Marketing
EVROPA...
Konačno nas obasjalo sunce. Kad nas već nije poslužilo vrijeme u kolovozu, da bar imamo bablje ljeto u punoj toplini...Inače ovaj petak, dan kao svaki drugi. Malo prije sam popila kavu i to ne cappucinno, već espresso. Otvorila sam kuhinjski element i pronašla onu malu napravicu za espresso kavu, što se u donji dio nasipa voda, pa između kava, pa dok se voda zagrije, gornji dio je pun mirisne tekućine. Kupila sam to nekad davno u Italiji, jedno vrijeme smo kuhali stalno, pa izgustirali i - popspremila sam ga među stvari koje rjeđe rabim. Danas mi je zamirisalo kuhinju.
I dok sam uživala u kavi, s malo vrhnja za šlag (obično u kavu stavljam vrhnje za šlag, bez da ga izmiksam), upalila sam TV i gle čuda - bilo je na programu nešto što mi je pristajalo uz kavu.
Austrijska serija "Julija", jedna od trakavica, ali kad se usporedi sa meksičkim, brazilskim i argentinskim - nebo i zemlja. Priča - jednostavna i zanimljiva, glumci izvrsni i prirodni (za razliku od RTL-ove "Sudnice", ha ha), priroda prekrasna i za oko - smirujuća.
I baš sam uživala, mogu vam reći. Priče bi se mogle preseliti i kod nas, životne su i interesantne. Ali, gledajući, nešto mi je palo na pamet. Evropa...
Zašto baš to? E pa zato, jer ako razmišljam o Evropi i toj famoznoj EU, koja kod nas stvara oprečne stavove, željela bih da je ta Evropa baš kao u toj seriji. Gdje su ljudi kulturni, čak i ako nisu visoko obrazovani, metropole kao Beč, gdje možeš šetati uličicama simpatičnim, punim malih dućančića - gdje se prodaje sve i svašta (takovi dućančići kod nas propadaju, ako se već netko i sjeti da ih otvori), malih galerija, prodavaonica bombona i minjona, potrepština za vezenje i šivanje...I uz to sve miris kave iz malih kafeterija...i nigdje smeća na nogostupu...
Pa seoska imanja, gdje se zna gdje su kokoši i svinje,a gdje seosko domaćinstvo, pa livade gdje krave slobodno šeću (kod nas kravu na paši nisam vidjela godinama), seoska dvorišta gdje nije blato do koljena i gdje pas nije vezan za štagalj i hoće odvaliti dasku od bjesomučnog lajanja...
Pa prometnice, makar uske i sporedne, gdje nisu rupe pola metra...
Neću ići dalje, u širinu. I neću sad kritizirati lijepu našu, ali da bi moglo bolje - moglo bi. I to u nekim stvarima gdje to ne stoji novca, nego samo malo - promjene mentaliteta i svijesti ljudi.
No, nije ni ta Evropa med i mlijeko, ima i ona svojih mana. No da bi neke stvari u svakom segmentu našeg društva trebalo mijenjati - ne radi te Evrope, nego radi nas samih. Srediti vlastito dvorište, dotjerati našu prekrasnu obalu, ne dozvoliti da se betonizira i rasproda, srediti poljoprivredu da se prehranjujemo sami, sačuvati naše šume i nezagađen zrak i na kraju ono što imamo, a većina svijeta nema - našu pitku vodu. Ne dozvoliti da drugi uzmu koncesiju, pa da nam na kraju - prodaju našu vlastitu vodu. Pa da znaš da je zakon koji postoji, jednak za sve, a za zdravstvenu uslugu ili bilo koju drugu uslugu - ne moraš "udijeliti" evropsku valutu...
E tako sam ja to malo gruntala, maksimalno pojednostavnila - zdravo seljački. Voljela bih i nadam se da će jednom biti tako, da će "naše dvorište" biti lijepo, uredno, puno cvijeća i sretnih ljudi, koji će si moći priuštiti da imaju osnovne egzistencijalne potrebe zadovoljene, da nam penzioneri i ostali ne kopaju po kontejnerima i da naša djeca i njihova djeca - imaju budućnost.
Po prirodi sam vječiti optimista i taj me optimizam uvijek držao kad mi je bilo najteže. Ostat ću i dalje...
Post je objavljen 01.09.2006. u 16:29 sati.