utorak, 27.10.2009.

Beyond words

Ako ste ikada čitali moj post, onda ste imali priliku uvjeriti se u to da se ja razbacujem riječima. Ovoga puta sam ostao bez texta. Kažu da je gitara drugi najekspresivniji instrument u glazbi (prvi bi bio vokal), no ova kompozicija govori da katkad riječi mogu predstavljati barijeru. Stoga, neću više gubiti riječi.



P.S. - Ovu pjesmu sviraju Lee Ritenour i Steve Lukather, zove se 'Cause We Ended as Lovers, a u originalu je izvodi Jeff Beck.


00:02 | Komentari (12) | Print | ^ |

četvrtak, 22.10.2009.

Confined light

Noć je gotovo kao stanje uma. Sve se nekako nepravilno izvrće u ono što danju ne možemo niti zamisliti. Gotovo da utroba postaje naličje, misli prečesto postaju djela. Beton je tako hladan, a lokve vode daju refleksiju nekog drugog svijeta. Koža mi djeluje gotovo umjetno pod onom žutom gradskom rasvjetom. Tišina je preglasna, gotovo zaglušujuća. Poželiš čuti toplinu ljudskog glasa, ali čuješ samo motore automobila kako truju ionako zavaravajuć spokoj noći na cesti. Zrak je tako hladan, gotovo oklijevam udahnuti novu dozu otrovne hladnoće i nekako sa čežnjom gledam kako izdišem onu paru što se gubi u zraku dok prolazim. Osjetim da mi slušalica ispada iz uha, ali pokušavam je popraviti ramenom, ne želim vaditi ruke iz jedva toplih džepova. Umjerenim korakom pokušavam držati ritam, zurim u pod u nadi da neću vidjeti iritantne duše večeri sa zadahom jeftinog alkohola. Da, to je poput onih cirkusa prepunih nakaza kojih se bojimo jer nam je to usađeno duboko naravi. Strah od nepoznatoga i drukčijeg. Prečesto su instinkti jači od zdravog razuma, ali ponoć nije vrijeme za razum, a ulica nije mjesto za polemike.

Midnight rockers city slickers
Gunmen and maniacs
On a the feature on the freakshow
And I can't do nothing 'bout that

Veoma neprirodno okruženje. Gotovo posve suprotno od doma. Unatoč tome, katkad sve to djeluje tako stimulirajuće. Misli rafiniram na trezveniji način, lakše nalazim riječi. Ali nema nikoga da ih čuje. Niti šetnica uz Kupu nije ono toplo mjesto koje je bilo prije desetak sati. Čak da nekoga i sretnem u ovo doba, mislim da bih bio jako asocijalan. Upravo to je noć. Ona je oči pune snova transformirala u oči koje gledaju na svijet sa osudom. U noći je sve crno-bijelo. Ali bijelo je odavno usnulo. Tko zna, možda je negdje iza sumaglice? Što je čovjek u ovome bizarno posloženom kaosu? Pogledam u odraz nekog izloga. Što mogu vidjeti? Ne mogu nikako pogledati u sebe, čak ne vidim niti vlastite oči. Moram nastaviti dalje, nije mudro zadržavati se.

If you hurt what's mine
I'll sure as hell retaliate
You can free the world, you can free my mind
Just as long as my baby's safe from harm tonight


Imam osjećaj kako će nebesa kolabirati na mene. Imam osjećaj kako neće izdržati teške oblake. Ne mogu vjerovati da ovako tratim svoje vrijeme, a opet, ovo je možda najzdravije što si mogu priuštiti za moj um. Moji koraci odjekuju praznom ulicom, gotovo mi se učini kao da me netko prati u stopu.

I was lookin' back to see if you were lookin' back at me
To see me lookin' back at you


Da, katkad se jednostavno moram još jednom okrenuti. Čak i kada odlaze.
Ljudi su kao zaraza koja uzima danak. Stvaraju određenu dozu nemira u meni, ali bez nekih od njih jednostavno ne mogu. Poput droge, trebaju mi, a mogu bez njih. Poput vode koju ne želiš popiti. Kolodvor, tračnice. Dobra stara pruga. Ništa ne opisuje ljude bolje od pruge. Ona je linija, već pomalo izlizana od vlakova koji njome onako naprasito prolaze. Katkad ima kolosjeke, katkad joj trebaju mostovi da spoji dva nebitna fragmenta u savršenu cjelinu. Moja pruga se gubi negdje u daljini, magla mi ne otkriva suputnike koji će prije ili kasnije sjesti na istu vožnju kao i ja. Možda usput nađem odgovore.

Možda saznam zašto katkad lutamo praznim ulicama u sitne sate. A sada ću se samo još jednom osvrnuti, just in case...


10:26 | Komentari (19) | Print | ^ |

utorak, 20.10.2009.

Chasing shadows in the dark

Shadow On The Wall
Like A Shadow
Treat Me Like A Shadow.


22:26 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 15.10.2009.

Contrast

Svaki puta kada se okrenem vidim samo komplikacije. Uzroke i posljedice. Nije teško biti pametan u ovome svijetu, ali je to istovremeno najteža stvar za shvatiti. Meteorolozi nisu vidoviti, a znaju kakvo će vrijeme biti danas, sutra ili za tjedan dana. Dakle, možemo li predvidjeti neke stvari? Apsolutno. Zapravo, jedina potrebna stvar je uočavanje uzroka koji za sobom povlače određene posljedice. Istina, nije baš sitnica. Čini se da ipak nije tako lako biti pametan u ovome svijetu.kako sam ja posve pogrešna osoba da dijeli savjete, iste potražite od osoba koje uglavnom šute, nisu najglasniji u ekipi i gotovo nikada nisu spontani. Čak štaviše, ja sam potpuna suprotnost ovoga što sam nabrojao maloprije. Što ću sada?

Pa zapravo, i ne preostaje mi previše opcija. Recimo, mogu se svaki dan buditi i pitati se kakav je ovo svijet u kojem živimo? Zašto se jedan dan ne mogu prestati smijati, a drugi žalim što sam ustao iz kreveta. Sa druge strane, mogu se ne zamarati sa tim stvarima. Kako sjajno, upravo fantastično. Zar ne? Pitanje je koliko je zapravo prihvatljiva činjenica da ljudi ozbiljno odbijaju živjeti u ovome svijetu. Mislim, tko bi ih krivio? Sve je tako nesigurno, jedina konstanta su promjene, a logika je samo riječ u leksikonu koju dizajner ove verzije svijeta nije čitao. A tek kontrast slike sa kojom se suočavamo svaki dan... najbolje da niti ne počinjem.

Kontrast.


Možda čak i mogu zamisliti sliku gimnazijalca koji uvijek zna što treba reći, uredno podšišane kose i svega što tu spada. On je super inteligentan, elokventan i na trenutke humorističan. Pa jeb... mislim da bi ga moji roditelji pod krov uzeli prije nego mene. Opet, tko bi ih krivio? Drek! Ponavljam se, to nikad nije dobro. Svaki puta kada vidim tu sliku na pamet mi pada da je to ipak nešto površno, naravno da sve to govori puno, ali nikako ne govori sve. Gledam tu sliku sa podsmjehom i uvjeravam sam sebe kako tu ima negativnih stvari, kako ja živim zabavniji, ispunjeniji, možda i spontaniji život. Ali, ja ga niti ne poznajem, uopće ne znam o čemu se radi. Problem je što mene tek treba upoznati da bi se eventualno vidjelo neku pozitivnu stranu. Većina je prestala čitati nakon prvoga poglavlja. Stoga ja očito moram nekoga dovesti pod prisilu, zavezati ga da ne pobjegne i tek onda započeti razgovor koji ima potencijala da bude interesantan. Gimnazijalac, kako bih ga od milja nazvao, ima sve to već u samome startu. No gimnazijalci su mi uvijek bili glavna meta. Naravno, za zdravu zafrkanciju. Jer, ne treba generalizirati, to je jako pogrešno. I tako su gimnazijalci bili pijani već nakon 2-3 pića, smjeli su ostajati vani najkasnije do 12, čak i kada su bili punoljetni. A ja sam mogao ostati dokle sam htio i još biti užasno mamuran čitav weekend. A oni su učili ne samo vikendom, već i preko tjedna. Nešto meni nezamislivo. Da se vratim na ono sa uzrocima i posljedicama sa početka texta. Moguće, lako je moguće da je tu došla razlika, ja sam mogao što sam htio, a sada je situacija u najmanju ruku obrnuta. Uzrok je očit. Yeah, blame it on the parents!
Hah ma šalim se, jako sam puno grešaka u životu napravio svjesno i kažu mi da za time ne treba žaliti. Možda, jednog dana... možda čak i ja postanem kontrast onoga što jesam danas. Neki to zovu i onom riječi koja započinje slovom „O“. Kako ono? Aha, odrastanje!

Što je savršenstvo, kako težiti istome? Naravno da ništa nije savršeno, i nije lako biti najbliži savršenstvu. Ali, to nije loša ideja. Mogao bih se popraviti u tako puno stvari, možda bi čak mogao i pisati zanimljivije postove. Jednostavno me previše stvari dekoncentrira.

Da sam kojim slučajem osvješten poput gore navedenog Gimnazijalca, moja bi završna misao zvučala otprilike ovako:

-Nema potrebe za hvatanjem neuhvatljivoga. Ne samo da je totalno besmisleno, već je i gubljenje dragocjenog vremena. Mi ne moramo biti savršeni, moramo biti jedinstveni. Originali su uvijek savršeni.

...ah čekaj, to je zapravo moja završna misao!


23:58 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 08.10.2009.

Snowman



Znam, jesen je tek stigla. Eto, poslušao sam ovu pjesmu i sjetio se zimskog ugođaja. Moram reći, jedva čekam prvi snijeg. Vjerojatno će mi mećava uništiti taj dan i gotovo sigurno ću biti bijesan. Ali, kada se navečer sve smiri, a ja pogledam kroz prozor, vidim bijele krovove kuća i smrznute grane na drveću, znam da ću biti sretan. Ako i vi jedva čekate zimske radosti (ili gadosti, kako ih mnogi vole nazivati) poslušajte ovu genijalnu pjesmu pod obavezno!


23:59 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>