Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 30.09.2007.

Mitologija Afrike

Kišotvorci – duhovi oluje

Prije nego nastavi svoja koračanja kroz mitologiju Afrike, Athumanunh skreće pozornost onima koji ga ne mogu, ili ga ne žele pratiti na tim koračanjima, neka jednostavno odustanu. Onima pak koji ga ne razumiju neka pitaju i Athumanunh će odgovoriti i pojasniti o čemu on to piše. Nema potrebe za gunđanjem i prigovaranjem, jer Athumanunh je Athumanunh i radi ono što mu se dopada i što ga zabavlja. Athumanunh nikome ne mora polagati račune, barem ne više sada u ovom dobu kada je Vrijeme staro već polovicu. Isto tako Athumanunh nikoga ne prisiljava ni na što, a od svojih lutanja i koračanja odustat će samo po svom nahođenju. Eto tako, a sada ide Athumanunh vidjeti tko to započinje kiše i tko te iste kiše zaustavlja. Upravo o tomu postoje mnogobrojne priče u mitologiji naroda Afrike. Dakle, od samoga početka stvaranja postavljalo se pitanje tko to započinje kiše i tko te iste kiše zaustavlja. Upravo o tomu postoje mnogobrojne priče u mitologiji naroda Afrike. Tako pleme Joruba uspoređuje grmljavinu s glasanjem ovna, a ovnovi su životinje koje su posvećene Stvoritelju (Shangu). Ashanti iz Gane pak olujno nevrijeme vežu uz Stvoritelja kojeg nazivaju Nyame. Foni iz Abomeja pak olujno nevrijeme opisuju kao svađu Stvoritelja sa svojim bratom Gromom. U priči plemena Songhaya s Gornjeg Nigera opisuje se nebeski duh Dongo koji svoju sjekiru iskušava na Nebu i otuda grmljavina. Pleme Dinka iz Sudana vjeruje da je za grmljavinu odgovoran Deng, božanstvo koje je teško opisati, a Dinke vjeruju da su potomci Denga. Za narod Bugunde olujno nevrijeme, grmljavinu i gromove nadzire bog Kibuka koji je brat Stvoritelju Mukasi. Dobro, a sada priča koju je izabrao Athumanunh. Priča dolazi iz plemena Hotentoti, a kazuje o bogu kiše kojeg oni nazivaju Tsui'goab (Ranjeno Koljeno – po Athumanunhu). Mit priča kazuje o tomu kako je Tsui'goab zaratio s protivnikom bogom smrti Gaunabom. U početku se činilo da će Gaunab svladati Tsui'goab, ali ga je jednim preciznim udarcem iza uha Tsui'goab smrtno ranio. Umirući Gaunab ipak je prije nego je izdahnuo ranio Tsui'goaba u koljeno. Tako Hotentoti štuju Tsui'goaba kao darovatelja kiše koji živi u oblacima. Nazivaju ga i 'Ocem očeva'. Zauzvrat Tsui'goab svojim poklonicima poklanja zdravlje. Kada pak se žele obvezati na nešto Hotentoti se zaklinju u ime Tsui'goaba. Na prvi dio pitanja 'tko izaziva kišu' Athumanunh je sada odgovorio, a na drugi dio pitanja 'tko zaustavlja kišu' odgovorit će drugi put.

subota, 29.09.2007.

Mitologija Afrike

Misterij Smrti

Oduvijek svi mitovi pričaju o dolasku Smrti, ali se i svi mitovi slažu u pričama da je smrt neprirodna i da je ona došla tek nakon stvaranja Svijeta. Dakle, smrt je među ljude došla nečijom greškom, najvjerojatnije je to bio neki od božanskih skoroteča koji je u nečem zastranio i tako ljudima doveo Smrt. Međutim, mnogi bogovi u svim mitologijama (teogonijama – po Athumanunhu) bore se vrlo hrabro protiv Smrti koja pogađa ljude, pa tako jednu priču ima i pleme iz Toga. Naime, riječni bog Tanu oduvijek se, pa još i danas, hrabro borio sa Smrću. Nekoć davno, a tako kazuje priča iz Toga, živio je jedan lovac koji dugo dugo nije mogao ništa uloviti. Njemu se smiluje bog Tanu koji se pretvori u antilopu i pred lovca dovede cijelo krdo. No, lovac pak izabere baš boga Tanu i njega pogodi. U obličju antilope bog Tanu vješto je izmicao lovcu iako ranjen, ali lovac nije odustajao i uporno je pratio njegov trag. Onda pak je antilopa zašla u jednu pećinu, lovac za njom, a tada se Tanu nanovo preobliči. Lovac se silno preplaši, ali ga dobri bog Tanu umiri i nagovori ga da zajedno krenu njegovoj kući, a usput će mu on i pomoći nešto uloviti. Na tom putu sretnu lovac i Tanu Smrt. Smrt je došla po lovca, ali ga Tanu nije želio istoj prepustiti. Nastala je kratkotrajna borba pjesmama rugalicama između Tana i Smrti. No, to nadmudrivanje potrajalo je ona cijeli mjesec dana, pa su Tanu i Smrt konačno pristali na kompromis. Svaki put kada se čovjek razboli počinje utrka između dobroga boga Tanu i Smrti. Onaj koji stigne prvi uzima čovjeka, odnosno ako prvi stigne Tanu čovjek će ozdraviti i poživjeti, ali ako prva stigne Smrt čovjek će umrijeti. Dakle, Smrt je ipak nadmudrila i samoga Tana, pustila ga je da pođe s čovjekom u njegovo boravište, ali je i ona stigla s njim.

petak, 28.09.2007.

Mitologija Afrike

Misterij rođenja – Nebeski blizanci

Dakle, još veći misterij od začeća, predstavlja rođenje djece s izvjesnim tjelesnim nedostacima, ili pak rođenje dvojki, a ne daj bože trojki. Tako pleme Thonge iz današnjeg Mozambika blizance smatra djecom Stvoritelja kojeg oni nazivaju Mukasa. Naime, ako bi se u plemenu Thonge rodilo dijete sa šest prstiju (inače potpuno zdravo i u svim drugim pogledima normalno dijete), kod Thonga bi to izazvalo veliki strah. Takovo dijete oni bi oduzimali majci i ostavljali ga na obali prepuštajući ga njegovoj sudbini. Rođenje dvojki (blizanaca) izazvao bi pak kod Thongi mješavinu straha i radosti, te i takovu djecu Thonge smatraju da nisu 'normalna', odnosno nisu ljudska, već božanska, a ne daj bože rođenje trojki što smatraju nenormalnim ljudskim porodom i izjednačuju ga sa životinjskim. Slično je i s plemenima koja su obitavala na područjima današnje Nigerije gdje ih slave i poistovjećuju s božanskim Nebeskim blizancima, ali im ipak ne dozvoljavaju živjeti u samom selu. Njihova koliba u kojoj je s njima i njihova majka u pravilu je uvijek izvan sela, a tijekom grmljavine i oluje od njih se očekuje da posreduju kod svoga oca (Stvoritelja). Naime, Nebo i Stvoritelj sigurno će poslušati vlastitu djecu i udovoljiti njihovim zamolbama. Isto tako vjeruju da poput blizanaca i njihova majka ima moć posredovanja, jer ona je po svoju djecu išla na Nebo kod Stvoritelja, pa samim time i ona može tražiti ustupke od Stvoritelja kojeg ovdje nazivaju Mukasa. Iako im (blizancima) vračevi priređuju ritualne svetkovine i slave ih, suplemenici ih ne vole niti kada odrastu, pa tako blizanci imaju velikih problema u svakodnevnim normalnim komunikacijama sa svojim suplemenicima tijekom cijeloga svojega života.

nedjelja, 23.09.2007.

Mitologija Afrike

Tajna rađanja i misterija začeća

Kada je Stvoritelj načinio prve ljude i spustio ih na Zemlju da je napuče i na njoj žive nije im otkrio kako će dobiti potomstvo. Tako prema priči naroda Ashanti, koji su obitavali na području današnje države Gane, parovi u početku nemaju djecu, a tajnu im je otkrila tek neotrovna zmija piton. Naime, muškarci i žene živjeli su u parovima, ali među njima nije bilo nikakve požude i uopće nisu poznavali tajnu začeća i rađanja. Kad su se jednom kupali pored rijeke njihovo neznanje otkrio je piton koji je odlučio da im konačno otkrije tajnu. Tako je piton podučio pretke Ashanti da se postave sučelice jedno pred drugo, potom je njihove trbuhe poškropio vodom iz svojih usta izgovarajući čarobne riječi 'kus-kus', te ih poslao kući. Čim su ljudi legli u postelju osjetili su želju za sjedinjenjem, a ujutro su žene zatrudnjele i napokon rodile. Još i danas potomci Ashanti prilikom ceremonije vjenčanja izgovaraju ritualne riječi 'kus-kus'. Kako su Ashanti vjerovali da je u djeci duh pitona, oni su tu zmiju proglasili za svoga zaštitnika. Isto tako još ni danas potomci Ashanti ne ubijaju pitone, a ako pronađu koju od tih zmija mrtvu oni je pokrivaju bijelom ilovačom i zakapaju je uz obrede istovjetne onima kada zakapaju svoje pripadnike. Druga pak je priča koju su zapamtili Pigmeji, a ona kaže da su u početku bili mladić i djevojka koja je stalno krvarila. Unatoč tomu što je iskušao mnoge lijekove mladić nije mogao zaustaviti djevojčino krvarenje, pa se za savjet obratio Mjesecu. Napokon mu je Mjesec otkrio tajni lijek protiv tog djevojčinog krvarenja. Naime, djevojka je morala zatrudnjeti i krvarenje bi nestalo. Dakle, po Pigmejima trudnoća je bila lijek, a najvjerojatnije u toj priči oni objašnjavaju i dane mjesečnice kod žena što još davno prije odredi ih Mjesec. Na sve te tabue spolnosti i začeća aludiraju i druge priče naroda Afrike. Tako opet malgaška priča s Madagaskara govori kako je ribar jednom na udicu ulovio ženu. Žena mu je obećala ispuniti njegovu najveću želju – rodit će mu djecu, ali zauzvrat on je nikada ne smije vidjeti obnaženu. Doista, žena je ribaru rodila djecu, ali je on kriomice promatrao svoju ženu kada se kupala gola na obližnjoj rijeci. Kada je žena shvatila da je ribar promatra ona je samo kriknula i natrag nestala u rijeci. Zanimljivu pak priču priča pleme Luyia iz Kenije. Naime, kod njih muškarac i žena pokušavali su tisuću puta imati djece, ali nisu znali kako to treba učiniti. Onda pak su jednom spremali žito u spremište. Muškarac je trpao žito u posude i dodavao ih ženi koja ih je po ljestvama nosila i slagala u spremištu. Tada je muškarac zamijetio ženine intimne dijelove tijela i te noći oni su se napokon sjedinili i dobili djecu. Nadalje, još veći misterij predstavljalo je kada bi se rodilo dijete s određenim tjelesnim manama ili nedostacima, a naročito kada bi se rodili blizanci. No, to je već druga priča i nju će Athumanunh ispričati drugi put.

subota, 22.09.2007.

Mitologija Afrike

Ljudski neposluh, nepoštivanje, rivalstvo i odgovornost

Athumanunh će sada napisati još jednu priču o nepoštivanju božjih zapovijedi, ljudskom neposluhu, rivalstvu među ženama i odgovornosti glave obitelji, a priča dolazi iz naroda Ile gdje je glavni akter opet ptica nebeska, ovaj puta to je modra šojka. Dakle, u to divno doba, doba kada su ljudi još sanjali i živjeli u vremenu koje Athumanunh naziva 'Vrijeme Snova' jedan se muškarac, glava obitelji poželio oženiti po drugi put. Naime, uz već postojeću ženu poželio je imati još jednu, a kako mu to običaji naroda Ile nisu zabranjivali, on odluči sprovesti naum u djelo. No, muškarac je bio mitska ptica nebeska – Modra Šojka, pa je poželio da se oženi kćerkom samoga Stvoritelja. Tako je Modra Šojka odletio na Nebo i zaprosio ruku kćeri Stvoritelja. Kako je Stvoritelj naklonjen ljudima, on udovolji želji Modre Šojke, ali uz jedan uvjet. Njegova kćer nikada ne smije jesti meso velikih šumskih životinja, a tu odgovornost na sebe je osobno preuzeo Modra Šojka koji je dao Stvoritelju obećanje da će se njegova želja poštivati. No, prva žena Modre Šojke bila je ljubomorna na drugu koja je bila mlađa, pa odluči, iako je znala za Stvoriteljevu opomenu, nahraniti svoju 'suparnicu' mesom dik dika (zebre – po Athumanunhu). Čim je okusila meso, Stvoriteljeva kćer padne mrtva. Modroj Šojki ne preosta ništa drugo nego da je sahrani i obavijesti Stvoritelja o strašnoj nesreći. Još jednom ljudi razočaraju Stvoritelja koji se silno naljuti, podigne svoju kćer u Nebo i vrati je u život, a neodgovornog Modru Šojku zgromi munjom. Još i danas narod Ile, odnosno majke odvraćaju pozornost od kliktaja ptice modre šojke, koji nalikuje samrtničkom hropcu. Naime, bio je to hropac koji je ispustio Modra Šojka kada ga je Stvoritelj zgromio, a narod Ile sve to povezuje sa smrti. Tako je ovom mitološkom pričom, koju napisa Athumanunh, narod Ile pokušao objasniti to stravično kriještanje ptice modre šojke koja uvijek visoko leti nebom. Pera modre šojke i danas se u narodu Ile rabe u izradbi amajlija protiv smrti i znamen su protiv umiranja. Isto tako priča provlači motiv rivalstva među ženama iz brakova u kojima je dozvoljeno više žena, ali i motiv odgovornosti glave porodice za sve što se događa u takvim brakovima.

petak, 21.09.2007.

Mitologija Afrike

Zmija - mitski simbol Vječnosti

Oduvijek, od pamtivijeka čovjeka je opčinjavala zmija – tajnovita, zastrašujuća i besmrtna. Zmije se boje svi, jer se miče i kreće, a nema noge. Živi na usamljenim mjestima i iskonska je opasnost za sva živa bića. Ljudi su je smatrali besmrtnom, jer odbacuje kožu, a ne umire. Kad guta samu sebe, s repom u ustima, doista izgleda kao da nema ni početka, ni kraja. Najčešći motiv, odnosno, zmija koja je najčešće prikazivana u mitološkim prikazima, je piton, neotrovni gmaz. Tako narod Foni u svojim pričama kazuje da je tijekom stvaranja Svijeta upravo zmija svojim uvijanjima (kolutima) omogućila da se zadrži zemlja na kojoj su kasnije ljudi mogli živjeti. Foni u to vjeruju još i danas, jer kazuju da je ona još uvijek omotana oko Zemlje, pa tvrde da ima 3500 namotaja (koluta) iznad i isto toliko ispod Zemlje. Za Fone je zmija pokret, simbol gibanja, ona roni u vodama i pod zemljom, a kada je na svojim leđima nosila Stvoritelja, na svakom mjestu gdje je zastala nastala je planina. Prema Fonima Stvoritelj je stvorio majmune kako bi hranili zmiju koja u svom stisku drži cijeli Svijet i time omogućuje njegovo postojanje. No, majmuni se ponekad zaigraju i zaborave nahraniti zmiju, pa se ona malo pomakne, a tada nastane potres. Ako pak majmuni jednom zauvijek zaborave i prestanu hraniti zmiju, ona će morati pojesti vlastiti rep. Kada zmija pojede svoj rep koji drži u svojim ustima, Zemlja koja je sada teška napućena živim stvorovima, planinama i drugim stvarima, raspast će se i potonuti u vode oceana. Bit će to prema kazivanju naroda Foni – Smak Svijeta.

nedjelja, 16.09.2007.

Mitologija Afrike

Stvoritelj šalje tamu kako bi se ljudi odmorili

Na svojem koračanju kroz mitologiju naroda Afrike Athumanunh je izabrao priču naroda Kono koji je obitavao na području današnjeg Sijera Leonea. Priča naroda Kono govori da je u samom početku Svijet bio mračan i hladan. Danju je sijalo Sunce, a noću je Mjesec sve zorno obasjavao. Narod se nije poradi toga mogao odmoriti, pa je Stvoritelj pozvao šišmiša, te mu je naložio da Mjesecu odnese košaru. U toj košari bila je tama, ali Stvoritelj nije kazao šišmišu što bi Mjesec trebao učiniti s tamom, već je obećao da će mu on osobno sve objasniti. Šišmiš je uzeo košaru i uputio se prema Mjesecu. Na svom putovanju šišmiš se umorio, pa je zastao. Spustio je košaru i krenuo u potragu za hranom. Kako je košara ostala bez nadzora plahe šumske životinje otvorile su košaru misleći da se u njoj nalazi hrana, a baš se u tom trenutku vratio šišmiš. No, bilo je prekasno, tama je izašla iz košare. Od toga trenutka šišmiš (druga ptica noći – po Athumanunhu) spava danju, a kada se spusti mrak šišmiš se budi i leti na sve strane uokolo pokušavajući uhvatiti tamu. Tako šišmiš još i danas želi uhvatiti tamu, zatvoriti je u košaru, odnijeti je Mjesecu i konačno izvršiti Stvoriteljevu zapovijed, ali nikako ne uspijeva u tom naumu, jer dan dolazi prebrzo i on je proklet poradi ne izvršavanja božje zapovijedi, pa mora na spavanje u trenutku kada se svi ostali bude i pozdravljaju novi dan. Athumanunh će za kraj samo opet zamijetiti na sebi svojstven način da ga ova mitološka priča naroda Kono podsjetila na mitološku priču drevnih Grka o Pandorinoj kutiji.

subota, 15.09.2007.

Mitologija Afrike

Stvoritelj, ljudi i vatra

Jedan od najvećih pronalazaka ljudskoga roda sigurno je vatra, pa tako i sam taj događaj pronalaska vatre zauzima i jedno od značajnijih mjesta u afričkim mitološkim pričama. Sve priče afričke mitologije, a dakako i sve druge priče inih mitologija slažu se da u začetku nema vatre. Vatru je ljudima dao sam Stvoritelj ili pak netko drugi iz nebeske sfere. Tako pleme Ila vjeruje da im je vatru s Neba donijela osa kojoj je istu poklonio sam Stvoritelj. Diljem Afrike ose najčešće i najradije svoja gnijezda grade u blizini ognjišta, pa Athumanunhu nije niti malo čudno odakle je onda priča iz mitologije i potekla. Naime, mitološka priča naroda Ile ide ovako. U ta davna, pradavna vremena kada još nije bilo vatre skupili su se svi kukci i sve ptice, pa si postaviše pitanje kako bi se mogli ugrijati noću kada nestane Sunca. Netko je iz toga mnoštva spomenuo da na Nebu postoji vatra. No, bilo je potrebito poslati izvidnice na nebo koje bi tu tvrdnju i potvrdile. Tako su se dragovoljno prijavili orao, sup, vrana i osa. Kada se ova izvidnička skupina napokon vinula prema Nebu, nakon desetak dana na Zemlju su pale kosti orla, zatim kosti supa, pa vrane, a osa je nastavila sama. Nakon tridesetak dana osa je stala i odmorila se na oblacima, ali nikako nije mogla doseći samo Nebo. Tada je Stvoritelj zamijetio osu i spustio joj se u susret. Osa je ispričala Stvoritelju o svom cilju i naumu. Stvoritelj se sažalio nad osom i poslao je natrag na Zemlju savjetujući joj da svoje gnijezdo sagradi blizu kućnog ognjišta u kojem će on zapaliti vatru, a njezinim mladuncima bit će zauvijek toplo. U ovoj priči Athumanunh je siguran da su ispremiješana dva mitološka motiva – gradnja gnijezda i donošenje vatre. No, Dogoni imaju svoju verziju. Prema pričama Dogona njihovi preci kada su sišli s Neba nisu imali vatru. Jedan od tih predaka vratio se na nebu i tamo pronašao gdje nebeski kovači, duhovi Nummo, djeca Stvoritelja i zemlje kuju božanske kovine na vatri Sunca. Tako je taj predak Dogona ukrao mali komadić vatre nebeskim kovačima i pokušao pobjeći spuštajući se niz dugu. Nebeski kovači za njim su bacali gromove i munje, ali su one promašivale. Od straha predak je izgubio ravnotežu i pao s duge na Zemlju te je slomio svoje udove koji su do tada bili savitljivi baš poput udova duhova Nummoa. Od toga pada ljudi su naslijedili zglobove na laktovima i koljenima. Isto tako zanimljive verzije priča o pronalasku vatre imaju i Pigmeji. Narod Pigmeja u svojim pričama opisuje da su oni prvi raspolagali vatrom, posudili je ostalim Crncima koji se otada sve do danas ponašaju kao njezini gospodari. Nadalje Pigmeji pričaju da su vatru pronašli njihovi preci tijekom lova na slonove kada su slučajno zalutali u neko 'Božansko selo' u kojem je gorjela i plamtila vatra koju je čuvala samo jedna starica (vjerojatno majka Stvoritelja koja je kasnije umrla od hladnoće, jer se nije imala na čemu ogrijati - po Athumanunhu) koju su Pigmeji bez većih problema nadmudrili i ukrali joj vatru. U drugoj pak priči Pigmeji pričaju da su vatru pronašli u selu šumskih čimpanza i da su je ukrali njima, pa su se nakon te krađe čimpanze povukle dublje u šumu i otada jedu samo šumsko voće.

nedjelja, 09.09.2007.

Mitologija Afrike

Stvoritelj uči ljude pribavljati hranu

Otvorivši poglavlje u mitovima koji kazuju kako su 'Prvi ljudi' spoznali i naučili pribavljati hranu, Athumanunh ostaje zapanjen. Nepregledan je to niz, nevjerojatno je mnogo priča o tomu. Athumanunh je samo na sebi svojstven način izabrao dva i njih će opisati. Dakle, narod Ila, koji obitava u današnjoj Zambiji, vjeruje da je u ta već davno prije zaboravljena vremena Stvoritelj ljudima dao hranu, no, ljudska lakomislenost, nepromišljenost, a Athumanunh će i nadodati ljudska glupost, već su i tada ljude dovela u nezavidan i vrlo težak položaj. Naime, prva sjemenja Stvoritelj je nesebično podario 'Prvim ljudima', podučio ih je kako će ih spremati i kako će ih uzgajati, a onda ih je poslao na Zemlju. No, ljudi umorni od puta s Neba na Zemlju stali su poklonjene božanske sjemenke žitarica pripremati i spravljati hranu. U svojoj neumjerenosti nepromišljeno i nekontrolirano su trošili žitarice. Jeli su i pili dva dana, a kada su se prejeli ostatak žitarica su spalili kako ih ne bi opterećivale na njihovom putovanju. No, već sutradan ljudi su ogladnjeli, ali žitarica više nisu imali, pa su posegli za božanskom hranom. Stvoritelj se dakako naljutio, ali ih nije kaznio, već ih je uputio neka sada traže hranu sami u okružju u kojem se nalaze. Ljudi su krenuli u potragu, ali pronalazili su samo korijenje i 'škuravo' šumsko voće, a to ih nije zadovoljavalo. Ljudi su tako morali hranu pribavljati u znoju svoga lica, ali su taj znoj polako počeli zamjenjivati i krvlju drugih stvorova. Bilo je to prvo prokletstvo, temeljito ljudsko prokletstvo u kojem je čovjek zamijenio svoj znoj za tuđu krv. Uvijek je od tada tako, uvijek čovjeku neposredno pred žetvu ponestane hrane, a u mitologiji slijedi opet nepregledan niz priča koje okrivljuju ljude poradi te njihove iskonske nezasitnosti i lakomislenosti, te gluposti po Athumanunhu. Dobro, a sada druga slična, ali malo ipak različita. Priča dolazi iz mitologije malgaškog naroda koji živi na otoku Madagaskara, a kazuje kako je Stvoritelj podijelio ljude tijekom skupljanja i pribavljanja hrane. Naime, kako su prvo sjemenje ljudi nepromišljeno potratili, Stvoritelj im je poklonio novo sjemenje, ali ovaj ih je put stavio na kušnju, jer dobro je Stvoritelj poznavao ljude i spoznao je da niti su uvijek svi krivi, niti su uvijek svi nedužni. Dakle, božanska kušnja bila je slijedeća. U trenutku kada su ljudi stigli pred Stvoritelja tražiti novo sjemenje, On je upravo sadio rižu. Stvoritelj ljude podijeli u četiri skupine. U prvoj su skupini bili ljudi naoružani kopljima, lukovima i strijelama, dakle lovci na visoku divljač po Athumanunhu, a u drugoj skupini bili su ljudi opremljeni zamkama za malene šumske stvorove, mrežama i udicama, dakle, po Athumanunhu ribolovci i lovci na malene šumske stvorove. U trećoj skupini bili su ljudi opremljeni košarama, a koji su skupljali šumske plodove, dakle, po Athumanunhu to su prvi skupljači hrane. U četvrtoj skupini bili su ljudi opremljeni motikama, dakle, po Athumanunhu prvi poljodjelci. Svaka je od tih skupina dobila po šaku riže od Stvoritelja, te im je On zapovjedio da je čuvaju što duže mogu. Prva skupina čim je ugledala divljač u trku odbaci rižu i dade se u lov na divljač. Druga skupina iskoristi rižu za mamac, treća skupina istrese rižu na zemlju kako bi u svojim košarama mogli pohraniti što više samoniklih plodova, a četvrta skupina uredno posije rižu i stane je njegovati i obrađivati. Eto, tako na jedan jednostavan način riješi Stvoritelj probleme ljudi koji su toliko nestrpljivi sa sjemenjem, jer sada su ljudi iz prve tri narečene skupine mogli razmjenjivati svoju hranu za hranu koju su uzgojili poljodjelci, a tijekom te praiskonske razmjene razvit će se i peta skupina ljudi koja će posredovati između prvih četiri skupine, a tijekom razmjene.

ponedjeljak, 03.09.2007.

Mitologija Afrike

Amma – Stvoritelj naroda Dogona

Narod Dogona živi u Maliju, južno od Timbuktua i obale rijeke Niger, a u proučavanju afričke mitologije, pa i cijele filozofske i religiozne misli naroda Afrike, upravo su Dogoni nezaobilazni, ali nikako nisu tipični. Naime, Dogoni su ovlastili slijepog starca Ogottemmelija da slobodno prenosi tajnu mitologije naroda Dogona Europljanima i svima koje to zanima. Tako u svom kazivanju o postanku Svijeta simpatični starac Ogottemmelij kazuje na slijedeći način. U samom začetku, u ono doba kada je Stvoritelj spoznao da je stvarati dobro, kao prvi stvaralački čin Stvoritelj imena Amma stvorio je Sunce i Mjesec. U to doba Sunce i Mjesec izgledali su kao dvije posude, Sunce kao bijela posuda okružena s osam bakrenih prstena, a Mjesec istog obličja, ali okružen s osam željeznih prstena. Amma načini i mnogobrojne glinene kuglice te ih razbaca nebeskim svodom, a od njih nastanu Zvijezde sjajne, tajnovite i daleke. Amma je tada uzeo malo veći grumen gline koji pomiješa s ilovačom i tako nastane Zemlja. No, Amma je bio sam i usamljen, a kako je Stvoritelj spoznao da nije ni dobro, ni lijepo, a ni ugodno biti sam, On krene da se sjedini sa Zemljom, kako bi iz tog sjedinjenja nastali Nebeski blizanci Božanski. No, u tom sjedinjenju ispriječio se termitnjak, pa je sjedinjenje samo djelomično uspjelo, a iz te veze stvoren je Šakal. Šakal će u mitološkim pričama uvijek svima, pa i samom Stvoritelju Ammi stvarati neprilike i nepodopštine. U drugom pokušaju sjedinjenja Stvoritelja i Zemlje rođeni su Nebeski blizanci. Bili su oni poput voda, zelene boje. Gornji dio tijela imao je ljudsko obličje, a donji dio tijela pak je imao zmijsko obličje. Imali su oči crvene boje, rašljaste jezike, a ruke im nisu imale zglobove. Tijelo im je bilo pokriveno zelenom dlakom koja se ljeskala baš poput vode. Imali su oni po osam udova i bili su božanski savršeni. No, oni su bili prvi duhovi koje narod Dogona naziva Nummo. Kada su duhovi Nummo otišli na Nebo po zapovijedi Stvoriteljeve, na povratku su vidjeli da im je majka Zemlja naga, pa su odlučili od korijenja nebeskih stabljika isplesti pokrivač za majku Zemlju. Iz tih vlakana, kasnije će nastati biljni pokrivač Zemlje, a u njima je bio sadržan i božanski govor kojeg se poželio dočepati Šakal, himbeni prvorođenac Stvoriteljev. Zemlja se branila pred Šakalom pretvorivši se u mrava i sakrivši se u vlastitu utrobu. No, Šakal je raskopao mravinjak i ukrao božansku tajnu govora, pa otada on razumije govor i odaje božanske tajne. Razljućen i jako srdit na postupke Šakala Amma odluči da će ubuduće žive stvorove stvarati bez Zemlje. Duhovi Nummo načinili su tako Ammi nacrte ljudi. Otada se rađaju muškarci i žene, ali samo s jednom dušom. Ljudi su hermafroditi, prema kazivanju Dogona, tako dugo dok se muškarcima ne obreže penis, a ženama ne odstrani klitoris. Tek nakon ovog Athumanunhu nerazumljivom, a za mladiće i djevojke Dogona, vrlo bolnom činu, muškarac postaje muškarac, a žena žena.

nedjelja, 02.09.2007.

Mitologija Afrike

Nebeski blizanci – Sunce i Mjesec

Susjedni narod Joruba je narod Foni koji obitava u mitskoj zemlji Abomeja (danas je to NR Benin – po Athumanunhu). Narod Foni priča nam mitološku priču o stvaranju Svijeta na malo drugačiji način od Joruba. Stvoritelj kod naroda Foni je Mawu, a prati ga gotovo cijela plejada nižih božanstava. Narod foni ponekad uz Mawu spominju i njegovu božansku supružnicu Lisu, a u jednoj od mitoloških priča kazuju da je Mawu i Lisu, božanske blizance, rodila božanska pramajka Nana Buluku. Tako je Mawu muški princip koji vlada na Istoku (Sunce - po Athumanunhu), a Lisa je ženski princip koji vlada na Zapadu i javlja se samo Noću (Mjesec – po Athumanunhu). Kada nastane pomrčina Sunca, ili Mjeseca, narod Foni kaže da to Mawu i Lisa vode ljubav. Mawu i Lisa prvi božanski blizanci izrodili su sve ostale bogove i božice naroda Foni. Iz ljubavne veze Mawu i Lise rođeno je sedam parova božanskih blizanaca. Redoslijed kojim su se rađali Athumanunh ne može sa sigurnošću ustvrditi, ali je gotovo siguran da su se među prvima rodili božanski parovi koji su kasnije postali Bogovi Zemlje, Oluje i Željeza. Mawu je tako paru blizanaca koji je određen da vlada Zemljom zapovjedio da napuste Nebo, ali da sa sobom mogu ponijeti bilo što žele. Par koji je trebao vladati Olujama i Gromovima ostao je na Nebu, a par koji je trebao postati posjednicima Željeza dobio je od Mawua izvornu božansku snagu i zadaća im je bila da prokrče šume i stvore plodna tla, a potom da nauče ljude kako da obrađuju zemlju i proizvode hranu. Taj božanski par blizanaca poklonio je ljudima i prva oružja i oruđa. Slijedeći božanski par po Athumanunhovom slijedu je par koji je poslan da vlada Oceanima i Morima plavetnim, a usto i rijekama i jezerima, te da upravlja ribama i ostalim stvorovima koji u tim vodama obitavaju i žive. Slijedi par koji će vladati drvećem i ostalim biljnim rastlinjem, te šumskim stvorovima i domaćim životinjama. Brigu o ljudima preuzeo je par koji je obitavao u Zraku, u prostoru između Neba i Zemlje, a njihova zadaća je bila da se brinu za dobrobit ljudi i povremeno izvješćuju Mawua o svemu što se na Zemlji događa. Napokon sedmi par rođen je i predodređen da se brine o tomu da bogovi ljudima zauvijek ostanu nevidljivi, a usto ovaj je par dobio zadaću da ljude poduči govoru, ali da im zauvijek ostavi skriven i nerazumljiv jezik bogova, osim određenim ljudima koji će postati svećenici. Isto tako svaki je božanski par od Mawua dobio svoj različiti jezik kako se jedan drugom ne bi miješali u poslove, a samo je ovaj posljednji par razumio sve jezike, pa je tako on postao posrednik između bogova, ali i između ljudi i bogova. Dakako, ime mu je Legba kod naroda Foni, ili Eshu kod naroda Jaruba.

subota, 01.09.2007.

Mitologija Afrike

Olorun izdaje zapovijed Orishu Nla – Stvoritelj počinje stvarati

U svojim mitološkim pričama o stvaranju Zemlje narod Joruba (Nigerija – po Athumanunhu) ovako je zapamtio. U samom početku Zemlja je močvarna, vlažna i negostoljubiva – prava pustolina. Iznad nje na Nebu obitava Olorun (Posjednik Neba – po Athumanunhu – Stvoritelj). Zajedno s Olorunom žive i druga mnogobrojna božanstva, te se oni ponekad spuštaju na Zemlju gdje znaju upriličiti mnoge zabave i gozbe božanske. Silazili su niz paukovu mrežu koja je poput vilinskih mostova premošćivala ponor između Neba i Zemlje. Na Zemlji nema još nikoga, nema čovjeka i životinja, nema biljaka ni bilo kakovih drugih stvari, jer Zemlja je bez čvrstog tla na kojem bi išta moglo stajati, osim božanskih bića koja lebde iznad tog 'bibavog' tla. Onda je Olorun pozvao k sebi Orisha Nla (Prvog među bogovima koji odgovara samo Vrhovnom biću - Stvoritelju – po Athumanunhu). Zapovijedi tako Olorun Orishu Nla da stvori čvrsto tlo na Zemlji. (Ovdje je Athumanunh malo u 'trilemi', jer je pronašao zapise koji govore da je tu zadaću Olorun zapravo povjerio Orunmilu – božanskom proroku). (Athumanunh će odmah objasniti i svoju riječ 'trilema', kako neki ne bi pomislili da je Athumanunh želio napisati 'dilema'. Dakle, kada Athumanunh ima tri aktera nekog događanja onda je on u 'trilemi', a ako su samo dva onda je u 'dilemi'. Eto, Athumanunh je Athumanunh i sve 'petlja' i 'komplicira' na samo sebi svojstven način.) Nadalje, Olorun je Orishu Nla dao puževu kućicu u kojoj je bilo malo rahle zemlje, jednog goluba i jednu kokoš. Orishu Nla spustio se na Zemlju, prosipao zemlju iz puževe kućice i na nju stavio goluba i kokoš. Golub je letio na sve strane, a kokoš je čeprkala neumorno i tako se čarobna zemlja raznosila na sve strane po Zemlji. Nedugo nakon toga močvara je bila zatrpana. Olorun sada na Zemlju pošalje kameleona da provjeri učinkovitost izvršenja zadaće Orisha Nla. (Kameleon je veoma važan mitološki lik naroda Afrike, jer je izuzetno spor i oprezan u svom hodu, mijenja boju prema krajobrazu u kojem se nađe, a sve pomno prati i proučava svojim velikim očima – po Athumanunhu). Nakon 'inspekcije' kameleon je izvijestio Oloruna da je tlo dovoljno široko, ali još nije dovoljno čvrsto za stvaranje i napučivanje živim bićima. Orisha Nla, ili je to ovog puta bio Orunmil, ponovio je postupak, pa je kameleon izvijestio da je sada sve u najboljem mogućem božanskom redu. Sav taj posao oko stvaranja čvrstog tla trajao je četiri dana, a petog dana Bogovi su se odmarali, svetkovali i slavili Oloruna. Tako još i danas Jorube svetkuju i slave bogove svaki peti dan. Dakle, mjesto na koje je pala prva božanska zemlja nazvano je Ife (široko – po Athumanunhu), a Jorube su još nadodale Ile (kuća -po Athumanunhu), pa otuda i naziv za najsvetiji grad Joruba, Ife Ile (mjesto iz kojeg je sve proisteklo – po Athumanunhu). Sada je Orisha Nla počeo izvršavati i drugi dio Olorunove zapovijedi, a to je da je iz zemlje modelirao prve ljude, no, život im je mogao udahnuti samo Stvoritelj, dakle, Olorun. Orisha Nla je bio pomalo ljubomoran na Oloruna, pa je potajno želio saznati kako to on udahnjuje život ljudima, ali je zaboravio da je Stvoritelj svemoćan i zna sve, te ga je On uspavao u trenutku kada mu se prikrao i uhodio ga. Orisha Nla više nikada nije želio prevariti Stvoritelja, ali povremeno mu u znak nezadovoljstva podvali 'falični model čovjeka', te otuda Jorube objašnjavaju rođenje ljudi koji imaju neke tjelesne nedostatke.

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...