Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 02.07.2005.

Legenda o Alandiji

Bitke u doba Bijelih snjegova (isječak)

… Amazonski časnici, kneginje i kontese uz velike poteškoće jedva su održavali bojni red na gradskim bedemima koji su redom popuštali i padali u ruke združenim odredima Sywolykyh i Kotyanaca. Nekoliko je vanjskih bedema Krunograda već palo Sywolykyma u ruke, ali uz krajnji napor princa Moskhytha i njegovih Amaryanaca oni su ponovno vraćeni. Sve je više bitka za obranu amazonske prijestolnice prerastala u očaj i nemoć združenih amazonskih odreda koji su potpomognuti malobrojnim Waluzyancima i Dyasparcima koje je na brzinu skupila i poslala u pomoć princeza Dyasparha Shena, sestra Andraghonova. Anubyske streličarke, iako polako sve umornije i dalje su preciznim kišama strijela branile glavna vrata grada. Sonsyreyne Dyadonkhe predvođene kneginjom Sandrom više su puta pokušale juriše koji su vidjele i naučile od Alanđana, ali ti su juriši bili upola manje energični i bezuspješni. Iako su Dyadonkhe uspjele nekoliko puta odbaciti odrede Sywolykyh koji su zaprijetili prodorom u sam grad, sada je i to bilo nedostatno, jer su svježi odredi i pričuve Kotyanaca već zauzeli novi složaj za juriš na gradska vrata. Onda pak odjednom, nešto se iznenada dogodi iza gustih složaja i redova Sywolykyh i Kotyanskyh odreda. U prvi se trenutak činilo kao da se Sywolykhy bore međusobno, da bi onda postalo jasno da se oni zapravo ubrzano nastoje presložiti i svoje bojne redove okrenuti unatrag. 'Nešto se događa! Sywolykhy se ubrzano preslažu, a pritisak na bedeme popušta. Izgleda da je neki od naših odreda uspio probiti blokadu! Samo koji?! Do maloprije svi su izvijestili da su u teškom okruženju?' – čudio se princ Moskytho, brat Sonsyreyn. 'Nisu to naši odredi brate. Slušaj njihove ratne pokliče, pogledaj one zastave na proplanku! Nikada Sywolyky ne bi prekidali opsadu da im ne prijeti jedina opasnost i jedina noćna mora koje se oni istinski plaše. Brate moj, to su Alanđani! Vidim zastave triju njihovih pukovnija Poynth, Zerho i Doryan, a predvode ih najmlađi Andraghonhovi generali Scetaphy, Munsy i Kaybah. Ako sada Sywolykhy ne popuste neće nikada. Te alandske gardijske pukovnije u bitkama su uvijek prethodnica samog Andraghonha. Budite sigurni da će oni sigurno razbiti poredak Sywolykyh.' Na dosadašnje blijedo i zabrinuto lice Sonsyreye vraćao se smiješak. 'Sonsyreyo, znači li to da se Alanđanin ipak odlučio pomoći nam i dovesti svoje ratnike?' – pitala je Antyopha sestru. 'Ne samo da je odlučio, on je već i tu sestro moja! Tu su zastave Vitezova vjetra, a vidim i njihove pukovnije. Pogledajte samo kako alandski zastavnici mašu zastavama, pogledajte samo one njihove manje signalne zastave. Slušajte taj topot kopita i rzanje konja, slušajte taj zveket oklopa i oružja! To su sigurno Alanđani i jasno je da Ga osjećaju i konji i ratnici. Samo njihovi oklopi i oružje ovako blješti na suncu i sigurno je da su riješeni da se za Njega bore svime čime raspolažu, a vjerujte da imaju štošta pokazati. Nikada ti Ledeni ratnici ne bi došli na naša topla mora da ih On nije pozvao. Pogledaj narode Amazona, legenda ponovno živi! Pogledajte i divite se! Nikada ih nitko nije vidio u tolikom broju, a pogledajte i vjetar se iznenada i niotkuda podigao. Strašni je to vjetar sjeverni, vjetar alandski, vjetar Actyalan koji uvijek prati svojeg dječaka s kojim se igra u ledenoj zemlji Sylenca. Ovo je zaista neobično i čudno, ledeni vjetar na toplim morima!' – sve uzbuđenija govorila je Sonsyreya. Pojava Alanđana, bljesak njihovog oružja i oklopa bio je veličanstven, ali i pomalo zastrašujući za Amazone koji do sada nikada nisu vidjeli te strašne i nepredvidive Ledene ratnike. Onda se na vratima bedema grada, na mjestu na kojem su do prije još nekoliko trenutaka bili najelitniji odredi Sywolykyh, pojavi nekoliko stotina alandskih ratnika. Njihovi oklopi izgledali su doista strašno. Poprskani krvlju, umrljani prašinom, na više mjesta ulubljeni i napukli, sve to je jasno kazivalo to da su ti ratnici upravo izašli iz veličanstvene i strašne, nezamislive bitke. Njihovi krvavi mačevi stanu lupati po štitovima, a oni jednoglasno u glas stanu dozivati: 'Sosyreya! Shangrha! Handrha!' 'Što sada oni želi sestro?' – zbunjena pitala je Antyopa. 'Mene! Žele vidjeti mene, jer ih je On poslao! Zamislite samo, krajnjim naporom i preko najgušćih redova Sywolykyh, oni su se probili ovamo. Sada kada su me vidjeli, obrnutim putem probit će se do Njega, reći Mu što su vidjeli i potom će još žešće udariti tamo kamo će ih on poslati. To su Unakasovi 'Krilati jahači', Alanđani posebno obučeni za brze prodore u prostranstvima Sylenca, a ako su i oni ovdje onda je sigurno da više ne trebamo brinuti, jer je On sa sobom doveo sve ono najbolje što je iznjedrila tišina Sylenca!' – sada već vidno uzbuđena govorila je i objašnjavala Sonsyreya. Alanđani pak nakon što su ugledali Sonsyreyu na bedemima, samo na trenutak spuste sve svoje oružje na pozdrav, a onda brzo propnu i okrenu svoje plemenite konje i uz gromoglasne pokliče strahovito vitlajući oružjem i u žestokom galopu krenu natrag prema oblaku prašine gdje je sada već bitka poprimila drastičan i žestoki karijer …

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...