Za okladu
koju nitko nije sjekao
dajem stih ili dva
uz nadu da postoji netko
tko će prihvatiti.
Vatra u peći se gasi
i glazba postepeno
stišava ton.
Dišem bez sna
hladnoću bezlične,
sive sobe
pokušavajući drogirati um
koji odavno
ne radi kako bih želio
i biseri ispadaju
rastopljeni.
Nitko ne postoji, ne želi
preuzeti odgovornost,
a mene stid.
jer gubim igru
koju nisam htio započeti.
Posljednje što imam
odavno sam založio
da preživim glupost.
Netko reče
da takvi ko ja padaju nisko,
ali svatko padne
dok se rijetki dignu,
i to je uvijek teže
nego se čini.
Kasno shvatiš
da mašta
i još ponešto
ipak nisu
onakvi kakvima
se čine.
Post je objavljen 05.06.2006. u 10:00 sati.