nedjelja, 27.05.2007.

Maybe lightning strikes twice

I feel the breeze on my face in expectance
Not very long before the storm reaches here
Out in the distance the lightning is flashing again
Feel something strong as the power draws near


Još jedan dan… vani je nevrijeme. Oduvijek me oluja fascinirala, možda zato što je tako neobuzdana, jednostavno se dogodi i nikada neće biti ukroćena. Vjetar savija grane, radi valove u žitu, sve to promatram iz sigurnosti vlastitog doma kroz prozor išaran kapljicama kiše koje je taj isti vjetar razbacao. Apsolutno predivna scena, unatoč buci grmljavine sve je nekako suptilno, tako skladno. Sklad u kaosu. U tom polumraku nalazim sebe, u tom sivilu oblaka koje katkad rasiječe munja zasljepljujuće svjetlosti.

Is it the rolling thunder that scares you?
Is it the crashing of clouds that hold fear?
But all I know as I sit in a corner alone
It takes me back to my childhood again


Zaboravljam na svijet oko sebe, priroda mi pokazuje svoju ljepotu. A upravo je tu ljepotu teško usporediti. Da li je moguće da osoba može posjedovati takvu unikatnu ljepotu? Spiritualno i senzualno? Ne znam, nadam se.
I sve se mijenja, iz trenutka u trenutak, taj tipičan ljetni pljusak pokazuje kako ni po čemu ne može biti tipičan. Bljeskovi munje pretvaraju sjenu u apsolutni dan. Modra svjetlost pokazuje svoju mistiku. Dolazi sa oblaka koji su kilometrima iznad nas. U tom trenutku nebo i zemlja su jedno.

And as I wait and look for an answer
To all the things going round in my head
I ask myself could it be a disaster and when
it's maybe threatening to happen again?

As the ominous light draws near
There's a lone dog howls in the park
All the people hurry inside
As the lightning flash lights dark
The storm is nearly here
Only god will know


Svi bježe u svoje domove, i nije mi jasno kako bježe od prirode, svog pravog doma. I izlazim van. U sobi ostaje svirati glazba . Ali vani nije hladno niti neudobno. Vani je savršeno. Vjetar mi prolazi kroz kosu, dišem punim plućima, osjetim miris trave, ali ne! nije sve savršeno. Ne drži me za ruku, ne mogu je zagrliti da joj nije hladno, ne mogu joj proći prstima kroz mokru kosu. Stara trešnja u mom dvorištu mi nudi utočište od kiše koja pada sve jače.

You're sitting alone you watch
As the wind is blowing treetops
And the swaying rusting of leaves
Plenty all time to perceive
As you wait for rain to fall
Only god knows
The whole sky glows


Odlazim u kuću, nastavljam pisati. I nevrijeme je sve jače, pada led, i više se ne vide jasni obrisi oblaka, već samo sivilo na nebu koje trepće bljeskovima munja. U vremenskom razdoblju od sat vremena sažet je moj život. Sunce, kiša, razvedravanje pa spoznaja, zatim led, oblaci i sivilo. No možda to i ne mora biti tako. Kao da kroz mene prolazi neki optimističan feeling, možda munja udara dvaput na isto mjesto, možda ima spasa...možda.


16:56 | Komentari (19) | Print | ^ |

srijeda, 23.05.2007.

Struggle within

Reaching out for something you've got to feel
while clutching to what you had thought was real


Borba iznutra, da! To je ono što se trenutno događa samnom. Svaki dan mislim napisati post, i odgađam to za sutra...i tako već tjedan dana. A ti dani...svi su isti. Kao da ih je netko Copy-Pasteao jedan na drugi . Ali i ja sam isti, nepromjenjen. Sa svim svojim brigama, problemima i besmislenim nedoumicama...
I naizgled se sve čini u redu, ali ja znam da to nije tako... dodatno si kompliciram život u svakom mogućem detalju. Postao sam svoj najveći neprijatelj
Gušim se u vlastitim mislima, na pamet mi padaju predivne rečenice, a nikako da ih povežem u cjelinu i odustajem... bez truda, bez muke, bez volje... predajem se!

What the hell?
What is you think you're gonna find?
Hypocrite!
Boredom sets into the boring mind


A samo želim utočište, mjesto gdje nema nikoga osim mene, ali takvo utočište je samo nedosanjani san, tako nemoguće da je besmisleno uopće razmišljati o tome. I kao i uvijek pokušavam kompenzirati. A moje kompenzacije uvijek završe preljevanjem šupljega u prazno. I dalje stojim bespomoćno pred svojom samodestruktivnošću pitajući se da li je moguće naći utočište u osobi...kao da bi to išta promijenilo.

Home is not a home it becomes a hell
turning it into your prison cell
advantages are taken, not handed out
while you struggle inside your hell


Reaching out
grabbing for something you've got to feel
closing in
the pressure upon you is so unreal


Shvatio sam da sam postao ono što ne želim biti, vjerojatno nema povratka. Ne zato što se ne mogu promijeniti, nego zato što se nemam čemu vratiti...


23:33 | Komentari (7) | Print | ^ |

utorak, 15.05.2007.

A world that has gone very wrong for me

I'm waiting in my cold cell when the bell begins to chime
Reflecting on my past life and it doesn't have much time
Cause at 5 o'clock they take me to the Gallows Pole
The sands of time for me are running low…


Tko prepoznaje ove riječi? Poslijednji trenutci života čovijeka osuđenog na vješanje. Priča ispričana nevjerojatnom pjesmom Hallowed Be Thy Name. Zatvorite oči, stavite se u tu situaciju...

Vrijeme otkucava, jedan život dolazi svome kraju, i to prerano, na jedan životinjski i neprirodan način. Vremena nema, život prolazi pred očima, a sve će uskoro biti gotovo, uskoro će srce prestati kucati. Što moraš učiniti da zašlužiš nešto takvo?

When the priest comes to read me the last rites
I take a look through the bars at the last sights
Of a world that has gone very wrong for me


A taj svijet, kao da je bezgrešan, kao da nema mogućnosti pomilovanja, osuđuje smrtnu
kaznu, i nema spasa na ovome svijetu. Nikada ga nije ni bilo...

Can it be there's been some sort of an error
Hard to stop the surmounting terror
Is it really the end not some crazy dream


Ostaje nadanje da je sve ovo noćna mora, samo ružan san. No to je mora iz koje se ne budimo. To je život!

Somebody please tell me that I'm dreaming
It's not easy to stop from screaming
But words escape me when I try to speak
Tears they flow but why am I crying
After all am I not afraid of dying
Don't believe that there never is an end!


Ali što ako je ovo kraj? I ne zvuči toliko nemoguće. Što ako su sva djela jedne osobe, sve riječi, jedna duša postali prošlost. Što ako je smrtna presuda - osuda na vječni zaborav?

As the guards march me out to the courtyard
Someone calls from a cell "God be with you"
If there's a God then why has he let me die?


Da li je moguće? Da On, biće koje nam je dalo život samo gleda kako sve ide u propast, kako se međusobno mrzimo i ubijamo...kako on to može dopustiti?

As I walk all my life drifts before me
And though the end is near I'm not sorry
Catch my soul cause it's willing to fly away


Ali čini se da je sve gotovo, bliži se kraj, sada više ništa nije važno.

Mark my words please believe my soul lives on
Please don't worry now that I have gone
I've gone beyond to see the truth


Riječi, kojima tješiš druge su zapravo riječi kojima pokušavaš utješiti sebe, ne možeš znati kamo ideš ni što ćeš ondje naći. Ostaje samo nada da će to biti neko bolje mjesto od ovog prokletog svijeta.

When you know that your time is close at hand
Maybe then you'll begin to understand
Life down there is just a strange illusion


Image and video hosting by TinyPic


11:11 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 09.05.2007.

She's gotta have soul
Or it won't feel right
Well, just plain, clean, and simple
Wrapped up nice n' tight


15:28 | Komentari (5) | Print | ^ |

petak, 04.05.2007.

Crossing the thin line...

Pišem. Ne znam točno što, ali nešto moram, ne mogu više sve ovo zadržavati u sebi, stres me izjeda, tolike brige, a ja mislim na nešto drugo. I besposleno gledam kako tonem. Nije da se ne mogu spasiti, izgleda kao da ne želim. Gledam kroz prozor, pada kiša. Nekoć mi je kiša bila nešto fascinantno, nešto što me tjeralo da razmišljam. Danas, sjedim u sobi sam i ne znam što ću sa sobom.
Osjećaji, kako nedefiniran pojam, i to u svijetu u kojemu sve običavamo definirati. Možda je njih nemoguće vidjeti ili dotaknuti, ali ih je isto tako nemoguće zatomiti. Iza mene je još jedna neprospavana noć, spavam na dionice. Ružni snovi, izjedaju me, ali tada...kao osamljena zraka sunca u oblačnom i kišovitom danu kakav je danas, pojavljuješ se Ti. Da, bila si u mom snu, poput čuvara onoga što jesam, dala si mi osmjeh, i onda...naravno...nestala. I sve se mijenja, osim mene, tama postaje svjetlost, tuga postaje radost, a ja...ostajem isti, jer znam da čak ni Ti nemaš snagu da me promijeniš, i to me ubija. Ako Ti, jedina osoba na koju mislim ne možeš pronaći nešto dobro u meni, onda ja samo želim postati tek jedna od ovih kapi kiše koje padaju na zemlju, bez imena, lica i bez duše...
To je bio tek san, no ne mogu se vratiti u stvarnost, moja podsvijest iscrtava tvoj lik svaki put kad zatvorim oči. I samo Ti me držiš ovdje, Ti si jedini razlog što me drži ovdje, inače bih otišao, i ne...ne bih se osvrnuo. Ne znam kamo bih otišao, no to bi bilo daleko, daleko odavde. Ali Ti, i ono što predstavljaš, to je jedini spas od noćnih mora, ljudi sa zlobnim osmjehom, bezdana od moje duše. I umjesto da sretno kažem: ''Da! Ja sam zaljubljen!'' u svom stilu mrcvarim ovaj život i seciram ovaj svijet slijepo vjerujući da će riječi prerasti djela i napraviti razliku. Izgubljen sam između iluzije i realnosti, za mene je ta granica nestala zajedno s racionalnim dijelom mene. Ostao sam nepotpun, a nemam ništa da popuni rupe. Nekada je to bila glazba, no pjesmama sam mijenjao svoje osjećaje, nadomještao ljubav. Ali pjesma je prestala svirati, a ja moram dalje...nekako. Negdje tamo, u mojoj podsvjesti stoji tvoj lik, a ja te niti ne poznajem.


12:43 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>