Sjediš iza stakla
na plavim foteljama,
tipkaš poruku nekom
tko je dostojan
lažnog osmijeha
i emocija.
Spotaknuh se o bačenu
torbu na podu,
ti si podigla glavu
i to je sve.
Nema iskre,
nema želje,
prepoznavanja....
Ostavljam te
proračunatim mislima
svjestan kako nisi
jedina takva, ali
nikad neću shvatit
ljude kao ti.
Nije sve u izgledu,
dobrom dekolteu
i muškom pogledu.
Nekad stisak ruke
i toplina u očima
vrijede više, znače više
nego sva kozmetika.
Skrivaj se i dalje
iza stakla na plavim
foteljama.
Žalim te, jer nikad
nećeš shvatit značenje
iskrena osmijeha.
Mislio sam da si žrtva
predrasuda i da blate
zbog dobrog izgleda,
Ali sam u biti
bio dobar dok je trebalo,
zar ne?
Svjestan sam kako nisi
jedina takva.
Ali nikad neću shvatit
ljude kao ti...
Post je objavljen 01.06.2006. u 22:23 sati.