Ponovno taj osjećaj usamljenosti me izjeda do nepodnošljive boli,ne pripadam nigdje,niti u ovome svijetu ni u bilo kojem drugome,moja duša jeca sama u uzaludnoj želji za nepostojanjem.Uzmi me u naručje prelijepa božice ništavila,ispij moju krv,odnesi me na svojim crnim krilima daleko u noć,jer ja sam nitko i ništa,jedan kaotični demon svjestan svoje izgubljenosti.A to me ponajviše boli.Prelijepo ništavilo,prelijepo nepostojanje,cijeli svijet srušiti na dno,da sve nestane u plamenu oka.Moja krv,moja duša,moj život,sve je to jedna jebena laž,nadironija sudbine...
Post je objavljen 21.11.2006. u 00:10 sati.