|
I feel the breeze on my face in expectance
Not very long before the storm reaches here
Out in the distance the lightning is flashing again
Feel something strong as the power draws near
Još jedan dan… vani je nevrijeme. Oduvijek me oluja fascinirala, možda zato što je tako neobuzdana, jednostavno se dogodi i nikada neće biti ukroćena. Vjetar savija grane, radi valove u žitu, sve to promatram iz sigurnosti vlastitog doma kroz prozor išaran kapljicama kiše koje je taj isti vjetar razbacao. Apsolutno predivna scena, unatoč buci grmljavine sve je nekako suptilno, tako skladno. Sklad u kaosu. U tom polumraku nalazim sebe, u tom sivilu oblaka koje katkad rasiječe munja zasljepljujuće svjetlosti.
Is it the rolling thunder that scares you?
Is it the crashing of clouds that hold fear?
But all I know as I sit in a corner alone
It takes me back to my childhood again
Zaboravljam na svijet oko sebe, priroda mi pokazuje svoju ljepotu. A upravo je tu ljepotu teško usporediti. Da li je moguće da osoba može posjedovati takvu unikatnu ljepotu? Spiritualno i senzualno? Ne znam, nadam se.
I sve se mijenja, iz trenutka u trenutak, taj tipičan ljetni pljusak pokazuje kako ni po čemu ne može biti tipičan. Bljeskovi munje pretvaraju sjenu u apsolutni dan. Modra svjetlost pokazuje svoju mistiku. Dolazi sa oblaka koji su kilometrima iznad nas. U tom trenutku nebo i zemlja su jedno.
And as I wait and look for an answer
To all the things going round in my head
I ask myself could it be a disaster and when
it's maybe threatening to happen again?
As the ominous light draws near
There's a lone dog howls in the park
All the people hurry inside
As the lightning flash lights dark
The storm is nearly here
Only god will know
Svi bježe u svoje domove, i nije mi jasno kako bježe od prirode, svog pravog doma. I izlazim van. U sobi ostaje svirati glazba . Ali vani nije hladno niti neudobno. Vani je savršeno. Vjetar mi prolazi kroz kosu, dišem punim plućima, osjetim miris trave, ali ne! nije sve savršeno. Ne drži me za ruku, ne mogu je zagrliti da joj nije hladno, ne mogu joj proći prstima kroz mokru kosu. Stara trešnja u mom dvorištu mi nudi utočište od kiše koja pada sve jače.
You're sitting alone you watch
As the wind is blowing treetops
And the swaying rusting of leaves
Plenty all time to perceive
As you wait for rain to fall
Only god knows
The whole sky glows
Odlazim u kuću, nastavljam pisati. I nevrijeme je sve jače, pada led, i više se ne vide jasni obrisi oblaka, već samo sivilo na nebu koje trepće bljeskovima munja. U vremenskom razdoblju od sat vremena sažet je moj život. Sunce, kiša, razvedravanje pa spoznaja, zatim led, oblaci i sivilo. No možda to i ne mora biti tako. Kao da kroz mene prolazi neki optimističan feeling, možda munja udara dvaput na isto mjesto, možda ima spasa...možda.
|
