Prolaziš gradom, mjesec je iznad, opet velik, s Jabukovca dolje pa gore prema Mesničkoj, svijetli kroz granje ogoljelih krošnji i oblak. Dolje kod Ilice, kokoš na zebri s mobilnim u ruci, ne gleda, zato ti paziš na nju, staneš, ona stoji i ne misli prijeći, stoji na samom rubu nogostupa, odmah do zebre, maše slobodnom rukom, klima glavom usporeno, u taktu pumpi na naftnim poljima, ono kad kreneš autom prema Kutini vidjet ćeš, i ni makac, mahneš joj rukom u znak pozdrava, dobiješ jezikovu juhu iste sekunde, primiš koljeno do sebe, nasmiješ se, pregaziš zebru, Frankopanskom prema jugu dok traje...
Dođeš kući, upališ komp, shvatiš da je krajnje vrijeme ne reciklirati filmove, nego ih odmah po gledanju nepovratno ubiti najboljom pc kraticom koju još uvijek znaš (i nije ti se pobrkala s macovim kraticama) /shift del/ kako bi se linije zazelenile, kako bi desktop imao negdje pospremiti, kako bi se djetetova slika konačno i vidjela, otvoriš notepad, jer je word zamoran za oči, a i ne želiš se igrati fontovima, ni stilovima i nemaš snage ni volje za boldove, a ni za kurzive više, slog monofonta najbolje rješnje večeras, onaj koji se lomi rezolucijom, treba ti jednostavnost, u izgledu, u traženju i tamo negdje duboko.