četvrtak, 25.01.2018.

Taraba

Nekada je tu bila jedna zgurena kuća i jedna "stola" kojom se prelazilo sa jedne na drugu stranu bašče, tvoje do moje, preko tarabe, moje i tvoje.
Teški snjegovi i oluje, zimama unazad, napola su je uništili, pruženu niz strminu vidika zapriječenog gustom šumom.
Bilo je ruševina i ruina koje su me zanimale, ali jedna trošna taraba više od svih. Iz nje tiho zvuči pjesma puštena iz kore izraslih lijeski. Plutam začarana prošlim vremenom i vidim tebe, prilaziš sa druge strane, iz ozračja viteštva.
Bilo je to poput sna o srednjem vijeku. Plutam dalje, niz njenu struju prošlosti u nečem višem od mašte, niz vitice bršljena koji je osvaja, a ona čeka da je poprave junaci današnjeg vremena.

Čemu ograde, ljudi će ih početi paliti, zarasle u šriblje i lijesku, i puštati šumu da preživi...
Još je bašča i još je svježa. Ja u zelenoj haljini, s lakoćom hodam, mimikrijom. Neprimjetna. U okolici raskomadanog krajolika, razdijeljenog u prostore užitka u kojima se nalazimo. Sve te ljudske zamke i ostale naprave i dosjetke stvorene su da prikriju čovjeka od pogleda znatiželjne ceste, kaljavog druma. Bilo bi to shvaćeno kao ometanje posjeda nekog gospodina.

Ne odvajaš se od svoje crne kape. Navika od davnina. Tražiš mjesto gdje ćeš preći a da ne padneš zajedno sa kocem i plotom.
Gledam te. Usne ti se, uhvaćene mojim pogledom, razvlače, šire, usta otvaraju, nešto mi govoriš a smiješi mi se resica tvoje okrugle kape.
Uživati u nečemu sam, obično znači odreći se užitka, kažeš.
18:20 | Komentari (19) | Print | ^ |

ponedjeljak, 01.01.2018.

Jutarnja



“Kafu mi draga ispeci, baš kao da je draga dušo za tebe…”

Hana se rano probudila, naložila vatru i pristavula džezvu za onu prvu, koju u trojednoj Bosni trojedno zovu kafom, kavom ili kahvom. Na mlin je samljela i skuhala sebi tu prvu koju zovu krmeljušom.
Ritual je započeo.
Kad je Ivanbey ustao, skuvala je i njemu razbuđušu, a potom su zajedno popili razgovorušu.
Voda vri odvojeno a kafu malo zagrije, proprži prija nalivanja te se tako mirisi šire kao nekada i ona može čuti čak i ono zveckanje zrna kafe u šišu, pucketanje, nezaboravni detalj iz djetinjstva.
Nova godina je, danas ćemo biti zajedno u cjelodnevnom ritualu ispijanja dočekuše za goste, ponovljene razgovoruše, a bome na kraju će biti i sikteruša.
Hana koristi bakarni set, džezvice i fildžane (uspomena od tate), jer taj spori običaj ispijanja i dolivanja više vodi razmišljanju nego razgovaranju.
Pričaće se jednom kako je te 2000-i neke zima bila blaga, a godina varljiva, a kafa će uvijek mirisati ... na ljubav, na sreću, na zadovoljstvo, na zajedništvo, na razgovor, na dogovor ...na nas, koji je ne kuhamo, ne mutimo, ne zamućujemo, veće pečemo - kafu mi draga ispeci ... novogodišnju razgovorušu - rekao je i otpio gutljaj prethodne....
14:51 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 25.02.2017.

Sašaptavanje

Tamo negdje u dubini bašče, u sjeni stare trešnje sjedio je Numan-beg sam samcat, sjedio na mjestu gdje se vidik maglio, a pravac kolebao i prebirao nejasne misli.
Bila mu je otvorena mogućnost napredovanja, ali, znao je, da se u napad ne ide ako se nema kamo povući, jer ruke ne smiju ostati prazne.

Bio je od onih begova čiji su "otac, djed i svi preci od pamtivijeka bili begovi" i koji "vodi porijeklo od jedne stare feudalne porodice koja je spala na prosjački štap kad su joj ukinute povlastice". Ali on je, iako je "spao na prosjački štap", zadržao gordost i odlike starog aristokratskog sloja. Ponosno je i dalje sjedio na svom konjiću dobre pasmine i nadmeno gledao na prolaznike uvjeren da su i dalje daleko ispod njega. Često je odlazio da pogleda malu ruševnu kulu svog oca u kojoj je rođen, i koju je čuvao, kao svetu dragocjenost koju se nada ponovo pokazati, staru zastavu što su je njegovi preci nosili u mnogim teškim bitkama. Ali njegov prihod je spao na oko dvadeset pet funti godišnje. Begovo držanje, ako ne i izgled, bilo je gospodsko, ali još ima da nauči da se bogatstvo uvećava ne nevoljnim radom kmetova već saradnjom slobodnih ljudi. (Husnija Kamberović)

Pogled siječe polumrak od sjene velikog drveta i ona ljetna izmaglica što se uzdiže, leluja u sjajnom vazduhu kao da se grane sašaptavaju, pa ne može jasno sagledati događaje. Razvila se njena vjenčanica kao bijela zastava poslije bitke u kojoj je jedva izvukao živu glavu, pokriva ga velom bjeličaste izmaglice i on tone u dubinama njenog pogleda, njenog osmjeha ... i kao da ga doziva, prilazi mu plešući na vjetru, rukama drži dimije, pocupkuje čas na jednoj, čas na drugoj nozi, okreće njišući bokovima kao kad igra čoček, a on ukočen, netremice gleda i ne vjeruje...Na poslijetku ona mu igrom usana govori nešto. Ne čuje i ne razumije, samo se pred njim otvara svijet i njegovo divljenje biva ogromno, vodi ga daleko njen lik u hodu kroz djevičanski obasjane predjele, zanjihane treptavom svjetlošću sunca, mladog lišća i predjelom kojim se kretala.

Ni sam nije znao koliko ju je tako izgubljen i van sebe posmatrao, ali kada se prenuo, mrak je već bio prekrio bašču. Prošlo je zauvijek vrijeme kada ju je viđao; ona sada drugom pripada. Sjećao se i najmanjih sitnica njihovog viđenja. Najživlje mu je ostao u pameti kako se ona njemu podsmijava.
Dok se on uzbuđivao i krojio razne planove, sudbina je radila za drugog.

Onoga dana kada ju je sreo otpočela je njegova strast, prestao je biti bezazlen, mlad dječak; bio je zaljubljen, što je ona odmah osjetila. Mazila ga je I mučila, a njemu je bila milina biti jedini izvor, neograničen i neodgovoran uzrok ogromne radosti, njen mekani vosak ...

Ali nije on jedini bio zaljubljen u nju. Bila je nekako osobito privlačna mješavina prepredenosti i bezbrižnosti, mirnoće i nestašluka, pa je zavela sve one što su je poznavali; bili su ludi za njom a ona ih je sve na lancu držala, kraj svojih nogu. Nju je zabavljalo da u njima budi čas nadu, čas strahovanje, da upravlja njima po svojoj volji, a njima nije ni naum padalo da se protive I rado su joj se pokoravali.
On je, nekako, mislio da se svojim nijemim osmjehom i žarkim pogledom ipak obećala baš i upravo njemu. U svakom njenom pokretu, u svakoj riječi i pogledu ogledala se fina, ljupka privlačnost, osobita živa sila kakvu nije ispoljavala prema drugima.

Za one begove s kojima se on susretao "živjeli su po muslimanskom običaju u velikim i oronulim drvenim kućama; žene su im izdvojene, ali ne u onoj mjeri kao kod azijskih Turaka ...To su neuki varvari koje je religija odsjekla od svekolike evropske kulture" . "Bosanski beg par excellence, onaj moćni feudalac od prije šezdeset godina, sada je okovano čudovište izvađenih zuba i podrezanih kandža. On je svakako bio megaterijum za naše doba. Surova snaga ovog divljaka uglavnom je skršena i on nije stekao nikakvu drugu snagu. Jer, s nekim mogućim izuzecima, današnji bosanski begovi su neuki, pokvareni, lijeni i potpuno nesposobni za organizovano i zajedničko djelovanje". Drugi su smatrali da su "begovi, stalež neradni (čast iznimkama), od zevka i uživanja, u čijem ćemo gazdinstvu slabo naći ekonomije. Živi iz dana u dan od prihoda, što mu ga kmet donese, pa bar da taj prihod dobro i korisno upotrijebi. Radi slabog ekonomisanja mnogi trpe oskudicu. Od onih naših starih begovskih familija, ponosnih i bogatih, danas su u najviše slučajeva familije skrivenog siromaštva, na oči još bogate, a unutra nemoćne i siromašne". (Husnija Kamberović)

A njeno lice se neprestano mijenjalo i treperilo i na njemu se osjećala gotovo u isti mah podrugljivost, premišljanje i strast; najrazličitija osjećanja, laka i brza kao sjena oblaka i sunčani vjetroviti dan, neprestano su joj prelijetali preko očiju i usana.
Svaki od njenih obožavalaca bio je poseban i bio joj je potreban; činio ih je sve otsutnim.

Dani su prolazili i ona je postajala sve čudnija i zagonetnija, dok neočekivano, jednog običnog dana nije nestala sa svojim izabranikom, nekim sasvim trećim...
On je zadržao gordost i aristokratsko držanje; više su ga mučili oni drugi gubici i nemaština. Tražio je mjesto gdje će se povući, a znao je da ima jedna koja stalno pati i voli i moli da se vrati, i voli da pati i čeka da se vrati, jer, znao je da ruke ne smiju ostati prazne, kao ni mladoženja bez mlade, kao ni ratnik bez plijena, kao ni svinja pred praznim koritom.
14:38 | Komentari (4) | Print | ^ |

petak, 28.10.2016.

Kićenje nevjeste



U to vrijeme ljudi i životinje su živjeli i spavali u istoj zgradi, podijeljeni u dva odjeljenja. Zato mnoge kuće na selu i dan danas imaju pod u nagibu a da i ne znaju čemu to služi. Zapravo danas ne služi ničemu, a onda je sprečavao da životinjski izmet i mokraća poteku u onaj dio gdje ljudi žive.

Jutro je osvanulo hladno pa su prozori spolja bili prekriveni bijelom pokoricom mraza. Safija je po običaju ustala rano, obukla se brzo, očešljala i odmah sve uredila, digla dušeke i složi jorgane u dušekluk, pomela odaju, te je sve još prije nego što je i svanulo, bilo u najvećem redu. Zatim je nahranila stoku i sa krčagom u tankim, malim šakama pošla po vodu. Onako mala izgledala je kao tanjušna šumska vila, raspuštene duge kose koja tumara kroz sopstveni život nekim unutrašnjim vilajetom ispunjenim paučinom. Sve ove godine živjela je izolovana, sama u sebi i što je najčudnije sama od sebe a da nikada nije imala želju a ni smjelosti pogledati nekog muškarca u oči. Skrivala je pogled kako joj je predočeno da se čestito žensko čeljade ponaša. Tako ni toga jutra nije primijetila Safeta na bijelom konju kako je posmatra pogledom punim čežnje ko zna već koje jutro zaredom ...

Safet je bio iz imućne gradske kuće koja je u muškoj avliji imala ”selamluk”, muški odjel, zatim ahar (staju), drvarnica i još neke manje zgrade, a u produžetku imala je još i ženski dio „haremluk“ i bila je opasana visokim zidom koji je sprečavao svaki pogled nepozvanom oku. Zid je dijelio i muške i ženske avlije a povezivala su ih mala srednja vrata kroz koja su muškarci odlazili u ženski dio na objed ili spavanje sa svojim hanumama, dok su još po jedna jednokrilna vrata ”konšipke” svaki dio kuće povezivala sa baščom. Njegovih pet sestara, snaha i majka vodile su računa da u svako doba godine u avliji bude cvijeća, te ga je uvijek opijao neki drugi miris, a naračito je volio miris šeboja.
Kraj uličnih vrata u zidu je bio jedan maleni izbočeni prozorčić (kapidžik) s mušepcima (rešetkama) za gledanje a na kome je naročito najstarija sestra ašikovala sa momcima koji su se neprestano vrzmali oko njihove kuće. Sjedila bi ona u gornjem boju na minderu, zastrtom čohom i jastucima u čardaku doksata kuće sa velikim pendžerom i kibicala ulicu, a prozori su na ženskim kućama proviđeni gustim mušepcima (rešetkama) od tankih, mrežasto sastavljenih šipki, koji svaki pogled u harem sprečavaju, a iza mušepka sakriveno ženskinje vidi dovoljno kroz rešetke, a da ne može biti viđeno. Zato ona, kad bi vidjela momka da se vrzma oko avlije sjurila bi niz drvene uglačane basamke držeći se čvrsto za trabozane (ograde) da ne sklizne i žurno, gotovo trčeći savladala dugački hajat i tačno je znala koliko joj koraka treba da prođe sva vrata halvata i halvatića (bočnih soba sa visokim stropom), držeći pri tome u ruci pokućne nanule da ne klepeću i da bi bila što tiša i što brža. Onda bi, na pervazu (trotoaru) pred hajatom u avliji obula drugu obuću i laganim korakom, kao slučajno došetala oko malog rondela zasađenog ružicama, prišla kapidžiku, pa ako ne bi vidjela đuvegiju, uhvatila bi polako mušepke šakama, provirila niz sokak koliko je mogla vidjeti i zapjevala da momku da do znanja da je tu. Čim bi je čuo, on bi se žurno približio kapidžiku gdje bi poslije dugo razgovarali kroz taj kapidžik, a on se ne bi umorio stojeći na sokaku....

I Safet je obilazio druge sokake i kapidžike, ašikovao sa mnogim djevojkama, ali otkada je na izvoru ugledao Safiju sve druge je prestao obilaziti i o njima misliti. Samo mu je ona bila u glavi. Rano bi ustao i projahao imanjem do izvora, a onda bi se vratio, povukao duboko u sjenu bašče i mislio o njoj dok su ga žmarci podilazili. Eh, kad bi ga samo jednom pogledala ... Tišina je opijala čula i povremeno ju je remetio poj ptica iz voćnjaka kao dobro poznata mu melodija:
Zamišlja je Safiju kao svoju, kako u mutvaku (kuhinji) mijesi pitu, njiše bedrima i jerim njedrima, dok na njoj treperi vez na bijeloj bluzi i crvenim dimijama, a ona se njiše naprije – nazad a u rukama narasta tijesto, raste njegov ponos a u njegovim očima cvjetaju njena proljeća. Zamišlja je kako leže uvijek obadvoje zajedno u jednoj postelji (dušek na podu), raskošnoj postelji sa dušecima i jastucima od skupocjenih orijentalnih tkanina koje je babo davno nabavio za svako čeljade u kući, čaršafa i jastuka beze (jastučnice) od domaćeg tankog svilenog beza, brokata, srmadala ili tako nečega bogato zlatom vezenog. Zamišlja je sa puno njihove djece kojima su postelju namjesti na minderu... Biće to najljepša nevjesta kakvu Sarajevo još nije vidjelo.
Biće.
12:32 | Komentari (5) | Print | ^ |

utorak, 20.09.2016.

Mehmed-pašina smrt

Nemirne godine
a.d. 1690.
Tišina je postala čujnija, uši su je, napete, osluškivale. Činilo se kao da će se sve uskoro promijeniti i da će svijet u kome živimo nestati kao da ga nikada i nije bilo.
Raja se polako iseljavala, napuštali su Bosnu. Osjećala se neka čudna, teška napetost kakvu su pamtili oni najstariji stanovnici Sarajeva za vakta beglerbega Abaz Mehmedpaša. Bilo je to vrijeme stalnih nemira, a koji se nije ponovio svih ovih godina.
Ljudi su se i gradom kretali kao sjene, tiho i nečujno, zazirući od svakoga šuma, kao da zidovi kuća imaju uši a drveće oči, ne izražavajući se nikada otvoreno, već je svaka riječ, svaki pokret, potez i najmanji mig nosio duboke slojeve značenja. Čuo se samo šapat. Kad bi prolazili pored Mustafa-pašine tekije, koju je on zapravo podigao na ime svoga oca Hadži Sinana u nekadašnjoj Sarač Alijinoj mahali oko 1638. godine. pričali su i prepričavali kako je onomad beglerbeg Abaza Mehmedpaša dao u nemilost ovog neimara, bogatog sarajevskog trgovca Hadži Sinanuddina Jusufa, a sa tim pričama širio se i strah od istog ponavljanja, jer glad se širila brže od kuge. Osjećao se miris nemira, nameti se više nisu mogli trpiti. Nezadovoljstvo je raslo, a i potpirivali su ga austrijski agenti, plaćenici u cilju stvaranja sopstvene prevlasti, i tu se ništa nije moglo učiniti, jer kada kola života krenu nizbrdo, ko da ih zaustavi , jure dok se sama ne razbiju u kakvoj dolini. Nestabilna vlast u Carigradu nije znala ni šta će sa sobom, a kamoli sa tamo nekim zabitim Vilajetom.

Naš Mehmed-paša, sada već vremešan i životom iscijeđen, sjedio je po navici melanholično zavaljen u svojim svilenim jastucima, na minderluku. Stara sećija zloslutno je cvilila pri svakom njegovom i najmanjem pokretu.
- Jah, vala, šta ti je život, uzdahnu paša dok se mrak spuštao a vazduh postajao gušći i reskiji.
Nargila je klokotala pored njega. Skoro je i zadrijemao kad se iz dvorišta začu neka vika i galama. Sav zajapuren u sobu uleti Sakib aga stišćući u rukama svoj mali crveni fes. Nije stigao ni selam izgovoriti kad paša skoči i viknu;
- Kakva te nevolja Sakibe dovela?! Zar da me u odmoru ometaš u nevrijeme! Kazuj nesrećo šta se opet desilo!
- Čestiti paša, grupa zatvorenika je provalila bedem sa južne strane, upadaju u okolne kuće, gdje prvo stignu, pljačkaju pa pale, otimaju sve redom...kažu da su ih gladne držali preko 28 dana ...
-...dobro, stani aga, pusti priču! Idite odmah dole i organizujte odbranu. Zar opet Sarajevo da nam izgori ... zar opet i dokle?!!

Sakib skoči i u dva-tri koraka sleti niz stepenice. Za njim krenuše i sluge, a paša pođe da im još nešto naredi, što je bio zaboravio, ali više nikoga nije bilo da ga čuje, spotače se o jastuke i zatetura. Sav je drhtao dok se staro tijelo stropoštalo niz basamke.
-* Vode! Vode zapovijedao je paša slabašnim glasom, dok mu je iz očiju izbijao strah pomiješan sa bolom i tugom. Očiju širom otvorenih i usta u kojima se dah ukočio.

Ispitivački pogled njegovih sjajnih očiju obuhvatao je cijeli prostor u kući, a možda i šire. Bio je to pogled koji je izgledao da će svakoga časa postaviti neko pitanje na jeziku koji će moći svako razumjeti, ali on je umro ne izustivši ni glaska, ne pokrenuvši ni jedan ud, ne trznuvši ni jednim mišićem. Ionako nikoga i nije bilo da ga čuje. Samo u posljednjem trenutku kao da je odgovorio na neki znak koji niko drugi nije mogao vidjeti, na neki šapat koji niko nije mogao čuti, on se jako namrštio; ta namrštenost dala je njegovoj crnoj posmrtnoj maski jedan neopisivo mračan, zamišljen i prijeteći izraz. Sjaj njegovog ispitivačkog pogleda ubrzo je postao prazan i staklen. I tako pade prva žrtva prije nego se i podiže ona strašna pobuna.
17:14 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 21.08.2016.

Lijepa Ajša

Ta 1695.a godina je po svemu bila drugačija od drugih, nekako čudna. Zima je bila topla i bez snijega što u svome vijeku nije pamtio ni najstariji Sarajlija Jusuf-beg, a onda je nastupilo proljeće koje je ličilo na ljeto pa se opet nije znalo koje je godišnje doba ni kad je počelo ni kad svršilo.
Sve se poremetilo.
Kuća Kasim- bega, zakletog neženje, koji je zašao evo već u pedesete, bila je velika, za njega samoga i prevelika, vapila je za krečenjem, popravkama i ženskim prisustvom. Noću je tiho škripala kao neka umorna i reumatična starica.
Elem, toga dana beg je sjedio u bašči pred kućom na drvenoj klupi u debeloj hladovini velike trešnje i gledao kako lete mace. Pomalo je kašljucao od gušenja dok su one lepršale na sve strane, oko njegove glave, kao da su se nošene vjetrom, poigravale sa njim, a on je okretao glavu za njima na sve strane dok ga vrat nije zabolio. Koju god bi zapikao i pratio, ona je nestajala u mnoštvu drugih. I taman kada se umorio, vjetar mu namjesti jednu macu u krilo. Gleda on nju dok mu se brk smješi a oči cakle, a ona se umilno meškolji među njegovim butinama, u krilu. Između njih je tako malo prostora, a opet je to tako velika provalija u koju je stala sva njegova čežnja i njegova ljubav. Toliko blizu dotaknuti kožom, a opet beskrajno daleko. I na treptaj oka nedosegnuti.

Zapjeva kos i začu se kreja kao da mu se smije i ruga. U daljini se čulo još i djetlićevo dugo i kratko lupkanje kao da nekome šalje poruke. Duboko treperenje zvuka teče kroz sjene drveća. Proboden iznenadnom pjesmom ptica, Kasim pomisli da nije sam i pogleda u veliku kapiju koja je bila zatvorena i čvrsto pritrgnuta.
Esselam alejkum – začu sa druge strane ženski glas, okrenu se i ugleda mladu Ajšu kako mu se približava dok joj vjetar zamotava dimije oko nogu i ocrtava butine.Skinula ječermu, raskopčala bluzu od kadife, pa se sva talasa dok hoda.
Kasim brzo uze dibu, prebaci preko krila da sa njome sakrje onu macu... al` od mlade Ajše jurnu mu krv u lice i sav porumeni.

Ona je pripadala porodici srednje klase i od malih nogu jedina ambicija joj je da se popne više na društvenoj ljestvici, bogatom udajom. Njen kapital bio je u ljepoti crta lica, majstorsvu zavodnih manira i ponekoj rečenici sklepanoj na turskom i arapskom.

Tako mi dina i tako mi ćabe lijepa je, lijepa ko sam Melek da me posjetio, raznježi se Kasim, al` kad mu se ona približi poče ga žuljati neki končić za vratom, te on uze nož da ga odsiječe. Ona zastade shvativši da nešto nije u redu, a on joj onda pruži nož i reče da priđe da odsiječe onaj končić.
Dok se približavala on je zurio u nju kao da je neka gotova stvar a ona nijema i svejedno čudna. Kao da je samo došla i neku čudesnu poruku donijela.
Ajša obori pogled pred njim, ali onda ugleda onu našušurenu krpu u Kasimovom krilu; iskolači oči i stavi ruku na usta da ne vrisne...

Sunce je zalazilo i zrak je postajao svježiji. Šejtan te donijeo, pomisli, kud si samo došla.
- Što si došla, kazuj.
- Niko me nije vidio.
- Ne pitam te to.

Čaršijski javni diskurs u kombinaciji sa percepcijom zaostalosti, u sredini bez kritičkog razmišljanja, sistemski drži društvo pod prismotrom. U takvoj sredini jedna mlada djevojka može izgubiti čast i prije nego li izgubi nevinost.

Ajša i ne uze nož, okrete se i pobježe sva u suzama.
15:28 | Komentari (16) | Print | ^ |

ponedjeljak, 13.06.2016.

Robinja

Sobom se širio misis ružinog ulja da se ne bi osjećalo sagorijevanje fenjera. Jedan mali prozor je bio otvoren i svješ zrak je osvježavao prostor.

- I, Muktare, kakav `aber mi donosiš? Šta se to opet zakuhava?
- Svijetli pašo, age i begovi su ponovo nezadovoljni brojnim sultanovim zabranama o uzdržavanju od pića i odlaska u kafane ... priča se da ponovo spremaju pobunu, hoće da odvoje bosanski pašaluk ... priča se da ih zapad u tome pomaže ...
- Jah, vala, svašta se priča – reče paša i zagleda se u robinjicu koja mu je na srebrnom poslužavniku nosila kišta i kadaif.

Paša odloži čibuk na starinski sto zastrt čohom i dade joj rukom znak da priđe.
Ona priđe nečujno, laganim korakom, otkrivena lica, i odnekud izvadi ponjavu da na nju sjedne ... Paša podiže ruku, te sluga donese fino štavljenu kožu iz Stambola i dade joj znak da sjede pored njega ...
Robinja zanese kukovima i načini pokret kao da se gnijezdi te joj bujne grudi zaigraše.... Bila je sitna i jedra, uska u kukovima, pa su joj grudi izgledale još veće pritisnute zlatno vezenim jelekom na crvenoj čohi.
Pogled mu skliznu sa lica na grudi, oči zaiskriše. Robinja je držala oborenu glavu, a pogledi im se ispod oka ukrstiše. Oči su mu sijevale dok su se usne razvlačile u široki osmjeh.
Ležao je zavaljen među svilenim jastucima, skupljajući i šireći noge dok se zadovoljno smijuljio a veliki stomak se širio pri svakom udisaju, velik ko’ Trebević iznad Sarajeva ....

- Idi sad, idi Mukraru, idi u čaršiju i slušaj šta pričaju, pa sutra dođi da me izvijestiš ...

Sjedila je pored čibuka ne dišući. Uzimala je komad usaftljenog kadaifa sa porculanskog tanjirića i na njega stavila kašičicu kište, umočila u zdjelu sa sirupom i hranila pašu kao da hrani dijete. Niz bradu mu je curio sirup. Kad je pošla ga ga obriše uhvatio ju je za ruku i privukao sebi, te ona poče lizati onaj sirup, a on je primi za bedra i smjesti u krilo. Klatila se preko njegovog velikog stomaka taman ko da se penje na onaj Trebević.
Fenjeri su jenjavali pa se ono oružje, jatagani i jedan vezen silah, što su visili na zidu više nisu vidjeli.
Čulo se samo pašino ječanje. Tek kada je ruku spustio na jastuke, robinja ustade, pokupi posude i nečujno napusti sobu.
Isprati je pašino snažno hrkanje ...
22:53 | Komentari (18) | Print | ^ |

srijeda, 08.06.2016.

a.d. 1658.

Voćnjaci su mirisali zrelim ašlamama, krupnim i jedrim, onih na vrhu uvijek željenih. Eh, kakvo drvo, mislio je paša, kakvo bogatstvo, ja šta bi se dalo čibuka i lula izraditi od njih, mislio je Mehmed-paša i ne hajući za zrelim plodovima što su se sami nudili sa grana.
Vatra pucketa, voda pored huči, a šuma na vjetru huji. Sjenke prelijeću preko stabala kao pokretne slike na bioskopskom platnu. Prolazi carska konjica preko proplanka, a karavani pored uspavanih hanova.

U početku je to bio nijemi film sa zbrkanim slikama vatre, panike, dima, gušenja, kuknjave, plača, zbunjenosti, straha, haosa ... Zbrda - zdola miješale su se trake prošlosti i sadašnjosti, ali što se više približavao Saraj Bosni, sve se postepeno sređivalo.
Iza brda se čula kiridžijska vika. Sa obližnjeg drveta je prhnula ptica, a muškarci su izbjegavali gledati žene koje su se vraćale iz polja, samo su slušali njihovu pjesmu trudeći se da razumiju riječi.
Zrak je bio svjež, opojan.

Karavan saraj je bio sa svih strana okružen raznobojnim ružama. Bilo je mnoštvo trgovaca u turskim, srpskim i bugarskim nošnjama. Bilo je i puno drugog naroda sa svih strana jer se još uvijek besplatno dijelila hrana te je sirotinja dovodila djecu da nahrani. Mogli su se čuti i razni jezici, najčešće turski i arapski, ali i srpski, bugarski i albanski.
Sarajom su se širili mirisi hrane, od kojih su dominirala kuhana jaja i mudžedara (mugaddara) koju su pravili od sočiva riže i mesa.

Karavan je sijao obasjan svjetlošću mnogobrojnih fenjera što su visili sa kupola i zidova i bacali odsjaj na mermr po ćoškovima.
Paša se umoran zavali među metar iznad daščanog poda uzdignute jastuke od najfinije svile iz Damaska i uze čibuk, te rukom dade znak a jedan od onih što su stajali na ulazu priskoči da zapali. Utom pokaza očima te drugi poče da smanjuje svjetlost na fenjerima. Fitilj je bio kratak a plamen sve slabiji ispod stakla.
Paša je djelovao umorno, ali dobro raspoloženo i zadovoljno. Dovedoše jednoga momka, a paša onda bez uvoda i okolišanja naredi na turskom: Kazuj!
15:59 | Komentari (11) | Print | ^ |

petak, 03.06.2016.

Krvavi susret

Sva svoja zla i sve nesreće Bosna nadoknađuje svojom ljepotom koju nesebično pruža. Ta divlja priroda i neobuzdana narav, često promjenljiva, šumovite planine zimi snijegom zatrpane znaju biti i tokom ljeta jednako strašne i neprohodne. Puno života je odnijela ta okrutna priroda.

Dan je osvanuo vedar, a onda je vjetar promijenio pravac i nestalo je sunca. Mehmed je malo spavao i sabah-zorom ustao da obavi posao radi kojeg je i došao. Uskim kaldrmisanim ulicama se zaputio zetovoj kući. Dok je kucao na vrata sjetio se svoje majke koja je unuci dala to ime i nje male kako se bezbrižno igra u njegovom dvorištu ... Utom su se vrata otvorila i on je vidio ženu kako je preplašeno ustuknula. Izgledala je dvadeset godina starije. Ono što ga je dokrajčilo bio je njen beživotni pogled, preplašen i od njega koji nikada ruku nije digao na nju i koji ju je volio i više od sebe. Zagrlio ju je a ona je plakala toliko da mu je košulja bila sva mokra od njenih suza. Kada se okrenuo da pođe, samo je rekla „on to neće prihvatiti“. Mehmed zastade za časak kao proboden njenom riječju, pa nastavi kako je naumio.

Ahmed-beg je posjedovao u Brusa bezistanu četiri dućana i magaze Svakoga jutra, prije svih rano je dolazio u bezistan i u svom najvećem i najljepšem dućanu, zavaljen u pletenoj stolici, pušio dugački turski čibuk uz prvu jutarnju kafu koju mu je donosila lijepa Hafsa, trbušna plesačica. Složila je male stolice od pruća oko mesingane sinije i poslužila kafu iz fildžana udjenutog u bakarni obruč.
Pogled mu skliznu niz sitan vez što se spuštao od dubokog izreza, iza kojeg se naziralo bujno poprsje, do ivice košulje od bijele kadife. Najljepše tkanine gazda je njoj odvajao iz svake nove isporuke robe što je stizala iz Stambola i Bruse.
Zadrža pogled za tren na golom stomaku i bedrima koja su se ocrtavala ispod crvenih providnih šalvara, ne mirujući, a onda pogleda uz ruku koja je spuštala džezvu filigranske izrade vještih istočnjačkih kazandžija. Pogledi im se susretoše i zadržaše u istoj misli.

Mehmed nazva selam Damatu, koji se iznenadi njegovom nenajavljenom dolasku, a Hafsa se utom okrenu i nečujnim korakom nestade iza vrata magaze.
Došao si nenajavljen, prozbori Ahmed, isti kakav je bio, nepromijenjen, dok je ustajao da poljubi Mehmeda u rame i zagrli ga. Sjedoše među trščane stolice a sluga donese ibrik sa vodom i posluženje.
- Kćer da mi vratiš, započe Mehmed bez okolišanja, daću ti zlata
koliko tražiš.
- Kćer ti hadžija ne vraćam, taman da mi ponudiš zlata koliko je teška.
Došao si a nisi me obavijestio. Zašto si to učinio. A onda govoriš nešto što
jedan muškarac ne može da prihvati.
- Slušaj mene Sejdi Ahmede. Pametan si trgovac i znaš šta je za tebe
dobro. Reci šta tražiš. Daću zlata koliko je teška i još pride na to.

Ahmed ustuknu na stolici i spusti ruke na široki crveni pojas.

- Ja sam ti rekao svoje i neću je vratiti taman se nebo srušilo na zemlju.
Neću ovdje da se pogađam s tobom za kravu, čoju ili kanarinca. Ona
ostaje u mojoj postelji i mene će opsluživati. Nego vrijeme je ovih dana
nepodnošljivo u Sarajevu. Ajde da nešto založimo pa da se odmoriš i
moja žena će te opremiti za put. Neću da mi ljut odeš odavde.

Mehmed ne reče ništa. Šutio je. Nepomičan.
Ahmed se okrenu da dohvati neku kutiju. Vukao je ručku sebi i dok se okrenuo već je osjetio kako mu se nož zariva u vrat. Domalo je i glava odletjela a široko otvorene oči dugo su još posmatrale Mehmeda, kroz dim i vatru ...
Kažu da je tada stradala cijela čaršija na desnoj obali Miljacke. Izgorjela je i Varoš sa Starom pravoslavnom crkvom kao i Latinluk sa katoličkom kapelom. Vatra je odnijela sve.
14:57 | Komentari (21) | Print | ^ |

Četiri godine ranije, a.d. 1656.

Postoje neka osjećanja koja ne trpe riječi i neke situacije koje ne trpe odluke, jer tamni vilajet je metafora kajanja šta god da se učini oči uprte u tamni vilajet gledaju kajanjem.

Hadži-Mehmed Murat bio je trgovac iz Stambola. Njegov djed Mehran radio je kao konjušar u štalama sultana Murata IV, pratio ga na noćnim pohodima kada se sultan iskradao iz palače da bi se uvjerio da li njegovi podanici poštuju zakone zabrane alkohola i odlazaka u kafane. Sultan je bio izuzetno snažan a Mehran izuzetno vjeran i smjeran, pa je odatle poteklo i porodično ime Murat.
Bogatstvo su stekli u osmanlijskim pohodima na istok, sa Safavidima (Perzija) kada su osvojili Azerbejdžan, potom i Bagdad. Kasnije su to bogatstvo održavali trgovinom koja je nakon suzbijanja bezakonja i korupcije u ojačanom carstvu počela da cvjeta.

Bosanski vilajet, beglerbegluk, bio je najpoznatija pokrajina u Turskom carstvu, što zbog kazni koje su služene u ovim zabitima, što po trgovini... Mehmed je četiri puta godišnje dolazio u Sarajevo i tu bi ostajao po mjesec dana.

Noć je bila topla, a on umoran, spusti se na mekoj sećiji saraja dok ga je san polako osvajao. Još mu je odzvanjalo u glavi kamenje koje je prštalo pod raspalim kolima karavana i topot konjskih kopita.
Ova zemlja je sva u planinama, divlja i lijepa, šumovita visokim okrutnim i privlačnim istovremeno. Zato je i zovemo brdoviti Balkan.
Čuo je glasove koji su se miješali u snu i javi i šapatom govorili u usnuloj sobi, oživjevši mu uspomene za koje nije znao kada ih je izgubio.
Mahziba, njegova kćer jedinica, godinama je nije vidio i sebi nije mogao oprostiti što je dao Sejdi Ahmed-begu, prepredenom sarajevskom trgovcu, pokvarenom koliko i dosadnom.
Dolazio je Ahmed beg u Stambol i dovodio Mahzibu, ali joj nije dao oca posjetiti. Zagrcnuo bi se svaki put kada bi izgovorio njeno ime. Zagrcnuo se i sada u snu i to ga prenu. Mehran, kćeri moja jedina! Adamova jabučica mu je djelovala otečena, izgledalo je kao da pulsira. Tri godine je nije vidio i sada je odlučio da sam razriješi tu situaciju.
12:28 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Arhiva >>