|
Nemirne godine
a.d. 1690.
Tišina je postala čujnija, uši su je, napete, osluškivale. Činilo se kao da će se sve uskoro promijeniti i da će svijet u kome živimo nestati kao da ga nikada i nije bilo.
Raja se polako iseljavala, napuštali su Bosnu. Osjećala se neka čudna, teška napetost kakvu su pamtili oni najstariji stanovnici Sarajeva za vakta beglerbega Abaz Mehmedpaša. Bilo je to vrijeme stalnih nemira, a koji se nije ponovio svih ovih godina.
Ljudi su se i gradom kretali kao sjene, tiho i nečujno, zazirući od svakoga šuma, kao da zidovi kuća imaju uši a drveće oči, ne izražavajući se nikada otvoreno, već je svaka riječ, svaki pokret, potez i najmanji mig nosio duboke slojeve značenja. Čuo se samo šapat. Kad bi prolazili pored Mustafa-pašine tekije, koju je on zapravo podigao na ime svoga oca Hadži Sinana u nekadašnjoj Sarač Alijinoj mahali oko 1638. godine. pričali su i prepričavali kako je onomad beglerbeg Abaza Mehmedpaša dao u nemilost ovog neimara, bogatog sarajevskog trgovca Hadži Sinanuddina Jusufa, a sa tim pričama širio se i strah od istog ponavljanja, jer glad se širila brže od kuge. Osjećao se miris nemira, nameti se više nisu mogli trpiti. Nezadovoljstvo je raslo, a i potpirivali su ga austrijski agenti, plaćenici u cilju stvaranja sopstvene prevlasti, i tu se ništa nije moglo učiniti, jer kada kola života krenu nizbrdo, ko da ih zaustavi , jure dok se sama ne razbiju u kakvoj dolini. Nestabilna vlast u Carigradu nije znala ni šta će sa sobom, a kamoli sa tamo nekim zabitim Vilajetom.
Naš Mehmed-paša, sada već vremešan i životom iscijeđen, sjedio je po navici melanholično zavaljen u svojim svilenim jastucima, na minderluku. Stara sećija zloslutno je cvilila pri svakom njegovom i najmanjem pokretu.
- Jah, vala, šta ti je život, uzdahnu paša dok se mrak spuštao a vazduh postajao gušći i reskiji.
Nargila je klokotala pored njega. Skoro je i zadrijemao kad se iz dvorišta začu neka vika i galama. Sav zajapuren u sobu uleti Sakib aga stišćući u rukama svoj mali crveni fes. Nije stigao ni selam izgovoriti kad paša skoči i viknu;
- Kakva te nevolja Sakibe dovela?! Zar da me u odmoru ometaš u nevrijeme! Kazuj nesrećo šta se opet desilo!
- Čestiti paša, grupa zatvorenika je provalila bedem sa južne strane, upadaju u okolne kuće, gdje prvo stignu, pljačkaju pa pale, otimaju sve redom...kažu da su ih gladne držali preko 28 dana ...
-...dobro, stani aga, pusti priču! Idite odmah dole i organizujte odbranu. Zar opet Sarajevo da nam izgori ... zar opet i dokle?!!
Sakib skoči i u dva-tri koraka sleti niz stepenice. Za njim krenuše i sluge, a paša pođe da im još nešto naredi, što je bio zaboravio, ali više nikoga nije bilo da ga čuje, spotače se o jastuke i zatetura. Sav je drhtao dok se staro tijelo stropoštalo niz basamke.
-* Vode! Vode zapovijedao je paša slabašnim glasom, dok mu je iz očiju izbijao strah pomiješan sa bolom i tugom. Očiju širom otvorenih i usta u kojima se dah ukočio.
Ispitivački pogled njegovih sjajnih očiju obuhvatao je cijeli prostor u kući, a možda i šire. Bio je to pogled koji je izgledao da će svakoga časa postaviti neko pitanje na jeziku koji će moći svako razumjeti, ali on je umro ne izustivši ni glaska, ne pokrenuvši ni jedan ud, ne trznuvši ni jednim mišićem. Ionako nikoga i nije bilo da ga čuje. Samo u posljednjem trenutku kao da je odgovorio na neki znak koji niko drugi nije mogao vidjeti, na neki šapat koji niko nije mogao čuti, on se jako namrštio; ta namrštenost dala je njegovoj crnoj posmrtnoj maski jedan neopisivo mračan, zamišljen i prijeteći izraz. Sjaj njegovog ispitivačkog pogleda ubrzo je postao prazan i staklen. I tako pade prva žrtva prije nego se i podiže ona strašna pobuna.
|
