četvrtak, 25.06.2009.
ŠTO JE TO S NAŠOM HRVATSKOM?
|
Svim građanima Republike Hrvatske čestitam Dan državnosti. To je praznik koji slave političari. Malo građana na Trgu bana J. Jelačića na vojnoj paradi. Nijedan barjak u kvartu povodom praznika. Nijedna narodna manifestacija povodom praznika. Od upitanih građana u TV anketi neki oduševljeni, drugi ne znaju što se danas slavi. Što to (ne)valja s našom domovinom? Kako je i kada nastala? Zašto je nastala? Da li je trebala ili morala nastati? Gdje smo stigli? Kuda idemo? Puno pitanja, malo odgovora. Građani drugih zemalja slave veličanstveno takve dane u svojim zemljama. Lijepo za vidjeti. Ponese čovjeka njihov zanos. A mi? Odlukom Sabora imamo neradni dan. I to je lijepo. Narod bi trebao biti veseo. Ali, nije. Što je to s narodom? Da nije cijeli narod bolestan? Da nije država, možda, bolesna? Vlada, predsjednik...? Odgovoriti na ta pitanja nije jednostavno ni lako. No, čini mi se slijedeće. Država se rodila, ne samo kao izraz želje hrvatskog naroda da konačno ima i svoju državu, već i kao nužnost bijega od pritisaka Miloševićevih hordi i prijeteće strahovlade. Do tada vladajući Savez komunista, raspadom na poznatom beogradskom kongresu, ostao je bez uporišta u propagiranju zajedničke države SFRJ. Nema zajedničke Jugoslavije, nema kohezivnog SKJ, mora se stvoriti nova Hrvatska. Narod ne može ostati u zrakopraznom prostoru. Na brzinu organizirano višestranačje rodilo je, prirodno, suviše puno heterogenih ideja, stranaka, pokreta. Najveće izglede za uspjeh imali su oni koji su bili radikalniji u zahtjevima. Pobijedila je stranka koja nije imala, nije ni mogla imati, razrađene programe politike, razvoja, gospodarstva. Pekli su se volovi. Prepušteno je puno toga improvizaciji. Moralni preporod bio je više oslobađanje od nečega nego zagovaranje drugih jasnih stavova. Znali smo što nećemo, nismo znali što hoćemo. Ili, bolje rečeno, neki su jako dobro znali što hoće. A to što su znali je da zasjednu na fotelje velikih hrvatskih kompanija, da pokupe fondove koji su tada još bili, zaista (da ne povjeruje čovjek), puni. Da maknu sve živo što je bilo vezano s prethodnim režimom, i naravno, da se zapriječi prodor Miloševićevih ideja i ljudi. Kompanije su se brzo svodile na prosjačke štapove, ljudi otpuštali, pretvaralo se veliko društveno bogatstvo u državno, kao pripremu fazu za pretakanje u privatno. U eri nastupa moćnog pokreta HDZ-a nije bilo uvjeta za socijalna iskazivanja bilo kakvih negodovanja u toj društvenoj devijaciji pretvorbe. Jedini organizirani otpor novoj vlasti došao je od strane Srba koji su imali jasnu sliku da je preokret usmjeren protiv nastupa Miloševića, kojem su se, pak, oni nadali kao svom spasiocu. Balvani su bili očekivani ishod nastalih međunacionalnih tenzija. Raskid državno-pravnih veza prema SFRJ dovelo je Hrvatsku u položaj pojačanih težnji pobunjenih Srba za vlastitom državom na tlu Hrvatske. Preteška situacija za svaku zemlju. Rat. Strašan, krvav, nemilosrdan. Narod zagrijan za samostalnost (referendum je to jasno pokazao) ustao je, prirodno, u obranu svoje države. Kad narod nešto želi nitko ga ne može zaustaviti. Pobjeda. U međuvremenu, tijekom rata, nastavljena privatizacija sada državne imovine, one koja je oduzeta građanima iz društvenog oblika, i to u vremenu kad su hrvatski ratnici i radnici velikim dijelom na bojišnicama. Nepravda, koja boli. Radnici se vraćaju s bojišnica u prodane i uništene firme, ne od strane okupatora, Srba i JNA, i toga je bilo, ali najvećim dijelom uništene od hrvatskih građana-tajkuna, dijelom i od stranaca. Danas još građani osjećaju posljedice tog haranja koje se može usporediti s najvećim haranjem koje su načinili Mongoli, Huni, Tatari u ovim krajevima... Kako voljeti domovinu nastalu u ovakvim okolnosti? Jako, puno, sa srcem, jer je krvlju stvarana i branjena. Da, svakako, jer svatko voli svoju domovinu. Ali u toj domovini čovjek treba dostojno živjeti. To je već teže. Nastala na opisani način, kasnije orijentirana bez plana razvoja u smjeru trgovine, turizma i s uništenim realnim proizvodnim gospodarskim sektorom, zemlja se sve više zadužuje, pokrivenost uvoza s izvozom višestruko manja, 40 milijardi eura vanjskog duga, vođena od političke i gospodarske oligarhije koja vlastite interese puno bolje štiti i nameće nego što rješava probleme svojih građana, zataškavanje afera koje bi mogle ugroziti vladavinu vladajućih, ismijavanje oporbenih ideja snagom svoji 10 glasova više u Saboru nije dobar način vladanja, nemogućnost oporbe da formulira i nametne bilo kakvu inicijativu za zaokrete prema važnim rješenjima,...., sve je to, i još puno više, imao danas na umu građanin Hrvatske koji je ostao doma, skriven u kutevinma svojih stanova nad kojima mu strane hrvatske banke prijete ovrhama, bolje da šuti nego da plješće kad mu se ne plješće, da viče kad ga moćniji ušutkaju svaki put kad mu ne dopuste protestirati na Markovu trgu, kad nikoga nije briga za njegove muke, jer moćnici ne čuju dobro što god građani rekli ili iskazali. Čestitam još jednom svim građanima na strepljenu što još mogu čekati neku bolju Hrvatsku u koju vjeruju i što će onda, kao i ponosni građani svih drugih država moći slaviti s visoko izdignutim barjacima u čast napretka koji će doživljavati. Danas to, očito, nije bio slučaj. Pa, onda, neki drugi put. |
