Fool on the hill.... https://blog.dnevnik.hr/evangelista

petak, 23.06.2006.

kontrasti

Ispadoh daleko
od glumljena sebe
u vagonu riječi
i konteksta.

Opreka sam
svemu svome.
Nema sivila.

Pitanje glasi:
Koja točka
prva sklapa oči,
pušta suzu i gubi se
u soli tamna, prljava
i onečišćena mora?

Ne znam... ili mi nije jasno gdje je ta točka došla do obrata. Da li je obrat bio potreban? Ne znam... ili mi nije jasno. Noć je pijana kao da psuje sve nas što smo pod njenim okriljem kretali svoja zagorjela i zamorena tijela u nepoznatom smjeru.
Nemam više ništa što mogu primiti da bi mi dalo snage da se popnem tim slamkama koje vise iznad mene kao iznad Tantala. Pucaju svaki put kada za nekom posegnem, a ako mi se povremeno neka i učini dovoljno čvrstom, iščezne dok dođem do nje.
Navike su ostale negdje iza mene i nekako mi se čini kao da ispijam staru slavu zajedno sa pićem koje može, a i ne mora biti alkoholno. Nije sve u tom pomodarstvu, klišeju, genetici ili tradiciji. Lokalnoj, klasnoj, nacionalnoj ili možda prije svega – ljudskoj.
Pa i Bog je pio vino – u najezdi bogohulnih riječi progovori pijanac prije nego mu glava padne među ruke kao težaku koji cijeli dan kosi sijeno ili plijeni lozu. Kakva je ona razlika između pijanca i seljaka, zapita se čovjek kad je suočen s time da je konačni rezultat uvijek isti. Glava med šakama. . . plod seljaka i pijanca nipošto nije isti i daleko sam od toga da ih izjednačavam.
Jedno uzrokuje, a drugo briše navike ali fasada je ista.
Svi smo mi u nekoj opreci s onim kakvima se predstavljamo, a možda opet generaliziram samo zato što mi to više odgovara. Utjeha generalizacije, pojednostavljenja i precjenjivanja sebe. No, to smo mi. Uvijek smo to mi... Precjenjivanje, minoriziranje onog drugog što se usudi pomisliti da nam može biti konkurencija. Naravno, zanemarujući pritom činjenicu da nitko i nije dovoljno lud za takve zamisli... Ali mi smo uvijek izrazito autocentrični, bez obzira bili rasa, klasa ili nacija... Ma i čovječanstvo u cjelini. Male stvari vode do velikih a u toj indukciji stradamo uvijek i jedino mi... Glava med šakama.
Ne znam... ili mi nije jasno gdje je ta točka došla do obrata. Gdje smo to prestali biti ovo što se pretvaramo da jesmo. Negdje usput prestali smo živjeti i počeli padati, možda je to jedino gdje smo sposobni za timski rad?
Negdje usput prestali smo živjeti i počeli glumiti i to je ona dodirna točka ljudske vrste... Baza, temelj. Sve ostalo svodi se na nadogradnju, na višekratnike. Netko glumi više, netko manje uspješno; a noć i dalje pijana psuje sve nas jer smo vrisnuli u vlastiti očaj pretvaranja. I to se ponavlja i vrti u krug... Glava med šakama...
A možda opet stavljam teret na čovječanstvo samo da bih imao opravdanje u stilu:
Svi to rade...
Laž i ljubomoru nisam ni spomenuo, no bitan su faktor u svemu tome. Ako na trenutak promotrimo život kao skup krugova, onda se zbilja čini da svaki krug započinje i završava glavom med šakama... i kako bi rekao moj prijatelj pjesnik...
pogledom
uz vlaku koja se u smiraju sunca
puši od konjske pišake.

srijeda, 21.06.2006.

xxx

nemoj se pitati blesava pitanja
na koja ne znaš odgovor.
u svakom slučaju
nemoj očekivati
da ti ja odgovorim.
ne znam ni pitanja,
a odgovori su sasvim
druga galaksija.

oprosti što te ne slušam,
ti si uvijek previše pričala
a meni je to odavno
izjelo strpljenje.

nisam više u onom filmu
u kojem je Brando razbio
poslovođu.
moji su dokovi
ispričan stih.

Ali ovo nije ideal
i mi nismo glumci.

nemoj se pitati blesava pitanja
na koja ne znaš odgovor,
samo prihvati činjenicu da prodaješ atribute
za ispraznost komplimenta.

život nije ideal
i mi nismo glumci.
sve bi bilo jednostavnije
kad bi za promjenu shvatila
jedinstvenu blagodat
šutnje.

utorak, 20.06.2006.

22.

okružen sam svime što nisam imao vremena,
volje ni snage ispraviti i ponovno započeti.

nema više nekih dragih ljudi koji okreću glave
i nijemo prelaze preko činjenice da postojim.

prolaze pored mene poznata lica,
i znam da nemam pravo očekivati
ponavljanje izgubljenog vremena.

istekao je naslov tiho u goranske šume
ispod onog panja gdje sam kao dijete
pronašao marohljine,
istekao je naslov tiho u ljubav prema ženi
koju još uvijek volim na poseban način.
istekao je naslov tiho u nepovrat
izgubljena vremena.

pomalo shvaćam Prousta
mada nikad ne bih reagirao kao on.

nema smisla tražiti izgubljeno vrijeme,
kad možemo propustiti darove onoga
što prolazi pored nas.

možda postajem zreliji,
a možda malo više dijete
ali dopustit ću si da se istočim
u naizgled nebitne stvari
što čekaju na nas.

ponedjeljak, 19.06.2006.

volontiram...

ostavi me da sanjam besplatno,
zar ne znaš da je to profesija?
ostavi mi male stvari
što me čine sretnim.

još uvijek želim znati
naći riječi kojima ću reći
koliko mi značiš
i koliko volim.

velika su srca
i ogromne želje,
a oči su često
veće od mogućnosti.

ostavi me da sanjam besplatno
sa dragim, čudnim ljudima.
snovi su jedino što mi
nitko ne može ukrasti.

Rijetkost koju živim
na svoj način
i još uvijek
izuzetno
dobro.

petak, 16.06.2006.

MARVA

NEMIRI U GRADU
OSTAVIŠE SVJETINU
BEZ NADZORA I
ZBUNJENU.

NETKO KUCA NA VRATA
ZABORAVLJENIH LJUDI
DA IH BUDI I DA POKAŽE
KAKO NISU GOTOVE
NJIHOVE ILUZIJE.

A ONI ŠUTE
- NE MIČU SE.

DIKTATOR PRELAZI RIJEKU
DA IH POKORI I DA UVEDE
RED U NEMIR ŠTO
ORGIJA OKOLO.

KUCANJE JE PRESTALO,
RAZOČARANJE OSTALO,
LJUDI NISU PREPOZNALI
VRIJEME DA SE POKRENU.

DIKTATOR POSTADE CAR,
A TO SE LAKO PROMIJENI
NEKOM NOVOM ZAVJEROM,
NEKIM NOVIM IMENOM.

STADU TREBA PASTIR,
TIRAN TREBA ZBUNJENOM;
NITKO NE ČUJE GLAZBU
SVOJE SAVJESTI,
SVI PONIZNO SLUŽE
PRIVIDNOJ UDOBNOSTI.

OPASNOST JE PRED VRATIMA,
MORAL SE KO LEŠ RASPADA
I TOME SMRADU NE POMAŽE
NI KANALIZACIJA.

NEMIRI U GRADU OSTAVIŠE SVJETINU
POD NADZOROM ZAVEDENU
I SPREMNU ZA PROMJENU
PASTIRA I TIRANA
ALI NAŽALOST NE
NAČINA RAZMIŠLJANJA.

ONI ŠUTE
- NE MIČU SE.

srijeda, 14.06.2006.

Ljudi oko mene

Uvijek sam mislio da će biti drugačije, lakše.
Rekli su mi dosta toga što i nisam htio čuti,
rekli su mi da je sve
mačji kašalj.

Ljudi oko mene...
Nisu rekli koliko smeta kad se u pijanstvu
na neki glupi način sjetiš nekog koga voliš,
a koga nema. Samo su digli bocu i ispili
do dna.

Ljudi oko mene...
... žive u svojim kućicama od celofana i ne misle
da može zapuhati vjetar i odnijeti vojsku planova.
Da ih netko može razmotati
iz čiste zlobe.

Ljudi oko mene...
... polako kradu zadnje mrvice strpljenja,
a ovo nije bajka da nađem put kući bez njih.
Masturbiraju tolerancijom do svršavanja.
Svaki put je prerano.

Ljudi oko mene...
... ne shvaćaju da prilike za povratak nema,
govore da je tako moralo biti, a zaboravljaju
da ne vjerujem u sudbinu,
zvijezde i horoskope.

Ljudima oko mene...
poklonit ću svoju bijedu i svoju sudbinu zajedno
sa dnom staklene boce i sjećanjem na bol.
Zadržat ću samo golotinju duše,
ona će mi sigurno
još trebati.

utorak, 13.06.2006.

***

Nismo djeca da se vučemo za kosu
i bježimo po hodniku škole,
sad glumimo zrele ljude
no daleko smo od njih.

Gubimo čast svakom sekundom
pretvarajuć' se drugačijim od nas,
a jezici ne žele plesati tango
stalnoj pristojnosti amorala.

Usne su popucale u razgovoru
s kipom kojem na vrućini
bez razloga staviše šal.
Crvenu nakaradnost.

Nismo djeca da se vučemo za kosu
i skrivamo u zahodu škole,
sad glumimo zrele ljude
i smrdimo poput njih.

srijeda, 07.06.2006.

Margaritas ante porcos. . .

Davim se u neprobranim riječima
koje ne želim slušati uvijek ispočetka.

Glavobolja je konstantna
i zalihost je sve što mi ostaje.
Ne čujem i ne razumijem sve.

Svjetla se polako povlače s prozora,
toplina peče obraze dok klizi sa
preslabe, nesigurne žarulje.
Pričam priču umjesto da
napišem pjesmu.

Svinja ne zna kud bi s biserima
pa ih baca u blato, možda
očešu prljavštinu s leđa.
U se, na se i poda se...
Hedonizam.

Davim se glupostima
dok se pravim gluh,
pomalo autističan,
bijesan i lud.

Ali i to je već rečeno,
isfurano i pomalo klišej.
Hamlet je odavno
obavezna lektira.

Ipak,
pročitajte naslov. . .

ponedjeljak, 05.06.2006.

BLJESKOVI

Za okladu
koju nitko nije sjekao
dajem stih ili dva
uz nadu da postoji netko
tko će prihvatiti.

Vatra u peći se gasi
i glazba postepeno
stišava ton.
Dišem bez sna
hladnoću bezlične,
sive sobe
pokušavajući drogirati um
koji odavno
ne radi kako bih želio
i biseri ispadaju
rastopljeni.
Nitko ne postoji, ne želi
preuzeti odgovornost,
a mene stid.
jer gubim igru
koju nisam htio započeti.

Posljednje što imam
odavno sam založio
da preživim glupost.
Netko reče
da takvi ko ja padaju nisko,
ali svatko padne
dok se rijetki dignu,
i to je uvijek teže
nego se čini.

Kasno shvatiš
da mašta
i još ponešto
ipak nisu
onakvi kakvima
se čine.

četvrtak, 01.06.2006.

FAKE...

Sjediš iza stakla
na plavim foteljama,
tipkaš poruku nekom
tko je dostojan
lažnog osmijeha
i emocija.

Spotaknuh se o bačenu
torbu na podu,
ti si podigla glavu
i to je sve.

Nema iskre,
nema želje,
prepoznavanja....

Ostavljam te
proračunatim mislima
svjestan kako nisi
jedina takva, ali
nikad neću shvatit
ljude kao ti.

Nije sve u izgledu,
dobrom dekolteu
i muškom pogledu.
Nekad stisak ruke
i toplina u očima
vrijede više, znače više
nego sva kozmetika.

Skrivaj se i dalje
iza stakla na plavim
foteljama.
Žalim te, jer nikad
nećeš shvatit značenje
iskrena osmijeha.

Mislio sam da si žrtva
predrasuda i da blate
zbog dobrog izgleda,

Ali sam u biti
bio dobar dok je trebalo,
zar ne?

Svjestan sam kako nisi
jedina takva.
Ali nikad neću shvatit
ljude kao ti...

<	lipanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.


Ukoliko imaš više za reći (mail)

Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs

some things that should be seen

lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK