Svaki put kad se ugasi svjetlo u obrazovanju...

ugasi se radno mjesto,
izbaci se nekoga na ulicu,
napravi se ovrha,
pusti kradljivca na slobodu,
vatrogascima se uskrati oprema,
a djeci zdravstvena zaštita,
glasa se za propast s rukom na srcu.

Obrazovanje nisu samo buduće tehnike zarade i konkurentnosti. Obrazovanje mora u sve svoje tkati ljudskost, suosjećajnost, kritičku misao i promjenu. I samo kao takvo imat će zadovoljne ljude koji razmišljaju.

Razmišljamo li, uopće?

Vozim se vlakom, profil lijepim trakom –
raspadaš se. Pritiskam prstom, noktom
gladim pa po vlažnom prozoru tlačim.
Mislim da sad je sve u najboljem redu!

Dalekozorom promiču ona daleka,
A mikroskopom prostranstva bliska – često.
Suša u nama uvijek nađe mjesto
Izvora nema, ne teče ta rijeka.

Provukla se greška, prava embolija,
Gdje prolaza mora biti, brana klija.

Plošno se dimenzionira tek mrakom
Nesretnom rakijom i znamo o znamo
Na kratko brišući ružnu sliku svakom
O rijeko, ne bježi, baš te trebamo.

Da mi je spavati, k'o što neki normalni ljudi negdje spavaju.

Da mi se roknut nečim i ne budit uvijek na pola, pa čekati da me svitanje smiri i ono što je noć uzburkala – ubije.

Da mi je biti prazan, tih nekoliko sati...

Potpuno tup na okolinu, potpuno gluh na susjede, potpuno neosjetljiv na mirise, na podražaje i potrese.

Da mi se samo malo odmoriti, isključiti iz svega...

Na tih nekoliko noćnih sati, spominjanih već, nestati i ne vidjeti sve ono što vidim...

Da mi je samo to, eto, ne bih morao ni spavati. Bio bih sretan i drugi čovjek sigurno.

O miru kao uvjetu spavanja, koji se uvijek razori prije zore ili tu negdje kad mu baš dobro krene, nema smisla govoriti, jer ne ide, jebeš ga, kad se sparkirati u neke nove okvire ne znaš, ne želiš nit čisto ljudski možeš.

Sad mi je malko lakše.

Mada sprej...

...miris ručka pusti ujutro u 4
podmukao mu se rođak oglasi specifičnim tikom obično iznad vrata
ili već na zidu oko 22 i ujutro nekad, ne znam, jer spavam
uz grupu glupih osigurača koji nadgledaju ispravnost strujnog kruga
i sipaju mu informacije.

...broji frustraciju muškaraca
i opisuje najgore porode žena,
rasteže se u svojoj blaženoj relativnosti
kad je muka
i steže kad je sreća u pitanju.

...kad pokušaš kupiti
ispadne tvrd orah,
iako ga cijeli život plaćaš.

...je i jedini kompanjon,
u procesu
zaborava!

I, mada i tu ponekad zakaže,
skidam mu kapu.
Uglavnom.
Ponekad.

Izvan tvojih zidova nakaradnih vrijednosti,
Sazdanih u ograničavajućem grču pravdanja zaštitom
Suprotno tvom mišljenju – Ona živi.

Unutar njega i nekog drugog njega Njeno je sjeme
zauvijek. Sad tek tiho posti, al' zdravo je i jako
isklijat će kad pozove ga vrijeme.

U nemoći svojoj pokušat ćeš njega lišiti Nje!
A oduzeti je nećeš moći... i kad pomisliš da iste su te riječi dvje,
do drugačije spoznaje ćeš doći.

Izmišljat ćeš nove i sve prozirnije izgovore,
Prijetit ćeš i tući, s nadom da ćeš strah ipak jednom
među njih uvući i da će tako nestati tvoje more.

Al' evo ti zadnja prijateljska poruka, ODUSTANI!

Tko se slobodom rađa i nosi je sa sobom
njemu ni jedna na pučini neprijateljska nije lađa.
Na obzoru već su puna jedra vjetra! Past će laži,
kao što su drugi davno pali da on ne bi bio robom.

Još nije smišljen,
al' ne sumnjam da će skoro prokolati :D

Kad na plaži radiš žabice
i skužiš da je obli plosnutak s koncesijske
nesposoban napraviti više od jedne.

U stanu muha,
Leti po môdu njuha,
Nema druge – tuš!

23 godine nakon WWII, bila je 1968. godina, a ja sam imao 1 godinu. Ciklus života i rata na balkanskim prostorima neporecivo nas upućuje da ove godine navršavamo 23 godine od zadnjeg rata i da svoju prvu, isto tako, navršava neki manje bitan tip.

A Novo Hrvatsko proljeće, čeka nas za dvije godine (ako računate to je onda 2019.). I možda ni u ovom ciklusu ne uspije, jer povijest se ponavlja... Tad će opet netko robijati, a netko će prodavati sve što ostaje i trpati u džep.

No, 20 godina poslije (to smo sad u 2039) Zagreb će se boriti da ne postane samo grad, Slavonija će skužiti da može dobro živjeti od naplate hrane Europi jer centrala ne plaća dovoljno, obala će uvesti svoju upravu, na velikim sjednicama predlagat će se klimava konfederacija s figom u džepu koja, naravno, neće proći.

I eto nam opet rata!

Istra izlazi iz sastava Hrvatske, kao i Slavonija, obala također, Split je opet veliko financijsko, turističko i administrativno središte i sjedište, Dubrovnik deklarativno postaje ono što je bio davno prije: slobodni grad. Zagreb je samo – grad.

Imućniji Zagrepčani (oni koji su trpali u džep) odlaze na studij u Split, studenti se ljube i dodiruju, stanice se dijele i rastu... Uspješna trudnoća donosi dijete koje se rađa 22 godine nakon rata, a posljedično tome godinu dana kasnije navršava prvu godinu. Za dvije godine od njegove prve, potpuno nesvjesno, preživjet će Novonovo proljeće...

S druge strane, treća generacija Ivice i Marice u Irskoj više ni ne zna pričati Hrvatski. Neki su bili jednom davno na ljetovanju u ostatcima pradomovine. Imaju stalnu guinness kvalitetu u kontinuitetu i boli ih briga.

Živjeli!