Dobar komad pepela pao je u jedva srknuti čaj od mente i to je bio taj trenutak. Ni rano ustajanje ni kuhanje čaja ni paljenje prve cigarete nije bilo bitno (OK, ovo zadnje ima nekih dodirnih točaka). No, znak sam ignorirao iako sam prosuo skoro punu šalicu čaja.

Onda sam dva put završio na wc-u.

Zatim sam furao malu, naravno već smo u polasku kasnili, u školu.

Na parkiralištu sam se sjetio mobitela koji je ostao u sobi.

Krenemo bez mobitela, jer kasnimo. Negdje na pola mosta u gužvi idem provjeriti koliko je stvarno sati, jer ovaj u autu ne pokazuje dobro i uhvatim se za džep. Naravno, mobitela nema. Milo dijete ima i kaže koliko je. Izrazim duboku sumnju da ćemo stići na vrijeme. Grijanje sada već fino radi – ovo je samo osvrt na jutarnju temperaturu. Tamo negdje kod Lisinskog pukne sunce, maglu smo konačno ostavili Trnju i Prekosavlju i živnemo oboje.

Ostavim dijete taman u sekundu pred školom i krenem po mobitel.

Na Miramarskoj gužva i reko' sad je prilika da nazovem dragu jer ću u svoj toj strci zaboraviti. Za džep – jebiga.

Dođem doma i idem pametno prvo staviti leće, jer ću ionako na posao doći u redovno vrijeme, pa je bez veze da ih tamo stavljam. Stavim leće, gricnem keks i kod auta se sjetim praznog džepa i uopće razloga zašto sam se vratio doma. Odem gore, uzmem mobitel i kabel za svaki slučaj i spustim se do auta. Skoro zakasnim na posao.

Mislim da ću ipak ubuduće ignorirati mobitel.

Ili cigaretu?

Najbolje bi bilo oboje, međutim, imaju te neke super aplikacije koje prate dane i sate, pa čak i uštedu… ako prestanem pušiti.

Furam dijete na zbor i prolazim jednom od onih sretnih ulica gdje je policajac sveprisutan. Pa i kad ga ne vidiš. Jer tamo mora biti. Nisam se iznenadio ni ovog puta. Ni kad su me zadnji puta legitimirali dok sam čekao gospodičnu. Ni predzadnji. Ma uvijek naleti neki novi i mora vidjeti što tu radi taj neki bezobrazni i demode auto koji se bezobzirno parkira pred ulazom stanarima koji ne ulaze autima u dvorište. OK, to mu je posao, i nemam problema s tim, osim ponavljanja uvijek iste priče koja mi je pomalo dosadila.

Međutim ovaj maše s palicom, popularnom lizaljkom. Pogledam prvo u retrovizor – nema nikoga, pogledam njega – ne šali se. Ništa, stanem, otvorim prozor: Redovna kontrola vozila, molim vas vozačku i prometnu. Recept todorićevih kioska se nezaustavljivo širi.

Izvadim i dam dokumente, on se malo udalji, pa razgovara bežično – može provjera…

Znate da vam ne radi desno svjetlo? – kaže mi nešto kasnije.

Znam, kimnem glavom. (Naravno da znam, spremam se to popraviti. Malo sam lijen jer ipak radi pozicija, pa nije da ne radi ništa.)

On se nasmije na kratko. Vjerojatno je po defaultu očekivao neku tužnu, dobro razrađenu laž.

Vrati mi dokumente i kaže suzdržano nasmiješeno: Hvala i popravite svjetlo!

Kad je sve laž, efekt istine je nezanemariv.

A možda je samo mislio: koja budaletina…

Noge imati jedna je stvar.

Noge imati, a nemati druga.

U meni žive dva ja.

Osim jaja.

Ta dva ja zapravo je izvana gledano „Samo ja“.

Prvi ja je onaj kojem je gotovo sve jasno.

On je taj koji zna da ima noge, koji hoda s tim nogama, penje se, skače, vozi bicikl, stišće papučicu gasa i kvačila, kočnicu, pukne tu i tamo loptu, umoči ih u more ili neku rijeku, osjeća travu ili pijesak, tu i tamo ima neku modricu ili rez.

Onaj Drugi zna da ima noge kao i Prvi, ali u nekontroliranoj imaginaciji svog unutarnjeg bića jednostavno ih zaboravi. Ma, zapravo nije baš tako jednostavno ni tako kako bi to Drugi ja želio prikazati. On namjerno zaboravi na noge! Zaboravi hodati, penjati se, voziti bicikl, stiskati papučicu gasa i kvačila, kočnicu, puknuti tu i tamo loptu, zaboravi na njih i kad ih može umočiti u more ili neku rijeku, s tim i ne osjeća travu ili pijesak.

Ovaj Prvi ljut je na Drugog koji zna, a izgleda kao da neće. I ne bi bio ljut toliko, možda uopće, da se Drugi bezobrazno i bez najave ne usudi preuzeti vođenje. I tako, ovaj se Prvi često nađe u neugodnim situacijama, a on, on najviše mrzi neugodne situacije. Mrzi kad ga drugi gledaju onakvog kakav on nije: s tim smiješnim nogama koje ne znaju hodati, koje ne znaju čučnuti ni leći između drugog para. Jer, to on nije. Ne nije! On je onaj koji zna sve i sve može. Dok voditeljsku poziciju ne uzme onaj Drugi. I osramoti ga.

Onaj Drugi koji izgleda kao da neće, nije da neće. Hoće i on, hoće. I sve zna i sve vidi. I zna da će biti modrica i boljeti i zna da će se osramotiti i zna. I on zna. Ali on sebi ne može pomoći. U nekoliko je navrata pokušao pružiti nogu drugoj strani, no ova nije bila zainteresirana. U nekoliko je navrata izazvao nemale probleme prekomjernog kolanja krvi, pa zatim nedovoljnog, pa iskrenuće gležnja, pa lom prsta,… Niz je velik. Ovaj Prvi Drugog je zamolio da prestane sa svojim infantilnim igrarijama. Zauvijek! Da nestane.
A to ne ide tako. Zna to i Prvi. Ali Prvi se ravnao prema onoj staroj i nadao da će lijepa riječ otvoriti i ova vrata. Ali neće ova. Ne može. Ne da Drugi.

„Samo ja“?

On je jednostavno uhvaćen u toj nekoj samo njima interesantnoj, „ničemukoristinizabave“ igri, nit' zna kad će oni prestati, nit' može išta.

„Samo ja“ je na čekanju.

I pomalo ga boli to između njih.

Za njih.

Onaj tko je tučen, on će tući,
Onaj tko je odrastao u mržnji, mrzit će.
Rijetki su oni koji se otrgnu.
Kažu da je to onda pravilo.
Ne zbog ovih prvih i drugih
Nego zbog onih rijetkih
Koji ove prve i druge
Potvrđuju.

Jebiga sve naopako.