Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 31.07.2005.

Athumanunhova lutanja

O čemu to priča Athumanunh? O legendarnom zlatnom gradu Manoa, ili o tajnovitom El Doradu, a kakve to tajne krije legenda o El Doradu? Nekada davno prije nego su tu stigli španjolski konkvistadori na području današnje Nove Grenade u Kolumbiji cvala je civilizacija tajnovitog naroda Chibcha (Čibča) koja se prostirala područjem današnjih rijeka Sauarez i Čibčamoka. Drevno kraljevstvo Chibcha činila su tri plemena povezana u moćni savez. Na jugu je gospodarilo pleme Cipa, središte kraljevstva pripadalo je plemenu Cakva, a sjeverom su upravljala plemena Iraci. Na misterioznom jezeru Gvatavite nalazio se hram koji je predstavljao središte Chibcha saveza. Tu bi svake godine u velikoj ceremoniji i svečanosti svećenici Chibcha premazali poglavicu (kralja) tekućom gumom, te ga posipali zlatnom prašinom. U samo praskozorje, nešto prije izlaska sunca, kralj bi se ukrcao u čamac i veslao prema središtu jezera. Tom prilikom svećenici bi u jezero bacali razne dragocjenosti izrađene od zlata, a narod bi okolo jezera palio vatru i čekao da kralj zaroni u jezeru. Kralj bi tada plivao natrag na obalu, pa kada bi izašao na obalu, na njemu više ne bi bilo zlatne prašine koju bi isprala voda. Tada bi započela vesela svečanost naroda okupljenog na obali jezera. Naime, Chibche su vjerovale da je u njihovom ritualu koji je simbolizirao spoj dvaju temeljnih životnih elemenata, Vode i Sunca, pa je potapanjem njihovog kralja u vodu jezera koja bi potom sprala njihov dar s njega, osiguran kontinuitet života do slijedećeg obreda. Na kraju Athumanunh će još samo dodati da je vrhovni bog Chibcha panteona – Bochikha, častan starac s dugom bijelom bradom koji je poslan od samog stvoritelja Chimingagve da ljude nauči međusobnom razumijevanju, ljubavi i korisnim znanjima. U njihovu zemlju došao je s istoka, iz dubina Atlantika, a nekada su ga zvali Nemterkvetebu (poslanik Bogova) ili Sugunsua (osoba koja nestaje).

subota, 30.07.2005.

Athumanunhova lutanja

Misterija koju u sebi i na svojim obalama krije Vražje jezero stara je koliko i prva putovanja na južnoamerički kontinent. Prve takve misteriozne i tajnovite priče o zlim sudbinama koje su pratile pohlepne konkvistadore datiraju još iz onog vremena kada su ti neustrašivi i nemilosrdni konkvistadori nemilice pljačkali drevne gradove Južne Amerike. Sežu te priče u doba kada su konkvistadori čupali zlatne ploče koje su krasile velebne hramove i zidove visokih zdanja drevnih Inka. No, nisu odnijeli sve. Svećenici Inka skupili su ono što su mogli sakriti, a ostalo su bacili u jezero, a potom su Inka kraljevi i svećenici poveli svoj narod u tajnovite dubine džungle. Dakako da su beskrupulozni konkvistadori krenuli u potjeru za njima, ali nikada više nisu mogli otkriti skriveno zlato i nikako nisu mogli pronaći trag onih koji su ga sakrili, a mnoge je njih snašlo prokletstvo zlata, te njihove bijele kosti još i danas ispiru mutne i zelene vode Amazone.

petak, 29.07.2005.

Athumanunhova lutanja

…'Je li to jezero duboko?' – upita Athumanunh. 'Još nismo ispitali njegovu dubinu. No, sasvim sam siguran da je bistro poput suze i da u njemu žive najukusnije ribe na svijetu. Ovdje je predivno, prekrasno … nije mi uopće jasno odakle onakve strašne priče domorodaca o ovom jezeru i zašto mu uopće nadjenuše ime Vražje jezero?' – objasni vojnik u oklopu. Athumanunh zamijeti da je vojnik mlad i neiskusan, pa si dopusti slobodu da ga upozori: 'Ne razmišljaj o tomu vojniče. Odmaraj se, ali budi oprezan i pozorno motri sve dok ti ne stigne smjena.' Mladi vojnik sada se glasno nasmije: 'Uopće ne znam zašto stražarimo, pa ovdje nema ni zvijeri, ni insekata, ni zmija, ni divljih plemena, nema nikoga osim nas. Ovdje su samo stijene, jezero i mi!' Athumanunh se uputi prema svom konačištu, ali još jednom upozori mladog vojnika: Laku noć, samo nemoj zaspati! Zapamti sutra ćemo biti najbogatiji ljudi na svijetu!' Athumanunh je polako utonuo u san, a onda negdje oko ponoći probudi ga glasan povik stražara: 'Iz jezera, izlaze iz jezera! Hej, pa to nije moguće, nemoguće! Idu, iduu na nas! Budite seee, gotovi smo! … Athumanunh skoči na noge i grozničavo stane tražiti mač kojeg nikako da napipa, a onda shvati da se nalazi u sigurnosti svoje klijeti na 'brdu gdje plaču ptice', a ovo što ga probudi bio je samo još jedan od njegovih snova na njegovim dugim lutanjima kroz legende što su već davno prije zaboravljene. Jeste li možda pogodili gdje je to Athumanuh zalutao i s kim je to on bio negdje u dubini opasne i neukrotive prašume Amazone, te što je to on s njima tražio tako daleko na misterioznim obalama Vražjeg jezera?

četvrtak, 28.07.2005.

Athumanunhova lutanja

Athumanunh luta u prašumi Amazone

Sjedeći pored vatre i osluškujući šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje grančica, tiho mumlanje, otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično zujanje prašumskih insekata... Athumanunh ni sam ne zna čega se boji, možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom. Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Umorni su, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je i Athumanunh. Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na blago strujanje povjetarca. Poradi toga san im rijetko sklapa očne kapke, a zahvaljujući tome oni su izmoreni, a i Athumanunh s njima. Razdražljivi su i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone …

nedjelja, 24.07.2005.

Legenda o Alandiji

Neosvojivi, misteriozni i tajnoviti alandski Zimski bedem

1 Paskina vrata (ulaz u sustav utvrda Zimskog bedema koja čuva general Paska sa svojim proslavljenim Šumskim patrolama). 2 Zimska utvrda (velika utvrda koju brani general Zumah sa svojim Čuvarima Zimskog bedema). 3 Zapadna utvrda (nju čuvaju i brane general Pekso i njegovi nepogrješivi strijelci Crni streličari). 4 Istočna utvrda (brani je general Peksys sa svojom pukovnijom koja dolazi iz grada Mynetea). 5 Sjeverna utvrda (brani je general Nykso sa svojom pukovnijom Shadow). 6 Snježna utvrda (brani je general Nyksys sa svojom pukovnijom iz grada Ashmahl). 7 Ledena utvrda (brani je general Gayumha sa svojom pukovnijom iz grada Tealana). 8 Vjetrovita utvrda (brani je general Tonynho sa svojom pukovnijom iz grada Askhanha). 9 Maglovita utvrda (brani je general Sagua sa svojom pukovnijom imena Zerho). 10 Kalhantova kula (utvrda koju brani general Kalhant sa svojom pukovnijom Dangher). 11 Nareshowa kula (utvrda koju brani general Nares sa svojom pukovnijom Huskhy). 12 Kybahowa kula koju brani general Kybah i njegova pukovnija Arow, 13 Scetapyewa kula koju brani general Scetapy i njegova pukovnija Doryanh, 14 Omhopyewa kula koju brani general Omhopy i njegova pukovnija Dyngho, 15 Munsyewa kula koju brani general Munsy i njegova pukovnija Poynth, 16 Nataowa kula koju brani general Natao i njegova pukovnija Klykynghor, 17 Olujna vrata mjesto je to iz kojeg napada pukovnik Unakas sa svojim Krilatim jahačima, 18 Senkhyni zidovi posljednje obrane, mjesto je to koje Alanđani zaposjedaju u namjeri pružanja posljednjeg otpora (tu bi bitka trajala do posljednjeg Alanđanina, a upravo tu se brane Jutarnje ptice generala Wowokhe, Modri oklopnici generala Kaybaha, Noćne oči generala Protyronha, ratnici generala Ysydhora posebno vješti u borbama na bedemima i zidovima utvrde), 19 Amaksosova utvrda imena Vrišteća tišina i napokon posljednja kula 20 Panđina kula (posljednja i najopasnija zamka prije samog ulaza u dolinu Syleca).

subota, 23.07.2005.

Legenda o Alandiji

…Čim su prvi odredi Nantyana izbili na obalu rijeke Taweghe dočeka ih iznenađenje. Tihi poput sjena, teško oklopljeni s crvenim ogrtačima koje je vjetar razgrtao i pri tomu bi na trenutak bljesnuli savršeno izrađeni i ulašteni oklopi, da bi onda opet na trenutak nestali, pa se opetovano pojavili. Poput kakvih davno prije zaboravljenih mitskih jahača, poput božanskih silueta, tog su trenutka Alanđani doista mogli izgledati zbunjenim nantskym ratnicima. Njihov besprijekoran red, zapanjujuća mirnoća ratnika i konja, nijema tišina koja je izgledala kao da vrišti u to prekrasno jutro, sigurno su govorili da će se uskoro na mirnim vodama Taweghe dogoditi nešto strašno i neočekivano. Odjednom, na desnom krilu nantyanskog bojnog složaja pojave se mnogobrojne konjaničke falange Sywolykyh odreda. Zaglušujući topot konja i veliki oblak prašine koji su podigli jasno su govorili da ih ima doista veliki broj. No, toga trenutka na proplanku šume Mayrha pojave se novi odredi Alanđana. Bili su to teško oklopljeni pješaci generala Senkhe. Oni požure da zauzmu bojni složaj ispred svojeg konjaništva. Sada pak se na lijevom krilu nantyanskog bojnog složaja pojave mnogobrojni odredi Kotyanskog pješaštva. Nantyany ih gromoglasno pozdrave. No, šuma Mayrhe krila je još alandskih pukovnija. U zaglušujućem galopu, u besprijekornom redu i tišini pojave se alandske pukovnije imena Sekwoya, Susekha i Wokerahm. Sve su one bile itekako dobro poznate Sywolykym odredima iz tisuću bitaka u dolini Neberaskhe, gdje su im nanijele teške poraze na predivnoj rijeci zelenog Mandraghonha. Kao da to nije bilo dovoljno, sada se pojave brojni Amazonski odredi među kojima je bila i Sonsyreya. Sonsyreya ipak opetovano upozori: 'Sve ovo neće izaći na dobro. Izgleda da smo se do sada tukli s Njegovim pukovnicima i generalima, ali čini mi se da je i On sada tu negdje. Osjećam Ga u predivnim mirisima šume Mayrhe, mada Ga još ne vidim.' Kad je Sonsyreya dojahala u središte nantyanskog bojnog složaja ona se zaprepasti: 'Oh, ne! Ovome se ipak nisam nadala! Brzo Moskytho dovedi oca odmah ovamo, a i ti Anthyopho ne udaljavaj se od mene! Vidim zastave svih dvadeset alandskih pukovnija koje su sada zajedno nakon dužeg vremena. Jedino što nigdje ne vidim su Unakasovi Krilati jahači, Paskine Šumske patrole, Zumahovi Čuvari Zimskog bedema, Peksovi Crni streličari. Nema ni Kaybahowyh Modrih oklopnjaka, nema Protyronowyh Noćnih očiju, Wowokynyh Jutarnjih ptica … Nigdje ne vidim Panđine Vitezove vjetra, a to jasno govori da su ti najelitniji Alanđani zapravo uz Njega, dobro skriveni i samo čekaju na naš pogrešan potez. Ovo bi doista mogla biti naša posljednja bitka, katastrofa kakvu nismo doživjeli od vremena Bitki Suzha, no ipak se nadam da će On na kraju odlučiti da nas samo zastraši, jer ako do ove bitke i dođe vjerujte mi izgubili smo je i prije nego smo je počeli. Njegov gnjev preći će na Njegove ratnike koji će lomiti naše oružje i probijati nam najčvršće oklope. U našim će redovima nastati strašni kaos i pomutnja, jer se nikada nismo borili zajedno, dok su svi Alanđani već danima prije ovog trenutka izvanredno uvježbani negdje u prostranstvima Sylenca baš za ovakav kaos i žestoki karijer.' …

petak, 22.07.2005.

Legenda o Alandiji

… Sada se ispred svih pojavi stari amazonski car Arthur, ostac Moskytha, Antyophe i Sonsyreye, staračkim glasom, ali još uvijek snažnim i punim dostojanstva on se obrati Andraghonu: 'Nikada više niti jedan Amazon, niti jedna Amazonka, neće potegnuti oružje na Alanđane. Pobjedniče mladi, sine Thanderhov, budi moj gost u Krunogradu.' Andraghon se nije micao, a onda naglo propne svog plemenitog ždrijepca koji se podigne na stražnje noge glasno ržući, a potom udari snažno prednjim nogama u pijesak. Andraghon izvuče teški dvoručni dvosjekli mač koji bljesne plavičastom svjetlošću: 'Kha hokhy lybures Alandhas! Ponthas Alandhas ghanah Amazonkhas! Munjevitom brzinom, gotovo istodobno, nastane trenutačno komešanje među Alanđanima, a tada se ponovno zavijore stotine njihovih zastava uz zvuk čelika pojavi se tisuću alandskih oštrica. Plavičasta svjetlost poput munje bljeskom se razlije po svom alandskom oružju i oklopima, a stotine tisuća snažnih grla poviče istodobno: 'Sha – ghan! Sha – ghan!' Svijetlost naglo nestane ponovno uz zvuk čelika koji se vraćao istodobno u korice. Nastade potpuna tišina i muk. Ponovno se sretnu pogledi Sonsyreye i Andraghonha, a onda Sonsyreya, koja je i jedina razumjela Alanđaninove riječi otpaše pojas na kojem su još uvijek bili kratki amazonski mač i dugi amazonski bodež, oružje padne na pijesak, Sonsyreya raspusti kosu koja joj je bila privezana trakom kako joj ne bi smetala u boju. Rukom obriše svoj crveni bojni ruž s usana i mirno reče: 'Povedi me sa sobom Andraghonhe!' Istoga trenutka Andraghonh skine svoju pancir rukavicu te rukom obuhvati Sonsyreyu oko struka i podigne je u svoje sedlo. Pogleda cara Arthura koji je samo klimnuo, a tada još jednom izvuče svoj teški mač i zapara zrak. Niotkuda podigne se na trenutak vjetar i zavijore sve alandske zastave. Naglo Andraghonh podbode plemenitog ždrijepca koji je samo to i čekao da bi jurnuo. Istoga trenutka začuju se glasne i samo alandskim ratnicima razumljive zapovijedi koji ponovno podbodu svoje snažne ždrijepce. Uz zaglušujući topot konja i bojne pokliče alandske pukovnije stanu zauzimati svoja mjesta u galopu prateći Andraghonha oko kojega su Vitezovi vjetra već izgradili svoj složaj nazvan 'Zvijezda Hawalanda'. Antyopha zbunjenom bratu uz smješak objasni: 'Jesu Moskytho, oni su! To su davno prije zaboravljeni ratnici kojima su se poklonile naše bake. Vidjeli su oni svu ljepotu i strahotu bojnog polja Herofalha. Dugo su Ga tražili, ali su Ga napokon i pronašli … nikada Ga više ne bi ostavili, pa makar im i sama božica Wondora srušila nebeski svod na glavu. Velika je sreća za Amazonski Savez da je On naklonjen našoj sestrici, jer da se On nije pojavio odavno bi naše gradove prekrilo zlo koje su vile Charizmhe jednom već po cijenu vlastitih života odbacile od nas.' Moskytho jedva promrmlja: 'da nisam vidio ne bih vjerovao. Baš onako kako nam ih je baka opisivala šutljivi i opasni, teško naoružani i oklopljeni, a kada jašu vjetar kao da plamti ispod njihovih plemenitih konja. Nikada do sada nisam vidio tako snažne i visoke konje. Iako mi je Haywey o Njemu pričao ja sam ga zamišljao kao bradatog i gorostasnog, a On je tek dječak, no, moram priznati vrlo opasan i spretan s onim teškim mačem. Prvom me prilikom vodiš u Dyasphar da porazgovaram s Njim!' Sada se Anthyopha stane glasno smijati, a Moskytho ostane zbunjen: 'Da, da odvest ću te u Dyasphar da vidiš Shenhu, sestru Njegovu. O brate, zar si se toliko zaljubio da više ne razlikuješ Dyasphar od Alandije.' Moskytho je ostao zbunjen. …

četvrtak, 21.07.2005.

Legenda o Alandiji

Amazonski ratovi (isječak)

… 'Sonsyreya nisi li još jednom donijela krivu odluku i nisi li opet malo prenaglila. Što ti je trebala javna objava rata Alanđanima? Tim nepromišljenim potezom uvukla si nas u opasnu situaciju. Alanđani su u žurnim i vrlo opasnim preslaganjima po cijeloj Alandiji. Iznenada su njihove pukovnije ušle u Dyaspahr i Waluzyu i zauzele su prijeteće bojne složaje. Andraghonh se potpuno oglušio na zamolbe svoje sestre princeze Shenhe i zapovjedio je svojim generalima da se Zabranjena dolina potpuno blokira. Tako da je sada područje jezera Cray potpuno blokirano od njegovih ratnika, a princeza Shenha strahuje da Alandske pukovnije pripremaju navalu na naše gradove Cytycray i Suncyty. Moja luka Armador blokirana je od strane alandskih razarača kojih ima kao nikada do sada, a Anubyskha luka Agythar strašno je pritisnuta njihovim velikim krstaricama koje predvodi najveća od njih, a čini mi se da nosi ima Askhanyha. Svi moji brodovi koji su napali otočje Skartarysha, po tvojoj želji, sada su potopljeni, jer tamo se pojavila niotkuda njihova bojna galija koja nosi tvoje ime, a prate je još dvije velike krstarice imena Nyzya i Netrycysha. Ova druga sa sobom je dovela desetak razarača koji su sada nadomak tvojeg otočja Bhather i opasno ti prijete gradovima Drym i Hawenh.' – opširno, ali i zabrinuto, obavijestila je Anthyopha svoju mlađu sestru. No, Sonsyreya je pokušala umiriti sestru: 'Ne boj se Anthyopho. Ovog trenutka to je sve što je mogao učiniti, više nema vremena da nam uzvrati udar na Skartarysu, jer će mu silno zaprijetiti odredi Sywolykyh i Kotyanaca koji su mu nadomak granica.' Sada pak se umiješa brat Sonsyreye i Anthyophe, princ Amaryanaca Moskhytho: 'Ako si računala na Sywolykhe onda to slobodno odmah zaboravi. Njihovi gradovi nasuprot Neberaskhe gore poput buktinja i potrebiti su im svi ratnici tamo, jer izgleda da su Alanđani naumili ovaj puta zapaliti im i samu prijestolnicu Thompsthon. Kotyancy su udarili na Ararad, ali u tom se smjeru sada upravo kreće alandska glavnina koju predvodi On osobno. Ne vjerujem da će se Kotyancy još dugo tamo održati, a brzoteče koji su stigli poslani su od Hayweya s porukama da nam baš nije pametno što smo se umiješali u ovaj sukob s Alanđanima. Princ Haywey, iako je brat Andraghonha, moj je veliki prijatelj i ja mu vjerujem kada Ga brani i garantira da nije kriv za ono što si Ga ti brzopleto optužila. Sestrice razmisli još jednom.'…

nedjelja, 17.07.2005.

Legenda o Alandiji

… 'Generale Kaybah, odmah zapovjedite prekid opsade i napade na grad! Kneginja Duna želi pregovarati.' Kaybah se blago nakloni:' Tvoja je želja za mene zapovijed princezo Sunca. Napadi će prestati, ali Unakasovi ratnici ostaju tamo gdje su i sada. Jednom su nas Galeryankhe već nadmudrile tražeći primirje, a svoju naivnost mi smo preskupo platili. Iskoristile su naše povjerenje i ranile nam Andraghonha usred Alandije i k tome su nam još i Tebe otele ispred našega nosa. Od samog Osvita vremena takvu sramotu ja proživio nisam. Naše opsade grada neće prestati tako dugo dok se u mom taboru ne pojavi sam Andraghonh, pa neka onda on odluči, a dokle god su u gradu Sywolykhy odredi napadi Unakasovih konjanika neće prestajati. Ti se moja princezo okupaj i odmori ispod moga šatora, a kneginja Duna bit će moja zarobljenica opet tako dugo dok se ne pojavi Andraghonh.' Sada se Sonsyreya u početku razbjesni, ali onda se naglo smiri, jer je shvatila da Kaybahovu upornost ništa neće pokolebati sada kada je on dobio direktne zapovjedi od samog Andraghonha. 'Dobro Kaybah, ali onda neka Duna bude sa mnom ispod tvojeg šatora.' Kaybah sa zagonetno osmjehne: 'Neka bude princezo moja, ali onda ispod šatora s vama ostaju i Unakasovi časnici kako bih ja bio siguran da je sve u najboljem redu. Ponavljam Ti princezo da kneginji Duni niti jedan Alanđanin nikada više vjerovati neće.' Sonsyreya ovaj puta, iako nevoljko, prihvati Kaybahov zahtjev tiho prošaputavši: 'Ah, izgleda da je Njegova tvrdoglavost zarazna i neizlječiva …'

subota, 16.07.2005.

Legenda o Alandiji

Otočje Galerya (isječak)

… dok se alandska flota Symerya hitro približavala otočju galeryskyh Amazonki, u najvećem gradu otočja, u drevnom Andunyumu, razjarena skupina amazonskih žena stane udarati rukama Sonsyreyu i trgati joj odjeću. Ubrzo je Sonsyreya bila obnažena do pojasa, na veselje ratnika iz Sywolykyh prekomorskih odreda. No, sada odjednom nastane muk među Amazonkama. Na lijevom ramenu Sonsyreye bio je tetoviran leptir u sunčanom krugu, a to je pradavni znak vila Charyzmhy. Ovaj znak mogu i smiju nositi samo amazonske carice. Nekoliko starijih amazonskih žena obrati se svojoj kneginji Duny za pojašnjenje: 'Ti si nam rekla da je ona obična varalica koju su nam podmetnuli Hyperareycy, a odakle onda ta oznaka na njezinom ramenu?' Dok je Duna i sama iznenađena šutjela, Sonsyreya iako potrgane odjeće prkosno odgovori: 'Neka vam božica Yryskha bude u pomoći! Ja sam kćer Nemesydyna, princeza Dyadonkhy i čuvarica Zabranjene doline. Sve to ovoga trenutka nije ni važno, jer vi ste nepromišljeno izazvale gnjev Ledenog naroda i zauvijek pregazile obećanje vaših baka dano na bojnom polju Herofahla. Zaboravile ste da su baš oni zbog svoje odanosti vilama Charyzmhama na sebe navukli bijes i prokletstvo Prozirnih sjena i Hladnih vatri, a sada ste vi dirale u ono što im je najsvetije i najvrjednije. Prevarile ste ih i zbunile svojim brodovima i pomogle njihovim protivnicima da se dokopaju Njega. Mitski je Spavač ranjen, a oni su poniženi. To vam sigurno neće oprostiti niti zaboraviti. Ranom zorom kada njihovi strašni ratni brodovi pristanu uz obale Galerya za vas milosti neće biti.' Sada se jedna od starijih kontesa obrati Sonsyrey: 'Zar nam ti to pričaš o davnim legendama kojih se nitko više ne sjeća? Objasni nam djevojko, ako si doista našega roda kako tvrdiš, zašto si ti onda bila u njihovom taboru, a ne u svojoj palači, pa zašto bi oni napustili svoja ledena mora i miješali se u naše zakone?' Sonsyreya odgovori: 'Vi ste doista zaboravile na naše zakone i na naše stare legende. Nisu li baš vile Charyzmhe obećale Ledenim ratnicima zaštitnicu iz svojih redova? Razmislite, zašto sam ja Spavaču pokazala Čarobne vrtove Zabranjene doline i zašto su njihovi odredi bili tako daleko dolje na jugu, tko ih je tu poslao i koga su to oni čuvali?' …

petak, 15.07.2005.

Legenda o Alandiji

Andraghovov teški dvoručni dvosjekli mač

… Njihovi bi štitovi i oklopi tada mutno svjetlucali, a kada bi Andraghonh izvukao svoj teški mač iz korica, na suncu bi on tada zasvijetlio plavom svijetlosti bolnom za oči, a tada bi i ostali Alanđani izvukli sve svoje oružje. Svijetlost sa Andraghonovogh mača munjevito bi prešla na oružje i oštrice Alanđana čiji bi oklopi, štitovi i oštrice svjetlucali plavo-ljubičastom svjetlosti i tada bi se dogodilo nešto što je nezamislivo i nešto nevjerojatno. Alandski oklopi tada bi bili neprobojni, a oružje alandskih ratnika lomilo bi i probijalo protivničko oružje i oklope. Snaga Alanđana bila bi udvostručena, a rijetki preživjeli protivnici koji bi preživjeli udarce i navalu zadobivali bi teške modrice po tijelu, te lomove i napukline na oklopima i štitovima. Kada bi pak Alanđani vježbali u dalekim i misterioznim dolinama Sylenca, a u trenutku kada bi im se priključio i Andraghonh, njihovi oklopi i oštrice blještali bi crveno-narančastom svjetlosti. Udarci alandskog čelika o čelik pratilo bi iskrenje narančastih iskri … Tako bi Sychythe opisivale svoje kazivanje Okolnim narodima o tajnovitoj moći Njegovog teškog i dvosjeklog dvoručnog mača. Ponovno bi tada, po tko zna koji put, ponavljali da su Andraghonhu davno prije taj mač poklonili Bogovi sa Zvijezda u znak zahvalnosti za njegovu borbu s Prozirnim sjenama, u danima neposredno prije potonuća i propasti Atlantide i Slavnih gradova, u doba kada su Prozirne sjene i Hladne vatre silno zaprijetile Onima koji idu uspravno, a i samim Bogovima koji su ljude uzeli pod svoju zaštitu.

nedjelja, 10.07.2005.

Legenda o Alandiji

Amazonska heraldica

Dok Alandska heraldica zrači snagom, moći i vojničkim vrlinama, na drugoj strani Amazonska heraldica razvija nježnost, ljubav, čistoću i otvorenost. Tako su temeljne amazonske boje tirkizna, ružičasta, zelena i bijela. Tirkizna boja temeljna je boja Dyadonskyh Amazonki i jasno govori o njihovoj radosti, svježini i nadi, ružičasta prevladava kod Apyonskyh i Dyasparskyh Amazonki kojom one jasno ističu svoju samostalnost, pravdu i kraljevsku veličanstvenost. Zelena boja prevladava u heraldici Anubyskyh, Vulkanyskyh i Amaryanskyh Amazonki koja označava njihovu vjernost i ljubav. Kod svih je Amazonskih plemena (saveza) bijela boja oznaka djevičanske čistoće i nježnosti (ženstvenosti), a pored simbola Sunca koji ih povezuje s mitskim vilama Charyzmamha (kćerima Sunca), neizostavni su simboli krune (samostalnost i neovisnost), te leptira kojim Amazonke simboliziraju nježnost i otvorenost svoje duše i srca. Dok sve ostale Amazonke čvrsto ostaju u okvirima tradicionalnih amazonskih simbola, Sonsyreyne Dyadonkhe otvoreno prihvaćaju u svojoj heraldici i simbole svojih muških životnih suputnika. Tako se na Sonsyreynom grbu i štitu lako može pronaći mnoštvo simbola koji pripadaju Andraghonhu (…neka ti božica Izydya bude u pomoći, jer ti nemaš Njegove oznake na odori… više te ni plahe šumske životinje, ni divlje zvijeri prepoznati neće, jer ne vide Njegove znakove na tvojim zastavama … ako skineš Njegove boje kako ćeš pronaći vrata Zimskog bedema … dok u tvojim očima počiva Njegov lik, u njegovom krilu spava grad… ti slijedi ritam svoga srca i prati njegove oznake…) Dakako, Dyadonkhe su shvatile da Sonsyreya mora imati Njegove oznake, jer jedino tada bi je strašni i nezaustavljivi ratnici opijeni žarom bitke i zasljepljeni brigom za Njegovu sigurnost sigurno prepoznali, pa bi je tada i njihove opasne oštrice i navale zaobišle, a njihovi oklopi pružili bi joj potrebitu zaštitu i sigurnost kada bi joj noć ukrala dan, a svijetlost milijuna zvijezda poklonila bi joj san. Tako dok bi se sve više alandskih oznaka, simbola i znakova miješalo s tradicionalnim amazonskim simbolima, Sonsyreya bi polako, ali sigurno, preuzimala davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe. U tajnovitom i zagonetnom noćnom vremenu koje su Alanđani nazivali Alanthanunh, Sonsyreya bi postala Reyamhanunha, ili da bi bilo lakše razumljivo – djevojka nježne i svijetle puti koja zna i razumije nestašne igre Andraghonha, pa bi na trenutak i tajna Alanđana u prekrasnoj krošnji srebrenog bora bila vidljiva i stvarna…

subota, 09.07.2005.

Legenda o Alandiji

Sjeverna Zvijezda Hawalanda – bojni složaj Vitezova vjetra

…kišu koja pada oni niti ne primjećuju, oklopljeni i teško naoružani, šutljivi ratnici napadači, lutalice i osvajači, mirno jašu na svojim plemenitim konjima ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Pričaju Sychythe da bi se cijeli Svijet mogao srušiti, ali oni to ne bi primijetili, a to im ni važno ne bi bilo, jer njihov je Andraghonh među njima zaklonjen njihovim oklopima i tijelima i samo im je to važno. Pratili bi Ga oni i na sam rub Svijeta i ponovno se vraćali, ako bi On to od njih zatražio. Pričaju Sychythe da oni sve svoje oružje skrivaju ispod plavih ogrtača i ne pokazuju ga, ali u opasnosti po Andraghonha jurišaju nezaustavljivo žestoko vitlajući svojim mačevima i bojnim sjekirama, sijeku i bodu na sve strane, žestoko udaraju i ruše sve pred sobom. U žestokom karijeru grade krug oko Andraghonha i tada ih je nemoguće pogoditi niti srušiti, rane oni tada ne poznaju i bol ne osjećaju, a iz samog središta kruga, poput kakve mitske svijetlosti bliješti Andraghonov teški dvosjekli mač. Svoju plavu, za oči bolnu svijetlost, baca na sve oštrice Alanđana i poput davno prije zaboravljene legende ta božanska svijetlost štiti oružje, konje i ratnike koji jašu s Njim …
Tako pričaju Sychythe zbunjenim Okolnim narodima, a taj tajnoviti bojni složaj Vitezova vjetra kojih je trideset i koji oni nazivaju Shaenhutha (na Alandskom jeziku to bi značilo – moć i snaga Nebeske božanske ptice. Sha – božansko, nešto što posjeduju samo bogovi, savršenstvo, enhu – je sokol, ptica koja se pojavila u sam Osvit vremena, u zoru Hawalanda i najavila dolazak Andraghonha, tha – snaga, moć) doista je prestrašenim Sychythama tako i izgledao. Najprije Vitezovi vjetra jašu u složaju koji činu alandsku zvijezdu Hawaland, da bi u opasnosti po Andraghonha oni jezdili na sve strane lijevo i desno od Njega i tako ga štitili svojom snagom, oružjem oklopima i tijelima. Ponekad Sychythe u svojim pričanjima taj složaj nazivaju i Khatehapatine, a to je opet složenica koju su oni izvukli iz riječi koje označavaju kha – vatru, tep – vodu, hat – zemlju, pan – zrak, tit – željezo i nef – kamen, a time su htjeli objasniti svoje tvrdnje kada govore: … u opasnosti po Andraghonha oni bi zapalili zemlju, vodu i sam zrak, a lomili bi kamen i željezo…

petak, 08.07.2005.

Legenda o Alandiji

Heraldica Alandica

Svi Okolni naroda iz doba Osvita vremena (Omytreye), a tijekom najburnijeg perioda Agrosyanskog vremena, imali su i razvili na sebi svojstven način heraldice (način označavanja vlastitih grbova, zastava i štitova), a najdalje u tome stigli su upravo Alanđani koji su i taj dio doveli do savršenstva. Alanđani su svoju heraldicu pretvorili u točna i prepoznatljiva pravila, a dok su te njihove oznake, znakovi i simboli ostalima predstavljali tajnu i misteriju, Alanđanima su itekako bili razumljivi i upravo su im oni mnogo puta pomogli tijekom kaosa bitaka. Tri su oblika štitova razvili Alanđani, a to su temeljni, kopljanički i konjanički štit. Svi alandski štitovi imaju dvije temeljne boje crvenu i plavu koje su postavljene u posebnim odnosima na štitovima, obrubljene raznolikim crtama koje zapravo i govore o pripadnosti ratnika koji je iza štita. Boje na alandskim štitovima pokazuju – crvena – ratnička hrabrost i velikodušnost, a – plava – vjernost (odanost) i istinu. Mornarski štitovi imaju valovite crte, časnički štitovi imaju ravne crte, štitovi Vitezova vjetra imaju cik – cak crte, naizmjenične kockaste crte pripadaju ratnicima iz obrane gradova … a položaj tih crta na štitovima zapravo i govori o rangu ili bojnoj namjeni ratnika koji se nalazi iza štita. Isto tako položaj simbola ili znakova na štitu u odgovarajućem dijelu štita, s odgovarajućom crtom koja obrubljuje boju otkriva još jednu tajnu onoga koji je iza takvog štita. Ako su tako simboli i znakovi smješteni u gornjem dijelu štita (glava štita) radi se o časniku s određenim rangom i autoritetom, ako su simboli raspoređeni u križ (križaju se međusobno) onda pak se radi o straži ili tjelesnoj gardi, ako se simbol ili znak nalaze u središnjem dijelu štita radi se o ratniku koji je stekao posebne zasluge tijekom bitke, a štitovi bez oznaka, simbola ili znaka pripadaju ratnicima bez položaja i posebnih zasluga …

srijeda, 06.07.2005.

Legenda o Alandiji

Amazonski ratovi (isječak)

…
'Nevjerojatno! Tebe je draga moja sestrice mržnja potpuno promijenila. Ja te više ne prepoznajem, a nije ni čudno što te ni Alanđani ne zamjećuju u našim redovima. Tvoj sjaj dobrote je potpuno nestao i ti si zasljepljena mržnjom koju su posijale Hladne vatre! Zar si potpuno poludjela sestro, pa zar si zaboravila da Ga još uvijek voliš?!' Raščupane kose i umrljanog lica od gareži i blata, poput davno prije zaboravljene božice rata stajala je i stiskala svoje jarko crveno (Amazonke usnice u boju boje karminom jarko crvene boje) obojane usne koje su počele drhtati, a onda se razvuku u nedefiniran osmjeh: 'Otkuda ti to znaš Antyopho i zašto si tako sigurna u to?' Antyopha, starija sestra Sonsyreye, pritegne svoje grudne oklope i tiho odgovori ne pogledavši sestru: 'Vidim ti po očima. No, sada to nema veze, jer izgleda da smo privukle pozornost alandskih pukovnija, a ti bi bar trebala znati da te pukovnije do sada nismo viđale u Zabranjenoj dolini. To su potpuno odmorni i svježi ratnici pristigli noćas kroz Dyaspahr, pa ako bolje pogledaš to su zastave pukovnije Aconkagua i Apokalypsa, a onaj krilati jelen na zastavi govori da ih predvodi nitko drugi do Unakas. Nisi li mi baš ti pričala da je taj mladac najtemeljitiji Andraghonov jurišnik koji ne preže ni pred kime u namjeri da izvrši Njegove želje i zapovijedi? Tvoje kneginje i kontese krenule su predvođene kontesom Sandrhom da pokušaju zaustaviti i skrenuti nalet alandskih ratnika na nas …' Sada Sonsyreya zadrhti, te joj se tijelo nastavi tresti, a onda jedva promuca: 'Dobra moja Sandrha, ona zna da je to nemoguće … nemoguće je zaustaviti nalet ratnika Aconkague jer oni imaju nešto duža koplja od svih ostalih Alanđana, a naša amazonska kratka koplja neće nam puno pomoći, jer su svi u oklopima, kako ratnici, tako i konji. Ako ne odemo odmah tamo bit će to katastrofa koju će doživjeti Amazonke, još strašnija od one koja je zauvijek uništila naše vile Charysmhe. Odjednom jaka svijetlost obasja amazonske bojne redove i složaje, konji se poplaše i zbace zbunjene jahače, amazonski ratnici pješaci i ratnice konjanice rukama pokriju oči, a onda zlo … crna tuča alandskih strijela sruči se na Amazone i izazove pravi kaos i bolne jauke pogođenih redova koji su još nekako držali bojnu stegu. 'Alandski Crni streličari!' taj povik izazove novu jezu i strepnju Amazona, jer oni uopće nisu vidjeli odakle su kiše strijela dolazile, a još su davno prije vile Charizmhe pričale o hrabrosti Crnih streličara na bojnom polju Herofahlha i o tomu da Crni streličari ne promašuju zgibove oklopa, a jedino tu su oklopljeni ratnici i ranjivi. Strijele Crnih streličara nije bilo moguće vratiti jer su njihovi šiljci načinjeni od kristalno brušenog leda koji je bio oštar poput stakla, ali se udarom u zapreku lomio i topio na suncu bojišnice. Poradi toga Anubyske streličarke kad potroše svoje zalihe strijela biti će beskorisne, jer neće moći vratiti alandske strijele, dok će njihovi Crni streličari itekako rabiti njihove strijele. Ponovno Sonsyreya promuca: 'Neka nam je božica Thocy u pomoći…' U silovitom naletu alandskih oklopnika amazonski redovi potpuno su pometeni. Dok su se alandski ratnici iz pukovnije Aconkagua poput velike i moćne vodene poplave razlili i očistili amazonske bojne redove iza njih su odmah nahrupili alandski ratnici iz pukovnije Apokalypsa, a da bi stvar bila još gora Crni su streličari nepogrešivo gađali između svojih ratnika i onemogućavali bilo kakvu gradnju bojnog složaja. Pukovnik Unakas je svu snagu i moć svoje pukovnije usmjerio baš na mjesto gdje se nalazila Sonsyreya i Antyopha, a nemoćnoj kontesi Sandrhi preostalo je samo jedno. Naime, pokušala ga zaustaviti osobnom zamolbom: 'Unakas stani! Ne smiješ dalje jer iza mene je Sonsyreya! Molim te Unakas zaustavi navalu!' No, ubrzo je Sandrhi bilo jasno da u svom naumu neće uspjeti, jer Unakas joj ljutito odgovori na jeziku koji nije razumjela. Bio je to tajni jezik Alanđana: 'Sonsyreyha khan dha Shaghan mith khal! Deha Amazonkhas! Mil nah Deha Alhandhos ven dorha! No, sada se ispred Sandrhe pojavi Sonsyreya osobno, naopako okrenuvši svoj mač ona se obrati Unakasu, ali na jeziku koji nitko osim Unakasa i Alanđana nije razumio: 'Unakas, nah rathy dha am tha!' Dok su se Amazonke čudile, jer nisu ni sanjale da je Sonsyreya već ovladala tajnim alandskim jezikom, Alanđani se na trenutak stanu kolebati i sami iznenađeni, a onda novi poklik umiri alandske ratnike i Unakasa, a Amazonke ostanu zapanjene: 'Unakas, mil nah Yunha ta hu Zeya fahl!' Ova je zapovijed Sonsyrey bila dobro poznata, te se ona nasmije i okrene, stane raspuštati svoju dugu crnu kosu i skidati grudne oklope: 'Nunh Tha, Beatha Reya anthy mil dor Amazonkhas. In kabha Namunh … a onda nastavi amazonski 'Spustite zastave i raspustite bojne pletenice kćeri Sunca! Andraghonh Vam poklanja svoju nesebičnu milost i moli Vas za mir! Iako mnogima Amazonkama i Amazonima nije bilo jasno zašto je Alanđanin od njih zatražio mir kada je bio na rubu pobjede, to sada više nije ni bilo važno, jer strašne su alandske oštrice odjednom stale i klonule u pijesak, a pogledi Andraghonha i Sonsyreye već su se sreli i samo su oni znali što će se sada dogoditi …

utorak, 05.07.2005.

Legenda o Alandiji

Wanderdonskhy ratovi (isječak)

Dok je vjetar, a tko više i zna odakle, odjednom donio miris sjena i dok su guste šume srebrenog bora odisale svom svojom svježinom, a gusta se trava prekrasnih alandskih dolina Myneton i Tesekha, polagano ljuljuškala na vjetru koji je dolazio u naletima i sve je više podsjećala na veliko zeleno more. Posljednji zlatni i topli zraci sunca grijali su Alandiju nesebično, kao da osjećaju da se iza snježnih planina Wyghena već pojavljuje strašna alandska zima. Bilo kako da bilo, dugo i toplo alandsko ljeto bilo je na svom uzmaku pred kratkom, ali oštrom alandskom zimom. Sunce je palo već daleko na zapad, ptice u krošnjama bora odavno su već utihnule, a posljednja se Šumska patrola vraćala u sigurnost najsnažnije alandske utvrde Askhanh, Noćne su oči već zauzele svoje tajne pozicije i za Alanđane je noć slobodno mogla početi. No, ovaj puta straže na bedemima Askhanha učetverostručene su, a Unakasovi Krilati konjanici spavaju pored svojih konja. Dva najmlađa alandska pukovnika Unakas i Taureg ništa ne žele prepustiti slučaju, a u zaljevu Felysya primijećeno je i ratno brodovlje alandskog kapetana Masharanha. Njegov zapovjedni brod Neshy visoko je podigao Andraghonovu bojnu zastavu i bacio sidro na samom ulazu u luku kao da svima poručuje: 'dok ja ovdje sidrim ulaza u luku utvrde Askhanha biti neće'. Naime, posljednji nemili događaji u dolinama Wanderdonskyh planina, gdje je iz potajice ranjen Andraghon, Alanđane su načinili izuzetno sumnjičavim i još više opasnijim, a upravo u utvrdi Askhanha Andraghon se oporavlja od rane zadobivene na vrlo misteriozan način. Tykanderoskha otrovna strijela pogodila je Andraghonha iz smjera odakle su to oni najmanje očekivali. Strijela je upućena iz redova Dyadonkhy među kojima su bile i Anubyskhe streličarke. No, strijela je ipak tykanderoshkha. Vrata na Andraghonovim odajama polako su se otvorila, a iz mraka odmah se pojave četiri Zumahova gardista sa isukanim mačevima: 'Oprostite pukovniče Taureg, zapovijed generala Zumaha je da nitko ne remeti noćni san Andraghonha, a nas je zadužio da u tom naumu spriječimo ma kog bilo. Uz dužno poštovanje, Vi ćete sada napustiti njegove odaje!' Pukovnik Taureg raširi ruke: ' Ako je to zapovijed Zumaha ja ću joj se povinovati.' Četiri gardista brzo vrate mačeve u korice, oštro pozdrave i u glas izgovore: ,Neka ti je noć sklona Andragonhov pukovniče i nek' ti Handrha pokloni svijetlu noć.' Noć je protekla izuzetno mirna, ali jutro je donosilo prve opasnosti. Dok su umorne zasjede Noćnih očiju predavale svoje položaje Šumskim patrolama, straže na bedemima odjednom se alarmiraju: 'Nepoznati brodovi u zaljevu!' Nije trebalo dugo čekati, a u smjeru brodova krenuli su brzi alandski razarači koji su do tada bili skriveni nedaleko ulaza u luku. Velika krstarica Neshy odmah razvije svoja bojna jedra, a na ulazu u luku pojave se još dvije alandske krstarice Askhanya i Nyzya. Poput munje Unakasovi Krilati jahači nađu se u sedlima i u brzim galopima spuste se bliže ulaza u utvrdu i pri tomu gradeći bojni složaj za navalu koja bi u svakom trenutku pregazila bilo koga i bilo što, ako bi se dogodilo iskrcavanje u luci Askhanha. Crni streličari iz pukovnije generala Peksa hitali su na najviše branič kule i tornjeve utvrde, a pukovnik Taureg razmještao je kopljanike u dvornicama u kojima se oporavljao Andraghon. Nekoliko brzih tekliča iz Šumskih patrola izgubilo se u smjerovima prema šumi Kayonasha, jer tamo se odmarala oklopljena alandska pukovnija generala Kaybaha, a njezina nazočnost kod utvrde Askhanha nikoga od napadača ne bi baš ostavila ravnodušnim. Kapetan Masharan rasporedio je alandsku Obalnu stražu na same lučke dokove i molove i opet za Alanđane je bitka slobodno mogla početi, jer ni ptica ne bi sada mogla preletjeti, ako joj to oni ne bi dozvolili. Iako su alandski razarači signalizirali brodovima koji su se približavali luci utvrde Askhanha ovi nikako da podignu svoje zastave i uberu jedra, ne bi li smanjili svoje brzine i tako pokazali da dolaze bez bojnih nauma…

nedjelja, 03.07.2005.

Legenda o Alandiji

Vrijeme kada su padale kiše Shakazeye (isječak)

… Sva svijetla alandskog Ledenog grada Asgrada već su polako trnula, a ona je svoje lice skrivala dlanovima, jer se njezine predivne oči odjednom napune suzama. Više nije mogla izdržati i otvoreno brizne u plač koji stegne srca svim nazočnim Vitezovima vjetra. 'Više ne mogu lagati ni sebi ni drugima da smo samo prijatelji i da mogu bez Njega. Dovoljan je samo treptaj moga oka i ja Ga vidim. Noćima kada mi napokon san dođe na oči ja ga osjećam, jer zauvijek je ušetao u moje snove. Tahunah mi je govorio da moram čekati da padnu prve kiše Shakazeye, a sada kada su one napokon počele padati Njega više nigdje nema. Ja znam da nikada neću do kraja razumjeti sve njegove tajne, ali zato sam i došla moliti Vas da mi kažete samo jedno … recite mi konačno gdje da Ga potražim i nemojte se više držati tako kao da Vam moja tuga i bol ništa ne znače!' Bila je to djevojka princeza toplih mora koja je s prvim kišama stigla u grad Asgrad, a u Ledenoj dvorani Vitezova vjetra zračila je ona nekom mističnom svjetlosti, bila je ugodna pojava oku Vitezova vjetra. Njezina gusta crna kosa padala joj je slobodno po ramenima, a bijele ruke i svijetla put lica bili su joj potpuno glatki i nježni. Iz njezinih nebesko plavih očiju sjajila je svijetlost milijuna zvijezda, a suze su joj se presijavale u duginim bojama. Doista, ona se dimila svih Vitezova vjetra i tog im je trenutka izgledala poput prave kraljice u svojoj jednostavnoj i mekanoj tirkiznoj haljini koju je opasivao samo pojas istkan od srebrene kovine. Takvu ljupkost i ljepotu niti jedan od Vitezova vjetra nikada nije sreo na svojim dugim viteškim lutanjima, te je na kraju ledenu šutnju prekinuo nitko drugi nego onaj koji ju je i zapovjedio svima ostalima. Bio je to Panđa, najstariji među njima, on nenadano ustane i približi se mjestu na kojem je sjedila Sonsyreya. Svojom starom, ali još uvijek snažnom i moćnom rukom on nježno pogladi duge crne kose, a njegov dubok i snažan glas zagrmi dvoranom: 'Predivna moja princezo, On je doista neobičan i zaigran poput dječaka, ja sam pomislio da Ga poznajem i da sam spreman predvidjeti sve Njegove vragolije, ali budem li živio još sto godina On će me uvijek nanovo iznenaditi. No, Ti doista jesi Ona koja je Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg. Ti si ona koja kada rukom dodirne zvijezde one tada sinu svijetlom milijuna zvijezda obasjaju vjetrovita prostranstva Sylenca … O, Handrho, o, zaštitnice naša mi Te se nikada nismo prestali sjećati! Sada se lijepo smiri, naspavaj, jer još malo i nestat će dan, a jutrom kada se probudiš ja ću te odvesti u prostranstva Sylenca i pokazat ću Ti gdje ćeš Ga potražiti, jer ako su za Njega Tvoje suze nemoćne, za mene su poput bisera i ja im odoljeti ne mogu i …' Stari Panđa nije mogao dovršiti svoju rečenicu, jer mu Sonsyreya poleti u zagrljaj i zamalo ga obori, jer taj se prekaljeni Vitez iz doba kada je Svijet još bio mlad, tomu ipak nije nadao. Sva ushićena Sonsyreya je obećavala: 'Noćas ću ja Njemu ušetati u san, a sutra ću uzeti sve ono što mi srce bude htjelo. Noćas će se nebo Sylenca otvoriti i ja ću u Njemu probuditi čovjeka i zbog toga postat ću mu zauvijek draga … ' Sonsyreya vesela i sva izvan sebe od sreće jednostavno je odlebdjela u odaje na počinak ostavljajući zbunjene Vitezove vjetra u Ledenoj dvorani. Napokon Panđa se trgne i pogledom prođe po svima u dvorani. Poput iskri sudarali su se njegov pogled i pogledi ostalih Vitezova, a onda on nemoćno raširi ruke: 'Što je!? Što gledate, zar sam gubav?' Najjači i najopasniji među njima i jedini koji je to smio izustiti, Zumah kroz smijeh reče: 'Eh, djedice naš, pa zar Ti nismo lijepo govorili da će ti Ona slomiti to staro srce, a ti nama da šutimo.' Panđa se nakašlje: 'Ma nemoj ti znaš što je meni slomljeno, bolje ti je da se pripremiš za igru kartama, a vi ostali razlaz, a prvom kojem primijetim taj cinični smiješak u kutu usana pobrinut ću se da ga skinem onako kako to ja znam.' Dvoranom se sada zaori gromoglasan smijeh. Onda nakon nekoliko trenutaka svi redom pozdrave Panđu i udalje se nešto tiho raspravljajući među sobom …

subota, 02.07.2005.

Legenda o Alandiji

Bitke u doba Bijelih snjegova (isječak)

… Amazonski časnici, kneginje i kontese uz velike poteškoće jedva su održavali bojni red na gradskim bedemima koji su redom popuštali i padali u ruke združenim odredima Sywolykyh i Kotyanaca. Nekoliko je vanjskih bedema Krunograda već palo Sywolykyma u ruke, ali uz krajnji napor princa Moskhytha i njegovih Amaryanaca oni su ponovno vraćeni. Sve je više bitka za obranu amazonske prijestolnice prerastala u očaj i nemoć združenih amazonskih odreda koji su potpomognuti malobrojnim Waluzyancima i Dyasparcima koje je na brzinu skupila i poslala u pomoć princeza Dyasparha Shena, sestra Andraghonova. Anubyske streličarke, iako polako sve umornije i dalje su preciznim kišama strijela branile glavna vrata grada. Sonsyreyne Dyadonkhe predvođene kneginjom Sandrom više su puta pokušale juriše koji su vidjele i naučile od Alanđana, ali ti su juriši bili upola manje energični i bezuspješni. Iako su Dyadonkhe uspjele nekoliko puta odbaciti odrede Sywolykyh koji su zaprijetili prodorom u sam grad, sada je i to bilo nedostatno, jer su svježi odredi i pričuve Kotyanaca već zauzeli novi složaj za juriš na gradska vrata. Onda pak odjednom, nešto se iznenada dogodi iza gustih složaja i redova Sywolykyh i Kotyanskyh odreda. U prvi se trenutak činilo kao da se Sywolykhy bore međusobno, da bi onda postalo jasno da se oni zapravo ubrzano nastoje presložiti i svoje bojne redove okrenuti unatrag. 'Nešto se događa! Sywolykhy se ubrzano preslažu, a pritisak na bedeme popušta. Izgleda da je neki od naših odreda uspio probiti blokadu! Samo koji?! Do maloprije svi su izvijestili da su u teškom okruženju?' – čudio se princ Moskytho, brat Sonsyreyn. 'Nisu to naši odredi brate. Slušaj njihove ratne pokliče, pogledaj one zastave na proplanku! Nikada Sywolyky ne bi prekidali opsadu da im ne prijeti jedina opasnost i jedina noćna mora koje se oni istinski plaše. Brate moj, to su Alanđani! Vidim zastave triju njihovih pukovnija Poynth, Zerho i Doryan, a predvode ih najmlađi Andraghonhovi generali Scetaphy, Munsy i Kaybah. Ako sada Sywolykhy ne popuste neće nikada. Te alandske gardijske pukovnije u bitkama su uvijek prethodnica samog Andraghonha. Budite sigurni da će oni sigurno razbiti poredak Sywolykyh.' Na dosadašnje blijedo i zabrinuto lice Sonsyreye vraćao se smiješak. 'Sonsyreyo, znači li to da se Alanđanin ipak odlučio pomoći nam i dovesti svoje ratnike?' – pitala je Antyopha sestru. 'Ne samo da je odlučio, on je već i tu sestro moja! Tu su zastave Vitezova vjetra, a vidim i njihove pukovnije. Pogledajte samo kako alandski zastavnici mašu zastavama, pogledajte samo one njihove manje signalne zastave. Slušajte taj topot kopita i rzanje konja, slušajte taj zveket oklopa i oružja! To su sigurno Alanđani i jasno je da Ga osjećaju i konji i ratnici. Samo njihovi oklopi i oružje ovako blješti na suncu i sigurno je da su riješeni da se za Njega bore svime čime raspolažu, a vjerujte da imaju štošta pokazati. Nikada ti Ledeni ratnici ne bi došli na naša topla mora da ih On nije pozvao. Pogledaj narode Amazona, legenda ponovno živi! Pogledajte i divite se! Nikada ih nitko nije vidio u tolikom broju, a pogledajte i vjetar se iznenada i niotkuda podigao. Strašni je to vjetar sjeverni, vjetar alandski, vjetar Actyalan koji uvijek prati svojeg dječaka s kojim se igra u ledenoj zemlji Sylenca. Ovo je zaista neobično i čudno, ledeni vjetar na toplim morima!' – sve uzbuđenija govorila je Sonsyreya. Pojava Alanđana, bljesak njihovog oružja i oklopa bio je veličanstven, ali i pomalo zastrašujući za Amazone koji do sada nikada nisu vidjeli te strašne i nepredvidive Ledene ratnike. Onda se na vratima bedema grada, na mjestu na kojem su do prije još nekoliko trenutaka bili najelitniji odredi Sywolykyh, pojavi nekoliko stotina alandskih ratnika. Njihovi oklopi izgledali su doista strašno. Poprskani krvlju, umrljani prašinom, na više mjesta ulubljeni i napukli, sve to je jasno kazivalo to da su ti ratnici upravo izašli iz veličanstvene i strašne, nezamislive bitke. Njihovi krvavi mačevi stanu lupati po štitovima, a oni jednoglasno u glas stanu dozivati: 'Sosyreya! Shangrha! Handrha!' 'Što sada oni želi sestro?' – zbunjena pitala je Antyopa. 'Mene! Žele vidjeti mene, jer ih je On poslao! Zamislite samo, krajnjim naporom i preko najgušćih redova Sywolykyh, oni su se probili ovamo. Sada kada su me vidjeli, obrnutim putem probit će se do Njega, reći Mu što su vidjeli i potom će još žešće udariti tamo kamo će ih on poslati. To su Unakasovi 'Krilati jahači', Alanđani posebno obučeni za brze prodore u prostranstvima Sylenca, a ako su i oni ovdje onda je sigurno da više ne trebamo brinuti, jer je On sa sobom doveo sve ono najbolje što je iznjedrila tišina Sylenca!' – sada već vidno uzbuđena govorila je i objašnjavala Sonsyreya. Alanđani pak nakon što su ugledali Sonsyreyu na bedemima, samo na trenutak spuste sve svoje oružje na pozdrav, a onda brzo propnu i okrenu svoje plemenite konje i uz gromoglasne pokliče strahovito vitlajući oružjem i u žestokom galopu krenu natrag prema oblaku prašine gdje je sada već bitka poprimila drastičan i žestoki karijer …

<	srpanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...