Tajni Vilajet

Sva svoja zla i sve nesreće Bosna nadoknađuje svojom ljepotom koju nesebično pruža. Ta divlja priroda i neobuzdana narav, često promjenljiva, šumovite planine zimi snijegom zatrpane znaju biti i tokom ljeta jednako strašne i neprohodne. Puno života je odnijela ta okrutna priroda.

Dan je osvanuo vedar, a onda je vjetar promijenio pravac i nestalo je sunca. Mehmed je malo spavao i sabah-zorom ustao da obavi posao radi kojeg je i došao. Uskim kaldrmisanim ulicama se zaputio zetovoj kući. Dok je kucao na vrata sjetio se svoje majke koja je unuci dala to ime i nje male kako se bezbrižno igra u njegovom dvorištu ... Utom su se vrata otvorila i on je vidio ženu kako je preplašeno ustuknula. Izgledala je dvadeset godina starije. Ono što ga je dokrajčilo bio je njen beživotni pogled, preplašen i od njega koji nikada ruku nije digao na nju i koji ju je volio i više od sebe. Zagrlio ju je a ona je plakala toliko da mu je košulja bila sva mokra od njenih suza. Kada se okrenuo da pođe, samo je rekla „on to neće prihvatiti“. Mehmed zastade za časak kao proboden njenom riječju, pa nastavi kako je naumio.

Ahmed-beg je posjedovao u Brusa bezistanu četiri dućana i magaze Svakoga jutra, prije svih rano je dolazio u bezistan i u svom najvećem i najljepšem dućanu, zavaljen u pletenoj stolici, pušio dugački turski čibuk uz prvu jutarnju kafu koju mu je donosila lijepa Hafsa, trbušna plesačica. Složila je male stolice od pruća oko mesingane sinije i poslužila kafu iz fildžana udjenutog u bakarni obruč.
Pogled mu skliznu niz sitan vez što se spuštao od dubokog izreza, iza kojeg se naziralo bujno poprsje, do ivice košulje od bijele kadife. Najljepše tkanine gazda je njoj odvajao iz svake nove isporuke robe što je stizala iz Stambola i Bruse.
Zadrža pogled za tren na golom stomaku i bedrima koja su se ocrtavala ispod crvenih providnih šalvara, ne mirujući, a onda pogleda uz ruku koja je spuštala džezvu filigranske izrade vještih istočnjačkih kazandžija. Pogledi im se susretoše i zadržaše u istoj misli.

Mehmed nazva selam Damatu, koji se iznenadi njegovom nenajavljenom dolasku, a Hafsa se utom okrenu i nečujnim korakom nestade iza vrata magaze.
Došao si nenajavljen, prozbori Ahmed, isti kakav je bio, nepromijenjen, dok je ustajao da poljubi Mehmeda u rame i zagrli ga. Sjedoše među trščane stolice a sluga donese ibrik sa vodom i posluženje.
- Kćer da mi vratiš, započe Mehmed bez okolišanja, daću ti zlata
koliko tražiš.
- Kćer ti hadžija ne vraćam, taman da mi ponudiš zlata koliko je teška.
Došao si a nisi me obavijestio. Zašto si to učinio. A onda govoriš nešto što
jedan muškarac ne može da prihvati.
- Slušaj mene Sejdi Ahmede. Pametan si trgovac i znaš šta je za tebe
dobro. Reci šta tražiš. Daću zlata koliko je teška i još pride na to.

Ahmed ustuknu na stolici i spusti ruke na široki crveni pojas.

- Ja sam ti rekao svoje i neću je vratiti taman se nebo srušilo na zemlju.
Neću ovdje da se pogađam s tobom za kravu, čoju ili kanarinca. Ona
ostaje u mojoj postelji i mene će opsluživati. Nego vrijeme je ovih dana
nepodnošljivo u Sarajevu. Ajde da nešto založimo pa da se odmoriš i
moja žena će te opremiti za put. Neću da mi ljut odeš odavde.

Mehmed ne reče ništa. Šutio je. Nepomičan.
Ahmed se okrenu da dohvati neku kutiju. Vukao je ručku sebi i dok se okrenuo već je osjetio kako mu se nož zariva u vrat. Domalo je i glava odletjela a široko otvorene oči dugo su još posmatrale Mehmeda, kroz dim i vatru ...
Kažu da je tada stradala cijela čaršija na desnoj obali Miljacke. Izgorjela je i Varoš sa Starom pravoslavnom crkvom kao i Latinluk sa katoličkom kapelom. Vatra je odnijela sve.