Neistraženo polje gluposti otkana svijesti bezgranične ljubavi,uskraćenog blagoslova stupidne ludosti.Luciferov gnjev,božji plač u teatru apsurdnosti izvode predstavu vječnog ludila ništavne pojavnosti.Znam i znam,biti da znam.Rat u mome tijelu,duša u spokoju mrtva leži na krevetu jada i boli,patnje nanesene u naručju andjela ništavnosti.Moje prelijepo ništavilo,moja kuga pojavnosti,svijeta ograničenosti u pokretu misli sumanute supregnosti.Šaputanje na jastuku andjela čuvara morbidne ličnosti,želi postati zarobljenik moje svijesti..koračam u snu a koraci šaputaju riječi izgubljenosti.Pronadji me u ljepoti pakla i druge stvarnosti,ubij me,ispij zadnju kap moje krvi.
Želim da me ubiješ,odneseš u svoje ništavilo,svijet ludila i delirijske ovisnosti kretena u meni.Čulo bića jeca,plače nad sudbinom nanesenom od boga dioniza,tog okrutnog vladara svemira i drugih tvorevina poremećenih udova misli.Crna ptica iznad mene,drvo mrtvo i osušeno od poraza dugih godina izbivanja izvan konteksta svega što sam ostavio u polaganoj smrtnoj postelji.Izvan svakog očekivanja,izvan svake stvari,ludim i svjestan sam toga.Ja sam jedan neopisivi ludjak koji uvažava svoje ludosti i smije se na odrazu lica u ogledalu morbidnosti.Smrt moje mladosti,očekujem nadu u boli onoga nedokučivoga u meni.Želim patiti,volim patnju,uživam u toj prelijepoj boli,depresiji svih depresivnosti..mmmm.Šaputanja u mojoj glavi su dokaz vlastite nerazumljivosti,ono što izlazi iz mene u obliku ovih riječi su govori demona u meni.Ti prelijepi demoni svijesti zatočeni u podsvijesti primitivne gluposti,obožavam ih,vodimo ljubav svaku noć na cesti euforične ludosti.Ljubav u obliku ispijanja krvi,nakazna grubosti,poistovjećivanja sa nadgluposti.Osjećam ništavilo u sebi,to prelijepo ne postojanje,svjesno postojati u ništavnosti.Vječno biti ništavan kao ništavna svijest u ništavnosti ništavila ništavne nepostojanosti.
Post je objavljen 03.11.2006. u 01:21 sati.