27
ponedjeljak
listopad
2008
SVEGA POMALO
Prošao blues , Fanika svoje otplakala ...
Zmaja bila u subotu sa školom u Grazu. Mislila ja da djeca idu na edukativni izlet, no neš ti kulture. Išla djeca na izlet u robne centre. Profesorice ostale u Ikei, a klinčadija se razmilila po malim dućanima i robnim centrima
Stigla u podne juniorkina euforična poruka na moj mob - kupila bih cijeli dućan . Ne sumnjam uopće, potrošila Zmaja sve do posljednjeg cvonjka . Dobro da je natrpala torbu punu hrane.
Carinici susjedne nam dežele - prekopali djeci sve torbe, čak su i sendviče razmotali. Nek se vidi gdje je schengenska granica .
Zmaja je u posljednje vrijeme poludjela za onim velikim maramama - tzv. "palestinkama". Uspjela sam joj nabaviti originalnu, crno-bijelu. Juniorka kupila jednu u Grazu. No, čim sam je opipala, znala sam koliko je sati. "Palestinka" je - 100% poliester, made in China. Ništa više bez Kineza . Još kad sam joj spomenula kineske kancerogene boje - nema šanse da je stavi oko vrata
Jučer je mali Patrik imao krstitke. Zmaja i Daša su se cerekale "dežurnim" babetinama, koje su sveprisutne pri svim sakramentima. Jedna se stalno motala ispred kamere, kasnije se bacila na koljena i počela glasno moliti. To je bilo dovoljno da Daša i Zmaja okinu do kraja. A mene je podsjetila na Jima Jonesa i masovno samoubojstvo u Gvajani .
Paju je stezala kravata, a mene zeble noge u tankim čarapama, a o petama da ne govorim
Nakon crkve, odmaglili smo doma. Jednostavno nisam mogla zamisliti da cijelo poslijepodne provedem u društvu nekoliko bračnih parova, od kojih svi imaju po troje i više klinaca, od tek prohodalih do pred školu. Nema šanse
Zato navratismo danas, mi domaći. Zajedno s Noskom, koji je stigao u šlapama tih 200 metara.
I sve me to podsjetilo na Noskova prijatelja - Talijana. Kad se cijela familija ustrčala oko prve pričesti njegova unuka, on je izvalio - ove moje babe s tim svetim stvarima imaju - vražjeg posla .
Patrik...
Dvije babe - kilava djeca...
Nosko, Pajo i najnovije vijesti...
Perica i Tara...
Tara me podsjeća na Zuzinju, neprestano u pokretu,
nije stala ni sekundu...
Danas ujutro juniorka konačno došla na red kod fizijatra. Kralježnica je normalna, ima pravilno držanje. Vjerojatno je istegnula mišić ili živac. Dobila je terapije-vježbe, uloške za ravna stopala i jedno vrijeme se mora odreći treniranja. Po mogućnosti - lagane masaže bolnog mjesta.
Nadam se da će pomoći.
Zuzinja dobila zimsku dlaku i poddlaku. Izgleda poput buhtle. Redovno mi donosi mišeke pred vrata. I za to dobije - finu papicu
Kako gazdarica nije zainteresirana da uzme miša, Zuzinja ga nahitava šapama, miško leti po zraku poput bejzbol loptice ...
Za kraj...
Budite mi dobro
&
UPDATE
Zuzinja u devetom nebu...
komentiraj (19) * ispiši * #
23
četvrtak
listopad
2008
PRVA LJUBAV
Dobriša Cesarić
POVRATAK
Ko zna (ah, niko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje,
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti---velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi---
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići ---
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
==============================
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti ---velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.
Uhvatilo me ponovno, jesenja tuga...
Neću objašnjavati, samo ću reći da sam preplakala - cijelu nedjelju.
Malo je popustilo, ali još uvijek je prisutno. Taknuli me osjećaji jednog sedamnaestogodišnjaka kojem se dogodila ljubav za koju misli da mu se nikad više neće ponoviti.
Koji toliko voli da u trenu nastaju stihovi, toliko topli, zaneseni, prepuni mladenačke čeznutljivosti. A oni su upućeni osobi koju voliš najviše na svijetu, koju si nosila pod srcem, koju podižeš s toliko ljubavi i pažnje...
Nevjerojatno je kad shvatiš koliko ova generacija, u ratu rođena - vapi za ljubavlju. Osjećaju potrebu, jer malo ljubavi vide oko sebe. Valjda baš zbog toga...
S vremenom će shvatiti da ga prava ljubav tek čeka, ona prava i duboka.
Ali za sada - neka uživa u prvoj mladenačkoj ljubavi, sjećanje na nju - ostaje zauvijek u srcu...
Pitam se - vrijedi li u ovom današnjem svijetu biti tako emotivan, vrijedi li dozvoliti da te takne nešto toliko, da k sebi ne možeš doći nekoliko dana?
Budite mi dobro, a ja ću za koji dan ponovno biti - ona stara Fanika koju poznajete
"For the first time" - Rod Stewart
komentiraj (16) * ispiši * #
16
četvrtak
listopad
2008
TATA OD FORMATA
Post na ovu temu, htjedoh napisati još prije nekoliko dana. No nisam željela ispasti radio-Mileva, koja prepričava lokalne tračeve.
A onda naletim na članak u "24 sata" - u tiskanom i on-line izdanju. A ja mislila da će ostati tajna barem neko vrijeme. Koja naivka
Kad bi se u roku - odmah, saznavalo barem o mnogo bitnijim stvarima i muljažama, o kojima nam svima život ovisi, bilo bi super. Bila bih oduševljena medijima u Hrvatskoj
Doduše ne radi se o traču i neistini, nego o tinejdžerskom "biseru", koji se nije dogodio prvi put, a neće biti ni zadnji, to posve sigurno
Naš BB Saša, prije dva dana je postao - djed, u 37 godini. I on je bio mladi tata, ali njegov stariji sin, još je mlađi.
Eduard ide razred do Zmaje. Stariji je godinu dana, ali je ljosnuo prvi razred, pa ide - ponovno . Utvrđuje znanje. Nije mali bedast, ali srednja škola ga je vjerojatno - iznenadila
Dođe Zmaja par dana prije i priča mi novost. Da me je iznenadilo - nije. Takve stvari nikad nisu iznenađenje i nitko stopostotno ne može reći - da se to njegovu djetetu ne može dogoditi
Mladi tata je pomalo zbunjen, u školi mu klinci plješću (lako je pljeskati kad se drugom dogodi), profesor iz matke mu je čestitao, djed i baka su presretni
Kako sam i sama mama tinejdžerice, normalno je da sam odmah na stvar gledala iz te kože. I pokušavala se zamisliti u tom "deliriju sreće"...
Mogu vam reći da se nikako ne vidim oduševljenom tom situacijom .
Kako sam rodila u zreloj dobi, sa trideset, nije čudo da tako razmišljam. Prije te dobi, nije mi padalo na pamet da imam dijete, štitila sam se i uživala u životu u dvoje. Nekako se nisam vidjela u majčinstvu do tada. Priznajem. Ali kada sam čula otkucavanje biološkog sata - spirala van i ajmo na posao
Pajo je bio između ratišta i firme koja je kretala prema divljoj privatizaciji. Imala sam siguran posao, dobru plaću, pa što da više čekam
Što je najbitnije, osjećala sam se sigurnom u sebe i spremnom za avanturu majčinstva. I još nešto, kad sam rodila Zmaju, nisam je rodila za - djeda i baku, nego za sebe i svog Paju. I nikakvo utrpavanje njima, nije dolazilo u obzir. Taj način je najteži, ali definitivno - najbolji.
Ali - majčinstvo i očinstvo u dobi ispod punoljetnosti...mislim da je to posve druga priča
Da me se krivo ne shvati - mislim da je to - najmanje loša stvar koja se može dogoditi u životu, ili ono kako se kaže - ne dao Bog gore.
I sposobnost za roditeljstvo je individualna. Netko je zreo s 20, a netko nije s 50.
Oduvijek sam smatrala da nije najvažnije rađati djecu jedno drugome do uha. Znam da su se na taj način othranile genaracije naših predaka. I nastavljali tradiciju velikih obitelji.
Za mene su djeca najveća radost, najslađa briga, ali i velika odgovornost. A odgovornost je odgovornost. I kad se odlučiš - nema mjesta za spoticanje, gubljenje živaca i kuknjavu. Jednostavno si ne možeš dozvoliti kiksanje zbog pomanjkanja vremena, tražiti izgovore i razloge za zapuštanje svoje roditeljske dužnosti.
Najbolje su mi neke mame, s troje i više djece, kad mi kažu - lako tebi, imaš samo jedno. I time opravdavaju svoju zlovolju, živčanoću i stalno jamranje i opravdavaju - moje uglavnom dobro raspoloženje i rijetko jadikovanje - samo jednim djetetom. Kao da ih je netko silom natjerao na troje - četvero. Iskreno se divim ljudima koji žele i odgajaju s uspjehom - mnogo djece
Ali imati dijete sa 16 ili manje, pa čak i sa 18 - koliko je takova osoba spremna za izazov odgajanja djeteta. Netko možda jeste, ali mislim da je to veoma rijetko. Nekad je to bilo normalno. Naravno, kad je nekoliko generacija živjelo pod istim krovom.
Danas je situacija posve drugačija, čak drugačija od prije samo dvadesetak godina
Socijalna, ekonomska i društvena nesigurnost, globalna nesigurnost, tranzicija u koju smo upali, novi izazovi koje moraju savladati mladi ljudi da bi osigurali kakvu-takvu egzistenciju. Obrazovanje se sve više nameće kao imperativ. Danas ni akademska titula nije garancija sigurnosti, ali je ipak sigurnija od svega - ispod.
Mnogo toga ovisi i o samom karakteru i naravi, o sposobnosti. A i o sreći u životu. Ili o situaciji - biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ili imati debelu kožu i dobar želudac.
Svašta kormilari našim životom
I zamislila se Fanika kao mlada baka.
I kako sam se zamislila, tako sam pozvala svoju juniorku i s njom obavila razgovor, ozbiljni. Nije to bilo prvi put, razgovaramo nas dvije (čak se i tata Pajo uključi ponekad), godinama. Zna juniorka sve o tim stvarima, o zaštiti od neželjene trudnoće, o bolestima, o AIDS-u, o HPV-u, spolnim bolestima - teoretski. Ne dao Bog goreg, ali da ti može skrenuti život u drugom pravcu, to je istina, nitko me ne može uvjeriti u suprotno.
A juniorkina praksa će pokazati što je naučila.
Nadam se da je osnovu naučila. I da će učiti i dalje... I da Fanika ne bude baka prije nego juniorka ne bude zrela, barem donekle
Što bude, bit' će, uvijek ćemo stati iza svoje juniorke. To je jedino sigurno
A sad - tjedni izvještaj - u nekoliko riječi.
Nosko konačno izmjerio klupu na groblju u svom rodnom selu Planinario on ponovno po izoranom putu (doduše, ovaj put nije bilo blato). A kukao je prošle godine da mu je to zadnji put što ide na grob svoje mame
Štaka-baka bila ponovno u bolnici - tjedan dana. Išla se, kako kaže - malo skrpati. Magla ju sredila. Zabavljala ponovno cijeli odjel . Ja dotle hranila bakine mačke
Zuzinja se riješila buha, ali je i dalje - hiperaktivna. Večeras mi spavala u krilu i razvalila se, ugađajući si maksimalno. A onda se preselila - k Paji
Bila sam u školi, na prvim informacijama. Zmaja je dobro startala, oduševljena je talijanskim, malo manje francuskim, ali se ušaltava s mnogo entuzijazma i s PONS-ovim tečajem, instaliranim na kompu. Najviše od svega ima - petica i tri četvorke. I trojku - iz matke (a čega drugog), iz testa - dobro postavila zadatak i krivo izračunala .
Kralježnica - bolje, čekamo UZV
Juniorka ispod dekice...
Ja... dobila tri kile i odmah se osjećam nekako - svezano. Odmah se ponovno bacih na trbušnjake i izbacih - čokoladu i kasne oblizeke
Kad se saginjem i pri tome moram opsovati, to nije dobro.
No, sada me pere lagani muskulfiber trbušnih mišića, pa se osjećam k'o Jeremija
Na kraju - tradicija...
I još se pitam odkud mi - tri kile za kratko vrijeme...
Čupava pita od jabuka
Budite mi dobro
&
komentiraj (27) * ispiši * #
11
subota
listopad
2008
VEDRIJE...
Aj'mo na vedrije teme
Jučer i danas sam u jurnjavi. Obavili smo mjesečni šoping s malim zakašnjenjem. Paje nije bilo, pa smo malo zakasnili, a i plemenske zalihe nismo potrošili, začudo .
Šoping na veliko je za mene uvijek stresan doživljaj. Obiđemo Plodine, gdje nabavljamo meso i sir, onda skočimo do Getroa (koji je u blizini), pa u Kaufland. Domaće kobasice, šunku i ostalu suhomesnatu klopu kupujemo u lokalnoj mesnici, pa smo to ostavili za danas ujutro.
Ono što mrzim, to je gužva. Ali još bi se ta gužva mogla i podnijeti, da ljudi nisu - k'o telci kad ih pustiš na livadu .
Kako kod nas obitelj zbog standarda (i pomanjkanja interesa) ne može u kazalište, kino i restorane, društveni život svodi se na izlazak u robne centre. O crkvi da ne govorim, nije čudo da Kaptol viče
Ja sam od onih koji kupovinu prehrane i špeceraja smatram za nužno zlo. I to baš zbog ugođaja mravinjaka.
Zašto?
Zato što dolaze cijele familije - muž, žena, djeca, bake i djedovi. I onda uzmu kolica i misle da je robni centar samo za njih. Naparkiraju kolica nasred prolaza, između polica, a onda se cijela familija zaletava, svako na svoju stranu, vuku i trpaju u kolica.
Da ne moram brinuti o popisu i da nešto ne zaboravim, baš bi se zabavila. Onako, kako sam se zabavljala šetajući sa Zmajom prije dvije godine, za vrijeme otvaranja Plodina. Koji je to šou bio
Interesantno je posmatrati ljude pri kupovini. Izbezumljene face u potrošačkom deliriju, trpaju i vuku, što treba i ne treba. Klinci se zaletavaju među noge ljudima. Sreća je kad su još maleni, pa ih zaglave na one sjedaljke na kolicima, od tamo ne mogu ni mrdnuti. Ponekad se naleti i na one, koji se dobrano posvađaju Posvade se muž i žena i zaborave da nisu sami.
Pokušat' ću vam doslovce citirati mladu ženu od jučer. Kao furija uhvatila kolica i odjurila naprijed, ostavljajući jadnika (tko zna možda je i zaslužio, nisam čula uvodnu špicu). Napikavajući ljutitim koracima u štiklicama, brundala je na glas - ko te *ebe, koji ti je *urac danas od jutra, nadrkan si za popi*dit. Idi doma pa za*ebavaj svoju mamu...
A najbolje mi je kad navezu kolica do police i zagrade prilaz. E to volim. Pa ako je još gurač kolica ujedno i vlasnik debele guzice i korpulentne figure, pa moš prići samo zračnom linijom
Onda Fanika postane jako nezgodna. Prvo na kulturan način pokušam dati na znanje da bih rado uzela nešto s police. Pa ako ne ide, onda prvo gurnem smetajuća kolica, a po potrebi - ždroknem laktom u prvi dostupni dio tijela
Obično me ljutito ošinu pogledom, a to mene baš boli.
Najbolji su oni koji se u šoping centru sretnu nakon godine dana. Pa s dvoja kolica zakrče sve živo, kao (Pale) sami na svijetu ...
I onda se do sita pretresaju tu cijelu godinu, koliko se nisu čuli ni vidjeli .
A sad ću malo sebe nahvaliti Kako to ja radim...
Budući da popis sastavljam prema rasporedu polica, rijetko kad (skoro nikad) nešto zaboravljam. Parkiram kolica da nikome ne smetaju, a da su mi pri ruci. Ja trpam ono što mi treba, a Pajo šulja i gleda cijene. I ubaci nešto što mu se čini dobro, onako za probu
I tako idemo redom, polagano i smireno. Nema raspravljanja, svađe i nervoze. Kako moj dragi jako dobro zna što u kućanstvu treba, mogla bih ga s popisom poslati i samog
To je što se šopinga tiće.
No, nisu ljudi ovce samo tu. Otkako nam je opća situacija podivljala, ljudi više ne znaju hodati ni po nogostupu. Najbolje mi je kad moram s ceste (zbog zastoja u prometu) skrenuti biciklom na nogostup
To ne volim, ali ako već i moram, idem polagano i pažljivo, držim se desne strane. I taman kad ulovim priliku da obiđem pješaka, onda skrene pred mene
A onda ako Bog da i nema rinzola, skrenem ja na zelenu površinu i rušim u sebi - sve svece
Dakle, izbjegavam nogostup jer gubim živce.
Nije bolje ni kad idem pješke. I onda se držim - desne strane. A brate mili ima i na nogostupu onih - "Pale sam na svijetu"...
Nađu se dvije-tri kokoške, razglabaju i idu usporedno, baš ih briga što ih nitko ne može obići, a oni iz suprotna smjera skreću na travu
Ni muški nisu bolji. I tu se nađe onih koji misle da su narodni heroji.
Najbolje je na placu. Tu penzići provode svoj društveni život, nalaze se i razgovaraju, jadaju se jedni drugima. I to sve - na putu. I kako veli Štaka-baka po podravski - zadevaju. To valjda znači - smetaju.
Sad tek shvatih koliko dugo pišem post. Počela sam kad je Zmaja otišla van, a sad se već vratila, a ja još nisam gotova
Jest' da sam išla malo prigristi, na WC, pa sam malo poslušala koncert iz Pulske arene - folklorni ansambl Verjovka iz Ukrajine. Fenomenalno
Moram privesti kraju, juniorka visi nad glavom, dogovorila je msn, valjda si nisu stigle sve reći u onoj galami
I za kraj - Zuzinja je postala - opaka mačka. Već nekoliko dana - grize. Pogotovo - nožne prste. Na trenutke je nježna i mazna, a na trenutke - sva vražja i jogunasta.
Stavljam filmić od sinoć. Uhvatila se mojih nogu i nije mi dala na miru piti kavu...
komentiraj (23) * ispiši * #
08
srijeda
listopad
2008
COSA NOSTRA, ZLATNA MLADEŽ, APATIJA I - PIROŠKE
Zapela ja s pisanjem postova, a bogme i s čitanjem vaših.
No, iako me viroza obišla (navalih na češnjak i limune), nije obišla naš komp. Navalio neki autorun virus, pa je komp-doktor morao riješiti stvar. Usput svašta doznah od njega. Taj čovjek je hodajući izvor svih mogućih informacija - poznaje uglavnom sve zakone (što ne zna, zna gdje će pročitati), gdje se može što kupiti i po kojoj cijeni, kako se boriti s birokracijom, kako zakrpati kvarove do dolaska pravog rješenja...
Tako sam saznala da tepison mogu kupiti u dućanu tristotinjak metara od nas (!!). I krenuh ja drugi dan. Ali brus - dućan se preuređuje i preselili ga - na drugi kraj grada. Dojezdila ja do tamo, a trgovkinja me obavijestila da će kroz nekoliko dana stići nova roba
Ovih dana, sveopća psihoza u društvu se nastavlja. Ne brinite, stavit' ću utjehu na kraju posta, da vam lakše sjedne
U jednom danu od metka pale dvije mlade djevojke. U Metropoli. Taman dođoh k sebi od prve jutarnje vijesti, kad u slijedećim - novi zločin.
Osobno, ne osjećam se nesigurno. Možda i zato što živim u malom mjestu, gdje zločin još uvijek nije postao svakodnevna pojava. A i nisam kukavica po prirodi. Mislim da bi se svaki napadač dobrano oznojio sa mnom. No, protiv metka nitko nema šanse, osim ako nije - Nikita.
Ovih dana mnogo čitam forume. I to one ozbiljnije. Da čujem kako diše - informatički opremljen puk.
Pročitah svega i svašta.
Jedna nit se provlači kroz forum - nezadovoljstvo ljudi da se vrh MUP-a digao na noge, tek nakon ubojstva Ivane Hodak.
A tomu su predhodila brojna ubojstva mladih ljudi, u razriješenju kojih - policija tapka u mraku. Da ne spominjem premlaćivanja Miljuša, Rađenovića, Galinca i brojna prije njih...
Nalogodavac - nepoznat...
Da se razumijemo, što se tiće ubojstva Ivane Hodak, komentirat' ću to samo iz perspektive majke kćeri jedinice. Jednostavno ne mogu zamisliti kako izgleda izgubiti dijete koje si postavio na noge. Jedino dijete koje imaš. Pretpostavljam da nema gore stvari u životu.
Već više od desetljeća često se spominje izraz koji me iritira. Pojam "zlatna mladež".
Izraz se počeo kod nas upotrebljavati sredinom devedesetih. Označava kod nas uglavom djecu iz obitelji koje su se opernatile u privatizaciji ili kako se to češće naziva "pljački stoljeća".
To su djeca koja većinom ničim nisu zaslužna da ih zovu "zlatnom". Voze se u skupim automobilima, odjeveni u odjeću s potpisom. Cipele im stoje koliko i prosječna "dobra" plaća u Hrvatskoj, ako imaš sreće da radiš i da je redovito primaš. Izlaze u fine restorane i okupljaju se na špici da budu viđeni.
O da, sjećam se ja i svog vremena, zlatne mladeži svoje generacije. Dolazili su na faks na skupim motorima, u bendžolama i golfovima (to je bio domet), cure u finim krznenim bundama. Očevi doduše nisu posjedovali tvornice i poduzeća na papiru. Bilo je tu djece odvjetnika, liječnika, direktora i političkih drmatora. Nitko ih nikad nije viđao na ispitima, na obavezna predavanja uglavnom - nisu dolazili. Ali su - prolazili. A mi ostali smo trebali - učiti.
I na kraju - žao mi je što u mom gradu nije bilo mirnog protesta. Iako ne volim masovna okupljanja, zbog takovih stvari bih učinila iznimku.
Znam, većina ljudi govori - ništa se ne može učiniti, ništa ne možemo promijeniti. Zbog tog općeprihvaćenog stava, vladajuća klika se toliko ubezobrazila i razbahatila, da našu opću apatiju i prihvaćanje status quo stanja - uzima zdravo za gotovo.
Kradu nas i varaju, ništa što se tiće naše kože nije transparentno. Rasprodaju nam nacionalno bogatstvo i sve ono što su generacije naših roditelja, baka i djedova - stvarale.
Baš slušam neki dan Štaku-baku. Raspalila se ona i komentira - gladovala sam kao dijete, gladovala u ratu, izgubila mladost ranjena i bolesna, gladovala sam prvih godina nakon rata, na radnim akcijama bili smo više gladni nego siti. Ali smo stvarali. A sad nas starce - hrani kontejner. I najbolje bi bilo da svi pocrkamo, jer nema tko uplaćivati u mirovinski fond.
Radne akcije... Znam ja da je to prevaziđena stvar, koja danas izaziva podsmjeh kod nekih, a mlađa generacija za njih nije ni čula. Neka se sprda tko želi, ali - lopata po lopata je barem nešto stvorila.
Danas mladi, depresivni i besprizorni, energiju troše na opijanje i razbijanje.
Svaka komunikacija na bilo kojoj društvenoj razini je otežana ili ne postoji.
Jednostavno se ne mogu pomiriti s činjenicom da ništa ne možemo učiniti i promijeniti. I da je sve što pokušamo - lajanje na mjesec. Jer svoje, na žalost neorganizirane snage - nismo ni svjesni.
Ovakovu Hrvatsku nisam željela, a mislim da ni velika većina vas. I boli me što moje dijete vjerojatno nikad neće živjeti s osjećajem - da u pola noći može prošetati najmračnijim ulicama grada. Ili naše Metropole na primjer. Kao što sam mogla šetati ja - prije dvadeset pet godina.
Ne mogu se utješiti time - da je život u tamo nekoj Americi, Italiji, Njemačkoj, gradovima Južne Amerike, također pun kriminala. Da mafije i ubojstava ima svugdje.
Jer postoji i jedna kulturna Švicarska, Norveška, Švedska, Danska i Finska, gdje zastupnik u parlamentu daje ostavku zbog kupnje privatnih sitnica na zastupničku karticu. Možda je to pretjerano...
No istina je, da samo odgovornost, struka i sposobnost stvaraju uređeno društvo. I poštivanje zakona. I sankcije za nepoštivanje istih. Društvo gdje javni mediji služe građanima, a kad otkriju nezgodne stvari - ruše vladu.
Ne smijemo se prepustiti apatiji. Ne zatvarajmo oči pred onim što se događa. Ne zatvarajmo se u naše male "sigurne" čahure. Generacija koja stasa - uči od nas. A mi se uljuljali u vlastitu nemoć. U što su nas uvjerili oni kojima to debelo odgovara.
I digli smo ruke, jer kao - ništa ne možemo promijeniti.
S time se nikad neću pomiriti.
I na kraju, sorry na emotivnosti. Pogađa me ovo više no što bih željela. Bila bih mnogo sretnija da sam flegmatična i debelokožna. I da mi je najbitnija - u se, na se i poda se - idila.
Još nekoliko riječi na kraju. Zmaja je bolje, čekamo UZV, jer to kod nas ide sporo. Ne boli je više, sutra ide na trening - onako, koliko bude mogla.
Neki dan se ošišala i promijenila frizuru. Meni se baš ne sviđa, ali tko me pita. I iskreno, baš me briga, njena glava. Jedino me razljutila što je očupala obrve. Po meni - obrve se čupaju i oblikuju da te uljepšaju, a ne da unakaze. Dobro, nije baš otišlo do te mjere, ali da nisam graknula, osvanula bi k'o Marlene Dietrich...
Štaka-baka nas liječi ili kako to ona kaže - "tretira" s nekom Švicarskom lampom, koju je svojedobno masno platila na 12 rata.
Bila sam doduše malo skeptična dok je baka mahala njome iza mojih leđa, no pokazalo se da je lampa - prva liga.
I konačno, da vam malo rastu zazubice. Svi izrazili želju za piroškama. I dalje slijedi već dobro znana priča - malo Nosku, malo Štaki-baki, malo nama...
Budite mi dobro
&
UPDATE 9. 10.
Zuzinjo nije Zuzinjo, nego - Zuzinja. Nitko od nas nije se sjetio jadnoj mački zaviriti pod rep. Tek jučer smo skužili da je - mačka. Kad krenu udvarači - zaboljet' će nas glava ...
komentiraj (22) * ispiši * #
02
četvrtak
listopad
2008
ŽIVOT NA SJEVERU
Svaki dan donese neko novo s*anje
Netko je nestao, neko nekog zatukao, policajac pretukao žensku u DM-u, iza dvije zlatne medalje na Parolimpijadi - borba za podjelu love, lakomi trener koji je u trenerski tim ugurao i suprugu, fali još samo mama i baba
Raspjevani Kerum se potukao da mi je vidjeti toga, kojeg bi kovrčavi istukao, nos mu se dobrano crveni...
Jure Radić dobio natječaj za gradnju aerodroma, blago nama, ako bude k'o Maslenički most, možda počnu padat' avioni
Dotle prvi policajac u državi smiruje raju izjavom da je Zagreb - siguran da sigurniji ne može biti
Ministri i saborski zastupnici kupuju stanove za stotine tisuća eurića - na kredit naravno Samo me zanima, koja je banka odobrila gos'n. Hebrangu dugoročni kredit od soma eura mjesečno. Luki Bebiću također...
Pokušavaju nam prodati priču da je to sve pod istim uvjetima kao za svakog građanina Dotle, bračni par čiju su firmu raz*ebali u privatizaciji, spava na klupi, imaju u posjedu čitav park, što bi još htjeli...
Ajde dobro, raja i tako svašta proguta i progutat' će još dosta, nazdravlje
Isporučili nam našeg Zagi-mana, uz veliku pompu, kak je red General bez dana ratišta, ali zato s povećim računima kojima se ušlo i kojima se nikad ne bu ušlo u trag
Tri blindirana crna kombija jurila od Plesa do Remetinca, sa snajperistom u zrakomlatu iznad...Kad bi se policija jednako tako upustila u rat s kriminalom, gdje bi nam bio kraj.
Ne znam zašto, od svih brzopoteznih generala i novopečenih državotvoraca s početka devedesetih, taj lik mi je nekako - najantipatičniji.
Pozer s pogledom - s visoka... Kad te pogleda, stvarno se osjećaš kao stoka sitnog zuba. Elegantan kao da je s tim rođen (!!), fizionomije čovjeka na čijem licu sve piše, ako znate čitati. Znamo, predobro
Sad bi tu stavila "bljuv" smajlić, ali nije mi ponuđen...
E da mi je sad vidjeti tu pravosudnu farsu
Pretjerah kao i obično s uvodom...
U moru bezvezarija na 36 programa kablovske (od kojih u biti gledamo samo 5-6), jedna repriza me razveselila
Kultna serija "Život na sjeveru". Gledala sam je prvi puta još sredinom devedesetih, na slovenskom A kanalu. I zaljubila se u nju
Dok je tata Pajo taksirao, Zmaja još bila posve malena, redovito smo je pratile. Normalno, Zmaja je posve zaboravila, sjeća se tek površno...
Odgledali smo svi troje prvu epizodu, razdragani i raznježeni.
Zgode i nezgode doktora Fleischmana i stanovnika gradića Cicelyja na Aljasci. Svi su različiti, neki čudni, neki čudniji. No, svima im je zajedničko da su smireni i pomalo flegmatični, počevši s losom na uvodnoj špici.
U biti - strašno jednostavni i neopterećeni modernim načinom života. Nema stresa, nema svađa, sve polagano. Svi sve znaju, ali nema zlobe i pokvarenosti. Kao da je vrijeme stalo početkom prošlog stoljeća.
I onda, drugi tjedan - bijesno ustanovih da se epizode prikazuju oko jedan, pola dva iza ponoći. U normalni termin stavili one četiri emancipirane njujorške kokoške (Sex i grad), koje kroz sve sezone prikazivanja još nisu odlučile koji im je cilj u životu
I sjeti se Fanika tajmera na videu. Ubacim kasetu, snimam epizode, a onda ih pogledamo kad stignemo, preko vikenda
Pogled na flegmatičnog losa sa špice...
I postavu Cicelyja...
Zmajček već neko vrijeme ima problema s lumbalnim dijelom kralježnice. U subotu, na turniru joj nešto kvrcnulo, boljelo ju nekoliko dana. Otišla našoj zajedničkoj doktorici, dala joj tablete protiv bolova. Ako ne bude bolje poslat' će je na UZV. Uzroci mogu biti različiti - hodanje golih leđa, istegnuće, refleksna bol bubrega i nagli rast...
Tako da nam je juniorka na poštedi od treninga. Jedan dan je boli više, jedan dan manje. Malo je prerano da već s nepunih 16 kuka s kralježnicom. Bilo kako bilo, obavit' ćemo preglede i onda odlučiti - možda pomogne masaža, posjet toplicama ili kiropraktičaru.
Molim vaše savjete, svaki je dobrodošao, naravno nakon što uzrok ustanovimo pregledom.
Ja sam po starom. I mene bole leđa, ponekad se osjećam kao da me pregazio kamion. I to - ujutro kod ustajanja. Poslije se nekako rasklimam, pa je bolje
Zuzinjo je sve drskiji i bezobrazniji . To je ono - daš mali prst, ne snađeš se, a on već jaše po vratu...
Sinoć ga zateknem na sredini našeg kreveta, razvalio se mali i drijema . Svašta
Sinoć sam bila vrijedna, umijesila orehnjaču. Malo Nosku, malo Štaki-baki, malo nama, opet nestalo što bi rek'o keks
Budite mi dobro
&
komentiraj (24) * ispiši * #