nedjelja, 27.03.2011.
PERSONISM - EPOHA NOVOG DOBA ?
|
Znali mi ili ne znali, htjeli mi ili ne htjeli, svako vrijeme nosi svoja obilježja. Ta obilježja određena su sveukupnim odnosima ljudi na nekom mjestu i u nekom vremenu. Tako je čovječanstvo do sada prolazilo kroz odnose koje se najbolje ocrtavaju kao epohe, koje su u pojedinim dijelovima svijeta trajale i završile, a u nekim dijelovima još uvijek traju, ili se nalaze njihovi tragovi: 1. Prvobitna zajednica. 2. Robovlasništvo. 3. Feudalizam. 4. Kapitalizam. 5. Socijalizam. 6. Komunizam. 7. Što teorijski još može biti? Možda personizam! Društva biraju, ili bolje rečeno u društvima se dominantno oblikuje optimalni odnos koji je na danom stupnju njegovog razvoja moguć. Reklo bi se da je društvo odabralo svoj najbolji put razvoja. Sigurno, u svakom društvu i danas postoji od svakog od navedenih odnosa ponešto. Ono što postane dominantno za cijelu ljudsku zajednicu nazvali smo epohom. Ljudi se sami, prirodno, priklanjaju nekom od modela društvenog življenja optimirajući pri tome svoje putove života. To je evolucijski put razvoja društava, dakle društveno i osobno usklađeni put. To zapravo nazivamo epohom. Ako u nekom društvu netko nametne model kojeg zagovara, i prisili druge da žive po tom modelu, to je revolucija. Poklapanje u prihvaćanju većine ljudi evolucijskog, dakle onog modela razvoja kojemu ljudi prirodno teže, i eventualnog revolucijskog modela, može donijeti dugoročnu stabilnost razvoja nekog društva. Njihovo nepoklapanje ići će konačno u korist evolucijskog razvoja. Takvo nepoklapanje predstavlja zastranjivanje, stagnaciju ili u konačnici možda i uništavanje društva. Epohe najbolje karakterizira vlasništvo nad društvenim vrijednostima (tj. nad zemljom, vodom, stokom, radom, alatima, strojevima, životom, znanjima, proizvodima, sirovinama, sredstvima za proizvodnju, informacijama...). Jedan od teorijski mogućih pravaca razvoja odnosa prema vlasništvu je i osobno vlasništvo u svakoj tvrtki, znači da svaki uposlenik ima svoj dio vlasništva nad tvrtkom u kojoj radi, tj. nad svojom tvrtkom. Ne odnosi se to na današnje dionice, koje može kupiti ili prodati svatko na burzi, nego na obvezni odnos da svaki zaposlenik tvrtke obvezno ima neki njezin veći ili manji dio. Ne može nitko raditi u tvrtki u kojoj nije sudioničar. Dionice pri tome mogu i dalje ostati za one koji ne rade u dotičnoj tvrtki, a svoj kapital žele vezati uz sudbinu neke tvrtke ili im se osobne dionice dok su bili zaposlenici pretvore njihovim odlaskom u uobičajene današnje dionice. Time bi se rastočila teško održiva dvojnost između kapitala (vlasništva) i rada (obespravljenog stvaraoca novih vrijednosti). Rad i kapital nerazdvojno bi se stopili u jednog jedinstvenog kreatora. Interes za napredak i razvoj svake tvrtke prirodno bi se odrazio na odnos zaposlenih vlasnika prema tvrtki. Produktivnost bi porasla. Kontrola zakonitosti rada nad cijelom tvrtkom bi također porasla. Kreativni kapaciteti zaposlenih bi se povećali. Postigli bi najbolje korištenje svih kapaciteta tvrtke. To nije samoupravljanje – formalni odnos koji se svojevremeno nametnuo, a bez stvarnih poluga vlasti – to je personiozam, stvarni oblik vlasništva unutar svake tvrtke. |
