25
ponedjeljak
rujan
2006
BI - NE BI, BI - NE BI...
Odlučila ja ipak objaviti moju BB fantaziju, koju sam izbrisala, ali IPAK je objavljujem u malo "pročišćenom" izdanju. To je post od 23. rujna. Čitajte i uživajte...
komentiraj (20) * ispiši * #
BB-KUĆA - KAKO JE JA ZAMIŠLJAM...
Big Brother...
Nitko ga ne gleda, svi ga pljuju, to je najgluplja televizijska tvorevina...Dobro, donekle se slažem. Ne bi bilo loše da su ljudi koji tamo uđu, donekle individualci, donekle opičeni, donekle osebujni, donekle smiješni ili donekle blago poremećeni... Ovako, osjećam se jadno kad živim u zemlji u kojoj je ovih 14 ljudi bilo - najbolje što se dalo izvući od šest i nešto tisuća prijavljenih kandidata. Ili je to ono - na izboru za miss - najbolji komadi sjede u - publici.
No, gledajući BB (pomno sam pratila ovu živčanu s cigaretama, kak ih sve skupa lijepo je... u nezdrav mozak), pala mi na um jedna misao. Ispričala sam svom Paji, a on je uplovio u maštu, zajedno sa mnom i već smo se tako - dobro zabavili.
I tako zamislismo mi, kako bi bilo super da u kuću zatvore naše bivše susjede. Ne znam da li sam dosad spomenula, ali jedno vrijeme smo proživjeli (ili preživjeli), na selu, otkuda smo pobjegli prvom prilikom i ustanovili da nam je tamo bio dobar samo - friški zrak i pjev ptica u nedjeljno jutro.
No kako ja u svemu lošem, pronađem i nešto dobro, jer mi to olakšava dojam još goreg, tako sam se jednostavno zabavljala svojom okolinom. Teško je kad misliš da možeš nešto promijeniti, ali kad shvatiš da ne možeš - onda se trebaš zabaviti da ne poludiš. Nisam se tamo nikako mogla prilagoditi i znala sam da ću pobjeći prvom prilikom. No nisam umišljena, morala sam s ljudima kontaktirati koliko-toliko i u kratko da prenesem svoja iskustva... Možda ćete misliti da se ismijavam od jadnih ljudi, no vjerujte nisam išla "do kraja u opisu".
Kad sam doselila, svi su me onako gledali izdaleka, kao aliena. No, vrlo brzo su me "prihvatili", naročito kad su vidjeli da k meni mogu doći kao u dućan i dobiti sve što im treba. Pa na telefon, pa da ih povezeš do grada (u koji ideš svakodnevno)... No, ne mogu reći da se nisam ponekad nasmijala do suza.
Svi slični, a ujedno različiti. Fešte za koje nije trebao naročiti povod, samo nek se slavi dok se ima. A to ima - bilo je nekoliko sanduka pive. To je bio doživljaj - svi se sjate na hrpu, narondaju se, a onda počinje cirkus.
Lepa Brena, tako se sama nazvala (fizički se donekle dobro držala za svoje pedesete godine samo bi joj glavu trebalo pokriti), koja je po selu hodala u minici, s obaveznim fertunom preko. Zakopala muža i ničim zaslužna naslijedila mirovinu, jer ovaj jadnik nije dočekao ni drugi mjesec isplate. Imala mladog ljubavnika, malo starijeg od sina, kojem je jednom "posudila" - desetak čekova, a ovaj ih odmah - maksimalno unovčio. Poslije je još dobila batina od njega, da je jedva hodala.
Njena kćer, blago retardirana, koju ni s puškom na pranje ne bi natjer'o.
Šogorica Brenina - Štrumfeta (naziv dobila jer je patuljastog rasta), mala ženica dječjeg rasta i glasa, nje mi je bilo uistinu žao, jer je radila za sve njih zajedno.
Pa sin Brenin, koji je pronašao u susjednom vinogradu detonator od protutenkovske mine i išao po njemu lupati - kamenom. Sjećam se tako je ruknulo, da smo svi istrčali, mislili smo da je započeo rat (na mom otoku). Ostao bez tri prsta na ruci.
Pa jedna čudna familija, koja se kupala svakih pola godine i to svi u istoj vodi, ovisno o obiteljskoj hijerarhiji. Djed, baka, dva sina, kćer i unuk. A mali unuk nije znao govoriti, ali je zato slao sve u rodno mjesto, bez greške - i sve svoje - i sve tuđe.
Pa djed i baka, kod kojih sam jedno vrijeme uzimala domaće mlijeko (dok mi mudrijašica nije počela razvodnjavati). Djed kad se nacugao, letjele su kante i zdjele po dvorištu.
Pa veliki Grba (ogroman, dobra duša, ali malo retardiran). On je volio igrati nogomet, a kad su tu i tamo zaigrali, svi su bili prebijenih palaca i stopala. A nogomet je bio sve, samo ne nogomet.
Pa baka Draga, koja je živjela sa sinom i unukom u kućici od blata, struju su vukli preko kabla i jednom gotovo napravili vatromet. Pala je žica sa električnog voda, na žičanu ogradu - sjala se u mraku kao Božićni ukras. Ona kad je gledala meksičke sapunice, tako ih je osobno proživljavala, da je skakala sa stolice i prijetila se nožem i sjekirom - glavnim likovima.
Pa susjeda Copka - koja je jednom premlatila cijelu gornju obitelj s unukom, radi bunara, koji im je na nasreću bio - zajednički. I to kolcem za paradajz. Poslije je susjed nosio na sud, na glavnu raspravu - poderane hlače, gaće i košulju (mogu si misliti kak' je to zgledalo kad je to sve raširio u sudnici).
Pa djed Gljivar - od kojeg nisi mogao doći do gljive u šumi, kao da je ispod gljive čekao da naraste.
Pa Ankica, koja je živjela sa sinom, nakon što je sahranila muža - dobričinu, kojeg je povremeno znala i dobro - našamarati. A njezin sin je uvijek maštao o tome da dobije jack-pot na lotu. A njegove zamisli trošenja tog dobitka bilo su otprilike - otvaranje javne kuće s Ukrajinkama, sa bazenima, masažama, cajkama i pistom za slijetanje helikoptera - na krovu.
Pa dva brata blizanca, koje su zvali Gluvi i Mutavi. Obadvojica su bili opsjednuti seksom i nisu imali kriterija za odabir, bilo sve dobro - od male Štrunfete do bake Drage. Mama im je bila posebna priča (pitam se tko od njih nije bio posebna priča), kad se napila, raširila je ruke i glumila avion, trčala je iz prostorije u prostoriju.
Pa susjed Bosanac, koji se vozio na traktoru bez svjetala. Manevrirao s njime oko šume i tko god si je u šumi narušio drva, morao ih je brzo pospremiti, jer ih do jutra - više nije bilo. Nama je prvu zimu prodao pet metara drva koje je maznuo. A mi naivci, nije nam bilo sumnjivo, što su bila jeftina. On je bio vizualno najupečatljiviji lik, hodao je u jakni od umjetnog krzna, maskirnim hlačama i vojničkim čizmama bez žniranaca. Duga crna kosa, brada, takav čupav - ćesto je izazivao paniku kod ljudi koji ga nisu poznavali. Jednom je šuma bila puna policije. Netko je išao brati gljive (inače šuma blizu je nadaleko poznata po gljivama) i prijavio da je vidio - četnika u šumi.
Sad ćete misliti da u opisu svih tih likova - karikiram i pretjerujem. No, stvarno je tako bilo. Da nisam blizu tih ljudi živjela, nikad ne bih imala prilike nešto tako doživjeti i zbog toga mi nije žao.
I sad, kad ispada da su ovih 14 ljudi u BB-u - izabrani uzorak Hrvatske. A zamislite da u BB kuću zatvorite ove moje - bivše susjede. To sam si pokušala zamisliti. Znam da je neostvarivo, ali mislim da bi gledanost porasla za 500 %. Možda sam zločesta, ali Malnarovo društvo iz "Noćne more" je mačji kašalj, u usporedbi s njima.
No, da ne zaboravim, bilo je tu i normalnih ljudi, ovi su ipak bili u manjini. Danas kad se ponekad prisjetim, mogu reći da mi se nitko nije zamjerio, ali poneki put se pitam - što mi je to u životu trebalo? Pozdrav svima
komentiraj (2) * ispiši * #
LET U SVEMIR I BB
Dragi moji blogeri, svi čekate novi post. U međuvremenu, napisah dva, ali sam ih i obrisala, tako da ih niste stigli pročitati. Bili su malo "pljuvački" nastrojeni prema ljudima, pa mi se nisu svidjeli.
Ovaj vikend provela sam traljavo, što mi inače nije uobičajeno. Nisam sjela na Gecka, nisam ništa pročitala, pogledala...Bili su mi doduše, oni dani u mjesecu, ali to me ne opravdava.
Čitam štampu preko net-a, vijesti iz lijepe naše i iz svijeta - da poželiš napustiti planetu.
Da, poželiš poletjeti u orbitu, ako imaš 20 mil$...
Postalo je normalno da letjelice svako malo primaju putnike, kojima se eto - prohtjelo malo prošetati i pogledati našu majčicu, iz druge perspektive. 
Sad je posljednja bila - jedna žena, iranskog porijekla, ne znam kako se zove, a i nije mi bilo stalo da zapamtim. Rusi trljaju ruke, tih 20 mil tek je sića za svemirska istraživanja, al' bolje išta nego ništa.
Znam da bogatuni širom svijeta imaju svakakve prohtjeve i želje, na koje su spremni izdvojiti svoju teško nagramzanu lovicu, ali ovi letovi u orbitu me u posljednje vrijeme najviše raspizde.
Može netko reći da ima i glupljih načina, kao što su npr. - svi projekti Paris Hilton, koja se traži u bezbrojnim talentima, no nije se još našla ni u jednom. A iskreno mislim da ni neće, zato što Bog ima smisla za humor. 
Pa mutavi Michael Jackson, koji je od silne love - ostao suh i neće više imati ni za nadogradnju nosa, kad mu ovaj - otpadne.
Ali, ovi letovi me najviše raspale. Znam da svatko ima pravo trošiti svoju lovu kako želi - neki je troše da nadopune svoje kolekcije slika i umjetničkih predmeta, neki kupuju najskuplje primjerke automobila, ali let u svemir za 20 mil $?
Znam da sam zapela, ali pokušavam ući u glavu tih "turista". Dati toliku lovu - danas kad pola planete gladuje, pola se uništava ratovima i zagađenjem - za malu kratku avanturu - gdje si bio -"u orbiti", što si radio - "gledao Zemljicu sa strane"...
Moj se Pajo smije kad sam se zlurado poveselila, jer se s letjelicom nešto sjebalo, pa je sve o'šlo k vragu. Bila sam sretna kao malo dijete cijeli dan. Pa nek' sam onda prokleta do kraja, bila bih još sretnija da je dotičnu gospođu strefilo srce i da je od šoka - drapila. I svi oni koji plaćaju 20 mil $ da malo lete. A u taj koš pripadaju i oni koji već sad kupuju terene na Marsu (!!).
E tako, sad sam rekla što mi je ležalo na srcu.
U koje god novine i časopis zirnem okom, bar je jedna slikica i člančić o Big Brotheru. Svi se o njega očešu, pa ću se i ja. Prvu sezonu, pratila sam jer je naš Saša bio unutra. A taj dečko mi je bio poznat onako - s parkirališta, pa mi bilo zanimljivo. No dalje, sve manje. A ova sezona... Baš me zanima tko naziva i troši 3.66 kn, da bi nekoga otamo izbacio, ili mu dao svoj glas.
Kako uvijek pokušavam zamisliti sebe u nekoj situaciji, neminovno sam se pokušala zamisliti kao stanarku BB kuće. Iako se ježim od pomisli da se javno prezentiram u takovim projektima (u njih spada i "Mijenjam ženu"). Zaključila sam da bih najviše uživala u bazenu i ...ne mogu se dosjetiti u čemu još.
Tamo svi govore u jedan glas, nitko nikoga ne doživljava i ne sluša, svi se tračaju iza leđa, a nivo opće kulture im je stravičan. Pa kad k tome pridodaš karakterne osobine...npr. ona garava aždaja koja bi za cigaretu grizla oko sebe. Pa cure koje bi se malo, ali nekak' da se ne vidi...
Sad kad čitam što sam napisala, nekako mi ni ovo nije nešto...možda zato jer ni ja u posljednje vrijeme nisam - nešto... Pozdravljam vas i šaljem puse svima koji ovamo nalete. 
komentiraj (4) * ispiši * #
19
utorak
rujan
2006
BABA - SVA VRAŽJA
Gledam TV programe, ali reklame izbjegavam, pogotovo kad mi je ubace u najinteresantniji trenutak. Onda počnem "rušiti" sve po spisku, obavljam neke stvari - poput odlaska na WC, pranja suđa itd, a boga mi, kod nekih TV kuća toliko traju da moš svašta obaviti.
I tako mi valjda promakla reklama za Chio-chips, s onim mladićem i onom "lukavom" penzionerkom, koja mu otme vrećicu. Tako sam jučer, ostala i pogledala reklamu i skoro se zagutila od smijeha. Onaj bakicin pogled (podsjeća me na "baci mamu iz vlaka"), i odlučnost da se domogne čipsa, a nasuprot njoj - zbunjeni, zaprepašteni i iznenađeni izraz lica mladića, oduševili su me. Volim dobro smišljene reklame, jednostavne i "prijemčive". Mislim da ću se kad god otvorim čips sjetiti - vražje babe.
A kad bi nam bar pola reklama bilo kao ova, mislim da bi pod njima - manje šetala. Pozdrav!
komentiraj (25) * ispiši * #
17
nedjelja
rujan
2006
HOLDING
Jedan mali postić, nakon hrvatskog filma "Holding", na HTV 1.
Film sam počela gledati slučajno, nakon večere (koja je usput rečeno bila tako obilna, da mi je sad zlo). Isprva mi se činio nekako usiljeno smješnjikav, no gledam ga i gledam. Živa parodija na naš hrvatski san o brzom uspjehu. U stvari dobra zamisao, propada zbog svih mogućih razloga, nama dobro poznatih. Svatko svakoga vara, svi muljaju, svako bi ušićario nešto i preveslao nekoga... Svi elementi biznisa su prisutni, na balkanski način. Imam nekoliko sitnih zamjerki, ali film je sve u svemu - prava slika naše tranzicijske situacije.
Toliko sam se raznježila oko ovog malog peseka sa šeširićem, dolje desno. Njegov pogled me jednostavno dirnuo u srce. Tko ga nebi "uzeo sa sobom"... Noćka
komentiraj (5) * ispiši * #
15
petak
rujan
2006
MOJA NOĆNA FILOZOFIRANJA (ne morate čitati)
Kišica pada, glazba mi tiho svira, na TV glupa komedija, tako glupa da mi nije ni smiješna, a samo Bog zna kako se volim smijati...
Ništa mi ne preostaje pa razmišljam o sebi...
Volim ljude - volim samoću...kontradikcija. U svako društvo se mogu uklopiti, ne volim se isticati, ali volim iskreno reći svoje mišljenje. Nisam glupa (dobro, ponekad i jesam), mnogo čitam, gledam, upijam...nikad nisam toliko stopostotno samouvjerena, jer nitko to ne bi smio biti. Ostavi si barem onaj jedan posto nesigurnosti, ako ništa drugo, da ne iritiraš ljude oko sebe.
Ne volim se ismijavati iz drugih (lažem, ponekad sam zločesta i komentiram druge, najviše njihovu glupost i ne razumijem one koji u životu nemaju nikakve interese osim onih od kojih izvlače korist). Volim ismijavati sebe, e to mi je najdraže. Nikad nisam imala problem s vlastitom samokritikom i komentiranjem same sebe, no, da mi to otvara mogućnost da onda "opalim" po drugima, dobro iskoristim...bez brige.
Imam sto lica, vedro i nasmijano, srećom - najčešće. Tužno i emotivno, gotovo isto toliko. Bijesno i ljutito, e tu i iskre frcaju. Temperament tigra (kineski horoskop) i nježnost, gotovo do plačljivosti...Kulturu u ophođenju (dokle djeluje), a sočno opsujem na glas ili makar u sebi (u prometu, najčešće). Kad vidim - "da vrag šalu bere", smirujem situaciju i idem na diplomaciju...
Ali, ni jedno od ovih mojih lica nije - maska. Različita su i izmjenjuju se prema situaciji, prema tome kakovo je vrijeme, bioprognoza ili - na koju nogu sam ustala.
No za korist nikad neću učiniti ništa što inače ne bi. Propustih tako nekoliko pravih, ali baš pravih životnih šansi, no s njima bih dobila samo u materijalnom smislu, a u onom drugom, mnogo izgubila u vlastitim očima, pa ne žalim.
Eto, što kiša čini ljudima i - loš TV program. Sad kad sam još jednom pročitala što sam sve nadrljala, dođe mi da sve obrišem. Ali neću... To je bio trenutak, kome se sviđa dobro, kome se ne sviđa, opet dobro, jer ako nema takovih onda ni ne vrijedi...
Laka vam noć i čitamo se...
komentiraj (8) * ispiši * #
14
četvrtak
rujan
2006
MISSSSSSSSSSSSSSSSSS
Dragi moji, evo mene...
Proteklih nekoliko dana izdogađalo mi se nekoliko stvari, koje su me malo pomakle iz centra. Što znači, doživjela sam nekoliko šokova, koji se ne tiču direktno mene i moje kože, ni moje uže obitelji. Ali kako nisam osoba koja se "hrani" tuđim problemima i tako se osjeća bolje - mene su te stvari doslovno iscijedile i osjećam se već tri dana kao istisnuti limun, stisnuti spirak, ne znam koji bi izraz upotrijebila da vam približim svoje stanje što bolje. Bole me mišići, kako me ne bole ni poslije dobrog treninga, dobrog znojenja i svih mogućih istezanja i rastezanja.
O svim tim stvarima neću napisati ni slova, jer i nisu za javno objavljivanje, samo ću reći da me razočarala jedna vrlo bliska osoba, za koju već izvjesno vrijeme imam osjećaj da nije iskrena i da mi glumata i moj me radar (nos), počeo lagano upozoravati poput Geigerova brojača.
Inače moj nos (već sam mu posvetila jedan post), posjeduje alarmne sposobnosti njušenja problema, njušenja ljudskih karaktera i stotinu puta me na vrijeme upozorio. No neki puta mi i taj moj Geiger ide na živce, postajem preoprezna i nepovjerljiva.
I tako, moj Geiger je i ovaj put počeo škrgljati s razlogom, a ja sam pripremljena riješila situaciju s bliskom osobom, dala joj na znanje da sam skužila igru (ne'š ti mene), bez mnogo riječi - kratko i jasno. Da to nije lako, svjedoče bolovi u mišićima i opća sjebanost (opa počela sam i psovati).
A onda danas, sasvim neočekivano, upoznah - bivšu miss lijepe nam naše, djevojku s Playboyeve duplerice, koja se trenutačno bavi manekenstvom i u posljednje vrijeme puni naslovnice novina. Prvi put sam, face to face vidjela manekenku. Cura ima lijepu kosu, egzotično lice i oči, ali...
Bože mili, neka mi samo još netko kaže da sam mršava. Sama sebi izgledala sam kao debeljuca (sa svojih 58 kg, na 166 cm). Još i danas sa četrdeset i kusurčić godina mogu se uvući u dječju 16-icu, svake kratke hlačice i traperice (osim minica, njih nisam nosila ni kao vrlo mlada).
Odmah sam se sjetila Đure iz "Večernje škole", koji je manekenke nazvao -"oglodanima". Ljudi moji, ona nema prsa, nema trbuha, nema guze, nema ništa osim rebaraca i karličnih kostiju koje strše iznad plitkih traperica. Poslije upoznavanja, naletjela i moja juniorka iz škole i ona ostala šokirana. Dok su stajale jedna do druge, imala sam priliku uspoređivati - klinka od 13 i pol godina, kraj žene od 26 godina...Mala je samo niža, u svemu ostalom je prestigla 
Poslije toga su mi na pamet pale ambiciozne majke, koje guraju svoje kćeri u manekenske vode. Svaka čast ako su cure pametne, pa si karijeru iskoriste, jer ne traje dugo. Pa se kasnije malo uhrane i dođu k sebi. I kad si pomislim da takove djevojke pršte iz svih časopisa i postaju uzor našim naivnim i zelenim tinejdžericama, u njihovo najosjetljivije doba - pubertetu.
I onda se čudimo anoreksiji, bulimiji i svemu ostalom što prati nove zahtjeve ljepote. Nakon što smo ispratile goste, juniorka i ja smo provele dobra dva sata u "zrelom" razgovoru. I vjerujte, iznenadila sam se. Izjavila je da nikad ne bi mogla raditi manekenski posao, ako ništa drugo zbog toga što tada ne bi mogla - dobro jesti, morala bi hodati po zadimljenim partyjima i susretati se sa snobovima i slušati glupave razgovore. Neznam kako i kada, odmah sam se počela osjećati bolje, sva ona izžmikanost je nestala. I sad sam još pod dojmom našeg "ženskog" razgovora. I pokucala sam po drvenom stolu u nadi da se ta razmišljanja nikad ne promijene. See you, folks!
komentiraj (9) * ispiši * #
09
subota
rujan
2006
TAEKWONDO
Nemam neke posebne ideje za post, no lutajući po Tube-video, provela sam neko vrijeme, pregledavajući spotove mojeg omiljenog sporta - Taekwondoa. Pa da o njemu napišem nekoliko riječi. Potjeće iz Koreje, gdje se nalazi Kukkiwon hram - okupljalište boraca iz čitavog svijeta. Kao i ostali borilački sportovi, razvija fizičku i psihičku snagu. Sam naziv, složenica je triju pojmova - ruka, noga i put. Kao i za sve sportove, potrebne su tjelesne predispozicije, ljubav i upornost, koja je po meni najvažnija. Kad se jednom krene s treniranjem, razvija se samodisciplina, samopouzdanje, samosavladavanje, savršena tjelesna kondicija, razgibanost, oblikovanje tijela koje ne izgrađuje niti jednu skupinu mišića ciljano, već sve dijelove tijela skladno. A ono što je još bitno i nimalo zanemarivo je - nužna obrana od napada jedne ili više osoba. S treniranjem se može početi u najranijoj dobi, ali i kasnije, čak i u srednjim godinama. Prije svakog treninga, tijelo se mora dobro zagrijati i razgibati, da bi se izbjegle povrede - istegnuća i uganuća. Dalje se vježbaju osnove ručnih i nožnih tehnika, sparing borbe, udaranje u fokusere i vreće, te forme - borbe sa zamišljenim protivnikom. Forme (kate) su abeceda svake borilačke vještine i osnova su kod polaganja za pojaseve (kupove). Pojasevi po redu idu: bijeli (koji se ne polaže), žuti (niži i viši), zeleni (niži i viši), plavi (niži i viši), crveni (niži i viši) i crni. Polaganje svakog pojasa (kupa), vezano je za zahtjevniju formu. Pristupanje svakom polaganju zahtjeva određeni staž u treniranju, znanje tehnike, sparing borbi. Ocjenjuje se elegancija, razgibanost i opći dojam. Nakon višeg crvenog pojasa, polaže se crni pojas, s pripadajućom - osmom formom. Ako su kandidati za polaganje crnog pojasa, mlađi od 15 godina, polažu osmu formu i dobivaju 1. (prvi) poom. Ako su stariji od 15 godina polažu crni pojas s dodatnim - razbijanjem daske, ručnim i nožnim tehnikama (iz dva pokušaja) i izvođenjem prve majstorske forme KORYO. Nakon uspješno položenog ispita nosioci su - crnog pojasa 1. (prvi) dan. Dalja polaganja vezana su za devet majstorskih formi koje imaju svoje nazive: KORYO - prvi dan, KEUMGANG - drugi dan, TAEBAEK -treći dan, PYONGWON - četvrti dan, SIPJIN - peti dan, JITAE - šesti dan, CHONKWON - sedmi dan, HANSU - osmi dan i ILYEO - deveti dan. No što su viši danovi, to su kandidati za polaganje malobrojniji, a duljina staža i zahtjevi su veći. Za izuzetne zasluge u razvijanju i unapređivanju tog borilačkog sporta, mogu se dodijeliti danovi.
Natjecateljski dio treniranja nije obavezan, ali omasovljenjem te borilačke vještine, turniri su postali mjesta, gdje se stečena znanja pokazuju i dokazuju. Time se također razvija natjecateljski i sportski duh. Borbe se odvijaju u punom kontaktu, uz najveću moguću zaštitu - kacigu, gumu za zube, štitnike za ruke i noge, suspenzor za područje genitalija i oklop.
Natjecateljski turniri ne bi trebali biti mjesta nesportskog ponašanja, no takvi primjeri se ne mogu izbjeći. Treba biti dostojanstven u pobjedi i porazu. Ovaj sport ima svoj kodeks ponašanja. Treba poštivati svog trenera, ne demonstrirati stečena znanja van dvorane i što je najvažnije - ne zlorabiti ih. Ako se već dođe u situaciju sukoba, najbolje ga je - izbjeći, a ako to nije moguće - obraniti se i onesposobiti napadača, uz nanošenje minimalnih povreda.
Taekwondo je vještina i sport koji se može trenirati do najkasnije životne dobi, može se vježbati samostalno i ne zahtjeva određene uvjete, a nagrađuje - dobrom kondicijom, pokretljivošću i izdržljivošću. Iako je fizički naporan, ako se njime ozbiljnoi bavi, svaka prolivena kap znoja nagrađuje - dobrim zdravljem i vitalnošću do visokih godina.
Na kraju, uz ovaj tekst, izabrala sam snimku, koja ne spada u klasične forme i tehniku. To je u stvari atraktivna, umjetnička točka, ali nije zato manje vrijedna. U njoj su spojeni dijelovi ručnih i nožnih tehnika i dijelovi formi, na elegantan i savršeno izveden način, uz pratnju glazbe. Meni se strašno svidjela, a nadam se da će i vama. Pozdrav!
komentiraj (5) * ispiši * #
08
petak
rujan
2006
JA SE KONJA BOJIM...
Već bi bio red da nešto napišem. Proteklih nekoliko dana se ništa zanimljivo nije događalo. Počela škola, sve smo knjige omotali, pribavili dvije školske torbe od kojih niti jedna u biti nije za školu, tj. za nošenje knjiga. Prvu su zakoniti i juniorka dobrano platili, a samo je jedan u nizu ruksaka, koji služi za nošenje sportske opreme i gadne je sivo-crne boje. Ali dobre je marke (čitaj bespotrebno skupa). Ja sam naime, pronašla super školsku torbu, super boje, super kvalitete, za namjenu za koju treba i poslala juniorku s tatom da si pogleda, no ona ga odvukla u drugu trgovinu i kupili su, jel, sranje koje su kupili. A onda, njezin otac nije mogao odoljeti ruksaku od debelog platna, gadne SMB- boje i oduševljen, pljusnuo još jednom isto toliko novaca. Da stvar bude bolja, juniorka je kiselo frknula s nosom, na što se durio cijela dva dana. Ja sam im rekla da, ako još tko spomene školsku torbu da ću i ove dvije izbacit sa smećem na ulicu (dobro, pretjerujem, ne bih baš, ali više neću čuti ni slova o torbama).
Da ne zalutam s teme o kojoj sam htjela pisati...Išla sam prekjučer u banku na našem korzu i kad sam kod hotela zaokrenula iza ugla, dočekao me špalir konja. Tridesetak konja, postavljenih pred sakupljenom gomilom, izloženih u punoj ljepoti. Normalno, da sam stala. Onda se sjetih povoda. Tog dana je trebao krenuti konjički maraton do Lipika, putevima oslobađanja Bilogore i Papuka. I kad su napokon krenuli, krenula i ja i putem do kuće se prisjećala jednog bizarnog događaja, koji mi se trefio, prije sedam-osam godina.
Jedne lijepe sunčane subote (mala još nije išla u školu), osvane moj zakoniti s idejom da "skočimo" do metropole, malo u ZOO, pa malo do Jaruna (bilo je nekako ovo doba godine). Nije mi se nekako išlo, no za ljubav većine...
Krenusmo, cesta poluprazna, divota jedna. Kako ne volim vezati pojas (na brzinu ga natežem kad vidim policiju pored puta), nisam ga ni taj put svezala. I još sam si malo spustila sjedalo i drijemala. U Cugovcu, s lijeve strane čeka traktor s vozom sijena, a na njemu baka i djed. I moj, ništa ne sluteći, po gasu...A djed s vozom bez imalo srama - izađe pred nas. Moj Pajo, nagazio na kočnicu, a ja onako dremljiva - nosom ravno u kokpit. Da stvar bude bolja, malo prije toga na jednoj kući je bio jumbo plakat s natpisom "pametni znaju čemu služi pojas". Kako ja ne spadam u te - pametne, nakon udarca u tvrdu policu za dokumente, oblila me krv. Moj Pajo preko mene otvorio prozor, s desna i dovikuje djedu na traktoru - idiote jedan, kak to izlaziš na cestu! Baba mu spremno dovikuje - a kud se tebi žuri!. Ja na nos nabila krpu za prašinu i skrenuli smo u prvu birtiju da se umijem. Nos gotovo nisam osjećala...
Pajo se htio vratiti, a juniorka viče odozada - bit će mami dobro! I tako ja drvenog nosa došla do Maksimira. Obišli smo ZOO - normalno najviše smo se zadržali pred kavezima s majmunima. Tamo sam malo zaboravila na unfal, no ne zadugo, jer mi se nos počeo hladiti i bubriti.
Na izlazu iz Maksimira oni mali autići na akumulatore i juniorka oduševljena. Ja ju nagovarala da odemo do malog ponija i odjaše krug, no dijete izabralo autiće. A ja, prema ponijima, jer prijevoznih sredstava mi bilo dosta za danas. I kako sam prilazila poniju, kraj njega je stajao odrasli konj, kojeg sam oduševljeno pogladila po - zadnjem kraju. Ni sama se ne sjećam kako se konj nervozno okrenuo i u sekundi me - UGRIZAO - za unutrašnju stranu podlaktice. I što je najsmješnije, nitko to nije ni čuo, ni vidio.
Sva u šoku sam otišla do toaleta u restoranu i stavila mokre maramice na ruku. Na koži su mi bila dva traga zdravih konjskih zuba, ljubičasto-plave boje. Kad sam se pogledala u ogledalo, ponovno sam se šokirala - nos mi je također bio lagano ljubičast.
Navukla sam rukave majice do dlanova da nitko ne vidi tragove blamaže.
Napokon smo završili na Jarunu i naručili klopu. Ja sam ličila na Jackie Onassis, zamaskirana iza naočala,
s navučenim rukavima. Kad je stigla klopa, prihvatila sam se gladna k'o pas i zasukala rukave. Moj Pajo me pita - što ti je to na ruci?, a ja onako, kao da se to samo po sebi podrazumijeva - ugrizao me konj. Ovaj me prvo s nevjericom pogledao, a onda se odvalio tako glasno smijati, da su se ljudi za susjednim stolovima počeli okretati.
I ako mislite da je to sve, varate se. Paji ispao ključ od auta na sjedalo, a on stisnuo zaključavanje vrata. Centralno zariglalo sve brave, a on uvjeren da je ključ u džepu. Srećom, prozor bio malo odškrinut, pa smo posudili žicu da izvučemo bravicu.
I konačno kad smo stigli kući, bili smo prepuni dojmova, naročito ja. Nos mi plav, ispod očiju podljevi, na ruci ugriz konja...
Kad sam drugi dan morala objasniti što mi se desilo da tako izgledam, moji poznati su mislili da izmišljam. U slijedećih nekoliko dana ustanovila sam da svi reagiraju slično - prvo razrogače oči, a onda se počnu smijati. A ja sam ustanovila da nije metropola za provincijalce.
Kao uspomena ostao mi je iskrivljen nosni kanal, što se doduše ne vidi, ali ja osjetim, naročito u vrijeme prehlade.
I sad recite da nisam baksuz. Toliko stvari se nekome ne dogodi cijeli život, a meni sve u jednom danu. A što se konja tiće, "pomirila" sam se s njima kod Vlade, na "Dobroviti" (izletište gdje drže jahaće konje), a on mi je objasnio da sam zapravo - ja uplašila konja. Odmah mi je bilo lakše.
Da sam pametna, to nikome ne bih ni pričala, no nisam, jer da jesam - prvo bi svezala pojas. Do slijedećeg posta
komentiraj (4) * ispiši * #
04
ponedjeljak
rujan
2006
CROCODILE HUNTER
Vratilo nam se ljeto, makar na kratko. Odmah sam živnula. Čak sam poslijepodne odležala na ležaljci sat vremena i punila baterije. Ne volim zimu i snijeg i polako padam u depru kad stigne jesen i one dosadne kiše, a na žalost, to se vrijeme bliži.
I normalno kad se dobro osjećaš, onda se desi nešto što te rastuži i bolje rečeno - strese.
Gledam vijesti i čujem - poginuo Steve Irwin, uvijek nasmješeni i prirodom zaneseni lik. Netko može reći - pa što onda, u kakove se opasnosti upuštao nije ni čudo. Na forumu sam večeras pročitala izraze kao - luđak,manijak i što sve ne.
Volim prirodu i životinje, doduše s mjerom. Smatram da životinje treba voljeti, ali da s tom ljubavlju ne treba pretjerivati - treba im pružiti brigu i red i ne zlostavljati ih. A one divlje, treba ostaviti u divljini i ne miješati se mnogo u hranidbeni lanac koji funkcionira već tisućljećima i bez naše "brige".
Za mene je nešto manji "bolesnik" onaj, koji vodi psa frizeru i oblači ga u modnu odjeću od onoga koji ga šutne nogom, bez razloga. Ni jedno ni drugo nije za psa - normalno.
A kad na programu nije bilo ništa zanimljivo ni gledljivo, ili kad sam se zasitila vijesti, ratova, žarišta na svijetu, gladi, nepravde ili filmova punih nasilja i oružja, okrenula sam Animal Planet. Tamo sam prije nekoliko godina prvi put vidjela Stevea. Osvojio me na juriš. Mislila sam onda da je pomalo luckast i otkačen, što u stvari i jest. No njegovo lice i iskreno divljenje prema prirodi i životu, me najviše fasciniralo. Kad je uzimao u ruke bilo koju životinju, lice bi mu bilo ozareno, prepuno divljenja, a pokreti puni pažnje. "Extraordinary" - je bio izraz koji sam najčešće čula iz njegovih usta, pri opisu životinja. Iako je ponekad i pretjerivao u igri s vatrom, čovjek bi mu to "opraštao", jer njegova ljubav prema prirodi i skladu je bila jača od njega.
Jedino što nisam mogla shvatiti je divljenje prema debelom, dlakavom pauku i njegovoj - extraordinary ljepoti (vjerojatno zato jer su dlakavi pauci, jedini pripadnici faune, koje ne mogu smisliti, niti u njima vidjeti ništa lijepo, no svjesna sam svoje subjektivnosti pri tome). No Steve je volio sve puzeće, plivajuće, leteće, trčeće i hodajuće životinje.
Iza njega je ostalo bezbroj snimljenih emisija, koje nam je poklonio. Ostala je i obitelj - žena (kojoj vjerujem, nije uvijek bilo lako) i dvoje male djece, kojima će osim Stevea-prirodoljupca, više nedostajati - otac. Netko će reći - čudo je da mu se već prije nije dogodilo. Ali Vjerujem da bi, kad bi se ponovo rodio Steve Irwin odabrao isti put i isti život.
Osjećam se kao da sam izgubila nekog poznatog i nekog bliskog. I ma što netko rekao, Steve je bio -"extraordinary" lik.
komentiraj (11) * ispiši * #
01
petak
rujan
2006
EVROPA...
Konačno nas obasjalo sunce. Kad nas već nije poslužilo vrijeme u kolovozu, da bar imamo bablje ljeto u punoj toplini...Inače ovaj petak, dan kao svaki drugi. Malo prije sam popila kavu i to ne cappucinno, već espresso. Otvorila sam kuhinjski element i pronašla onu malu napravicu za espresso kavu, što se u donji dio nasipa voda, pa između kava, pa dok se voda zagrije, gornji dio je pun mirisne tekućine. Kupila sam to nekad davno u Italiji, jedno vrijeme smo kuhali stalno, pa izgustirali i - popspremila sam ga među stvari koje rjeđe rabim. Danas mi je zamirisalo kuhinju.
I dok sam uživala u kavi, s malo vrhnja za šlag (obično u kavu stavljam vrhnje za šlag, bez da ga izmiksam), upalila sam TV i gle čuda - bilo je na programu nešto što mi je pristajalo uz kavu.
Austrijska serija "Julija", jedna od trakavica, ali kad se usporedi sa meksičkim, brazilskim i argentinskim - nebo i zemlja. Priča - jednostavna i zanimljiva, glumci izvrsni i prirodni (za razliku od RTL-ove "Sudnice", ha ha), priroda prekrasna i za oko - smirujuća.
I baš sam uživala, mogu vam reći. Priče bi se mogle preseliti i kod nas, životne su i interesantne. Ali, gledajući, nešto mi je palo na pamet. Evropa...
Zašto baš to? E pa zato, jer ako razmišljam o Evropi i toj famoznoj EU, koja kod nas stvara oprečne stavove, željela bih da je ta Evropa baš kao u toj seriji. Gdje su ljudi kulturni, čak i ako nisu visoko obrazovani, metropole kao Beč, gdje možeš šetati uličicama simpatičnim, punim malih dućančića - gdje se prodaje sve i svašta (takovi dućančići kod nas propadaju, ako se već netko i sjeti da ih otvori), malih galerija, prodavaonica bombona i minjona, potrepština za vezenje i šivanje...I uz to sve miris kave iz malih kafeterija...i nigdje smeća na nogostupu...
Pa seoska imanja, gdje se zna gdje su kokoši i svinje,a gdje seosko domaćinstvo, pa livade gdje krave slobodno šeću (kod nas kravu na paši nisam vidjela godinama), seoska dvorišta gdje nije blato do koljena i gdje pas nije vezan za štagalj i hoće odvaliti dasku od bjesomučnog lajanja...
Pa prometnice, makar uske i sporedne, gdje nisu rupe pola metra...
Neću ići dalje, u širinu. I neću sad kritizirati lijepu našu, ali da bi moglo bolje - moglo bi. I to u nekim stvarima gdje to ne stoji novca, nego samo malo - promjene mentaliteta i svijesti ljudi.
No, nije ni ta Evropa med i mlijeko, ima i ona svojih mana. No da bi neke stvari u svakom segmentu našeg društva trebalo mijenjati - ne radi te Evrope, nego radi nas samih. Srediti vlastito dvorište, dotjerati našu prekrasnu obalu, ne dozvoliti da se betonizira i rasproda, srediti poljoprivredu da se prehranjujemo sami, sačuvati naše šume i nezagađen zrak i na kraju ono što imamo, a većina svijeta nema - našu pitku vodu. Ne dozvoliti da drugi uzmu koncesiju, pa da nam na kraju - prodaju našu vlastitu vodu. Pa da znaš da je zakon koji postoji, jednak za sve, a za zdravstvenu uslugu ili bilo koju drugu uslugu - ne moraš "udijeliti" evropsku valutu...
E tako sam ja to malo gruntala, maksimalno pojednostavnila - zdravo seljački. Voljela bih i nadam se da će jednom biti tako, da će "naše dvorište" biti lijepo, uredno, puno cvijeća i sretnih ljudi, koji će si moći priuštiti da imaju osnovne egzistencijalne potrebe zadovoljene, da nam penzioneri i ostali ne kopaju po kontejnerima i da naša djeca i njihova djeca - imaju budućnost.
Po prirodi sam vječiti optimista i taj me optimizam uvijek držao kad mi je bilo najteže. Ostat ću i dalje...
komentiraj (8) * ispiši * #
