Athumanunh luta u prašumi Amazone
Sjedeći pored vatre i osluškujući šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje grančica, tiho mumlanje, otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično zujanje prašumskih insekata... Athumanunh ni sam ne zna čega se boji, možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom. Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Umorni su, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je i Athumanunh. Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na blago strujanje povjetarca. Poradi toga san im rijetko sklapa očne kapke, a zahvaljujući tome oni su izmoreni, a i Athumanunh s njima. Razdražljivi su i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone …
Post je objavljen 28.07.2005. u 20:20 sati.