u ime paradoksa i blasfemije života
petak, 24.11.2006.
Osjećaj prolaznosti
Ono sja u tami dok strepi od tvoga čistoga dodira,ljepota duhovne radosti jednoga napuštenog stvora nemoralne ličnosti.Idila je napravljena samo za nas,napuštene duše koje ne traže oprost,niti izbavljenje.Ruke smo pružili prema suncu vječnosti,prstima dodirnuli vrh neograničenosti i spustili vlastitu kreaciju na nivo nerazumljivosti.Za krv smo se rodili,krv smo pili u tvoju čast,ispijali čaše u naručju božice bludnosti.Gozbili se voćem tvoje krvi,a ti si nas napustio kao tamničar bacio si nas u propast.Ponovno se kupamo u krvlju tvojih neoplakanih suza,plovimo u uzaludnu potragu za novim bogom vlasite laži.Ali smo svjesni tvoje nepotpunosti,tvoje prelijepe krvi koja nas i dalje mami,želiš da se vratimo izvoru života vječnosti.Da ponovno uživamo u ispijanju tvoje nesebične krvi,ljubavi superiorne neshvaćenosti,nepojmljivosti.Ovo tijelo je krhko i slabo,tako ogavno,sama pomisao na to me nagoni na povraćanje.A ti nam daješ sve ono što smo oduvijek htjeli,sve ono što smo željeli biti.Oslobodio si našu sputanu svijest,dušu željnu krvi.Demoni se klanjaju...
utorak, 21.11.2006.
Ništa
Ponovno taj osjećaj usamljenosti me izjeda do nepodnošljive boli,ne pripadam nigdje,niti u ovome svijetu ni u bilo kojem drugome,moja duša jeca sama u uzaludnoj želji za nepostojanjem.Uzmi me u naručje prelijepa božice ništavila,ispij moju krv,odnesi me na svojim crnim krilima daleko u noć,jer ja sam nitko i ništa,jedan kaotični demon svjestan svoje izgubljenosti.A to me ponajviše boli.Prelijepo ništavilo,prelijepo nepostojanje,cijeli svijet srušiti na dno,da sve nestane u plamenu oka.Moja krv,moja duša,moj život,sve je to jedna jebena laž,nadironija sudbine...
ponedjeljak, 20.11.2006.
Želim tu tvoju svećeničku dušu razoriti,zabiti nož duboko u tvoju iskvarenu licemjernu dušu,ti spodobo lažljiva.Dok sa svoga trona širiš laži,kuga je ogladnjela u bespuću sotonine svijesti.Suicidalna budalo degeniričkog porijekla,dopusti da ti odrežem misao unakaženu u suptilnoj morbidnosti crnog demona,andjela ludosti.Dopusti da ti sa prelijepom demonskom mišlju odvratim pozornost od tvojih nesvjesnih zlodjela,ubit ću tu tvoju svećeničku laž.Biskup se krsti dok svršava nad sestrom bludnosti,klanjajući se sotoni dok moli boga da izbavi nas od zla.O ti prelijepi nečastivi,nelicemjerni stvore podari ovoj glupoj duši spoznaju o istini i lažnome moralu.Budite blagoslovljeni od svećeničke gluposti,obdarite svoju dušu sadomazohističkim spoznajama stvorenim u bespućima pokvarene svijesti tog puzajućeg stvora,neistine.Ubij i dopusti da nestaneš u ništavilu riječi koja ti punim misao.Blagoslovi svakog tiranina koji želi nametnuti svoju misao slobodnim dušama,blagoslovi svakog izdajnika sa puškom na ramenu.Blagoslovi sve one željne ne razmišljanja i pjluni na svu tu služinačku svijest,tu tvorevinu nesvjesne gluposti,apsurdne misli.Poškropi svetom vodicom druge dok ti prljava ruka drhti od sumnji i oholog života.Stvori monopol nad drugima,prodaj drogu svijesti,jer oni su tako gladni laži,nahrani ih dobrom licemjernom hranom sputane riječi.Neka budu ovisni o slijepom autoritetu tvoje pojavnosti,neka drhte u sebi ako nisu došli u tvoju kuću laži da ubrizgaju u vene licemjerje i da koračaju poslije toga omamljeni vlastitom glupošću kroz svoj život.
srijeda, 15.11.2006.
Tuga,nesreća,laž,odvojenost
Prestao sam si vjerovati,kada ne mogu vjerovati sebi kako ću drugima,uvijek prekršim,slomim vlastita obećanja.Neću to više činiti,ne želim a ipak činim.Volio bih znati zašto sam prestao sa borbom,zašto sam se prepustio stvorenim snovima laži da me odvedu u svoje utočište ludila,da nikada ne ugledam odraz fikcije nestvarnosti.Želim biti slobodan,ma što god to značilo,ja to želim,grozničavo se nadam tome pojmu blasfemije da me ispuni mojim neprestanim očekivanjem ruke ljubavi koja će izliječiti moje rane,zaražene tugom.Oh, to prelijepo tamno svjetlo,ta prelijepa bol ,taj osjećaj ništavnosti,besmislenosti me tjera na ulogu boga u ovome svijetu materijalne dualnosti.Slugo dijabolični,ispruzi svoje rogove da dodirnu svod nebeski,da andjeli smrti zaplaču na utopiji groznice tvoje dvolične ljubavi.Mrzim dvoličnost,mrzim i samu mržnju,mrzim mrziti samoga sebe,volio bih da sam abortirao svoju dušu i nestao zajedno sa njom u vrtlogu morbidne laži,nesreće,uskslog bijednika.Sluga sam svima,moja služinčad je u tvojim očima nestvarana,bolna,pasija isusa krista je neprestano ponavljana u nedogled ne.Orion,reče brat apsurd mjesecu bludnosti,orion brate slijepi,unakaženi grozom prpošne ljubavi,orion.Svjetlucaju u mraku tamne oči presvetog lucifera krista nad tvojim neizliječenim depresijama stvarnosti života,granice drskosti,groba sputanosti,pandorine kutije zla.Olovno nebo i kiša smrti,tuga vjetrova radosti donosi novi poredak stvari na temelje naše lažne vrijednosti,nesvtog tako zastupljenog licemjernog morala,kršćanske i sveopće degradiranosti.
nedjelja, 12.11.2006.
četvrtak, 09.11.2006.
Tupi osjećaj ravnodušnosti na smijeh demona.Sotona plače pred bogom,pognute glave traži oprost.Svjetlo tame prodire u tamu i stvara mračni ambijent gdje se radjaju abortirane i neželjene svijesti,bića nepromišljenosti.Još je jedna duša uništena,dovedena u neshvatljivo ludilo ovoga dijaboličnoga prostora,dimenzije rugla.Crne misli lete prostorom vrišteći na sve one neostvarene ideje kreativne želje za uništenjem.Luciferovo tijelo leži na tlu obasjano svjetlom gospodina dok andjeli u ružinim laticama padaju na samo dno ponora.I ponovno se javlja ta riječ,koja progoni nesveta usta i jezik heretika dok se moli bogu.
utorak, 07.11.2006.
Poželio sam se uništiti,dokrajčiti kurvinog sina kojeg već stoljećima ne podnosim.Zaželio sam uništiti sebe i cijelu svoju morbidnu svijest kao žrtvu tebi,bože nesputani.Leglo zla je sada probudjeno,vrišti iz mene,dopiru glasovi suicidalnog divljaka da napokon dignem ruku i posegnem za košuljom crne smrti.Napoj me smrtnom radosti,zasvijetli u mojoj tami,izbavi me iz ponora i baci me na dno,ponovno.Volim te nesrećo moja,moja sumnjo,ludilo moje prelijepo...ubij me.Sahrani me u duboku rupu da nikada ne ugledam svjetlo dana,nove zore koja mi mijenja oči,bolna mladost.Traži svoju smrt kao što ja tražim put svoje radosti,stazu vlastite smrti,željenog nestanka,velikog mističnog ništavila.Kuda si pošao tako zalomljen od suza duše vječite patnje,pakla radosti,prokletstvo jedinoga.Udišem ovaj zrak dok mi kroz pluća prodiru vjetrovi smrti,hladni ugodni vjetrovi smrti,vjetrovi moje slabosti,nedoumice.Ponovno sam se obratio ogledalu vlastite taštine gledajući se u oči laži,čovjeka ograničenog na svijet apsurda,kreativne snage slabog uma.Propadam i svjestan sam toga,užasno se osjećam..a taj osjećaj nikako da ode...ne želi nestati.Nestani...proklet bio zauvijek...ne...ništa..ne...osjećam...Usamljenost....kako se osjećam prokleto usamljeno..na ovome putu koji sam greškom odabrao.Razmišljam koja je smisao moga života...
subota, 04.11.2006.
Šuti izbjeglico jebena,okreni se i pogledaj svoj dom kako gori od božje sadističke ljubavi dok te velikim maljem udara po glavi.Trpi milost iz visina,klanjaj se vlastitoj kreaciji lažne utjehe i nadanja da ćeš postojati poslije smrti u teatru vlastite gluposti,svijeta koji zamišljaš.Zar si spokojan u svojoj lažnoj sreći?Sumnja te izjeda kao rak koji te uzima već godinama neprimjetno.Lako je biti tu i ne razmišljati o istini,prepustiti se bijednoj koletečini života,svakim danom prolaziti kroz iste dosadne rutine i obrazce reagiranja na podražaje fikcije uma.Zar još vjeruješ u raj kao jedno definirano mjesto postojanja,dobra,svjetlosti i neprestanog pokoravanja svojoj napuštenoj ličnosti.Zaboravi na to prelijepo mjesto i dopusti da ti ja srušim snove,pokazat ću ti prljavu istinu o smislu besmislenosti.Pokazat ću ti patnju jednoga čovjeka koja se ne može usporediti niti sa ijednim tvojim osjećajem koje si doživljavao tijekom mnogih života svoje nesvjesnosti.Patnju svjesnog čovjeka.Bića koje razumije razumijevanje nerazumljivoga,nemoguća mogućnost paradoksa i apsurda nad svim apsurdnostima,logika nelogičnog svemira,postojanje nepostojanja...
komentari
Upisali ste krive pristupne podatke.
Pripazite na velika i mala slova. Molimo vas pokušajte ponovno.
I tako pokušavam,ponovno,ponovno i opet ponovno sve dok ne poludim.Koji pristupni podatci?
petak, 03.11.2006.
Nerazumljivo
Neistraženo polje gluposti otkana svijesti bezgranične ljubavi,uskraćenog blagoslova stupidne ludosti.Luciferov gnjev,božji plač u teatru apsurdnosti izvode predstavu vječnog ludila ništavne pojavnosti.Znam i znam,biti da znam.Rat u mome tijelu,duša u spokoju mrtva leži na krevetu jada i boli,patnje nanesene u naručju andjela ništavnosti.Moje prelijepo ništavilo,moja kuga pojavnosti,svijeta ograničenosti u pokretu misli sumanute supregnosti.Šaputanje na jastuku andjela čuvara morbidne ličnosti,želi postati zarobljenik moje svijesti..koračam u snu a koraci šaputaju riječi izgubljenosti.Pronadji me u ljepoti pakla i druge stvarnosti,ubij me,ispij zadnju kap moje krvi.
Želim da me ubiješ,odneseš u svoje ništavilo,svijet ludila i delirijske ovisnosti kretena u meni.Čulo bića jeca,plače nad sudbinom nanesenom od boga dioniza,tog okrutnog vladara svemira i drugih tvorevina poremećenih udova misli.Crna ptica iznad mene,drvo mrtvo i osušeno od poraza dugih godina izbivanja izvan konteksta svega što sam ostavio u polaganoj smrtnoj postelji.Izvan svakog očekivanja,izvan svake stvari,ludim i svjestan sam toga.Ja sam jedan neopisivi ludjak koji uvažava svoje ludosti i smije se na odrazu lica u ogledalu morbidnosti.Smrt moje mladosti,očekujem nadu u boli onoga nedokučivoga u meni.Želim patiti,volim patnju,uživam u toj prelijepoj boli,depresiji svih depresivnosti..mmmm.Šaputanja u mojoj glavi su dokaz vlastite nerazumljivosti,ono što izlazi iz mene u obliku ovih riječi su govori demona u meni.Ti prelijepi demoni svijesti zatočeni u podsvijesti primitivne gluposti,obožavam ih,vodimo ljubav svaku noć na cesti euforične ludosti.Ljubav u obliku ispijanja krvi,nakazna grubosti,poistovjećivanja sa nadgluposti.Osjećam ništavilo u sebi,to prelijepo ne postojanje,svjesno postojati u ništavnosti.Vječno biti ništavan kao ništavna svijest u ništavnosti ništavila ništavne nepostojanosti.
četvrtak, 02.11.2006.
Naslov:
Tupi osjećaj slobode krvavih tijela koračamo u uzaludnu potragu za smislom ništavnog postojanja.U očima titra sloboda i odvažnost da pokušamo utjeloviti sramotu božju u onostranoj ličinki dualnosti,sveopće gluposti.Slušam tišinu i shvaćam kako je grozno slušati prokleto bolne odijeke riječi koje gube smisao u stavaranju i nastajanju,formiranju ideje za razmišljanje.Sve ono što je postojalo u meni,gubi se i stvara novi pakao u paralelnom svijetu kojeg sada osjećam.Ledeno hladnim osjetom dodirnuo sam panovu frulu i zasvirao pjesmu vječnosti na uzvišenoj gori postojanja,stijeni mudrosti i laži.Heretik sam bio u njenim očima bludnosti i preočite čistoće iskvarenosti,licemjerna požuda skrivena iza lica laži.Stavila je na svoje lice tu masku od porculana da prikrije svoju dušu,misleći da će postati ugledna u društvu,da će ljudi klicati nad njenom licemjernom glumom.Ali ja znam vidjeti i prodrijeti duboko u njenu apsurdnu pojavnost,riječi koje dobivaju drugo značenje od onoga što se manifestira u društvu.Pokušavam dosegnuti njezinu patnju na nivou pakla kojeg tako vjerno i odlučno skriva,daleko od svih....itd..itd..........ma ,htio sam napisati nešto drugo ali me je taj osjećaj popustio i nestao pa je sve otišlo u drugome smjeru.
