Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 03.07.2005.

Legenda o Alandiji

Vrijeme kada su padale kiše Shakazeye (isječak)

… Sva svijetla alandskog Ledenog grada Asgrada već su polako trnula, a ona je svoje lice skrivala dlanovima, jer se njezine predivne oči odjednom napune suzama. Više nije mogla izdržati i otvoreno brizne u plač koji stegne srca svim nazočnim Vitezovima vjetra. 'Više ne mogu lagati ni sebi ni drugima da smo samo prijatelji i da mogu bez Njega. Dovoljan je samo treptaj moga oka i ja Ga vidim. Noćima kada mi napokon san dođe na oči ja ga osjećam, jer zauvijek je ušetao u moje snove. Tahunah mi je govorio da moram čekati da padnu prve kiše Shakazeye, a sada kada su one napokon počele padati Njega više nigdje nema. Ja znam da nikada neću do kraja razumjeti sve njegove tajne, ali zato sam i došla moliti Vas da mi kažete samo jedno … recite mi konačno gdje da Ga potražim i nemojte se više držati tako kao da Vam moja tuga i bol ništa ne znače!' Bila je to djevojka princeza toplih mora koja je s prvim kišama stigla u grad Asgrad, a u Ledenoj dvorani Vitezova vjetra zračila je ona nekom mističnom svjetlosti, bila je ugodna pojava oku Vitezova vjetra. Njezina gusta crna kosa padala joj je slobodno po ramenima, a bijele ruke i svijetla put lica bili su joj potpuno glatki i nježni. Iz njezinih nebesko plavih očiju sjajila je svijetlost milijuna zvijezda, a suze su joj se presijavale u duginim bojama. Doista, ona se dimila svih Vitezova vjetra i tog im je trenutka izgledala poput prave kraljice u svojoj jednostavnoj i mekanoj tirkiznoj haljini koju je opasivao samo pojas istkan od srebrene kovine. Takvu ljupkost i ljepotu niti jedan od Vitezova vjetra nikada nije sreo na svojim dugim viteškim lutanjima, te je na kraju ledenu šutnju prekinuo nitko drugi nego onaj koji ju je i zapovjedio svima ostalima. Bio je to Panđa, najstariji među njima, on nenadano ustane i približi se mjestu na kojem je sjedila Sonsyreya. Svojom starom, ali još uvijek snažnom i moćnom rukom on nježno pogladi duge crne kose, a njegov dubok i snažan glas zagrmi dvoranom: 'Predivna moja princezo, On je doista neobičan i zaigran poput dječaka, ja sam pomislio da Ga poznajem i da sam spreman predvidjeti sve Njegove vragolije, ali budem li živio još sto godina On će me uvijek nanovo iznenaditi. No, Ti doista jesi Ona koja je Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg. Ti si ona koja kada rukom dodirne zvijezde one tada sinu svijetlom milijuna zvijezda obasjaju vjetrovita prostranstva Sylenca … O, Handrho, o, zaštitnice naša mi Te se nikada nismo prestali sjećati! Sada se lijepo smiri, naspavaj, jer još malo i nestat će dan, a jutrom kada se probudiš ja ću te odvesti u prostranstva Sylenca i pokazat ću Ti gdje ćeš Ga potražiti, jer ako su za Njega Tvoje suze nemoćne, za mene su poput bisera i ja im odoljeti ne mogu i …' Stari Panđa nije mogao dovršiti svoju rečenicu, jer mu Sonsyreya poleti u zagrljaj i zamalo ga obori, jer taj se prekaljeni Vitez iz doba kada je Svijet još bio mlad, tomu ipak nije nadao. Sva ushićena Sonsyreya je obećavala: 'Noćas ću ja Njemu ušetati u san, a sutra ću uzeti sve ono što mi srce bude htjelo. Noćas će se nebo Sylenca otvoriti i ja ću u Njemu probuditi čovjeka i zbog toga postat ću mu zauvijek draga … ' Sonsyreya vesela i sva izvan sebe od sreće jednostavno je odlebdjela u odaje na počinak ostavljajući zbunjene Vitezove vjetra u Ledenoj dvorani. Napokon Panđa se trgne i pogledom prođe po svima u dvorani. Poput iskri sudarali su se njegov pogled i pogledi ostalih Vitezova, a onda on nemoćno raširi ruke: 'Što je!? Što gledate, zar sam gubav?' Najjači i najopasniji među njima i jedini koji je to smio izustiti, Zumah kroz smijeh reče: 'Eh, djedice naš, pa zar Ti nismo lijepo govorili da će ti Ona slomiti to staro srce, a ti nama da šutimo.' Panđa se nakašlje: 'Ma nemoj ti znaš što je meni slomljeno, bolje ti je da se pripremiš za igru kartama, a vi ostali razlaz, a prvom kojem primijetim taj cinični smiješak u kutu usana pobrinut ću se da ga skinem onako kako to ja znam.' Dvoranom se sada zaori gromoglasan smijeh. Onda nakon nekoliko trenutaka svi redom pozdrave Panđu i udalje se nešto tiho raspravljajući među sobom …

<	srpanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...