Uvijek sam mislio da će biti drugačije, lakše.
Rekli su mi dosta toga što i nisam htio čuti,
rekli su mi da je sve
mačji kašalj.
Ljudi oko mene...
Nisu rekli koliko smeta kad se u pijanstvu
na neki glupi način sjetiš nekog koga voliš,
a koga nema. Samo su digli bocu i ispili
do dna.
Ljudi oko mene...
... žive u svojim kućicama od celofana i ne misle
da može zapuhati vjetar i odnijeti vojsku planova.
Da ih netko može razmotati
iz čiste zlobe.
Ljudi oko mene...
... polako kradu zadnje mrvice strpljenja,
a ovo nije bajka da nađem put kući bez njih.
Masturbiraju tolerancijom do svršavanja.
Svaki put je prerano.
Ljudi oko mene...
... ne shvaćaju da prilike za povratak nema,
govore da je tako moralo biti, a zaboravljaju
da ne vjerujem u sudbinu,
zvijezde i horoskope.
Ljudima oko mene...
poklonit ću svoju bijedu i svoju sudbinu zajedno
sa dnom staklene boce i sjećanjem na bol.
Zadržat ću samo golotinju duše,
ona će mi sigurno
još trebati.
Post je objavljen 14.06.2006. u 09:24 sati.