|
Svaki puta kada se okrenem vidim samo komplikacije. Uzroke i posljedice. Nije teško biti pametan u ovome svijetu, ali je to istovremeno najteža stvar za shvatiti. Meteorolozi nisu vidoviti, a znaju kakvo će vrijeme biti danas, sutra ili za tjedan dana. Dakle, možemo li predvidjeti neke stvari? Apsolutno. Zapravo, jedina potrebna stvar je uočavanje uzroka koji za sobom povlače određene posljedice. Istina, nije baš sitnica. Čini se da ipak nije tako lako biti pametan u ovome svijetu.kako sam ja posve pogrešna osoba da dijeli savjete, iste potražite od osoba koje uglavnom šute, nisu najglasniji u ekipi i gotovo nikada nisu spontani. Čak štaviše, ja sam potpuna suprotnost ovoga što sam nabrojao maloprije. Što ću sada?
Pa zapravo, i ne preostaje mi previše opcija. Recimo, mogu se svaki dan buditi i pitati se kakav je ovo svijet u kojem živimo? Zašto se jedan dan ne mogu prestati smijati, a drugi žalim što sam ustao iz kreveta. Sa druge strane, mogu se ne zamarati sa tim stvarima. Kako sjajno, upravo fantastično. Zar ne? Pitanje je koliko je zapravo prihvatljiva činjenica da ljudi ozbiljno odbijaju živjeti u ovome svijetu. Mislim, tko bi ih krivio? Sve je tako nesigurno, jedina konstanta su promjene, a logika je samo riječ u leksikonu koju dizajner ove verzije svijeta nije čitao. A tek kontrast slike sa kojom se suočavamo svaki dan... najbolje da niti ne počinjem.
Kontrast.
Možda čak i mogu zamisliti sliku gimnazijalca koji uvijek zna što treba reći, uredno podšišane kose i svega što tu spada. On je super inteligentan, elokventan i na trenutke humorističan. Pa jeb... mislim da bi ga moji roditelji pod krov uzeli prije nego mene. Opet, tko bi ih krivio? Drek! Ponavljam se, to nikad nije dobro. Svaki puta kada vidim tu sliku na pamet mi pada da je to ipak nešto površno, naravno da sve to govori puno, ali nikako ne govori sve. Gledam tu sliku sa podsmjehom i uvjeravam sam sebe kako tu ima negativnih stvari, kako ja živim zabavniji, ispunjeniji, možda i spontaniji život. Ali, ja ga niti ne poznajem, uopće ne znam o čemu se radi. Problem je što mene tek treba upoznati da bi se eventualno vidjelo neku pozitivnu stranu. Većina je prestala čitati nakon prvoga poglavlja. Stoga ja očito moram nekoga dovesti pod prisilu, zavezati ga da ne pobjegne i tek onda započeti razgovor koji ima potencijala da bude interesantan. Gimnazijalac, kako bih ga od milja nazvao, ima sve to već u samome startu. No gimnazijalci su mi uvijek bili glavna meta. Naravno, za zdravu zafrkanciju. Jer, ne treba generalizirati, to je jako pogrešno. I tako su gimnazijalci bili pijani već nakon 2-3 pića, smjeli su ostajati vani najkasnije do 12, čak i kada su bili punoljetni. A ja sam mogao ostati dokle sam htio i još biti užasno mamuran čitav weekend. A oni su učili ne samo vikendom, već i preko tjedna. Nešto meni nezamislivo. Da se vratim na ono sa uzrocima i posljedicama sa početka texta. Moguće, lako je moguće da je tu došla razlika, ja sam mogao što sam htio, a sada je situacija u najmanju ruku obrnuta. Uzrok je očit. Yeah, blame it on the parents!
Hah ma šalim se, jako sam puno grešaka u životu napravio svjesno i kažu mi da za time ne treba žaliti. Možda, jednog dana... možda čak i ja postanem kontrast onoga što jesam danas. Neki to zovu i onom riječi koja započinje slovom „O“. Kako ono? Aha, odrastanje!
Što je savršenstvo, kako težiti istome? Naravno da ništa nije savršeno, i nije lako biti najbliži savršenstvu. Ali, to nije loša ideja. Mogao bih se popraviti u tako puno stvari, možda bi čak mogao i pisati zanimljivije postove. Jednostavno me previše stvari dekoncentrira.
Da sam kojim slučajem osvješten poput gore navedenog Gimnazijalca, moja bi završna misao zvučala otprilike ovako:
-Nema potrebe za hvatanjem neuhvatljivoga. Ne samo da je totalno besmisleno, već je i gubljenje dragocjenog vremena. Mi ne moramo biti savršeni, moramo biti jedinstveni. Originali su uvijek savršeni.
...ah čekaj, to je zapravo moja završna misao!
|
