Kad me jednom načne rak,
ne znam kako će to izgledati
i koji će dio prvi probati.
I hoću li tada plakati
i baciti u smeće sebe,
pa moliti Boga da mi oprosti
ili ću reći: ma nek' ide, 'ko ga jebe.

Umirem.

Sada.

Ali ne brinem.

Znam da sam uspjela u životu,
da je dijete naraslo
i da se više ne zove tako.
Svjesna sam da je moj stalni strah
od bolesti i pučine dobro smješan
u nekom odgojno-roditeljsko-školsko-uličnom odrastanju,
a sada je samo smiješan.

Umirem oslobođena.

I ne smatram nekom velikom greškom
to što još nisam načisto što je krma,
a što prova,
kada znam:
što je parangal,
što jedro,
a što sidro.

Nisam stigla sve.

Gasim se s površnosti svojom u svijesti,
kao sve udaljenije i modrije svjetlo
koje valovi visoko nadamnom lome.

Meni je lijep.

Kraj.