Marketing
All the leaves are brown...
Neki mi se ljudi često obraćaju. Zanimljivo. Rijeka mišljenja nadire, ali ne osjećam miris nagrizajućeg entuzijazma. Gazim ovo smeđe lišće pod stopalima i kao da želim naći pravi rakurs. Jedno mjesto odakle mogu gledati na život iz pravoga kuta. Što je u biti pravo? Ja imam svoju istinu, ti imaš svoju. Neki paradoks nam dozvoljava da istovremeno budemo i u pravu i u krivu. Gledam kroz prozor, mogu razmišljati o bilo čemu. Politika, sport, automobili, filmovi, glazba... Čak je i tu sve relativno, ali meni onda na pamet padne riječ koju svatko pogrešno shvaća i bježi bez razmišljanja na sami spomen. Život. Aspekti. Razlozi, akcije i posljedice. Kakve su šanse da se ovo ponovno rekreira? Da pogledam kroz prozor, vidim oblake u takvim nevjerojatnim bojama i formacijama. Ljudi stvaju fantastičnu umjetnost, ali ništa nije dovoljno kompleksno, slojevito da nadmaši jedan običan oblak u mamurno nedjeljno poslijepodne. Ali nebo postane sivo, i oblaci nam unište raspoloženje, tako nas guše, a tako su daleko od nas. Praktički su nedostižni. Cinik će reći da sam ja previše glavom u tim istim oblacima. Znam, ja sam taj cinik. Ali baš me briga. Želim izazove ali bez izazova. Želim upaliti svjetlo, ali samo čekam da se ponovno vrati mrak. Želim stvari koje se ne mogu platiti ili vratiti. Sve bi ih mijenjao da ponovno vidim onaj oblak. Bez razmišljanja.
Prečesto zaboravljam. Izbjegavam generaliziranje, a upravo to radim. U labirintu pravila koje sam si postavio u svrhu izgradnje nekog karaktera prečesto se izgubim. Dajem si "jail free card". Ne griješim zato što mislim da je to ispravno, već zato što ne znam bolje. Dok ne naučim. Trenutno, možda malo lutam, ali nisam izgubljen. Ono "negdje" je kilometrima udaljeno, a ja kao da više ni ne tražim. Međutim, ne trošim vrijeme onako uzalud kao što se čini. Učim razmišljati. Učim sebe razmišljati. Misli. Aspekti. Razlozi, akcije i posljedice. Svaki aspekt ljudskog života ima svoj razlog, svrhu i posljedicu vlastite svrhe. Na nama je da tražimo. Ipak, užasno je teško probiti debele fasade karaktera koji to u biti nisu. Prezentiraju nešto nadrealno, ali samo zato jer i sami to smatraju nedostižnim. Treba biti bolji od toga.
Dogodi se da ne vidim zidove mog života. Ti zidovi ograničavaju lokaciju na kojoj se moj život odvija. Da me tisuću puta pitaš definiciju života. Tisuću puta ću ti reći nešto drugo. I svaki puta ću biti djelomično u pravu, ali i donekle u krivu. Možda je to zaista ravnoteža između ružnoga i lijepoga, svjetla i tame. Da ne postoji negativno nikada ne bismo znali što je pozitivno. Mislim da tako bljutavo-utopijski život nitko ne zaslužuje.
Hrskanje lišća pod nogama isprekida zvuk tišine. Gotovo je zaglušujuće. Ako ne čujem, ja ne mogu niti vidjeti. Ne čujem glazbu. Buka troši moje vrijeme uzalud. Toliko je koraka ispred mene. Toliko prepreka... Kako nadići ove barikade kada savršeni planovi padaju u ove lokve vode? Kamo se okrenuti kada sam okružen jednoličnim krajobrazom obojanim u nijanse sive boje. Njihovi glasovi, lica, ruke. Sve je sivo. Svi osim...
Kako se ja razlikujem od sivila? Praktički se ne ističem. Nisam drukčiji. Zaista, kada generaliziramo (znam, znam...) razlike između mene i drugih su minimalne. No samo malen dio njih će se usuditi pisati ovdje. Neki (oni pametni, tvrdim) uopće neće razmišljati kao ja. Neće niti pokušati vidjeti ono što volim zvati strune života. Materijal od kojega je sve napravljeno. Od oblaka na nebu do lišća pod cipelama. Od razgovora sa prijateljem do trenutaka samoće. Veći dio života vrijeme mi ne predstavlja ništa više od načina da se snalazim, razloga da kasnim i sl. Ali kada sjednem i razmislim. Vrijeme je tkivo života. Stari, ali bez kraja, i bez početka. Vrijeme guta i probavlja faze, briše sjećanja bez obzira na predznak. Tjera me da učim razmišljati i vući pouke iz prošlosti. Još toliko moram naučiti. Kontrolirati se, vjerovati u sebe, vjerovati drugima. Ne znam hoću li moći, možda i neću moći sam. Vrijeme je na mojoj strani. Ostaje mi za očekivati da ću sutra nadići ono što sam danas, iako nisam siguran da sam danas nadišao ono što sam bio jučer.
Želim to pokušati izraziti, a izraziti se na ispravan način ...je nešto najteže na svijetu.
Soundtrack za ovaj post
Post je objavljen 25.10.2010. u 22:42 sati.