogla naci opaska kriticara, da su neke njegove obrade jace od orginala. Da ne ispadne da govorimo u prazno, kao uvod u album, poslusat cemo Dilanovu temu “A Hard Rain's a-Gonna Fall” Sam Bob Dylan mu je skinija kapu za ovu obradu. Vece priznanje od toga ne postoji !  Album “Let's Stick Together” se sastoji od 11 tema. . Pet su obrade Brianovih tema izdanih sa Roxy Music. Obradjene teme su puno mekse od orginala, i na taj nacin ih prezentira u nekom novom svjetlu. U tome je Brian Ferry neponovoljvivi majstor. I tu je kao sta ste vec mogli i zakljiciti, razlog vecerasnjeg slusanja njegovog albuma. Identican pristup je primjenio na ostalih 6 tema sa albuma. Sve one odisu Brianovom atmosferom. Toliko daleko je isao u davanju svog pecata obradama da je tema koju je napisao Wilbert Harrison - "Let's Stick Together" postala njegov zastitni znak solo karijere. Sljede standardi Everly Brothersa "The Price of Love" i Jimmy Reedova "Shame, Shame, Shame" . Tu je isto tako malo poznata tema od Beatlesa “It's Only Love", izvedena u kabare stilu. "2HB" (posveta Humphrey Bogartu) je bila izdana na B-strani singlice "A Hard Rain's a-Gonna Fall". "Chance Meeting" je bila B-strana singlice "The 'In' Crowd" izdana u petom misecu 1974. "You Go to My Head" i obrada "Re-Make/Re-Model" su bile izdane kao singlice i dosle su na UK top listu. Uglavnom, sve teme su manje vise poznate od prije osim "Casanova", koja je jedina nije bila izdana prije ovog albuma. Mozda ce se neupucenima ciniti da onda ovaj album i nema svoj identitet, da ne donosi nista nova u odnosu na prijasnje, odnosno, da Ferry reciklira teme. Suho, faktografski, to je istina. Ali nacin na koji Ferry to radi, to je vec druga prica. I tu se krije vrijednost ovog djela. Pobiruci lovorike cak i od samih tvoraca, uspio je nakon Roxy Music, stvoriti jos jedan osebujni still, kojeg je nemoguce oponasat. Dandijevskim pristupom i toliko osebujnim vokalom, nikada ne napustajuci korijene Roxy Musica, Ferry otvara sebi nova vrata izricaja i u tome nalazi smisao svoje solo karijere. Na albumu su inace svirali manje vise svi bivsi clanovi Roxy Musica, ukljucujuci Paul Thompsona na bubnjevima, Eddie Jobson na violini i synthesizeru. Bass su vozili John Gustafson i John Porter. Za gitaru je bija zaduzen stari clan Roxyja, nezamjenjeivi, Phil Manzanera. Ono sta mozda fali albumu je magija ambijenta koju donosi Brian Eno svojim prisutvom i svirkom. Taj mag klavijatura, samozatajni genije, povukao se nazalost sa aktivne scene jos dok su Roxy Music bili u zenitu, ostavivsi iza sebe nezaboravne muzicke peizaze, koji su pridonjeli uspjehu sastava i dale mu svojstven pecat. Bacivsi se na marginu avangarde, zajedno sa Robert Frippom je napravio par izuzetnih djela i istovremeno se posvetio istrazivanju cisto ambijentalne muzike. O Brian Enu jednom drugom prilikom. Eto, sljedi cjelokupan album Brian Ferryja - “Let's Stick Together”  Cudnovata je biljka taj Brian Ferry. Bija je vodja najjace glam grupe na tadasnjoj sceni. Sa Roxy Music je snimija nezaboravne albume. Izdali su par vjecnih hitova -spomenimo samo “Love is a drug”. Viva Roxy je jedan od najboljih albuma u zivo ikada snimljen. I nakon svega toga pronalazi snage za trazenje novoga puta. I pronalazi ga u obradama tema za koje se mislilo da su orginalom dale svoju definitivnu verziju. Sta drugo reci nego - Bravo Majstore! ------------------------------------------------------------------------------ Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
petak, 22.04.2011.
Roger Waters-"The Wall" - Live in Metropola oliti GRTg 26 04 u 20:10 sati
|
U utorak stafetnu palicu predajem gost-uredniku Grulovic "Floyd" Zoranu. Kao dugogodisnji fan "Pink Floyda" i samog Rogera Watersa, toliko je usa u bit stvaralastva grupe, da cemo tesko naci kompetentniju osobu za pisanje recenzije koncerta Rogera Watera u jedinoj nan metropoli. Tekst ide u izvornom obliku, kako na ovom blogu tako i za radio emitiranje. eto...gustajte ----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Osvrt na koncert Roger Watersa u Areni Zagreb 13. 04. 2011. Recenziju napisao gost urednik G. "Floyd" Zoran  Odmah na početku treba reći, da samu činjenicu da se Zagreb našao na listi gradova u kojima će Roger Waters izvesti svoju "The Wall" predstavu, obilježavajući time 30-godišnjicu izlaska istoimenog antologijskog albuma, treba shvatiti kao veliku privilegiju. Do sada su fanovi Watersa i Pink Floyda morali putovati u Beč, Udine ili Budimpeštu kako bi uživo slušali njihovu glazbu. Roger Waters, kreativni genije benda "Pink Floyd", u svojoj 67. godini odlučio se na svjetsku turneju usprkos izjavama u mlađim danima kako mrzi putovanja i velike koncerte. Zanimljivo je da iako je album "The Wall" jedan od najuspješnijih i najefektnijih glazbenih uradaka u modernoj glazbenoj povijesti, sami album je uživo izveden samo 5 puta sve do današnje turneje. Najupečatljiviji "The Wall" koncert održao se 21. srpnja 1990. godine u Postdamer Platzu gdje se slavio pad Berlinskog zida. Na samom koncertu okupilo se više od pola milijuna ljudi, a deseci milijuna ljudi ga je gledalo putem televizijskoga prijenosa. Kritičari su ga ocijenili kao "najbolji show ikada" i zaključili kako je Waters postavio nove koncertne standarde. S obzirom da je od tada prošlo 20 godina pojavile su se nove tehnologijske mogućnosti. Kako bi postigao sličan teatralni efekt odlučio je cijelom dužinom zida prikazivati video projekcije. Pomalo iznenađujuće je kako animacije koje su nastale prije skoro tri desetljeća još uvijek nisu izgubile na svojoj svježini i aktualnosti. Gotovo je nemoguće prepričati ovaj glazbeni događaj u cijelosti, ali pokušati ću prenijeti najznačajnije trenutke koncerta. S obzirom da je Waters na glasu kao točna osoba potrudio sam se da budem na svojem mjestu dosta prije 20 sati što i nije bio lagan zadatak jer je pronalazak parkinga već oko 18 sati bio ravan dobitku na kladionici. U prepunoj Areni ispred koje se šepurilo nekoliko desetaka crnih tegljača nalazilo se oko 18 000 ljudi. Iako sam bio uvjeren da će na koncertu biti i dosta 20-godišnjaka to se, na moju žalost, ipak nije ostvarilo. Publiku su uglavnom činili pripadnici zrelije populacije, a nerijetko se moglo vidjeti i 60-godišnjaka u majici Pink Floyda kako klima glavom na taktove glazbe.  Početak je bio dosta eksplozivan, kao što se moglo i očekivati, i publika je u startu izbombardirana raznim vizuelnim efektima. "In The Flesh" je vjerojatno najbolja uvodna pjesma koju sam vidio na koncertima uživo. Vatromet, vojnici koji nose zastave, Waters u diktatorskoj uniformi , grbovi sa ukrštenim čekićima, sve nam to govori da će ovo biti multimedijalni spektakl za pamćenje. U samom klimaksu pjesme veliki model aviona bombardera iz drugoga svjetskog rata zabija se u zid na pozornici visok 15 metara i nestaje u plamenu. Na " Another Brick In The Wall pt.2" publika reagira dosta burno, a tome pridonosi i ogromna lutka strogog profesora koja se pojavljuje na pozornici. Dječji zbor koji pjeva svoju dionicu revoltirano maše prema profesoru. Pjesmu "Mother" Waters je posebno najavio objasnivši nam kako će imati duel sam sa sobom. Na velikom okruglom ekranu pustio je snimku iz 1980. godine kada je u Londonu prvi puta uživo izvodio tu pjesmu. Najupečatljiviji momenat tijekom izvođenja te pjesme je kada Waters otpjeva stih "Mother, should I trust the Government?", na desnoj strani zida se pojavio natpis "No Fucking Way", a na lijevoj se, uz euforiju svih u dvorani, pojavio prijevod "Nema Jebene Šanse" (odnosno, da budemo potpuno iskreni, pisalo je "Nema Jebene anse" , ali oprostićemo mu taj previd). Svo vrijeme koncerta zid se neprestano gradi. "Goodbye Blue Sky" se dijeli na dva dijela; prvi prikazuje idiličan život uz harmoničnu glazbu, dok drugi dio nosi scene ratnih aviona koji umjesto bombi izbacuju obilježja raznih totalitarnih režima, religija, ideologija i logotipe velikih korporacija uz zastrašujuću glazbu. Jedna zanimljivost vezana za ovu pjesmu. Dječji glas koji se čuje na početku i koji govori; "Look mommy, there's an aeroplane up in the sky", je ustvari Watersov sin Harry. Trideset godina poslije Harry svira klavijature u bendu svoga oca. Na pjesmi "Young Lust" pojavljuje se golema lutka "žene sumnjiva morala", a zid je potpuno dovršen uz završne taktove pjesme "Goodbye Cruel World". Tu završava prvi dio koncerta.  Koncert je , baš kao i album, podijeljen na dva dijela. Tijekom pauze, koja traje oko pola sata, na zidu se vrte slike poginulih vojnika iz raznih ratova, a među njima se pojavljuje i otac Rogera Watersa koji je poginuo u drugom svjetskom ratu. Nakon pauze počinje "Hey You" koja se u potpunosti svira iza zida. Glazba koja se čuje iz vrhunskog ozvučenja i svjetlost koja prodire kroz pukotine zida u potpunosti dočarava sliku koju je Waters imao na umu prije 30 godina kada je želio napraviti distancu između sebe i publike za koju je smatrao da ga ne razumije i da ga nije dostojna. Sličan koncept osamljenosti nastavlja se i na "Is There Anybody Out There?" gdje se otvara samo jedna cigla u zidu iz koje proviruje Waters i jaka svjetlost iz reflektora koji se nalazi iza njega. Nakon toga na drugom kraju, otvara se malo veći dio zida koji prikazuje hotelsku sobu i Watersa u naslonjaču kako pjeva "Nobody Home". Slika vrlo dobro poznata iz kultnog filma "The Wall" koja pokazuje potpunu otuđenost od društva u kojoj se Waters nalazio u toj fazi života. Uz pjesmu "Vera" vežu se sigurno najemotivniji trenuci koncerta jer se na zidu prikazuju scene očeva koji se vraćaju sa bojišta i iznenađuju svoju djecu u školama. Siguran sam da je nemali dio publike pustio suze uz ovu pjesmu. "Bring The Boys Back Home" donosi projekcije ratnih stradanja i jasnu poruku o tome kako je trošenje novca za naoružavanje izravna krađa od onih koji svakodnevno umiru od gladi. Slijedi "Comfortably Numb", za mnoge vrhunac koncerta, gdje se ustvari po prvi puta osjetio nedostatak Davida Gilmoura, jer ma kako "zamjenski" gitarist bio dobar i koliko god on nadahnuto odsvirao obje solaže, mislim da nije bilo osobe u Areni koja nije poželjela da se na zidu pojavi David Gilmour sa svojim Fender Stratocasterom. Pjesma je odsvirana po poznatom receptu; Waters pjeva ispred zida, a drugi pjevač i "zamjenski" gitarista (Dave Kilminster) na zidu dok im jaki reflektori tuku u leđa prema publici. Sve u svemu, odlična izvedba, čak i bez Gilmoura. Na "In The Flesh" se uz poznatu i vrlo realističnu ikonografiju stupova sa zastavama sa ukrštenim čekićima, dočaravajući ambijent totalitarnog režima i Watersa kao njegovog lidera, pojavljuje i ogromna divlja svinja koja leti iznad publike dovodeći ih do ekstaze. U trenutku dok su svi na nogama počinje "Run Like Hell", pjesma koja doista pokreće. Kao osvrt na moderan način života, tijekom pjesme se uz pripadajuće slike redom pojavljuju natpisi "iTeach", "iLearn", "iLead", "iProtect", "iFollow", "iResist"... da bi posljednja poruka uz pozadinu sa nadgrobnim križevima bila "iPay". Projekcije na zidu su toliko vrhunske da se u jednom trenutku učinilo kao da dijelovi zida lete prema publici.  Apsolutni highlight koncerta, po mome subjektivnom mišljenju, je "The Trial" gdje Waters pjeva sam na stageu, a cijeli zid postaje podloga za uistinu genijalnu animaciju koja prati priču pjesme koja je zapravo Watersova životna priča. Od traumatičnog iskustva sa školskim profesorom, majke koja ga je zbog nedostatka oca previše štitila zbog čega nikad nije mogao imati normalne odnose sa suprotnim spolom, propalog braka gdje ga je supruga napustila preko telefona pa sve do bijega od vlastite publike i zatvaranja u neke, njemu vrlo potrebne, zidove. 3D efekt koji se koristio na riječi "Crazy" u kombinaciji sa dječjim zborom toliko djeluje nestvarno i snažno da sam na trenutak pomislio da sam na drugom planetu. Nakon što mu je izrečena presuda "Tear Down The Wall", zid se uz vrlo glasno odobravanje publike ruši. Ovacije traju oko 5 minuta. Iz ruševina zida izlaze Waters i ekipa i izvode baladu "Outside The Wall" dok gomila konfeta leti po dvorani. Nema bisa, samo predstavljanje benda i duboki naklon uz riječi da mu je žao što mu je trebalo tako dugo da nastupi u našoj zemlji. Ovaj koncert je bio uspješan iz više razloga. Prije svega, jer je integrirana stara poruka koja se koristila 1982. u filmu sa modernijim temama uključujući i ,tako aktualne, antiratne poruke. Osim toga, specijalni efekti su stvarno zadivljujući. Predstava uključuje pirotehniku, ogroman zid koji se postepeno diže, tehnološki vrlo komplicirane projekcije i divovske lutke. Ali neće se ovaj show pamtiti samo po količini vizuelnih efekata i pirotehnike, već po snažnom, intenzivnom i epskom obračunu sa dehumaniziranim svijetom u kojem živimo. Moramo se dotaknuti i samoga glasa Rogera Watersa. Na moje ugodno iznenađenje njegov glas zvuči gotovo identično kao i prije 30 godina kada su Floydi prvi puta izvodili ovu rock-operu. Iz poštovanja moramo spomenuti i njegov bend koji se sastoji od 11 članova. Sam Waters ne bi uspio napraviti takvu predstavu bez ovih vrlo talentiranih glazbenika. Nevjerojatno je koliko je "The Wall" priča aktualna i danas i koliko se Waters emocionalno predaje publici u svakoj pjesmi. Iz toga je vidljivo da mu je "The Wall" prirastao srcu i da je ovim koncertom razuvjerio sve koji su mu spočitavali kako je ovdje samo zbog novaca. Zaključak bi bio da je koncert nadmašio sva očekivanja... zvuk, pozornica, animacije, izvedba, ali i posebna atmosfera, sve to će ostati u dubokom sjećanju svih onih koji su nazočili ovom bezvremenskom remek-djelu. --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cjelu emisiju mozete slusati u utorak i preko neta: Music LP-Underground - Live Streaming Zahvaljujem Gruli "Floydu" na ovoj recenziji. Sa nestrpljenjem cekam njegov osvrt na album koji je bio na Bilboardovoj Top listi - 741 sedmicu. (Ne nije greska - album je proveo na listi 741 sedmicu u neprekinutom nizu ili u godinama - 14 !!!! NEPREKINUTO!!) O kojem je albumu rijec, cut cete kad se vratin doma pocetkon sedmoga miseca - emisija ide po obicaju - u zivo ili po purgerski - Live ! feta |
ponedjeljak, 18.04.2011.
Blue Oyster Cult-“On Your Feet Or On Your Knees” oliti GRTg 19 04 u 20:10 sati
|
Ovaj utorak predstavljamo prvi “live” album grupe “Blue Oyster Cult” pod nazivom “On Your Feet Or On Your Knees” Ime “Blue Oyster Cult” dolazi od poeme napisane od Sandy Pearlmana, njihovog managera koji I im je ujedno I pisao stihove. I kao sta sam autor pjesme navodi kasnije, naziv “Blue Oyster Cult” je anagram od “'Cully Stout Beer”. Uzimajuci za svoj logo alkemicarski symbol za olovo, grupa nedvosmisleno daje do znanja kojim smjerom koraca. Biva proglasavana “Amerckim Black Sabathom” iako za razliku od Black Sabatha svoj izricaj trazi u nesto leprsavijoj varijanti Heavy Rocka odnosno Heavy Metala. Grupa se oformila 1967, a tek 1972 godine izdaje svoj prvi album. Odmah biva primjecena od muzicke kritike a ni publika nije ostala ravnodusna. Album je donio “Blue Oyster Cult” kao jedan od bandova koji najvise obecava. Artist, Bill Gawlik je osmslija cover za prvi album na kojem se nasao cuveni simbol kriza sa kukom, kojeg ce grupa kasnije preuzeti i po njemu se identificirati. Prvi album je donio nekoliko potncijalnih hitova od kojih se nazalost niti jedan nije uspio probiti na top liste, prenstveno zato jer diskografska kuca nije bila zainteresirana za ikakvu promociju. Ali isto tako, neke teme su postal njihovi standardi, kao na primjer "Cities on Flame with Rock and Roll” koja je mozda i najjaca tema koju su BOC napisali i koju cemo veceras cuti u sklopu "live" snimke. Sa vremenske distance gledano, mozda najveca nepravda je nanesena temi “She_s-As-Beautiful-As-A-Foot”. Ta je tema zasluzila daleko vecu paznju.  Bez obzira na stanje sa top listama i bez skoro ikakve reklamne podrske, album se zacudo, dobro prodavao. Ocito da je publika jos jednom bila daleko vidovitija od diskografske kuce. Nosivsi auru buducih zvjezda, bili su pozvani kao predgrupa Alice Cooperu, legendarnim Byrdsima, a vrhunac tog djela njihova postojanja, kasnije nazvanog, “The black and white years”, je bila turneja u kojoj su bili predgrupa “Mahavishnu Orchestra” Drugi album, “Tyranny and Mutation” izdaju skoro, pa sa ceste. Znacaj njegovog postojanja je u cinjenici da sa njime pocima saradnja sa Patti Smith, koja ce se nastaviti u kasnijem periodu stvaralastva grupe. 1974 grupa izdaje treci album, “Secret Treaties”, koji se uspjesno probija na top liste, donoseci prve plodove saradnje sa Patti Smith. BOC su ovim album stekli status mega zvjezda i napustili male dvorane orjentirajuci se iskljucivo na stadione koje su punili do posljednjeg mista.  .1975 izdaju prvi live album pod nazivom “On Your Feet Or On Your Knees”. Album stavlja tocku na crno/bjelu trilogiju i predstavlja jedan od najboljih albuma snimljenih u zivo. Sam album se popeo na top liste i predstavlja peak kreativnosti grupe. Doduse, ovim albumom grupa se udaljila od progresivnih voda i die-hard prog fanovi ga vide kao zavrsnu notu u “heavy” radu grupe. Ne slovi zanista i izjava jednog kriticara u to vrime, da Blue Oyster Cult vole svi koji mrze heavy metal. Recenica koja savrseno opisuje i ovaj album, heavy metal koji to u stvari i nije. Uz sam album se veze i jedan minus. Neke su snimke (kazu minnimalno) doradjivane u studiju i to je javno potvrdjeno. Drugim rijecima, ovaj je album otvorija pandornu kutiju koja je tokom vremena dovela do potpune sterilizacije zivih snimaka. “On Your Feet Or On Your Knees” je stvarno dobar album, i stoga, bez obzira na sve do sada receno, toplo preporucan svakome da ga ima u kolekciji. Kod mene osobno je slucaj da ga rijetko slusan, ali kad se jednom zavrti, danima boravi na playeru. Kako su intervencije bile minimalne, album je zadrzao onu magiju sviranja u zivo pred desetinama tisuca fanova.  Nakon ovoga albuma, Blue Oyster Cult su nastavili sa snimanjem albuma i intezivnim turnejama. Snimili su pregrst studiskih i nekoliko albuma u zivo. I dan danas su aktivni i jos uvjek uspjevaju privuci ogroman broj fanova na svojim koncertima. I jedna mala zanimljivost, vezana za vodju i kreativnog leadera Erica Blooma. Eric je u stvari bija tonski majstor grupi na njenim pocecima. Nakon sta ih je napustio gitarista, pridruzije in se. Nedugo nakon toga pronalazi u sebi talenat za pisanje tema i time preuzima kormilo grupe. eto Cjelu emisiju mozete slusati i preko neta: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
subota, 09.04.2011.
War - The World is a Ghetto oliti GRTg 12 04 u 20:10 sati
|
U utorak, 12 04, 2011 prezentiramo ponovo nesto sasvim drugacije od onog drugacijeg. Slusat cemo grupu WAR i njihov najjaci album “The World is a Getto” Mnogi se sa cudjenjem pitaju, otkud ovi padobranci pod undergroundom. Odgovor sljedi u sljedecih sat vrimena. Daleke 1962 godine, Howard E. Scott i Harold Brown su oformili grupu pod nazivom “The Creators”. Sljedecih godina su in se pridruzili Charles Miller, Morris "B. B." Dickerson i Lonnie Jordan. Zadnji su pristupili Lee Oskar i Papa Dee Allen. Sastavljena od jakih individua, orijentiranih na razlicite stilove muzike, band je pokusao blendirat taj siroki spektar uticaja u jedinstveni i prepoznatljivi zvuk. U tome su u potpunosti uspjeli, sta dokazuju i ondasnje top liste ali i jos uvjek aktualni muzicki izricaj. Pisana povjest grupe zapocima upoznavanjem sa Eric Burtonom, vokalnim solistom Animalsa koje je upravo bio napustio. Koju je tezinu imao taj susret pokazje i cinjenica da su u to vrime Animalsi bili popularniji od Beatlesa u Americi. Burton i War su zapoceli sa gazama i uskoro izdali singlicu i album. Singlica “Spill the wine” zauzima top liste, a grupa se lansira u orbitu ondasnje muzicke elite. Album Eric Burton Declares “War” samo potvrdjuje status grupe. Prvi album je donio osnovne pravce kojih ce se grupa drzati u buducnosti. Pored tekstova koji su propovjedali harmoniju i slogu medju ljudima i narodima, do kritike radi ne poduzimanja nicega za eliminaciju siromastva koje je rodilo bande i kriminal koji kao kuga hara crnackom populacijom u Americi. Ne smjemo smetnuti s uma da je rasna diskriminacija u Americi ukinuta par godina prije nastanka ovoga albuma i da je u velikom djelu sjeverno-americkog kontinenta i te kako postojala u svakodnevnom zivotu. Eric Burton i War su se otisnuli na cestu. Negdje u sred Europske turneje, Eric dozivljava nervni slom i napusta grupu. Bio je to sluzbeni kraj grupe i niko od njih nista vise nije ocekiva. Ne mireci se sa hudom sudbinom, grupa bez Eric Burtona ulazi u studio i snima album “All Day Music” koji uz pomoc dviju singlica “ "All Day Music" i "Slippin' into Darkness", zaposjeda top liste i time oznacava povratak grupe medju velikane.  U sestom misecu 1972 godine izdaju album “The World Is a Ghetto” koji oznacava kreativni i komercjalni peak njihove karijere. Album sjeda cak i na na prvo misto Billbordove Top liste sta je bilo neobicno za ovu vrst muzike. Istovremeno biva proglasavan najprodavanijim albumom godine. Singlice isto tako suvereno osvajaju prva mista top lista a pogovotovo “The Cisco Kid” koji je i jedan od nosioca albuma. I dok njihovi prethodni radovi zvuce poprilicno arhaicno, ukljucujuci cak i singlice koje su bile hitovi, “The Worls is a Getto” zvuci iznenadjujuce frisko i nadasve aktualno. Uz "Cisco Kida" poslusat cemo i "Where Was You At". Obe teme opisuju zivot u Harlemu i oslikavaju crnu i nadasve ironicnu bezpesperktivnu stvarnost ljudi koji tu zive. Sljedi 13to minutna tema “City, Country, City”. Bio je to je kamen temeljac novog zvuka Tamla Motowna. Africki ritmovi, pomjesani sa bluesom i latino uticajem, a sve zapakovano u ocaravajucu i nadasve nadahnutu atmosferu. Tematika koju ce razviti naslovna tema “World is a Gettho”. “City, Country, City” zatvara prvu stranu albuma. Nastavlja je “Four Cornered Room”, balada u najboljoj Temptation maniri, cak stavise, milsljenja san da bi i sami Temptationsi volili potpisat ovako nesto. I ponovo se moramo ponoviti, savrsena vokalna harmonija, afro/latino ritmovi, neskriveni uticaj R&Bja, jazza i velicanstveno oslikana atmosfera. Naslovna tema albuma “Worl is a Getto” je prica za sebe. Iako ne izlazi iz koncepta albuma, toliko je autonomna u svojoj biti da je sama zasjela na vrhovima top lista i tu suvereno ostala sedmicama. Za danasnje pojmove nezamislivo da 10minutna tema moze uopce doci na top listu a kamoli je zauzeti. Jos impersivnije djeluje cinjenica da je tema zasjela na vrhovima ondasnjih bjelih top lista – rock i pop muzike i time otvorila prostor za prodor soula, funka i blenda etnickih muzika u do tada nezamislivim prostorima. Divertirajuci interes sirokih masa na nesto drugaciju glazbu od standardnog rocka, otovrila je prostor za globalnu popularnost mnogih etno orijentiranih grupa. Album zatvara tema “Beetles In The Bog”, veseo, skoro karibski obojen Latino/funk jam. Tema je postala potpis grupe.  Sljedeci album kojeg su snimili 1973 godine, pod nazivom “Deliver The Word” sadrzavao je dva hita, “Gypsy Man" i studio verziju "Me And Baby Brother". I taj album se prodao u dva miljona primjeraka potvrdjujuci status grupe, ali ne donoseci nista nova u njenom izricaju. War je bija jedan od najvecih “new funk” grupa sedamdesetih, koja je zajedno sa “Earth, Wind and Fire” redovna tukla etablirane zvjezde R&Bja, Stevie Wondera, Arethu Franklin, Marvina Gaye, Dianu Ross ….. Ono sta grupu izdvaja od svih ostalih u muzickoj bransi tog vremena je ta sloznost i zajednicki trud ulozen u stvaralastvo. Grupa nije imala lidera niti ime za koje bi se vezala, osim na pocetku sa Ericom Burtonom. Sve njihove teme su potpisane kao zajednicki rad svih clanova grupe. I na kraju, ono sta ih oznacava kao snazne individue je cinjenica da su zapoceli kao internacionalni, etnicki obojan band pod vodstvom blues rockera/ex-Animal vokala, Eric Burdona, i kad ih je ovaj napustio, snasli su snage za ponovni pocetak pa cak i novi izricaj. Vecerasnji album predstavlja vrhunac tog napora a ujedno i peak Motown Recordsa, ne kao diskografske kompanije nego kao poznatog Motown Sounda. Ima samo par grupa u povjesti muzike koje su uspjele na nacin na koji su War uspjeli. Jedna od njih je Band, prateca grupa Bob Dylana koja je ipak imala laksi zadatak, jer je u neku ruku nastavila koracati Dylanovim putem prilagodivsi ga sebi. Druga a mozda i posljednja u ovom nizu, grupa Badfinger, koju je George Harrison povremeno angazirao kao prateci band. Ali oni su i prije tih angazmana imali svoj muzicki stil, tako da se kod njih radi o daleko laksem putu od onog kojim je koracao War. Donoseci cijeli komplot ritmova, od Africkih, preko Latinskih, ne srameci se pokazeti uticaj R&Ba i jazza, soula pa cak i gospela, War je unio jos jednu novitadu. Unio je skoro psihodelicnu atmosferu u svoja djela, inspirirajuci mnoge bandove koji su dosli nakon njih. Da i ne spominjemo da su time postavili podlogu za sve danasnje soulom inspirarane muzicare i bandove. Toliko od Fete sa drugog kontinenta, koji tamo nesto ka radi i razmislja o smislu recenice: “Arbeit macht frei” Od ovog utorka mozete nas slusati i preko neta. Music LP-Underground - Live Streaming eto Feta |
srijeda, 06.04.2011.
Music LP-Underground oliti GRTg svaki utorak u 20:10 sati
|
Evo mali interezzo izmedju dva posta o emisijama Gledan slike pa vidin, sve je nekako ozbiljno. Mozda i za nijansu preozbiljno. Blogami to cemo ispravit cin se vratin. eto feta     |
ponedjeljak, 04.04.2011.
INXS - Kick oliti GRTg 05 04 - 20:10 sati
|
I kao sta najava kaze – "nesto sasvim drugacije", veceras krecemo sa necim sasvim drugacijim od onog sasvim drugacijeg. Na opce zgrazanje underground populacije, ide prezentacija albuma “Kick”, sestog studio izdanja grupe INXS.  INXS su Australski rock band iz Sydneja, proizasao iz “The Farriss Brothers” banda, daleke 1977 godine. Kljucna figura i karizmaticki lider grupe bija je Michael Hutchence, koji je punih 20 godina uspjesno vodio band kroz sve oluje da bi skoncao samoubistvom 1997 godine. Iza sebe je ostavio band sa 30 miljona prodanih ploca i nedovrsenu karijeru koja je mogla zavrsiti samo na jednom mjestu - a to je na muzickom Olimpu. Zagrnuvsi se karizmom Jima Morrisona, decentno cak oponasajuci njegov scenski izgled i nastup, prestavljao je jednu od rijetkih sjajnih zvjezda vremena, u kojem je upravo bio u toku muzicki genocid od strane diskografskih kuca i muzicke industrije opcenito. Ne treba stvarati 9 simfonija da bi netko bio velik, potrebno je kadikad samo ispremjesati 3 note i 2 akorda. I iz njih stvoriti prepoznatljivi zvuk, i djelo koja ce taj zvuk nostiti. Upravo to je Michael napravio. Cinjenica da je stvarao bas tu vrst muzike se jednostavno objasnjava vremenom u kojem je zivio i stvarao. Da je bio savremenik Beethovena sigurno bi pisa simfonije i danas bija postovan i slavljen, da je stvara sezdesetih, vjerovatno bi vrludao tamnih bespucima psihodelije i improvizacije. Muzkika koju INXS isporucuju u obilnim kolicinama tesko da se moze jednoznacno kategorizirati. Teme preplecu rastrazni gitarski rifovi, rock’n roll ritmovi, balade protkane zvukom zicanih instrumenta, derivati plesnog pop-funka, duhacim instrumentima pogonjen soul 60tih, korijeni ritam & blues-a 70tih pa cak i tragovi new wave-a. Kompleksno za opisat, nemoguce kategorizirat a tako lako za slusati “Kick” se sastoji od 12 tema koje stoje same za sebe. Svaka nosi svoju pricu i svaka moze posluziti kao pilot singlica i bez ikakvih problema se popeti na vrh bilo koje top liste. U tome i lezi car ovog albuma. Da se sa par rijeci osvrnemo na dosege pojedinih tema na svjetskim top listama: "New Sensation” se popeo do treceg mista Billboard Hot 100 u Americi, devetog u Australiji, dvadesetpeto u Britaniji "Devil Inside" na drugo misto Billboard Hot 100 u Americi, 47mo u Engleskoj, dvadeseto u Francuskoj I 6to u Australiji. "Need You Tonight" je zasjeo na prva mista top lista "Never Tear Us Apart"dosegao je do dvadesetcetvrog mista u Engleskoj i tu ostao sedmam sedmica, U Americi je dosao do sedmog mista na Billboardovoj Hot 100 listi. Kolko se albuma moze pohvaliti slicnim skorom pojedinacnih tema na top listama. Ka normalna posljedica, sam album se parkira na prvo misto u Australiji, trece misto u Americi, deveto u Engleskoj…………  I sam je gitarista grupe, Kirk Pengilly, izjavija da in je bija cilj napravit album na kojem ce svaka tema bit izdana kao singlica, a Bilboard je samo potvrdio njegovu izjavu napisavsi na kraju recenzije veoma kratko – Inxs su uspjeli ostvariti sve sta su naumili! Album je inace snimljen u Sydneyu i Parizu. Producirao ga je njihov kucni producent Chris Thomas, ali Atlantic Records, maticna disko kuca, nije bila niti malo zadovoljna sa rezultatom. Po ko zna koji put diskografska industrija je pokazala totalno sljepilo pri odlucivanju. Manager grupe u jednom intervjuu izjavljuje da ih je diskografska kuca otovreno mrzila i sikanirala. Od uvjeravanja da nikada nece doci na niti jedno rock radio, do onoga na kraju, da ponude grupi 1 000 000 dolara da album ne izdaju i da se vrate u Australiju i naprave neki novi album. Usprkos Atlatisovom suprostavljanju grupa je uspjela izdati album, pod cudnim okolnostima i istog trena zasjesti na svim top listama. Smrt Michael Hutchencea 1997 je gurnila band u sjenu i usprkos nastojanjima da ponovo uhvate svoj vrh iz 80tih godina, grupa se vise nikada nije uspila viniti u visine. Ipak je Michael bija dusa, srce I pokretacka snaga grupe. I sta reci na kraju. Grupa INXS je bila velika grupa. Lider i idejni vodja Michael Hutchence je bija mjesavina Jimija Morrisona i Mick Jaggera. Njegov privatni zivot – “otmica” zene Boba Gedoffa i burna veza sa Kylie Minogue, je punila novinske stupce sirom svjeta. Planetarnu popularnost koju su stekli donjela im je pregrst priznanja i nagrada. Stvorivsi autenticni izraz u sumraku rock ere uspili su se vinuti visoko i slobodno mozemo reci da je njihovim nestankom zavrsila era kreativnog rocka. I tu je znacaj Inxs-a Nove grupe nisu imale nikakve sanse izraziti ikakvu krativnost pod strogo kontroliranim uvjetima koje su nametnule diskografske kuce. Da stavar bude jos gora, cak im se i forma ogranicila jer su MTV i slicne mediske institucije diktirale, ponovo, trominutne kompozicije. U kombinaciji ovih restrikcija lezi totalno odsustvo novih kreativnih grupa koje su eventualno mogle zauzeti prazna mjesta supergrupa iz proslosti. Malobrojni velikani koji su ostali na sceni nisu donosili nista novoga. Punili su stadione po inerciji dok in se kreativnost polako pretvarala u manirizam a ovaj u besmisao. Muzicku scenu su zauzeli “projekti” tipa Ricky Martin ili Spice Girls, donoseci sa sobom sav kretenizam nametnute muzicke artikulacije, koji se pakovao u glamurozni omot i servirao preko video spotova i novinskih stupaca mladim narastajima. Muzicki izraz je postao paravan videu. A video, od prvobitne poruke koju je nosio u ime muzike, pretvorio se u prezentaciju starleta, kojima je kranji umjetnicki domet bilo zavijanje kukova i drmanje silikonskin cicama. I na toj tocki, video je postao sam sebi svrha. Muzika je nestala. Gusenje kreativnosti i samim time nestanak progresivne scene, cemo obraditi u jednoj od nasih sljedecih emisija. feta |
nedjelja, 03.04.2011.
Robert Plant - Pictures at Eleven oliti GRTg 29 03 - 20:10 sati
|
Od ovog utorka bavit cemo se nesto laksim albumima ali nista manje dobrim od onih koje smo odradili. Seriju otvara prvi solo album Roberta Planta “Pictures at Eleven”, snimljen nakon raspada maticne grupe Led Zeppelin. Kada je Bonzo, zaveden sirenskim zovom 52 duple votke u nizu, dao neopozivu ostavku na ovozemaljski zivot, a oni gori je velikodusno prihvatija, Plant se otisnija u solo vode. I 1982 godine snimija prvi album pod nazivom “Pictures at Eleven”. Na albumu su gostovali Phil Colins i Cozy Powel na bubnjevima. To ujedno i daje pecat albumu jer dvije legende na istom mjestu moraju ostaviti traga. Gitaru je na opce iznenadjenje pa i odusevljenje briljantno odradio session gitarista Robbi Blunt. Bass je profesionalno odradio, studiski muzicar, Paul Martinez, koji nazalost uz Collinsa i Powella jednostavno nije imao prostora. Sam album predstavlja briljantni pokusaj Planta da se odljepi od Zeppelina ali istovremeno svim silama nastoji zadrzati njihovu tezinu. To u biti znaci potragu za novim izricajem, za novim zvukom. Koliko je u tome uspio na prvjencu, veoma je diskutabilno, buduci da su “Whola Lota Love” i “Kashmir” jos uvik tekli njegovim zilama. Ono sta je najbitnije u ovom kontekstu je to, da Plant nije ni pokusao emulirati sirovu snagu i sofisticiranost Zepelina, tako da nismo dobili kopiju Zepelina a ni neki prepotentni derivat. Album je nabiven kratkim vinjetama, tekstualno bez nekog odmaka od Plantovih prijasnjih tekstova sa Zepelinima ali u muzickom smislu ipak poprilicno razlicito od neminovnih Zepelina. Vecinu tema je napisao Plant u saradnji sa gitaristom Robbie Bluntom koji i ne pokusava nadomjestiti Jimija Pagea. Plant nam cak u nekim stvarima (kao sta su Fat Lip) cak priblizava leprsavi rock, neobicnu kombinaciju zadnjih radova Zepelina i usudio bih se reci, evolucije Planta kao muzicara. I da odmah napomenemo, da ovaj pravac, ma koliko u ovoj stvari pitko i lipo izgledao, u kasnijim radovima ce ga odvesti u ne bas progresivne vode. Ono sta najvise iznenadjuje je cinjenica da, Plant minus Page, minus Bonham i Jones, doduse nece nikada postati vise od ikone osamdesetih, ali album “Pictures at Eleven” nevjerovatno dobro stoji kao kamen temeljac Plantove solo karijere. Inace album je snimljen u Rockfieldu u Walesu sta je i determiniralo boju i vrst zvuka na njemu, koji se labavo moze opisati, nesto kao “techno-rock u nastajanju” – koji se nazalost nikada nije razvio u nesto konkretno i razlicito. I na kraju ovog uvoda, jedan minus. Ono sta mozda najvise smeta na ovom albumu je doza konformizma, doza arogancije svojstvena okrunjenim velicinama. Mozemo samo sanjati o tome kako bi album izgledao da je Plant umisto 34 imao recimo 20 godina, i da je umisto u dvorcu zivija u zabacenoj i prasnjavoj iznajmljenoj sobici.  Album otvara "Burning Down One Side" u kojoj se nedvosmisleno daje do znanja da ipak imamo svojevrsni nastavak zadnjeg albuma Zepelina "In Through the Out Door" Ne upadajuci u zamku poistovjecivanja, Plant odlazi svojim putem a na nama je ocemo li ga sljediti ili ne. “Moonlight in Samosa” nastavlja album i predstavlja Planta u vec poznatom “baladnom” izdanju. Ne pokusavajuci vise svom glasu dati onu mocnu komponentu koja se vremenom i godinama izgubila, Plant ipak zvuci kako samo on moze. Poslusajmo prekrasnu baladu "Pledge Pin" je Plantu vjerovatno posluzija kao premosnica prema vjerovatno najjacoj stvari na albumu, “Slow Dancer”. “Pledge Pin” nam donosi solo saxofona koji Plant (producent) lipo smjestaju u ambijent. Slow Dancer koji sljedi, je mozda pod najjacim uticajem Zepelina i to iz “Physical Graffiti” faze na prelazu na “Presence”. Vec na prvo slusanje jasna je poveznica sa Kashmirom i da odma naglasimo, nista loseg u tome – cak dapace. “Slow Dancer” nam donosi Planta u jakom, mocnom izdanju. Ukratko, Slow Dancer mozemo opisati kao nabrijani Kashmir, sa dodatkom jos ljucih orijentalnih mirodija. Cak i da su Zeppelini izdali ovu stvar, bila bi to jedna od njihovih najjacih. “Worse than Detroit” koja nastavlja album napravljena u maniri cistog rocka, pomalo beskrvna ali jos uvik puna energije. Na nju se bez stanke naslanja “Fat Lip”, koja donosi zaraznu melodiju i naznaku onoga cime ce se Plant baviti na sljedecim albumima. “Like I've Never Been Gone” je Plantov pokusaj evokacije ranih radova pod Zepelinima. Naslonjena na Plantov glas, tema pokusava u osamdesete prenjeti duh sedamdesetih. Ne gledajuci aranzmane, ogoljena tema u stvari najvise podsjeca “Since I've Been Loving You” sa treceg albuma Zepelina. Koliko je ovo pozitivno ili ne, prosudite sami “Mystery Title” zatvara album. Ne odstupauci od koncepta, tema donosi vec poznatog Planta u novoj ulozi.  I sta reci na kraju za ovaj album a da se ne ponovi uvod. Umisto da spava na lovorikama nakon raspada Zepelina, Plant se uvatija u kostac sa solo projektima. Nakon ovog albuma snimo ih je jos pregrst. Svi su manje vise obiljezeni prepoznatljivim Plant/Zepelin zvukom i produkcijom, ali u nekom drugom pakovanju. Povremeni izleti u “lakse” vode Plantu nisu donjele neku veliku korist, osim Grammija za saradnju sa Alison Krauss, a istovremeno su ga udaljile od hard core publike. Tu je publiku zadrzao sa svojim “zadnjim postenim, znojnim rock” albumom “Mighty Rearranger”. Robert Plant je prije par godina gostova u Velikom Selu, koje je tim povodom i opravdalo svoje ime. Na koncertu na Prokurativima je doslo jedva 1500 ljudi i to je vecina u zadnji cas pustena mukte da Prokurative nebi zjapile prazne. Da sramota bude jos veca, pobrinija se Novi Sad, u tamo nekoj turbo folk zemlji, carstvu Cece i Mice Trofrtaljke, di mu je sutradan doslo - slovima i brojkama - 120 000 ljudi. Toliko o kulturi u rvata! eto ! feta |
subota, 02.04.2011.
Focus - Focus 3 oliti GRTg 15 03 - 20:10 sati
|
Nastavljamo sa prezentacijom albuma koji su izmjenili tokove moderne muzike ili su imali veliki uticaj kako na slusacku populaciju tako i na onu kreativnu. Pozabaviti cemo se sa grupom "Focus" i njihovim trecim albumom, jednostavno nazvanim, Focus 3. Izbor ovog albuma kao reprezentativnog u opusu Fokusa nije bija niti malo lagan jer i drugi album, Moving Waves a i cetvrti, Hamburger Concertino, su komodno mogli biti predstavljeni kao jedan od kljucnih. Razlog izbora bas ovog albuma je je cisto subjektivan. Fokus je izdao svoj treci album daleke 1972 godine. I prije samog izdavanja albuma imali su veliko ime kojeg su stekli sa prva dva i sa nestrpljenjem se cekalo novo ostvarenje. U to vrime nisan moga niti zamisliti sta bi vise od dali nego su na drugom albumu, Moving Waves Iikojim smjerom bi krenili. Preko rijetkih sredstava informiranja u to vrime, citaj, magazina Jukebox, saznao sam da je album izasao ali onda je nastupila kalvarija. Do njega nisan moga doci jer nije bilo sanse da se odstampa u nas. Vec je proslo poprilicno vrimena, jednog dana san isa na autobus za skolu, I vidija san Vilcuka kako izlazi iz busa nasuprot, sa albumom ispod ruke. Bija je to Focus 3. Jos uvik imam sliku u glavi tog suncanog dana, sican se svojih misli tog trenutka, znatizelje i zelje da ga poslusan. Kad smo se ponovo susreli, on ga je vec bija vratija jerbo se album tretira ka relikvija. Album sam poslusao puno kasnije, I iz prve se zaljubija u njega. Ali ono sta ocu rec u ovom uvodu je u stvari nesto sasvim drugo. Kako san se priselija na Balancane, nekidan san susreja Vilcukija nakon dugo godina. I kako san razmislja o emisiji, rjesenje mi se odma nametnulo. Jerbo, odma me asocira na …..Focus 3. I to je razlog mog odabira izmedju par Fokusovih albuma za vecerasnju prezentaciju. Ovu emisiju posvecujem svim tim dragim ljudima, svima onima koji su rasli uz ovu muziku i volili je. Tesko je danas objasniti nekome ko nije zivija to doba, kakvo je znacenje muzika imala u nasim zivotima ili jos bolje receno, kako smo zivili tu muziku. Nazalost, zivot nosi svoje i manje vise svi smo se u jednom trenutku udaljili od nje. Gramofoni su isli u supe, radio je bija na jednoj stanici radi pozadinske buke, ploce su sakupljale prasinu i tu I tamo se okretale, a poneki CD player bi useta u stan ili kucu ali zaludu, jer su bili beskorisni bez pravog pojacala i zvucnika koji su odavna izasli iz tinela, jerbo su bili preveliki ili ruzni..i da ne nabrajan dalje Ali muzika je kao i droga, jednom kad potece zilama, zauvjek tu ostane. Fakat je da zivot nosi svoje, posal, porodica, problem, krediti. I sta sve ne, ali roker u dusi uvjek ostaje roker. I stoga, za Niksu, Mlikotu, MTVa, Zelenoga, Keju, Cora, Dragu, Spira i jos bezbroj njih, muzika pa i sam Fokus ce uvik biti ono nesto veliko, nesto sta se zivilo, ma koliko grupe bile samo obicni ljudi sa instrumentima u rukama. Drago mi je cuti da danasnje mlade generacije polagano ali sigurno koracaju nasim, skoro izgubljenim stazama, i to mi daje nadu da ce sljedeci narastaji izvuci lekcije i naci inspiraciju u ovome o cemu govorimo u ovom serijalu  Focus je utemeljio klasicno obrazovani pianist/flautist Thijs van Leer 1969te godine zajedno sa gitaristom Jan Akermanom. Susretu je u stvari prethodilo okupljanje tria sa Van Leerom kao vodjom, sa bubnjarem Hans Cleuverom i basistom Martinom Dresdenom. Savladavsi za vrijeme petogodisnjeg studija klasicne gitare sve sta se u skoli nauciti moglo, Akerman im se pridruzio za vrijeme proba. Bilo je ocito da je Akerman bija karika koja je nedostajala i band je odmah poceja raditi na materijalim za prvi album. U samom startu su postali svjesni svoje glavne slabosti – vokal je bija ispod razine muzkog nivoa. Stoga je band poceja raditi na instrumentalima a vocal su ili kanalizirali kao instrument ili ga upotrebljavali minimalno. Svoje su korijene povukli iz klasicne muzike, pa cak i iz renesansnog razdoblja, jazza i dakako bluesa koji je u to vrijeme bio nezaobilazan. Akermanova gitara je donjela prepoznatljivu "focus”” boju zvuka i njegova nepredvidljiva briljantnost improvizacije se savrseno uklopila i stvorila ravnotezu sa ogromnim Van Leerovim poznavanjem muzickih stilova i njegovom disciplinom u pristupu kompoziciji. 1970 izlazi prvi album “Focus Plays Focus”nazvan i “In and Out of Focus”. Album ispocetka i nije polucio neki uspjeh van Holandije ali zato je u toj zemlji stvorio odanu bazu obozavatelja. Sa tog albuma je skinuta tema House Of The King i naknadno izdana kao singlica. Nakon njena izdavanja, Focus se pocima probivati prema UK i USA top listama. Focus svojim prvim albumom udaraju temelje svom stilu a jedna od njihovih najmarkantnijih tema je tema Anonimus kojoj ce se vracati u kasnijim projektima. Anonimus nam donosi Focus u jednom malo drugacije izdanju, kad jazz pomalo prevladava klasicni pristup ali sve dakakao u Focusstilu Sloboda improzivacje a istovremeno njena svrsishodnost i logika, donjela je Focus medju velike. Bez ispraznih setnji po vratu gitare Akerman izaziva Van Leera i na radost nasih usiju ovaj mu uzvraca divlje sa flautom ili odmjereno sa klavijaturama. Inace 26to minutna verzija Anonimusa se nalazi na trecem albumu Focus 3 kojeg smo u cjelosti poslusali. Ono po cemu ce vecina publike zapamtiti Focus su njihovi melodiozni instrumentali. Prvi album nam je donio instrumental "Focus". On je nagovjestio Sylivu i Hocus Pocus kao i svoje nasljednike Focus 2 i Focus 3 Poslusajmo ovaj prekrasni instrumental 1971 izlazi drugi album grupe pod nazivom Focus 2 ili Moving Waves. Grupa je do prepoznatljivosti razvila svoj stil i inaugurirala se na sam vrh ondasnje scene. Status medju sirokom publikom je potvrdio i hit single “Hocus Pocus. “ Da nebi bilo zabune o porijeklu I korijenima, pobrinuo se Akerman skoro klasicnom temom “Le Clochard”. Prekrasna balada srednjevjekovnog ugodjaja. I zadnja stvar koju smo poslusati sa drugog albuma je tema "Focus II", koja nastavlja melodisku liniju i logiku svojih prethodnika. Status underground grupe su stekli 23minutnom kompozicijom “Eruption”koja je zauzela cijelu b stranu ondasnjeg vinila.  Sam nastanak treceg albuma je vezan za neobicnu cinjenicu, danas nezamislivu. Snimljen je u “zivo” 1972 godine u sedmom misecu u Olympic Studios, Barnes u Engleskoj. Sta to znaci mislim da je nepotrebno objasnjavati ali isto tako govori o razini profesionalnosti i uigranosti banda. Album otvara tema “Round Goes the Gossip”, u kojoj Van Leer na sebi svojstven nacin, upotrebivski i muzicki i tekstualnu iroiju, inerpretira ogovaranje kao ljudsku osobinu. Akerman seta po vratu gitare okidajuci reske i kratke tonove, neobicne za njega ali ne i za velike jazz igrace. Love Remebered, Akermanova tema koja nastavlja album, ne ostavlja nam puno prostora za komentar Sljedi tema koja je Focus izbacila u planetarnu orbitu. Sylvia. Tema koja je sazela cijelu komercialnu esencu Focusa a da pri tom nije kompromitirala njihovu avangardnu i beskompromisnu komponentu. Ogromna vecina auditorija I pamti Focus po ovoj temi Carnival Fugue je sljedeca tema o kojoj bi mozda bolje govorili muzicari klasicne naobrazbe. Do grla uronjena u klasicnu formu zapocima klavirskim uvodom uz background pratnju Akermana na elekricnoj gitari. Tema se razvija logikom kojoj klasicari razvijaju svoje teme, nadodajuci instrumente i gradeci kompoziciju. Uticaj jazza uskoro prevladava i dobivamo sasvim drugu sliku unutar iste teme i to unutar 60 sekundi. Razvijena tema dobiva svoju formu i nastavlja ziviti svojin zivotom. Pomalo van koncepta albuma ali veoma interesantna i nadasve lipa. Sljedi meni osobno najdraza Focusova tema – Focus 3. Superiorna kompozicija donosi atmosferu tako svojstvenu velikanima. O melodiji necemo ni govorit. U stvari necemo vise uopce o ovoj temi govoriti, nju triba slusat I slusat I slusat… Sve, ma ama bas sve je na svom mjestu. Skola kompozicije, uzor discipline u kreativnosti, genijalnost inkorporacije elemenata klasike, jazza , bluesa i nadasve fokusa. Van Leer je da svoj maximum na orguljama, Akerman neponovljiv u melodicnosti. Njegova komunikacija sa gitarom nadilazi klasican odnos sviraca i instrumenta - gitara mu je partner u igri. Tema za sva vremena Sljedi Answers Questions! Questions Answers! 13to minutni jam u kojem Focus daje sve od sebe. Isporucujuci svu raskos svog talenta, Focus klizi po muzickim prostranstvima krivudajuci van utabanih puteva. Dodirujuci klasiku, preko ramena gledajuci na jazz, sa bluesom u krvi, na momente zvuce kao rani King Crimson. U stvari vise asociraju nego su slicni. Mislim da veci kompliment od ovoga ne mogu dobiti, bar ne sa moje strane. Elspeth Of Nothingham nas vraca na srednjevjekovni dvor. Prekrasna melodija sa Akermanom u glavnoj ulozi. Donoseci Gregorijansku atmosferu Focus nas zvukom vodi kroz neka davna vremena. Elsbeth of Nothingham je posluzila ka mali intermezzo izmedju dva jama za pamcenje i uvodi nas u Anonymus Two koji na velicastveni nacin zatvara album. Anonymus Two je 26 minuta improvizacija u kojoj ravnopravno sudjeluju svi clanovi i svako ima priliku da pokaze sta zna. A znaju. Od This Van Leera na flauti I orguljama, Akermana na gitari, Pier Van Der Lindena na bubnjevima i Bert Ruiter na basu. Pored majstorstva Van Leera, Akermana i Van Der Lindena, stavit cu naglasak na basisti. Rijetko je naici da bass ima tako mastovitu improvizaciju. Bert Ruiter mozda nije najbolji basista na svitu, sigurno nije ni najpoznatiji a definitivno nije popularan kao neke druge zvjezde na istom instrument, ali ono sta Bert isporucuju je vise od basa samoga. Pristupajuci basu kao solo instrumentu Bert mu daje nesvakidasnju ulogu. Ulogu vodje koju ovaj prihvaca i vodi nas oblacima improvizacije. Akerman na gitari ga gura, gura, pritiska gas za njega a ovaj leti i leti. Pier Van der Linden kibicira iza buska i ceka svoj trenutak. Prekrasni momenti i lekcija za sve basiste i ujedno i demant svima koji na bass gledaju kao na obican ritam instrument. Tako to izgleda kad majstori uzmu instrumente i sviraju. Focus su nakon ovog albuma izdali "Hamburger Concerto", mozda najzreliji i najbolji njihov album ali i tu se javlja subjektivna komponenta. Stoga je najbolje da svako prosudi za sebe. Sljedili su albumi "Mother Focus" i "Ship of Memories" koji i pored svoje neosporne kvalitete nisu imali onu magiju svojih prethodnika. Detaljnije o grupi Focus kad se vratimo seriji prezentacija opusa velikih grupa, a do toga par notica vezanih za grupu 1972 godine Engleski magazin Melody Maker je izabra Focus kao "Najsjajniju nadu godine" i "Najbolju stranu grupu". Ne zaboravimo da je Melody Maker uz New Musical Express bija apsolutna referenca u tadasnjem muzickom svjetu. Nadalje, Jan Akkerman je opisan kao "Najbolji gitarist na svjetu" a Van der Linden kao "Najveci bubnjar u Europi". Iste godine, Focus su odletili za Ameriku di su totalno neocekivano dobili nevjerovatnu paznju i pobrali nevidjena priznanja, kako od kritike tako i od publike. Potpavsi pod tretman superzvjezda, potpuno neocekivano za tu vrst muzike, ali sasvim opradano, imali su broadcast – coast to coast, sta za Ameriku znaci da je prenos koncerta ili nastupa gledala cila Amerika!! U stvari, Focus su jedna od rijetkih velikih grupa koji imaju bezrezervnu podrsku i od kritike i od publike. This Van Leer je ozenija zenu sa ovih prostora. Tako se na osmom albumu nalaze dvije teme na nasem jeziku, malo iskrivljenom ali jos uvik nasem. Radi se o temama, "Sta ces radit ostatak zivota" i "Blizu Tebe" Kako san cuja, Akerman je sa Vlatkom Stefanovskim bija prije par godina u nasen malom mistu. Kazu da je Kula bila puna ali da je malo ko svatija koju legendu gledaju. Zal mi je sta nisan bija doma za ga vidit uzivo. Nazalost ovo je posljednja emisija ove serije uzivo jerbo san iduci utorak u avionu priko bare. Zivot uzima svoje i nije ga briga sta mi ocemo ili necemo. Nadan se da cu imati vrimena na brodu pripremit koju emisiju a ako ne, nastavit cu kad se vratin, tamo negdi pred kraj sestog miseca. Eto, bilo mi je zadovoljstvo ovo radit i nadan se nastavku ovo lito feta |
