COSA NOSTRA, ZLATNA MLADEŽ, APATIJA I - PIROŠKE

Zapela ja s pisanjem postova, a bogme i s čitanjem vaših.

No, iako me viroza obišla (navalih na češnjak i limune), nije obišla naš komp. Navalio neki autorun virus, pa je komp-doktor morao riješiti stvar. Usput svašta doznah od njega. Taj čovjek je hodajući izvor svih mogućih informacija - poznaje uglavnom sve zakone (što ne zna, zna gdje će pročitati), gdje se može što kupiti i po kojoj cijeni, kako se boriti s birokracijom, kako zakrpati kvarove do dolaska pravog rješenja...
Tako sam saznala da tepison mogu kupiti u dućanu tristotinjak metara od nas (!!). I krenuh ja drugi dan. Ali brus - dućan se preuređuje i preselili ga - na drugi kraj grada. Dojezdila ja do tamo, a trgovkinja me obavijestila da će kroz nekoliko dana stići nova roba

Ovih dana, sveopća psihoza u društvu se nastavlja. Ne brinite, stavit' ću utjehu na kraju posta, da vam lakše sjedne

U jednom danu od metka pale dvije mlade djevojke. U Metropoli. Taman dođoh k sebi od prve jutarnje vijesti, kad u slijedećim - novi zločin.

Osobno, ne osjećam se nesigurno. Možda i zato što živim u malom mjestu, gdje zločin još uvijek nije postao svakodnevna pojava. A i nisam kukavica po prirodi. Mislim da bi se svaki napadač dobrano oznojio sa mnom. No, protiv metka nitko nema šanse, osim ako nije - Nikita.

Ovih dana mnogo čitam forume. I to one ozbiljnije. Da čujem kako diše - informatički opremljen puk.
Pročitah svega i svašta.
Jedna nit se provlači kroz forum - nezadovoljstvo ljudi da se vrh MUP-a digao na noge, tek nakon ubojstva Ivane Hodak.
A tomu su predhodila brojna ubojstva mladih ljudi, u razriješenju kojih - policija tapka u mraku. Da ne spominjem premlaćivanja Miljuša, Rađenovića, Galinca i brojna prije njih...
Nalogodavac - nepoznat...

Da se razumijemo, što se tiće ubojstva Ivane Hodak, komentirat' ću to samo iz perspektive majke kćeri jedinice. Jednostavno ne mogu zamisliti kako izgleda izgubiti dijete koje si postavio na noge. Jedino dijete koje imaš. Pretpostavljam da nema gore stvari u životu.

Već više od desetljeća često se spominje izraz koji me iritira. Pojam "zlatna mladež".
Izraz se počeo kod nas upotrebljavati sredinom devedesetih. Označava kod nas uglavom djecu iz obitelji koje su se opernatile u privatizaciji ili kako se to češće naziva "pljački stoljeća".
To su djeca koja većinom ničim nisu zaslužna da ih zovu "zlatnom". Voze se u skupim automobilima, odjeveni u odjeću s potpisom. Cipele im stoje koliko i prosječna "dobra" plaća u Hrvatskoj, ako imaš sreće da radiš i da je redovito primaš. Izlaze u fine restorane i okupljaju se na špici da budu viđeni.
O da, sjećam se ja i svog vremena, zlatne mladeži svoje generacije. Dolazili su na faks na skupim motorima, u bendžolama i golfovima (to je bio domet), cure u finim krznenim bundama. Očevi doduše nisu posjedovali tvornice i poduzeća na papiru. Bilo je tu djece odvjetnika, liječnika, direktora i političkih drmatora. Nitko ih nikad nije viđao na ispitima, na obavezna predavanja uglavnom - nisu dolazili. Ali su - prolazili. A mi ostali smo trebali - učiti.

I na kraju - žao mi je što u mom gradu nije bilo mirnog protesta. Iako ne volim masovna okupljanja, zbog takovih stvari bih učinila iznimku.
Znam, većina ljudi govori - ništa se ne može učiniti, ništa ne možemo promijeniti. Zbog tog općeprihvaćenog stava, vladajuća klika se toliko ubezobrazila i razbahatila, da našu opću apatiju i prihvaćanje status quo stanja - uzima zdravo za gotovo.
Kradu nas i varaju, ništa što se tiće naše kože nije transparentno. Rasprodaju nam nacionalno bogatstvo i sve ono što su generacije naših roditelja, baka i djedova - stvarale.
Baš slušam neki dan Štaku-baku. Raspalila se ona i komentira - gladovala sam kao dijete, gladovala u ratu, izgubila mladost ranjena i bolesna, gladovala sam prvih godina nakon rata, na radnim akcijama bili smo više gladni nego siti. Ali smo stvarali. A sad nas starce - hrani kontejner. I najbolje bi bilo da svi pocrkamo, jer nema tko uplaćivati u mirovinski fond.

Radne akcije... Znam ja da je to prevaziđena stvar, koja danas izaziva podsmjeh kod nekih, a mlađa generacija za njih nije ni čula. Neka se sprda tko želi, ali - lopata po lopata je barem nešto stvorila.
Danas mladi, depresivni i besprizorni, energiju troše na opijanje i razbijanje.
Svaka komunikacija na bilo kojoj društvenoj razini je otežana ili ne postoji.

Jednostavno se ne mogu pomiriti s činjenicom da ništa ne možemo učiniti i promijeniti. I da je sve što pokušamo - lajanje na mjesec. Jer svoje, na žalost neorganizirane snage - nismo ni svjesni.

Ovakovu Hrvatsku nisam željela, a mislim da ni velika većina vas. I boli me što moje dijete vjerojatno nikad neće živjeti s osjećajem - da u pola noći može prošetati najmračnijim ulicama grada. Ili naše Metropole na primjer. Kao što sam mogla šetati ja - prije dvadeset pet godina.

Ne mogu se utješiti time - da je život u tamo nekoj Americi, Italiji, Njemačkoj, gradovima Južne Amerike, također pun kriminala. Da mafije i ubojstava ima svugdje.
Jer postoji i jedna kulturna Švicarska, Norveška, Švedska, Danska i Finska, gdje zastupnik u parlamentu daje ostavku zbog kupnje privatnih sitnica na zastupničku karticu. Možda je to pretjerano...
No istina je, da samo odgovornost, struka i sposobnost stvaraju uređeno društvo. I poštivanje zakona. I sankcije za nepoštivanje istih. Društvo gdje javni mediji služe građanima, a kad otkriju nezgodne stvari - ruše vladu.

Ne smijemo se prepustiti apatiji. Ne zatvarajmo oči pred onim što se događa. Ne zatvarajmo se u naše male "sigurne" čahure. Generacija koja stasa - uči od nas. A mi se uljuljali u vlastitu nemoć. U što su nas uvjerili oni kojima to debelo odgovara.
I digli smo ruke, jer kao - ništa ne možemo promijeniti.
S time se nikad neću pomiriti.

I na kraju, sorry na emotivnosti. Pogađa me ovo više no što bih željela. Bila bih mnogo sretnija da sam flegmatična i debelokožna. I da mi je najbitnija - u se, na se i poda se - idila.

Još nekoliko riječi na kraju. Zmaja je bolje, čekamo UZV, jer to kod nas ide sporo. Ne boli je više, sutra ide na trening - onako, koliko bude mogla.

Neki dan se ošišala i promijenila frizuru. Meni se baš ne sviđa, ali tko me pita. I iskreno, baš me briga, njena glava. Jedino me razljutila što je očupala obrve. Po meni - obrve se čupaju i oblikuju da te uljepšaju, a ne da unakaze. Dobro, nije baš otišlo do te mjere, ali da nisam graknula, osvanula bi k'o Marlene Dietrich...



Štaka-baka nas liječi ili kako to ona kaže - "tretira" s nekom Švicarskom lampom, koju je svojedobno masno platila na 12 rata.
Bila sam doduše malo skeptična dok je baka mahala njome iza mojih leđa, no pokazalo se da je lampa - prva liga.

I konačno, da vam malo rastu zazubice. Svi izrazili želju za piroškama. I dalje slijedi već dobro znana priča - malo Nosku, malo Štaki-baki, malo nama...



Budite mi dobro

&

UPDATE 9. 10.

Zuzinjo nije Zuzinjo, nego - Zuzinja. Nitko od nas nije se sjetio jadnoj mački zaviriti pod rep. Tek jučer smo skužili da je - mačka. Kad krenu udvarači - zaboljet' će nas glava ...