Mind mapping

Hodam obalom, nailazim na kaleidoskop. Dan je predivan, temperatura savršena, Sunce crta sliku za koju trebaš više od očiju. Slike, zvukovi i riječi, mješaju se, stvaraju nove boje. Nepravilnosti se spajaju u jednolike nizove, osjećam se kao da se nalazim u kaleidoskopu. Odjednom, sivilo. Trenutačno bunilo, dezorijentacija. Ne vidim, osjetim zrake sunca kako se pokušavaju probiti do mojih očiju. No oči, ne mogu ih otvoriti. Nisam siguran što se događa. Poznat zvuk, stravično iritantan.

Budilica.

Jedva otvaram oči, prijelazno razdoblje u budno stanje postaje sve veća trauma. Napuštaš svijet gdje tvoja podsvijest stvara osobe, slike, mjesta i svjetove. Odjednom, sve je nepovratno uništeno, tek ostaje sjena negdje u sjećanjima. Vraćam se u realnost. Gledam u štake, a one kao da gledaju mene. Moji utezi koje nikako ne uspijevam podići dovoljno visoko, a opet, one su moja krila koja mi pomažu da se ne odvojim daleko od jata. Počinjem raditi prve prave korake, nakon gotovo mjesec dana, moja noga napokon dotiče tlo. No to je tako slabo, nesigurno. Katkad zaboli, ali me nikad ne natjera da zaboravim koliko to znači. Najgore je biti sputan. No ne pišem ovo kao neki poziv na simpatije, već kao metaforu za sve nas. Teško mi se pomiriti što mi nekoliko stepenica predstavlja poteškoće, ali nikad se neću pomiriti da smo nasukani na ovome grebenu usred svemira. Život je stvar prioriteta, ali što ako su naši prioriteti u potpunosti pogrešni? Čemu čovjek teži? Dajem vama slobodu da odgovorite na ovo pitanje.

We all know
We all know, no need to remind us
We all know
We all know, but won't connect the dots

Umivam se, hladna voda izoštrava sliku, osjetim cirkulaciju. Osjećam kako hladnoća pali vatru. Uvijek sam tvrdio kako sam se rodio prekasno. Danima sam razmišljao kako bi bilo živjeti u danima kada je mnogo toga bilo različito. Naravno, okolina uvjetuje karakter. Tko zna kakva bih osoba bio? Bih li uopće znao cijeniti sve to? No mislim da je situacija drukčija. Možda sam rođen prerano. Snovi su možda ostvarivi, u jednom trenutku mi ćemo dotaknuti zvijezde. No meni je trenutno i balkon udaljen proporcionalno kao i Sunce čovjeku. Ali ja dolazim na balkon. Zamišljam što znači ovo rujansko jutro na lenti vremena? Da, ništa drugo osim broja.

And I shed a tear
When I think about last September morning
Don't wanna cry myself to sleep!

Postalo je zaista hladno, kao da još osjećam toplinu kreveta koji sam napustio prije nekoliko minuta. Kladim se da je još uvijek topao. Ovo je moj dom, ovdje vidim stablo u dvorištu. Ono isto stablo gdje sam nekoć davno nešto urezao u koru. A iznad mene se pruža veliko plavetnilo naše atmosfere. Ali, zvijezde su još uvijek gore, nikakvi oblaci ih ne mogu skriti od mene. Zamišljam naše Sunce, istovremeno nam daje i uzima. Kakva fantastična ravnoteža je stvorena na ovome grebenu nasred svemira. Ali ne! Meni jednostavno nije dosta uživati u svemu. Želim znati. Gdje su naši Anđeli Čuvari, zašto nam ne pokažu vječna prostranstva. Želim gledati Sunce kao na ostale zvijezde, ma koliko se sitno i nebitno osjećao u tom trenutku. Da, tada bih znao da sam ostvario ultimativnu težnju onoga za čime žudimo od trenutaka kada smo prvi put pogledali u jasno večernje nebo. U tome praiskonskome trenutku, rodio se san, otvorili su se novi horizonti. Iako pomalo samodestruktivno postavljamo granice, ne sumnjam niti najmanje da će doći dan u kojem ćemo raditi neke nove karte.

Znam, sve će nas to udaljiti od naših domova, možda ćemo prolaziti i točke nakon kojih više neće biti povratka. Hoće li se naši prioriteti promijeniti, da li postoji dom negdje drugdje? Teško mi je vjerovati u to, jer nakon svih paljenja automobila, kupljenih autobusnih karata, poderane obuće i probušenih guma. Ja i danas stojim pred drvetom u mojem dvorištu i gledam ono moje drvo. Ali, još uvijek sanjam.

We all know
We all know, locked away inside us
We are dying for tomorrow
We are living for today

Kada ne znaš gdje si, kamo ideš i koji je povod svega ovoga. Viči iz svega glasa, pusti da izađe iz tebe. Unutarnji mir je važan kao svaka doza zraka, kao svaki otkucaj srca. Put možda nikad neće biti jasan, ali to ne znači da trebamo prestati hodati.

Sasvim sigurno je bilo drugih načina da se prožive dani iza mene, ali možda su negdje dalje i neki bolji dani sa boljim načinima da se suočim sa izazovima. Možda me već sutra čeka svježe asfaltirana cesta za neko bolje mjesto. Nakon iscrpnih samointervjua shvatio sam da se samo za rijetkim stvarima smije žaliti? Zašto? Jer to definitivno nije način za provoditi vrijeme. Ne mogu nabrojati filmove u glavi. Svaki od tih scenarija me ne vodi nikamo. Isto tako, ništa te scenarije niti ne započinje, oni dolaze sami od sebe, poput suhog lišća pod nogama u ovome kasnome ljetu.
Svaki put kada počnem pisati novi post, imam osjećaj kao da pokušavam analizirati sebe. U međuvremenu sam postao licenciran da postavim dijagnozu i propišem terapiju. No to ne pomaže, barem ne dovoljno. U čemu je problem? Ne znam, mislim da je najveći problem u tome što sam navikao da su problemi uvijek tu. U trenutku kada odahnem, samo nakratko, osjećam kao da nešto nije u redu.

Obožavam kasno ljeto, to je moje doba u godini. Temperature padaju na podnošljivije razine, listovi žute i počinju travnjacima davati novo ruho. Ali nije sve niti u prirodnim mjenama. Završava ljeto, ono vruće, dugo ljeto puno obveza i naše težnje da si postavimo neke visoke ciljeve. Ti „ciljevi“ su dovoljno zahtjevni da se često niti ne upuštamo u njih. Uvijek u životu nailazimo na početke. Na prve dane proljeća, prve dane praznika, Nove godine, ponedjeljke i prve dane u mjesecu. Ali nikad se ne osjećam tako svježe kao u kasno ljeto i ranu jesen. Valjda loša navika iz školskih dana. Divno je započelo...

Imam osjećaj kao da mi je netko zabio komad razbijena stakla u zglob desne noge. Osjećam pulsiranje, noga trne, ja psujem jer mi u trenutku sve postaje savršeno jasno. Dani, tjedni i mjeseci su izgubljeni. Moje kasno ljeto se razbija kao maloprije spomenuto staklo. Na velike komade oštrih bridova. U tom trenutku sam bio toliko ljut, ma ne znam ni sam što reći na nešto takvo.

Hitna ... X-RAY ... prijelom fibule.
Operacija? Operacija.

A Doctor sitting next to me
He asks me how I feel
Not sure I understand his questioning

Osjećam iglu kako mi probija kožu i ulazi pokraj kostiju kralježnice, oštra bol, oduzima mi noge. Vrtoglavica... ne osjećam ništa, a osjećam se užasno.

Medicate me
Infiltrate me
Side effects appear
As my conscience slips away

Imam osjećaj kao da su odrezali nešto iz mojih sjećanja. Sedativi i anestezija maskiraju istinu, maskiraju činjenice. No paravan će pasti čim dođem k sebi.

I feel the relapse
Can't break free
Eyes open
But not getting through to me...

Pehovi se u zadnje vrijeme konstantno nadopunjuju. Posljednji u nizu je bio čak i pomalo ozbiljan.
Naime, imao sam nesreću i nespretno sam stao. Pukla je fibula i doktori mi propisuju mirovanje u trajanju minimalno 2mj. Ako postoji pozitivna stvar u svemu tome, onda je to činjenica što ću imati vremena posvetiti se blogu. Pogotovo nakon što utihnu nuspojave spinalne anestezije.
Pozdrav i do čitanja!