Music LP-Underground - #94,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" />
Music LP-Underground - #94,blog.dnevnik.hr/feta" />
Music LP-Underground - #94
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 23.10, 2012 u 19:10 sati If – “If 1” & “If 2” Ljubitelji klasicnog jazza su ih proglasili za najbolji jazz rock band koji je ikada oformljen. Na drugu stranu, pored velikih tiraza ploca, IF nikada nisu imali rijeku sljedbenika kao Chicago, nikad nisu punili velike dvorane kao Blood, Sweat & Tears, i na kraju balade, u povjesti muzike nisu ostali uz bok velikanima. O cemu se zapravo radi i zasto je IF ostao relativno anoniman band, i pored sve svoje osebujnosti i stvaralastva, poslusajte u utorak, kad ide nova emisija Music LP-Underground. Za razliku od dosadasnjih emisija, u ovoj idu u eter prva dva studiska albuma, IF 1 i IF 2. Ljubitelji rane fuzije i duhacih instrumenata, ovo je emisija za vas gust !! Veceras se predstavljamo nezasluzeno manje poznati sastav If, te prezentiramo njihova prva dva albuma. Mozda cete se cudit, zasto dva, jer uobicajeno je da slusamo jedan album, te teme koje su znacajne do njegovog postanka, kao i kraci zbir tema koje su nastale nakon njega. Jedan od razloga je uravnotezenost oba albuma, koji se nadopunjuju u svim svojim segmentima. U stvari, drugi album logicki nastavlja prvi, pa tako u stvari, spojeni u prividnu cjelinu, daju dojam da se radi o jednom ostvarenju. Drugi razlog se nalazi u minutazi. Za ono vrijeme normalno, prvi album ima nesto vise od pola sata muzike, a i drugi isto tako. Druziti se samo pola sata sa ovim bandom, znaci ne upoznati esencu stvralastva, te san se i radi toga odlucija na ovaj iskorak. Bilo kako bilo, koncept emisije ostaje, underground, jazz rock u svom ranom obliku. Ostanite s nama iducih uru i po i uzivajte u Engleskoj varijanti jazz orjentiranog rocka. If je u stvari najcjenjeniji band iz sedamdesetih, koji nikada nije uspija postati velik, i pored dobre prodaje ploca i popunjenosti koncerata koje su redovno odrzavali.
No krenimo od nekog pocetka. IF je bija jazz-rock band oformljen 1969 u Engleskoj, a pojavio se kao prekooceanski odgovor na americke bandove Blood, Sweat & Tears i Chicago. Pored pristupa, osnovna razlika izmedju njih i If-a je bila u tome sta If nije imao trubu i trombon u postavi, ali je zato imao dva saxofona. U biti, If je bija band za koncerte, i bija je vjerovatno jedini jazz rock band u kojem su sola imali, ne samo vodeci instrumenti. Na pocecima postojanja, susretali su se sa istim problemima kao i pandami u Americi. Naime, kako su bili pioniri fuzije, bilo im je veoma tesko naci angazman u klubovima. Jer, za jazz klubove su bili preglasni, za rock klubove isuvise bluesy i jazz orjentirani. Bilo kako bilo, If je bija i ostao medju poznavaocima muzike tog doba jedna od najcjenjenijih grupa sedamdestih. Povjest grupe If determinitraju dvije postave. Orginalna je postava, koju su osmislili utemeljitelji banda, Dick Morrissey, koji je svirao na tenor saxofonu i flauti i Terry Smith, na gitari. Interesantno je za napomenuti, da su oba muzicara prilikom osnutka banda, imali iza sebe zavidnu jazz karijeru, te su od strane Melody Makera, bili proglaseni za jazz muzicare godine. Orginalna postava je jos ukljucila Dave Quincyja na alt i tenor saxofonu, Spike Wella na bubnjevima, Lionel Grigsona na klavijaturama, te Daryl Runswicka na basu. Nakon personalnih pretumbacija na samom pocetku, definitvnu sedmeroclanu postavu If dobiva dolaskom J. W. Hodkinsona na vokalu, John Mealinga na klavijaturama, Jim Richardsona na bas gitari i Dennis Eliotta na bubnjevima. Ovo je ujedno i najpoznatija postava, koja je na svojim ledjima iznjela sav teret stvaranja i etabliranja grupe. Band je producirao njihov manager, Lew Futterman, koji je vec bija u poslu sa muzikom, producirajuci ondasnje zvjezde jazza i soula, bracu Jack McDuff i J.J. Jacksona. Zahvaljujuci njegovoj agilnosti, band potpisuje ugovore kako za Americko trziste tako i za Englesko, a sa time Europsko trziste. Stoga, grupa svoj prvi album plasira istovremeno na oba kontinenta i na Otoku. Album otvara "Reaching Out on All Sides", bluesy tema na kojoj briljira vokal JW Hodgkinsona. Riff koji nas uvodi u temu je jedinstven u svjetu rane fuzije, jer direktno povezuje dva toliko udaljena muzicka pravca. Sljedi ga osmominutni instrumental "What Did I Say About the Box", u kojem se ocitava filozofija If-a – svaki instrument ima svoju solo dionicu. Dakako, atmosfera je protkana Chicago zvukom i nadasve veoma “Jethro” falutom. Album se nastavlja u freneticnoj jazz rock maniri i ne posustaje kako u kvaliteti tako i u samom tempu. I jednostavno receno, album predstavlja nabolju mogucu jazz kombinaciju ranog Colloseuma, Chicaga i Blood Seat & Tearsa. I prije nego krenemo sa slusanjem, jos jedna mala zanimljivost. Omot albma, kojeg mozete vidjeti na blogu, dobiva nagradu za najbolji omot godine.
Dakako, odmah iza prvog, usljedija je drugi album, koji isto kao i prvi, izlazi istovremeno u Americi, u Engleskoj i ostatku Europe. Drugi album logicki nastavlja prvi i bez velikih potresa, izricaj If-a napreduje prema zrelom jazz rocku. Mimo jazzy orjentiranog uvoda u obliku teme “Your City is Falling”, na albumu se nalazi mozda najbolja tema koju su If stvorili, “Sunday Sad". Spanjolski uvod, razrada teme, jazz wah wah gitara, tema protkana nepresusnom inspiracijom dvaju smjerova. Vjerovatno su iz Chicaga zazelili da su je potpisali! Na “Sunday Sad" se ne trose rijeci – “Sunday Sad" se slusa! Usavrsavajuci svoj izraz i lagano krecuci prema rocku, If na drugom albumu stavlja temu "I Couldn't Write and Tell You", koja na momente cak nadmasuje Chicago na njihovom terenu. Steta sta nisu nastavili u ovom smjeru, bili bi daleko vise profitirali od svoje muzike. No, vec sljedece teme nas vracaju na stari If- izricaj, prepun jazz uticaja i uronjen u njega. Ostatak albuma predstvlja lagano skretanje prema izricaju Blood, Sweat & Tears. Cak i vokal podsjeca na David Clayton –Thomasa. Ovo nebi uzeja kao nesto lose, jer ako se poslusa album, onda je jasno da If nisu kompromitirali svoj izricaj i kopirali druge bandove. Jednostavno su ga prilagodili trenutnom raspolozenju. I da vise ne pilamo, poslusajte drugi album engleske grupe If.
Koliko je band bija cjenjen u muzickim krugovima, govori cinjenica da su nastupali sa Miles Davisom, Muddy Watersom, Willie Dixonom, Leon Russellom, Rod Stewartom, nadalje, sa grupom Cream, Traffic, Yes, Black Sabbath, Grand Funk Railroad, Ten Years After, KISS, Dr. Hook and the Medicine Show, Lynyrd Skynyrd, Canned Heat, Deep Purple,.... lista je ogromna. Za vrijeme turneja, nastupili su na najvecim festama rocka u to vrime, od Newport festivala, Reading festivala, do nastupa u Fillmore Eastu i Fillmore Westu, Whiskey A-Go-Go klubu, u The Marquee klubu, i da vise ne nabrajamo. Nadalje, napomenimo i to, neposredno nakon raspada grupe, J. W. Hodkinson se pridruzuje, mom omiljenom, “violin drive” bandu, Darryl Way's Wolf, Terry Smith i Dave Quincy oformljavaju jos jedan dobar band ZZebra, John Mealing se pridruzuje Klaus Doldingeru u njegovom legendarnom Passportu, da bi se nakon njih pridruzija jos legendarnijim Strawbsima, i na kraju, Dennis Elliott odlazi u megapopularnu AOR grupu, Foreigner. Kroz grupu je takodjer prosao Dave Greenslade, klavijaturista Colosseuma i Dave Wintour, koji nakon toga ucestvuje u kreiranju prva dva solo albuma Roger Daltreya. Nakon definitivnog raspada Ifa, 1975 godine, Dick Morrissey odlazi u Average White Band i Herbie Mann, da bi kasnije oformija Morrissey-Mullen band; Geoff Whitehorn odlazi u Crawler i nakon toga u neponovljivi Procol Harum. Cliff Davies, Walt Monaghan i Gabriel Magno se pridruzuju Ted Nugentu, kojeg je dakako producirao, Lew Futterman. Sad se sigurno pitate, cemu ovo nabrajanje? Znajuci tiraze ploca, popunjenost nastupa, te gledajuci ovaj spisak i svacajuci red velicina kojeg imaju imena sa njega, imena sa kojima su nastupali, saradjivali, snimali, jednostavno ostaje van zdravog razuma cinjenica koja kaze, da su If ostali skoro anoniman band. Zivot stvarno pise romane! Treci album, If 3 izlazi 1971 godine, a njegov nasljednik, If 4 ili "Waterfall", kako je nazvan u Americi, 1972 godine. Bili su bili popraceni neprestalnim turnejama od Amerike, preko Engleske i Njemacke, gdje su imali jako uporiste. Jedna mala digresija, kad govorimo o Njemackoj kao uporistu rock muzike van struje. Interesantno je za napomenuti ovom prilikom, da je (Zapadna) Njemacka u to vrime imala skoro najjacu, ako ne i najjacu undeground scenu u Europi, a usudija bi se reci i u svjetu. Samo postojanje kraut-rocka i njegovih mnogobrojnih protagonista, je ostavilo duboki trag u muzici dvadesetog stoljeca. Mi smo u jednoj od emisija obradili Amon Duul II i njihov album “Yeti” i ovom prilikom najavljujem povratak na Kraut scenu u jednoj od sljedecih emisija. Nego, ajmo se vratiti nasoj temi. 1972 godine je sudbonosna za grupu. Za vrijeme americke turneje, Dick Morrissey svrsava u bolnicu i biva podrgnut teskom kirurskom zahvatu. Bija je to nazalost okidac raspada grupe, te manje vise svako odlazi na svoju stranu. Tako na sestom albumu “Double Diamond”, koji izlazi 1973 godine, nalazimo Dick Morrisseyeja, jedinog orginalnog clana banda. Interesantno je za napomenuti, da je album snimljen u istom studiju u kojem je neposredno prije njihovog ulaska, snimljen “Tubular Bels”, Mike Olfielda. Zadnja dva albuma “Not Just Another Bunch of Pretty Faces” iz 1974 i “Tea Break Over, Back on Your 'Eads”, iz 1975, su vise rock orjentirana, no vec je bilo prekasno da se privuce rock publika i time stekne zasluzena popularnost I jos jedna mala zanimljivost, priliko izlaska zadnjih, rock orjentiranih albuma, grupa mijenja logo, te umjesto malih slova “if”, nazivaju se “IF” – velikim slovima. Muzicki dio emisije cemo zakljuciti sa “Forgotten Roads”, temom sa treceg albuma, sa kojom su If gostovali u Njemackoj TV u emisji o rocku Beat-Club.
Sta reci na kraju? If su u stvari bili veliki band, band koji to priznanje nikada nije dobio. Nastao kao pandam i Engleski odgovor na americke grupe Chicago i Blood,Sweat & Tears, If je od prvih nota krenija svojim putem. Ne vjerujen da su se zavaravali planetarnom popularnoscu, ali znajuci za pozadinu samih muzicara, bilo je ipak za ocekivati da imaju veci raiting u masama. Jedan od uzroka kojeg ja vidim je ipak orjentacija. Jer, podsjetimo se, Blood, Sweat & Tears su na prvom albumu sa Al Cooperom sav svoj izricaj uronili u blues, koji je u to vrijeme bija siroko prihvacen. Dolaskom David Clayton-Thomasa, neznatno minjaju smjer, zadrazavajuci boju i dodajuci atmosferu zvuku banda. I to se pokazalo, na dugu stazu, kao dobitna kombinacija. Na drugu stranu, Chicago, sa svojim prvim albumom “Chicago Transit Authority” donosi zestoku, na momente uzasno agresivnu, verziju jazz rocka i to prvenstveno zahvaljujuci ritam sekciji i genijalnom gitaristi Terry Kathu, koji je najednom izronija iz niotkuda i pokazao gitaristima kako se svira gitara. Svojim drugim albumom, Chicago se okrece vise prema blues orjentiranim duhacim instrumentima, inkorporirajuci jazz i cak koketira sa klasikom. I tu pronalazi pogodak za siroke mase. Dakako, govorim o Chicagu u prva cetiri albuma, jer ostatak nije interesantan za nas, ne donosi nista novoga, doli prezvakavanje vec postojeceg koncepta. Kad znamo kako je pocelo u Americi, pogledajmo preko bare, u pravcu Otoka. U sred eksplozije svakakvih struja u rocku, i vec odradjene invazije na Ameriku, tamo nije bilo nikoga da popuni jazz orjentiranu prazninu koja se otvarala fuzijom rocka i jazza. Videci tu prazninu, iz jazz krugova se izdvojija dvojac Dick Morrissey i Terry Smith, oformljavaju grupu IF, sa zadatkom da Otoku podari konja za utrku. Ne pristajuci na nikakav kompromis, pa ni po cjenu komercjalnog uspjeha, od pocetka je jasno da ce ovo biti drugacija verzija rocka, duboko duboko umocena u jazz. I tu vjerovatno i lezi razlog relativne anonimnosti grupe If. Jer klasicni jazz u to vrime, a i jos uvjek je, je bija hermeticki zatvoren u svoje granice i samozadovoljno egzistirao po klubovima i sa malim tirazama ploca. Siroka publika jednostavno nije bila spremna cuti ono sta je u orginalu prezirala. Mozda bi se u ovom kontekstu mogla povuci paralela sa isto tako slabo poznatim jazz rock bandom Dream, koji je za svoj predlozak uzeo New Orlansku verziju jazza, te kao i If, time vec u startu od sebe odbio dio publike koja tu vrst muzike ne voli u orginalu. Nazalost po band, situacija se nije priomjenila tokom cjelokupnog zivota banda, tako da je nastupila apsurdna situacija, da band prodaje velike kolicine ploca, dobiva vrhunske recenzije za njih i jos bolje za koncerte, a ne prelazi kriticnu masu publike koja bi ga ponjela u razred velikih. No na nama je veceras da ispravimo tu nepravdu. Kad o nepravdama govorimo, pada mi napamet, da cilo vrime u ovim emisijama ispravljamo neke nepravde. Skoro bi se moga nazvat Kalimero, a ne Feta ! Dunque da rezimiramo. Daje neki trendovski producent uzeja grupu pod svoje, mi bi danas imali If uz bok Chicagu ili BS&T, a vjerovatno bi ih se smjestalo na isti nivo kao i Mahavishnu Orchestra ili Return to Forever. I nadalje, kad o tome govorimo, konstrukcija same melodiske linije jednostavno nije za prvo slusanje. Tvrda je i tesko ulazi u uho. Da je neki midstream, hitmaker producent uzeja teme sa albuma, iz njih bi sigurno napravija par svjetskih hitova, jer albumi obiluju materijalom, idealnom podlogom za razvijanje predivnih melodija. Da je ovo, ....da je ono......ali nije.....i bolje da nije.....jer da je, If nebi bija to sta je! Eto! Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: IF 1 IF - I'm Reaching out on All Sides IF 2 IF - Your City is Falling Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Feta |
