Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

petak, 22.07.2005.

Legenda o Alandiji

… Sada se ispred svih pojavi stari amazonski car Arthur, ostac Moskytha, Antyophe i Sonsyreye, staračkim glasom, ali još uvijek snažnim i punim dostojanstva on se obrati Andraghonu: 'Nikada više niti jedan Amazon, niti jedna Amazonka, neće potegnuti oružje na Alanđane. Pobjedniče mladi, sine Thanderhov, budi moj gost u Krunogradu.' Andraghon se nije micao, a onda naglo propne svog plemenitog ždrijepca koji se podigne na stražnje noge glasno ržući, a potom udari snažno prednjim nogama u pijesak. Andraghon izvuče teški dvoručni dvosjekli mač koji bljesne plavičastom svjetlošću: 'Kha hokhy lybures Alandhas! Ponthas Alandhas ghanah Amazonkhas! Munjevitom brzinom, gotovo istodobno, nastane trenutačno komešanje među Alanđanima, a tada se ponovno zavijore stotine njihovih zastava uz zvuk čelika pojavi se tisuću alandskih oštrica. Plavičasta svjetlost poput munje bljeskom se razlije po svom alandskom oružju i oklopima, a stotine tisuća snažnih grla poviče istodobno: 'Sha – ghan! Sha – ghan!' Svijetlost naglo nestane ponovno uz zvuk čelika koji se vraćao istodobno u korice. Nastade potpuna tišina i muk. Ponovno se sretnu pogledi Sonsyreye i Andraghonha, a onda Sonsyreya, koja je i jedina razumjela Alanđaninove riječi otpaše pojas na kojem su još uvijek bili kratki amazonski mač i dugi amazonski bodež, oružje padne na pijesak, Sonsyreya raspusti kosu koja joj je bila privezana trakom kako joj ne bi smetala u boju. Rukom obriše svoj crveni bojni ruž s usana i mirno reče: 'Povedi me sa sobom Andraghonhe!' Istoga trenutka Andraghonh skine svoju pancir rukavicu te rukom obuhvati Sonsyreyu oko struka i podigne je u svoje sedlo. Pogleda cara Arthura koji je samo klimnuo, a tada još jednom izvuče svoj teški mač i zapara zrak. Niotkuda podigne se na trenutak vjetar i zavijore sve alandske zastave. Naglo Andraghonh podbode plemenitog ždrijepca koji je samo to i čekao da bi jurnuo. Istoga trenutka začuju se glasne i samo alandskim ratnicima razumljive zapovijedi koji ponovno podbodu svoje snažne ždrijepce. Uz zaglušujući topot konja i bojne pokliče alandske pukovnije stanu zauzimati svoja mjesta u galopu prateći Andraghonha oko kojega su Vitezovi vjetra već izgradili svoj složaj nazvan 'Zvijezda Hawalanda'. Antyopha zbunjenom bratu uz smješak objasni: 'Jesu Moskytho, oni su! To su davno prije zaboravljeni ratnici kojima su se poklonile naše bake. Vidjeli su oni svu ljepotu i strahotu bojnog polja Herofalha. Dugo su Ga tražili, ali su Ga napokon i pronašli … nikada Ga više ne bi ostavili, pa makar im i sama božica Wondora srušila nebeski svod na glavu. Velika je sreća za Amazonski Savez da je On naklonjen našoj sestrici, jer da se On nije pojavio odavno bi naše gradove prekrilo zlo koje su vile Charizmhe jednom već po cijenu vlastitih života odbacile od nas.' Moskytho jedva promrmlja: 'da nisam vidio ne bih vjerovao. Baš onako kako nam ih je baka opisivala šutljivi i opasni, teško naoružani i oklopljeni, a kada jašu vjetar kao da plamti ispod njihovih plemenitih konja. Nikada do sada nisam vidio tako snažne i visoke konje. Iako mi je Haywey o Njemu pričao ja sam ga zamišljao kao bradatog i gorostasnog, a On je tek dječak, no, moram priznati vrlo opasan i spretan s onim teškim mačem. Prvom me prilikom vodiš u Dyasphar da porazgovaram s Njim!' Sada se Anthyopha stane glasno smijati, a Moskytho ostane zbunjen: 'Da, da odvest ću te u Dyasphar da vidiš Shenhu, sestru Njegovu. O brate, zar si se toliko zaljubio da više ne razlikuješ Dyasphar od Alandije.' Moskytho je ostao zbunjen. …

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...