Tajni Vilajet

četvrtak, 25.01.2018.

Taraba

Nekada je tu bila jedna zgurena kuća i jedna "stola" kojom se prelazilo sa jedne na drugu stranu bašče, tvoje do moje, preko tarabe, moje i tvoje.
Teški snjegovi i oluje, zimama unazad, napola su je uništili, pruženu niz strminu vidika zapriječenog gustom šumom.
Bilo je ruševina i ruina koje su me zanimale, ali jedna trošna taraba više od svih. Iz nje tiho zvuči pjesma puštena iz kore izraslih lijeski. Plutam začarana prošlim vremenom i vidim tebe, prilaziš sa druge strane, iz ozračja viteštva.
Bilo je to poput sna o srednjem vijeku. Plutam dalje, niz njenu struju prošlosti u nečem višem od mašte, niz vitice bršljena koji je osvaja, a ona čeka da je poprave junaci današnjeg vremena.

Čemu ograde, ljudi će ih početi paliti, zarasle u šriblje i lijesku, i puštati šumu da preživi...
Još je bašča i još je svježa. Ja u zelenoj haljini, s lakoćom hodam, mimikrijom. Neprimjetna. U okolici raskomadanog krajolika, razdijeljenog u prostore užitka u kojima se nalazimo. Sve te ljudske zamke i ostale naprave i dosjetke stvorene su da prikriju čovjeka od pogleda znatiželjne ceste, kaljavog druma. Bilo bi to shvaćeno kao ometanje posjeda nekog gospodina.

Ne odvajaš se od svoje crne kape. Navika od davnina. Tražiš mjesto gdje ćeš preći a da ne padneš zajedno sa kocem i plotom.
Gledam te. Usne ti se, uhvaćene mojim pogledom, razvlače, šire, usta otvaraju, nešto mi govoriš a smiješi mi se resica tvoje okrugle kape.
Uživati u nečemu sam, obično znači odreći se užitka, kažeš.

18:20 | Komentari (19) | Print | ^ |

ponedjeljak, 01.01.2018.

Jutarnja

“Kafu mi draga ispeci, baš kao da je draga dušo za tebe…”

Hana se rano probudila, naložila vatru i pristavula džezvu za onu prvu, koju u trojednoj Bosni trojedno zovu kafom, kavom ili kahvom. Na mlin je samljela i skuhala sebi tu prvu koju zovu krmeljušom.
Ritual je započeo.
Kad je Ivanbey ustao, skuvala je i njemu razbuđušu, a potom su zajedno popili razgovorušu.
Voda vri odvojeno a kafu malo zagrije, proprži prija nalivanja te se tako mirisi šire kao nekada i ona može čuti čak i ono zveckanje zrna kafe u šišu, pucketanje, nezaboravni detalj iz djetinjstva.
Nova godina je, danas ćemo biti zajedno u cjelodnevnom ritualu ispijanja dočekuše za goste, ponovljene razgovoruše, a bome na kraju će biti i sikteruša.
Hana koristi bakarni set, džezvice i fildžane (uspomena od tate), jer taj spori običaj ispijanja i dolivanja više vodi razmišljanju nego razgovaranju.
Pričaće se jednom kako je te 2000-i neke zima bila blaga, a godina varljiva, a kafa će uvijek mirisati ... na ljubav, na sreću, na zadovoljstvo, na zajedništvo, na razgovor, na dogovor ...na nas, koji je ne kuhamo, ne mutimo, ne zamućujemo, veće pečemo - kafu mi draga ispeci ... novogodišnju razgovorušu - rekao je i otpio gutljaj prethodne....

14:51 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Dizajn : ...EvilFairy...

<	siječanj, 2018
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Siječanj 2018 (2)
Veljača 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)

Komentari On/Off

Opis bloga

Vremenski portal

Sve priče su plod piščeve mašte. Svaka sličnost sa likovima i događajima je slučajna

Linkovi

Tamni vilajet

Pripovijeda se kako je nekakav car, došavši s vojskom na kraj svijeta, pošao u tamni vilajet, gdje se nikad ništa ne vidi. Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobile da bi ih kobile iz one pomrčine izvele. Kad su ušli u tamni vilajet i išli po njemu, sve su pod nogama osjećali nekakvo ositno kamenje, i iz mraka nešto poviče: “Ko ovoga kamenja ponese, kajaće se, a ko ne ponese, kajaće se”. Gdjekoji pomisli: “Kad ću se kajati, zašto da ga nosim?”, a gdjekoji: “Daj barem jedan da ponesem”. Kad se vrate iz tame na svijet, a to ono sve bilo drago kamenje. Onda oni koji nijesu ponijeli stanu se kajati što nijesu, a oni što su ponijeli, što nijesu više.

Narodna priča