Mislio sam pisati o bogu, ali nije pravo vrijeme, svi ga nešto natežu i kunu se u njegovo ime i pun mi je kufer svih njih, baš zbog toga svega. Onda mi je tema o trećem, našem svijetu pala na pamet, ali koji kufer ću pisati o tome o čemu svi sve znamo i što živimo. A onda sam iz prve dvije rečenice izdvojio kufer. To je to. Potrpaš nešto stvari i kreneš na put kojeg svi tako hvale, kao nije važan cilj, na putu se uči i sva ta kvazi filozofska sranja. Po principu: Jebemticilj, važan je put. A meni je cilj jednako drag kao i put. Zapravo, nekad mi je put bio draži, ali kako, očigledno, starim sve mi je draži cilj. U prosjeku smo si OK. Nego kufer, osim ono kad ti je pun kufer, je fora jedino kad je star i oblijepljen naljepnicama raznih mjesta i birtija gdje si proveo neko vrijeme i koje hrane. A moj je star i nije baš vidio naljepnica, pa ni fotografija, ono što je on vidio i ja sam, osim što sam ja malo više, ali on je vidio više ptica na nekom smetlištu gdje je završio kad je odslužio, nego što ću ja vidjeti ptica kad odslužim. Nego kufer, taj kufer je mogao pričati o onom unutra i onom vanjskom svijetu. Ali je nestao, vjerojatno se rastao sam sa sobom i sastao s nekim drugim kuferom ili komadom kosti janjeta ili već. Nije dobro pisati ni o kuferu.
