Poželio sam se uništiti,dokrajčiti kurvinog sina kojeg već stoljećima ne podnosim.Zaželio sam uništiti sebe i cijelu svoju morbidnu svijest kao žrtvu tebi,bože nesputani.Leglo zla je sada probudjeno,vrišti iz mene,dopiru glasovi suicidalnog divljaka da napokon dignem ruku i posegnem za košuljom crne smrti.Napoj me smrtnom radosti,zasvijetli u mojoj tami,izbavi me iz ponora i baci me na dno,ponovno.Volim te nesrećo moja,moja sumnjo,ludilo moje prelijepo...ubij me.Sahrani me u duboku rupu da nikada ne ugledam svjetlo dana,nove zore koja mi mijenja oči,bolna mladost.Traži svoju smrt kao što ja tražim put svoje radosti,stazu vlastite smrti,željenog nestanka,velikog mističnog ništavila.Kuda si pošao tako zalomljen od suza duše vječite patnje,pakla radosti,prokletstvo jedinoga.Udišem ovaj zrak dok mi kroz pluća prodiru vjetrovi smrti,hladni ugodni vjetrovi smrti,vjetrovi moje slabosti,nedoumice.Ponovno sam se obratio ogledalu vlastite taštine gledajući se u oči laži,čovjeka ograničenog na svijet apsurda,kreativne snage slabog uma.Propadam i svjestan sam toga,užasno se osjećam..a taj osjećaj nikako da ode...ne želi nestati.Nestani...proklet bio zauvijek...ne...ništa..ne...osjećam...Usamljenost....kako se osjećam prokleto usamljeno..na ovome putu koji sam greškom odabrao.Razmišljam koja je smisao moga života...
Post je objavljen 07.11.2006. u 07:21 sati.