Mind mapping

I look at you and then I see your fire

Što presudi u trenutcima kada zaista trebaš donijeti odluku? Ozbiljno, što te u 78% slučajeva natjera da skreneš desno kada ne znaš kamo ideš?

When I think about the first time that I saw your face
I never felt this way

Ne znam zašto, ali kada nešto čekaš dovoljno dugo vremena lako je odustati. Kako je to opasno blizu istini. Vrijeme ide, učiš. Prilagođavaš se. Ponavljaš neke riječi poput mantre. Lažeš sam sebi i na kraju laž preraste u istinu. Sve zbog stvari koje po defaultu bi trebale biti tako vrijedne. Više i nisam siguran u to. U životu mora biti više od toga.
Započni rečenicu, ali dopusti da je ja nastavim. Poput igre, i život funkcionira po nekim pravilima. Čak i u kaosu postoje pravila. Ne možeš biti skeptik i vjernik, optimist i pesimist. Zaista ne znam odgovor na pitanje. To je mnogo gore od svakog odgovora. Što je ono uopće bilo pitanje?

Neki mi se ljudi često obraćaju. Zanimljivo. Rijeka mišljenja nadire, ali ne osjećam miris nagrizajućeg entuzijazma. Gazim ovo smeđe lišće pod stopalima i kao da želim naći pravi rakurs. Jedno mjesto odakle mogu gledati na život iz pravoga kuta. Što je u biti pravo? Ja imam svoju istinu, ti imaš svoju. Neki paradoks nam dozvoljava da istovremeno budemo i u pravu i u krivu. Gledam kroz prozor, mogu razmišljati o bilo čemu. Politika, sport, automobili, filmovi, glazba... Čak je i tu sve relativno, ali meni onda na pamet padne riječ koju svatko pogrešno shvaća i bježi bez razmišljanja na sami spomen. Život. Aspekti. Razlozi, akcije i posljedice. Kakve su šanse da se ovo ponovno rekreira? Da pogledam kroz prozor, vidim oblake u takvim nevjerojatnim bojama i formacijama. Ljudi stvaju fantastičnu umjetnost, ali ništa nije dovoljno kompleksno, slojevito da nadmaši jedan običan oblak u mamurno nedjeljno poslijepodne. Ali nebo postane sivo, i oblaci nam unište raspoloženje, tako nas guše, a tako su daleko od nas. Praktički su nedostižni. Cinik će reći da sam ja previše glavom u tim istim oblacima. Znam, ja sam taj cinik. Ali baš me briga. Želim izazove ali bez izazova. Želim upaliti svjetlo, ali samo čekam da se ponovno vrati mrak. Želim stvari koje se ne mogu platiti ili vratiti. Sve bi ih mijenjao da ponovno vidim onaj oblak. Bez razmišljanja.

Prečesto zaboravljam. Izbjegavam generaliziranje, a upravo to radim. U labirintu pravila koje sam si postavio u svrhu izgradnje nekog karaktera prečesto se izgubim. Dajem si "jail free card". Ne griješim zato što mislim da je to ispravno, već zato što ne znam bolje. Dok ne naučim. Trenutno, možda malo lutam, ali nisam izgubljen. Ono "negdje" je kilometrima udaljeno, a ja kao da više ni ne tražim. Međutim, ne trošim vrijeme onako uzalud kao što se čini. Učim razmišljati. Učim sebe razmišljati. Misli. Aspekti. Razlozi, akcije i posljedice. Svaki aspekt ljudskog života ima svoj razlog, svrhu i posljedicu vlastite svrhe. Na nama je da tražimo. Ipak, užasno je teško probiti debele fasade karaktera koji to u biti nisu. Prezentiraju nešto nadrealno, ali samo zato jer i sami to smatraju nedostižnim. Treba biti bolji od toga.

Dogodi se da ne vidim zidove mog života. Ti zidovi ograničavaju lokaciju na kojoj se moj život odvija. Da me tisuću puta pitaš definiciju života. Tisuću puta ću ti reći nešto drugo. I svaki puta ću biti djelomično u pravu, ali i donekle u krivu. Možda je to zaista ravnoteža između ružnoga i lijepoga, svjetla i tame. Da ne postoji negativno nikada ne bismo znali što je pozitivno. Mislim da tako bljutavo-utopijski život nitko ne zaslužuje.
Hrskanje lišća pod nogama isprekida zvuk tišine. Gotovo je zaglušujuće. Ako ne čujem, ja ne mogu niti vidjeti. Ne čujem glazbu. Buka troši moje vrijeme uzalud. Toliko je koraka ispred mene. Toliko prepreka... Kako nadići ove barikade kada savršeni planovi padaju u ove lokve vode? Kamo se okrenuti kada sam okružen jednoličnim krajobrazom obojanim u nijanse sive boje. Njihovi glasovi, lica, ruke. Sve je sivo. Svi osim...



Kako se ja razlikujem od sivila? Praktički se ne ističem. Nisam drukčiji. Zaista, kada generaliziramo (znam, znam...) razlike između mene i drugih su minimalne. No samo malen dio njih će se usuditi pisati ovdje. Neki (oni pametni, tvrdim) uopće neće razmišljati kao ja. Neće niti pokušati vidjeti ono što volim zvati strune života. Materijal od kojega je sve napravljeno. Od oblaka na nebu do lišća pod cipelama. Od razgovora sa prijateljem do trenutaka samoće. Veći dio života vrijeme mi ne predstavlja ništa više od načina da se snalazim, razloga da kasnim i sl. Ali kada sjednem i razmislim. Vrijeme je tkivo života. Stari, ali bez kraja, i bez početka. Vrijeme guta i probavlja faze, briše sjećanja bez obzira na predznak. Tjera me da učim razmišljati i vući pouke iz prošlosti. Još toliko moram naučiti. Kontrolirati se, vjerovati u sebe, vjerovati drugima. Ne znam hoću li moći, možda i neću moći sam. Vrijeme je na mojoj strani. Ostaje mi za očekivati da ću sutra nadići ono što sam danas, iako nisam siguran da sam danas nadišao ono što sam bio jučer.
Želim to pokušati izraziti, a izraziti se na ispravan način ...je nešto najteže na svijetu.



Soundtrack za ovaj post

This is so hard for me
To find the words to say
My thoughts are standing still

Moje misli stoje. Niti vjetrovi promjena ne miču slike. Niti kiša ne pere iskustva sa mojih dlanova. Ali hodati se mora. Ne preostaje mi previše. Stoga...

Hodam. Hodati bez cilja nikad nije bilo ovako divno.

Gonna take my time
I have all the time in the world
To make you mine
It is written in the stars above

Ali hodao sam i bos hladnim pločnikom podzemlja ljudskog karaktera. Tražio sam samo toplu šalicu razgovora. Ljudske riječi truju, ali ljudske riječi i liječe. Pričaj... volim kad pričaš. Nije li upravo fantastično kada te razumije netko osim osobe u ogledalu? Na tome treba ustrajati, i nikad prestati. Zar ne? Zato ne želim reći ono što mislim. Zato želim misliti ono što govorim.

Tear down these walls for me
Stop me from going under
You are the only one who knows
I'm holding back




Vrijeme je moćna stvar. Često kažemo da se ljudi ne mijenjaju. Ali ja stvarno želim sutra biti za nijansu bolji. Nitko ne može reći da će prekosutra biti osoba koja je bila jučer. Jednostavno ne može. No to nije nužno loša stvar. Čak naprotiv, kada poželiš drugu šansu, u neku ruku ona se nameće sama od sebe. Sve je ovo čak i pomalo smiješno, ma koliko se ozbiljno osjećao. Ovaj blog je uvijek bio kao refleksija onoga što jesam. I sada, kad rijetko pišem, kada ne znam što da kažem vidim odraz svoga karaktera. Jesam li malo odrastao? Vrijeme će reći. Upravo će vrijeme promijeniti situaciju, s vremenom ću spoznati smijer u kojem idem.

I'll be fine
I'll be waiting patiently
Till you see the signs

Ovaj dan ću vjerojatno zaboraviti, možda to i neće biti tako strašna stvar. Možda na njegovo mjesto dođe neki sretniji. Svako iskustvo ima neku cijenu, svaka priča svoju pouku. Ako ugledam zoru znam da ću imati još jedno jučer. Znam da ću imati novo iskustvo da budem bolja osoba sutra. Sa osmijehom ili bez.

Soundtrack za ovaj post.