Sasvim sigurno je bilo drugih načina da se prožive dani iza mene, ali možda su negdje dalje i neki bolji dani sa boljim načinima da se suočim sa izazovima. Možda me već sutra čeka svježe asfaltirana cesta za neko bolje mjesto. Nakon iscrpnih samointervjua shvatio sam da se samo za rijetkim stvarima smije žaliti? Zašto? Jer to definitivno nije način za provoditi vrijeme. Ne mogu nabrojati filmove u glavi. Svaki od tih scenarija me ne vodi nikamo. Isto tako, ništa te scenarije niti ne započinje, oni dolaze sami od sebe, poput suhog lišća pod nogama u ovome kasnome ljetu.
Svaki put kada počnem pisati novi post, imam osjećaj kao da pokušavam analizirati sebe. U međuvremenu sam postao licenciran da postavim dijagnozu i propišem terapiju. No to ne pomaže, barem ne dovoljno. U čemu je problem? Ne znam, mislim da je najveći problem u tome što sam navikao da su problemi uvijek tu. U trenutku kada odahnem, samo nakratko, osjećam kao da nešto nije u redu.
Obožavam kasno ljeto, to je moje doba u godini. Temperature padaju na podnošljivije razine, listovi žute i počinju travnjacima davati novo ruho. Ali nije sve niti u prirodnim mjenama. Završava ljeto, ono vruće, dugo ljeto puno obveza i naše težnje da si postavimo neke visoke ciljeve. Ti „ciljevi“ su dovoljno zahtjevni da se često niti ne upuštamo u njih. Uvijek u životu nailazimo na početke. Na prve dane proljeća, prve dane praznika, Nove godine, ponedjeljke i prve dane u mjesecu. Ali nikad se ne osjećam tako svježe kao u kasno ljeto i ranu jesen. Valjda loša navika iz školskih dana. Divno je započelo...
Imam osjećaj kao da mi je netko zabio komad razbijena stakla u zglob desne noge. Osjećam pulsiranje, noga trne, ja psujem jer mi u trenutku sve postaje savršeno jasno. Dani, tjedni i mjeseci su izgubljeni. Moje kasno ljeto se razbija kao maloprije spomenuto staklo. Na velike komade oštrih bridova. U tom trenutku sam bio toliko ljut, ma ne znam ni sam što reći na nešto takvo.
Hitna ... X-RAY ... prijelom fibule.
Operacija? Operacija.
A Doctor sitting next to me
He asks me how I feel
Not sure I understand his questioning
Osjećam iglu kako mi probija kožu i ulazi pokraj kostiju kralježnice, oštra bol, oduzima mi noge. Vrtoglavica... ne osjećam ništa, a osjećam se užasno.
Medicate me
Infiltrate me
Side effects appear
As my conscience slips away
Imam osjećaj kao da su odrezali nešto iz mojih sjećanja. Sedativi i anestezija maskiraju istinu, maskiraju činjenice. No paravan će pasti čim dođem k sebi.
I feel the relapse
Can't break free
Eyes open
But not getting through to me...
Post je objavljen 20.09.2009. u 22:26 sati.