Tajni Vilajet

Sobom se širio misis ružinog ulja da se ne bi osjećalo sagorijevanje fenjera. Jedan mali prozor je bio otvoren i svješ zrak je osvježavao prostor.

- I, Muktare, kakav `aber mi donosiš? Šta se to opet zakuhava?
- Svijetli pašo, age i begovi su ponovo nezadovoljni brojnim sultanovim zabranama o uzdržavanju od pića i odlaska u kafane ... priča se da ponovo spremaju pobunu, hoće da odvoje bosanski pašaluk ... priča se da ih zapad u tome pomaže ...
- Jah, vala, svašta se priča – reče paša i zagleda se u robinjicu koja mu je na srebrnom poslužavniku nosila kišta i kadaif.

Paša odloži čibuk na starinski sto zastrt čohom i dade joj rukom znak da priđe.
Ona priđe nečujno, laganim korakom, otkrivena lica, i odnekud izvadi ponjavu da na nju sjedne ... Paša podiže ruku, te sluga donese fino štavljenu kožu iz Stambola i dade joj znak da sjede pored njega ...
Robinja zanese kukovima i načini pokret kao da se gnijezdi te joj bujne grudi zaigraše.... Bila je sitna i jedra, uska u kukovima, pa su joj grudi izgledale još veće pritisnute zlatno vezenim jelekom na crvenoj čohi.
Pogled mu skliznu sa lica na grudi, oči zaiskriše. Robinja je držala oborenu glavu, a pogledi im se ispod oka ukrstiše. Oči su mu sijevale dok su se usne razvlačile u široki osmjeh.
Ležao je zavaljen među svilenim jastucima, skupljajući i šireći noge dok se zadovoljno smijuljio a veliki stomak se širio pri svakom udisaju, velik ko’ Trebević iznad Sarajeva ....

- Idi sad, idi Mukraru, idi u čaršiju i slušaj šta pričaju, pa sutra dođi da me izvijestiš ...

Sjedila je pored čibuka ne dišući. Uzimala je komad usaftljenog kadaifa sa porculanskog tanjirića i na njega stavila kašičicu kište, umočila u zdjelu sa sirupom i hranila pašu kao da hrani dijete. Niz bradu mu je curio sirup. Kad je pošla ga ga obriše uhvatio ju je za ruku i privukao sebi, te ona poče lizati onaj sirup, a on je primi za bedra i smjesti u krilo. Klatila se preko njegovog velikog stomaka taman ko da se penje na onaj Trebević.
Fenjeri su jenjavali pa se ono oružje, jatagani i jedan vezen silah, što su visili na zidu više nisu vidjeli.
Čulo se samo pašino ječanje. Tek kada je ruku spustio na jastuke, robinja ustade, pokupi posude i nečujno napusti sobu.
Isprati je pašino snažno hrkanje ...

Voćnjaci su mirisali zrelim ašlamama, krupnim i jedrim, onih na vrhu uvijek željenih. Eh, kakvo drvo, mislio je paša, kakvo bogatstvo, ja šta bi se dalo čibuka i lula izraditi od njih, mislio je Mehmed-paša i ne hajući za zrelim plodovima što su se sami nudili sa grana.
Vatra pucketa, voda pored huči, a šuma na vjetru huji. Sjenke prelijeću preko stabala kao pokretne slike na bioskopskom platnu. Prolazi carska konjica preko proplanka, a karavani pored uspavanih hanova.

U početku je to bio nijemi film sa zbrkanim slikama vatre, panike, dima, gušenja, kuknjave, plača, zbunjenosti, straha, haosa ... Zbrda - zdola miješale su se trake prošlosti i sadašnjosti, ali što se više približavao Saraj Bosni, sve se postepeno sređivalo.
Iza brda se čula kiridžijska vika. Sa obližnjeg drveta je prhnula ptica, a muškarci su izbjegavali gledati žene koje su se vraćale iz polja, samo su slušali njihovu pjesmu trudeći se da razumiju riječi.
Zrak je bio svjež, opojan.

Karavan saraj je bio sa svih strana okružen raznobojnim ružama. Bilo je mnoštvo trgovaca u turskim, srpskim i bugarskim nošnjama. Bilo je i puno drugog naroda sa svih strana jer se još uvijek besplatno dijelila hrana te je sirotinja dovodila djecu da nahrani. Mogli su se čuti i razni jezici, najčešće turski i arapski, ali i srpski, bugarski i albanski.
Sarajom su se širili mirisi hrane, od kojih su dominirala kuhana jaja i mudžedara (mugaddara) koju su pravili od sočiva riže i mesa.

Karavan je sijao obasjan svjetlošću mnogobrojnih fenjera što su visili sa kupola i zidova i bacali odsjaj na mermr po ćoškovima.
Paša se umoran zavali među metar iznad daščanog poda uzdignute jastuke od najfinije svile iz Damaska i uze čibuk, te rukom dade znak a jedan od onih što su stajali na ulazu priskoči da zapali. Utom pokaza očima te drugi poče da smanjuje svjetlost na fenjerima. Fitilj je bio kratak a plamen sve slabiji ispod stakla.
Paša je djelovao umorno, ali dobro raspoloženo i zadovoljno. Dovedoše jednoga momka, a paša onda bez uvoda i okolišanja naredi na turskom: Kazuj!

Sva svoja zla i sve nesreće Bosna nadoknađuje svojom ljepotom koju nesebično pruža. Ta divlja priroda i neobuzdana narav, često promjenljiva, šumovite planine zimi snijegom zatrpane znaju biti i tokom ljeta jednako strašne i neprohodne. Puno života je odnijela ta okrutna priroda.

Dan je osvanuo vedar, a onda je vjetar promijenio pravac i nestalo je sunca. Mehmed je malo spavao i sabah-zorom ustao da obavi posao radi kojeg je i došao. Uskim kaldrmisanim ulicama se zaputio zetovoj kući. Dok je kucao na vrata sjetio se svoje majke koja je unuci dala to ime i nje male kako se bezbrižno igra u njegovom dvorištu ... Utom su se vrata otvorila i on je vidio ženu kako je preplašeno ustuknula. Izgledala je dvadeset godina starije. Ono što ga je dokrajčilo bio je njen beživotni pogled, preplašen i od njega koji nikada ruku nije digao na nju i koji ju je volio i više od sebe. Zagrlio ju je a ona je plakala toliko da mu je košulja bila sva mokra od njenih suza. Kada se okrenuo da pođe, samo je rekla „on to neće prihvatiti“. Mehmed zastade za časak kao proboden njenom riječju, pa nastavi kako je naumio.

Ahmed-beg je posjedovao u Brusa bezistanu četiri dućana i magaze Svakoga jutra, prije svih rano je dolazio u bezistan i u svom najvećem i najljepšem dućanu, zavaljen u pletenoj stolici, pušio dugački turski čibuk uz prvu jutarnju kafu koju mu je donosila lijepa Hafsa, trbušna plesačica. Složila je male stolice od pruća oko mesingane sinije i poslužila kafu iz fildžana udjenutog u bakarni obruč.
Pogled mu skliznu niz sitan vez što se spuštao od dubokog izreza, iza kojeg se naziralo bujno poprsje, do ivice košulje od bijele kadife. Najljepše tkanine gazda je njoj odvajao iz svake nove isporuke robe što je stizala iz Stambola i Bruse.
Zadrža pogled za tren na golom stomaku i bedrima koja su se ocrtavala ispod crvenih providnih šalvara, ne mirujući, a onda pogleda uz ruku koja je spuštala džezvu filigranske izrade vještih istočnjačkih kazandžija. Pogledi im se susretoše i zadržaše u istoj misli.

Mehmed nazva selam Damatu, koji se iznenadi njegovom nenajavljenom dolasku, a Hafsa se utom okrenu i nečujnim korakom nestade iza vrata magaze.
Došao si nenajavljen, prozbori Ahmed, isti kakav je bio, nepromijenjen, dok je ustajao da poljubi Mehmeda u rame i zagrli ga. Sjedoše među trščane stolice a sluga donese ibrik sa vodom i posluženje.
- Kćer da mi vratiš, započe Mehmed bez okolišanja, daću ti zlata
koliko tražiš.
- Kćer ti hadžija ne vraćam, taman da mi ponudiš zlata koliko je teška.
Došao si a nisi me obavijestio. Zašto si to učinio. A onda govoriš nešto što
jedan muškarac ne može da prihvati.
- Slušaj mene Sejdi Ahmede. Pametan si trgovac i znaš šta je za tebe
dobro. Reci šta tražiš. Daću zlata koliko je teška i još pride na to.

Ahmed ustuknu na stolici i spusti ruke na široki crveni pojas.

- Ja sam ti rekao svoje i neću je vratiti taman se nebo srušilo na zemlju.
Neću ovdje da se pogađam s tobom za kravu, čoju ili kanarinca. Ona
ostaje u mojoj postelji i mene će opsluživati. Nego vrijeme je ovih dana
nepodnošljivo u Sarajevu. Ajde da nešto založimo pa da se odmoriš i
moja žena će te opremiti za put. Neću da mi ljut odeš odavde.

Mehmed ne reče ništa. Šutio je. Nepomičan.
Ahmed se okrenu da dohvati neku kutiju. Vukao je ručku sebi i dok se okrenuo već je osjetio kako mu se nož zariva u vrat. Domalo je i glava odletjela a široko otvorene oči dugo su još posmatrale Mehmeda, kroz dim i vatru ...
Kažu da je tada stradala cijela čaršija na desnoj obali Miljacke. Izgorjela je i Varoš sa Starom pravoslavnom crkvom kao i Latinluk sa katoličkom kapelom. Vatra je odnijela sve.

Postoje neka osjećanja koja ne trpe riječi i neke situacije koje ne trpe odluke, jer tamni vilajet je metafora kajanja šta god da se učini oči uprte u tamni vilajet gledaju kajanjem.

Hadži-Mehmed Murat bio je trgovac iz Stambola. Njegov djed Mehran radio je kao konjušar u štalama sultana Murata IV, pratio ga na noćnim pohodima kada se sultan iskradao iz palače da bi se uvjerio da li njegovi podanici poštuju zakone zabrane alkohola i odlazaka u kafane. Sultan je bio izuzetno snažan a Mehran izuzetno vjeran i smjeran, pa je odatle poteklo i porodično ime Murat.
Bogatstvo su stekli u osmanlijskim pohodima na istok, sa Safavidima (Perzija) kada su osvojili Azerbejdžan, potom i Bagdad. Kasnije su to bogatstvo održavali trgovinom koja je nakon suzbijanja bezakonja i korupcije u ojačanom carstvu počela da cvjeta.

Bosanski vilajet, beglerbegluk, bio je najpoznatija pokrajina u Turskom carstvu, što zbog kazni koje su služene u ovim zabitima, što po trgovini... Mehmed je četiri puta godišnje dolazio u Sarajevo i tu bi ostajao po mjesec dana.

Noć je bila topla, a on umoran, spusti se na mekoj sećiji saraja dok ga je san polako osvajao. Još mu je odzvanjalo u glavi kamenje koje je prštalo pod raspalim kolima karavana i topot konjskih kopita.
Ova zemlja je sva u planinama, divlja i lijepa, šumovita visokim okrutnim i privlačnim istovremeno. Zato je i zovemo brdoviti Balkan.
Čuo je glasove koji su se miješali u snu i javi i šapatom govorili u usnuloj sobi, oživjevši mu uspomene za koje nije znao kada ih je izgubio.
Mahziba, njegova kćer jedinica, godinama je nije vidio i sebi nije mogao oprostiti što je dao Sejdi Ahmed-begu, prepredenom sarajevskom trgovcu, pokvarenom koliko i dosadnom.
Dolazio je Ahmed beg u Stambol i dovodio Mahzibu, ali joj nije dao oca posjetiti. Zagrcnuo bi se svaki put kada bi izgovorio njeno ime. Zagrcnuo se i sada u snu i to ga prenu. Mehran, kćeri moja jedina! Adamova jabučica mu je djelovala otečena, izgledalo je kao da pulsira. Tri godine je nije vidio i sada je odlučio da sam razriješi tu situaciju.