Predgovor
Znam, naslov nije baš nešto. I 10na4-tu karaktera za ovu priču malčice je previše. I meni pisati, i novim, kako kaže prijatelj Danko – „isprekidanim“, generacijama čitati. A volio bih da pročitaju…

Prvi skok
Početkom svibnja bio sam brži od uspinjače. 2 piva, tanjur graha, pa 2 piva i to sve prije 4 sata. Kuha. Tamo negdje iza parlamenta sam se osvrnuo… i prdnuo. Slika se promijenila u trenu. Bio sam na dodjeli diplome. Profesor me samo pogledao – već mi je stisnuo ruku, nije bilo povratka, moja ekipa se raspala od smijeha – i tiho prozborio: „Kolega, jeste vi to… pustili taubeka?“ „Jesam.“ – rekao sam skrušeno priznajući. Istog trenutka bio sam opet iza parlamenta od kud sam i otišao. Uhvatila me mučnina, pa vrtoglavica, koljena su klecnula i lupila o granitnu kocku, sličnu onoj koju je djed postavljao prije zadnjeg svjetskog rata, bol me vratila natrag. Pozvao sam taksi jer nisam mogao hodati. Naravno, naplatio je više nego što je trebao. Na hitnoj sam, za svaki slučaj, prešutio priču o skoku. A i da nisam, mislili bi samo da sam popio koju više jer sam ionako bazdio po alkoholu. Odležao sam svoje nakon kratke operacije meniskusa, u boli zanemarivši skok kao neki čudan spoj s početka… graha i piva.

Drugi skok
67 dana kasnije, znam to točno jer imam papire od hitne, ponovio se skok, obrazac nije. Dugo kupanje nedjeljom, zatim brijanje i sve u onom ležernom sâmsamdoma stanju. Gaće su u ormaru koji na vratima ima veliko zrcalo. U odrazu uvlačim trbuh i pomažem mu rukama sa strane. Mali rez na koljenima jedva je vidljiv, hodam kao i prije. Bicepsi su tu, tricepsi slabi, hmmm i… odjednom ljudi iza mene! Ne, inače nisam sramežljiv, ali automatski sam pokrio Davida. Cvjetni, puno ušminkanih, 11:30 – špica. Vidim tipa s mobilnim i čujem kako opisuje situaciju, neki fotkaju. Propadam u zemlju. Okrenem se prema kiosku znojan od neugode, uhvaćen. Tamo negdje s pogledom prema Ilici… sjetim se Gotovca. On je tom ulicom hodao – gol! Osmijehnem se i dignem ruke u zrak, freeDavidstyle. Krenem prema tipu, pokažem na mobilni. Zbunjeno mi ga je dao. „Halo?“ „112, što se događa?…“ čuo sam s druge strane. „Ovdje Igor! Upravo sam iz svoje sobe došao na Cvjetni!... Ne, ne stanujem u blizini… Da, ma ne, samo sam se stvorio tu!“ Zadnjom rečenicom sam se vratio. Zavrtilo mi se, ne onako jako kao prvi put… Sjeo sam na krevet podigavši noge, čekao da prođe gadan osjećaj, a u zrcalu: „Jebemti, pa tabani su mi zamazani.“ I da, skužio sam – skok je stvaran.

Treći skok
Bio sam opet sâm. Pročitao sam e-mail dosjetku sa sličicom dinosaura koju mi je poslao Radas: „Da nam je Bog želio zabraniti masturbiranje, napravio bi nam kraće ruke.“, umro od smijeha, onako, sâm sa sobom… I našao se na karminama. Znam točno čijim i sa smijehom, razumljivo, nisam bio dobro dočekan. Opet mi je bilo neugodno, ali manje nego prije. Iz mnoštva okrenutih glava, prišao mi je svećenik koji je vodio sprovod. Još uvijek sa smiješkom na licu poslušao sam njegovih nekoliko „nije primjereno“ riječi, no odmah sam krenuo s objašnjenjem i s dijelom „…kraće ruke.“ sam se vratio. Na ekranu je bio isti vic, malčice mi je bilo slabo, nije da sam se još smijao, više kao smješkao. Bio je to 134 dan.

U međuvremenu
Počelo me mučiti sve to. Išlo je nekako… prebrzo. Vodilo me, ali nisam mogao definirati kuda. Zašto prošlost? I uzrok? Sâm sam uvijek. Što sam jeo, pio, gdje bio – nema veze. A svaki povratak je bio brži, kao da sam svaki put pogađao u centar, ali čime? Ponavljanjem stvarnih, prethodnih događaja? Zadnjih rečenica? Nije mi to imalo vezu. Zapisao sam svaki skok do u najmanji detalj, komparirao, razmišljao koliko sam mogao s ovim što mi je priroda dala, a život napunio. I nije išlo.

Četvrti skok
I opet sâm. Ljut sam. Na nekog koga sam ni krivog ni dužnog dočekao na pogrešnoj rečenici tog 201 dana, na mojoj već tog jutra pristavljenoj, proključaloj ljutini. Sjedio sam na klupi u parku, odložio nakon razgovora mobilni pored sebe, sve oko mene bilo je premirno i predivno – samo ja nisam. „Jebi se!“ – rekao sam glasno i našao se pred djetetom iste sekunde. U ta dva velika, tamna, širom otvorena i uplašena oka zrcalio se cijeli svemir, sve galaksije i titrave zvijezde, budućnost. Stao sam kao ukopan. A onda kleknuo ispred milog bića svemira i privio je. „Nije tata mislio na tebe, mišu, nije, tata je ljut na nekog drugog, pa mu je izletilo.“ I tim riječima vratio sam se na klupicu. Ovog puta nije mi se vrtilo, ali sam zaplakao. Jer nisam stigao reći ni „oprosti“. Uzeo sam mobilni rukavom brišući suze, ponovio zadnji poziv. Rekao „oprosti“. Sutradan sam dao otkaz. Bio je to prvi put da se skok reflektirao na stvarni život. I povukao poteze. Ma, naravno da sam to bio ja… uz malo guranja.

U međuvremenu
Konačno sam shvatio. Kako sam bio slijep. Ali što s tim? Imao sam neku dječju ideju o kojoj sam iz fore pričao i tu i tamo gnjavio ljude ni sam ne vjerujući da je moguća. Stavio je na facebook i blog, čitao komentare. Sad mi se činila izglednom, sve je išlo prema tome. Bio sam bez posla, nešto novaca je ostalo… pokrpat ću se zanatom, možda instrukcijama, nekako sad lakše prolazim i skoro da vidim kroz sve ovo. Neko vrijeme radio sam skice, zatim ih precizno crtajući prenosio jednu po jednu u kompjutorski jezik. Dizajner u meni nije mi dao dalje dok između svih onih zanatskih radnji za kruh moj svagdašnji nisam došao do rješenja. Kada je svaki djelić našao mjesto, kada je izgledom postala fensišmensi narukvica, znao sam da je prvi dio posla gotov. Za drugi sam trebao ljude koji znaju ono što ja ne znam.
Otišao sam predati papire u patentni zavod. ISTINA je bila registrirana. Prodao sam auto. Posudio novce sa sto strana.

Peti skok
Na sastanku sam. Pokazujem slike, prezentiram. Tvrtka može sve, zna sve što mi treba, jedna je od rijetkih koja može producirati uređaj, ali cijena... uh! Vidim da mi nije uspjela prezentacija, onaj emo dio za smekšavanje sugovornika. Traže iznos koji ne mogu platiti. Ja tražim stanku. Odlazim se osvježiti i popušiti cigaretu. Cjenkanje mi je uvijek nelagodno, ali previše je toga iza mene. Stisnem zube i vratim se na sastanak rečenicom: „Gospodo, molio bih realnu i konačnu cijenu.“ Uslijedi skok. Bez pomaka. Na prvi pogled. A upao sam na sastanak u trenutku kad sam u stvarnom vremenu bio na osvježavanju – nakon prve cijene. Netko od njih spomenuo je brojku, na koju sam rekao „Može!“ Pomalo su bili iznenađeni mojim prisustvom, vjerojatno su kasnije mislili da su me samo izgubili iz vida. „Iskreno, gospodo, s tim možemo.“ – čvrsto sam rekao. Malo su se pogledavali, nakon čega je direktor rekao: „Nisam ovo još doživio, da nas netko uhvati tako nespremne… I iako bez osiguranja u pravilu ne poslujemo… Imate tu cijenu!“ S potvrdom sam se, jedva malo oznojen, vratio na sastanak. U stvarno vrijeme. Cijena više nije bila predmetom diskusije. Pričalo se o funkcionalnostima. Prvi put istina se odmaknula od mene i reagirala na sudionike u skoku. 268 dan.

U međuvremenu
Skočio sam još jednom. Bio sam u društvu jedne prekrasne crnke koja je nestala iste mikrosekunde kad sam rekao da sam zauzet. Ništa značajno. A možda to i nije bio pravi skok, nuspojave su ionako nestale, nisam siguran. Nego, napravili smo ISTINU. Ispalo je da je tehnološki lakše izvediva nego što smo mislili. Serija je bila izuzetno ograničena, više kao premium proizvod.

Za promociju sam trebao agenciju koja može napraviti kampanju za prodaju baš svega. I tako sam prvi prodao sve: stan, komad zemlje negdje tamo daleko – koji je bio dostatan za benzin (nije zemlja išla u to vrijeme) i 25% udjela u dobiti na sastanku koji je uslijedio. Stisak ruke, Ugovor…

Kampanja je trajala punih 30 dana. Uštedjeli smo već nakon tjedan dana s jednim gradskim visokopozicioniranim i medijski eksponiranim političarem. Nije laž da smo mu dobro platili kako bi nosio našu narukvicu koja je odradila posao već na prvom javnom nastupu, znakovito 01.05. Bilo je urnebesno. Pištala je nakon svake druge rečenice. One u kojoj je spomenuta laž. I moram reći da smo očekivali tako nešto. Digla se velika pompa. Brzo su se pojavili sljedeći kandidati koji su se smatrali sposobnijima, pametnijima i većim igračima pa su probali i propali – besplatno. Oni koji nisu željeli probati, u medijima su okrupnjavali priču o lobijima i unutarnjim i vanjskim neprijateljima. Zapravo, kad malo bolje razmislim, bilo je u tom trenutku dosta otpora s raznih strana. Možete zamisliti. Ali sve u svemu – kasno. Narod se konačno počeo zabavljati. Na prvim izborima Istina je bila obavezni dio svih TV i radio emisija. Ahahah, to je bilo ludo. Na kraju se očekivano proširila i izvan granica naše male države. Padale su vlade, bilo je i kratkih ratova za održanje statusa, ali sve neuspješno. Naroda je bilo daleko više i konačno je postao svjestan svoje snage. Uz malu pomoć Istine. Istina je u tom vremenu označila one koji su je nosili. Ignorirani su oni koji nisu. Puno toga promijenilo se u kratkom roku, s jedne strane bilo je bolno, ali za veliku većinu oslobađajuće. Preživjelo se.

Zamislite, prvi proizvod koji je agencija izbacila na tržište nakon Istine kupovao se kao lud pod sloganom: 20% udjela! Skoro kao pravo kupinovo vino!

Volim ljude!

Šesti skok
Neću vas lagati – isprovocirao sam taj zadnji skok. Prošlo je 67 i 67 i 67 dana nakon 335 dana. Ne, neću vam otkriti kako. Živite svoju budućnost. Mogu vam samo najaviti da u budućnosti kojoj sam bio gost nema narukvica, Istina je postala istina, unormalila se, ta prošlo je očekivanih nekoliko generacija – očistilo se. Nakon toga Istina se preselila u muzej, poseban stalni postav „etalon istine“. Nedaleko metru. Naravno da se nisam slagao s tim, ali tko je mene pitao? Ionako sam ostao gost budućnosti s malim skokovima natrag. Strahovito me zanimala ta umjetna inteligencija, hoće li nas sad prihvatiti kao odgovorne i ravnopravne ili ne? Naravno, sva moja lova isparila je na istraživanja u tom smjeru. Ali iz prve ruke samo ću vam ponoviti:

It's full of stars! ;)

U međuvremenu
Skočio sam još jednom. Bio sam u društvu jedne prekrasne crnke koja je nestala iste mikrosekunde kad sam rekao da sam zauzet. Ništa značajno. A možda to i nije bio pravi skok, nuspojave su ionako nestale, nisam siguran. Nego, napravili smo ISTINU. Ispalo je da je tehnološki lakše izvediva nego što smo mislili. Serija je bila izuzetno ograničena, više kao premium proizvod.

Za promociju sam trebao agenciju koja može napraviti kampanju za prodaju baš svega. I tako sam prvi prodao sve: stan, komad zemlje negdje tamo daleko – koji je bio dostatan za benzin (nije zemlja išla u to vrijeme) i 25% udjela u dobiti na sastanku koji je uslijedio. Stisak ruke, Ugovor…

Kampanja je trajala punih 30 dana. Uštedjeli smo već nakon tjedan dana s jednim gradskim visokopozicioniranim i medijski eksponiranim političarem. Nije laž da smo mu dobro platili kako bi nosio našu narukvicu koja je odradila posao već na prvom javnom nastupu, znakovito 01.05. Bilo je urnebesno. Pištala je nakon svake druge rečenice. One u kojoj je spomenuta laž. I moram reći da smo očekivali tako nešto. Digla se velika pompa. Brzo su se pojavili sljedeći kandidati koji su se smatrali sposobnijima, pametnijima i većim igračima pa su probali i propali – besplatno. Oni koji nisu željeli probati, u medijima su okrupnjavali priču o lobijima i unutarnjim i vanjskim neprijateljima. Zapravo, kad malo bolje razmislim, bilo je u tom trenutku dosta otpora s raznih strana. Možete zamisliti. Ali sve u svemu – kasno. Narod se konačno počeo zabavljati. Na prvim izborima Istina je bila obavezni dio svih TV i radio emisija. Ahahah, to je bilo ludo. Na kraju se očekivano proširila i izvan granica naše male države. Padale su vlade, bilo je i kratkih ratova za održanje statusa, ali sve neuspješno. Naroda je bilo daleko više i konačno je postao svjestan svoje snage. Uz malu pomoć Istine. Istina je u tom vremenu označila one koji su je nosili. Ignorirani su oni koji nisu. Puno toga promijenilo se u kratkom roku, s jedne strane bilo je bolno, ali za veliku većinu oslobađajuće. Preživjelo se.

Zamislite, prvi proizvod koji je agencija izbacila na tržište nakon Istine kupovao se kao lud pod sloganom: 20% udjela! Skoro kao pravo kupinovo vino!

Volim ljude!

Šesti skok
Neću vas lagati – isprovocirao sam taj zadnji skok. Prošlo je 67 i 67 i 67 dana nakon 335 dana. Ne, neću vam otkriti kako. Živite svoju budućnost. Mogu vam samo najaviti da u budućnosti kojoj sam bio gost nema narukvica, Istina je postala istina, unormalila se, ta prošlo je očekivanih nekoliko generacija – očistilo se. Nakon toga Istina se preselila u muzej, poseban stalni postav „etalon istine“. Nedaleko metru. Naravno da se nisam slagao s tim, ali tko je mene pitao? Ionako sam ostao gost budućnosti s malim skokovima natrag. Strahovito me zanimala ta umjetna inteligencija, hoće li nas sad prihvatiti kao odgovorne i ravnopravne ili ne? Naravno, sva moja lova isparila je na istraživanja u tom smjeru. Ali iz prve ruke samo ću vam ponoviti:

It's full of stars! ;)

Četvrti skok
I opet sâm. Ljut sam. Na nekog koga sam ni krivog ni dužnog dočekao na pogrešnoj rečenici tog 201 dana, na mojoj već tog jutra pristavljenoj, proključaloj ljutini. Sjedio sam na klupi u parku, odložio nakon razgovora mobilni pored sebe, sve oko mene bilo je premirno i predivno – samo ja nisam. „Jebi se!“ – rekao sam glasno i našao se pred djetetom iste sekunde. U ta dva velika, tamna, širom otvorena i uplašena oka zrcalio se cijeli svemir, sve galaksije i titrave zvijezde, budućnost. Stao sam kao ukopan. A onda kleknuo ispred milog bića svemira i privio je. „Nije tata mislio na tebe, mišu, nije, tata je ljut na nekog drugog, pa mu je izletilo.“ I tim riječima vratio sam se na klupicu. Ovog puta nije mi se vrtilo, ali sam zaplakao. Jer nisam stigao reći ni „oprosti“. Uzeo sam mobilni rukavom brišući suze, ponovio zadnji poziv. Rekao „oprosti“. Sutradan sam dao otkaz. Bio je to prvi put da se skok reflektirao na stvarni život. I povukao poteze. Ma, naravno da sam to bio ja… uz malo guranja.

U međuvremenu
Konačno sam shvatio. Kako sam bio slijep. Ali što s tim? Imao sam neku dječju ideju o kojoj sam iz fore pričao i tu i tamo gnjavio ljude ni sam ne vjerujući da je moguća. Stavio je na facebook i blog, čitao komentare. Sad mi se činila izglednom, sve je išlo prema tome. Bio sam bez posla, nešto novaca je ostalo… pokrpat ću se zanatom, možda instrukcijama, nekako sad lakše prolazim i skoro da vidim kroz sve ovo. Neko vrijeme radio sam skice, zatim ih precizno crtajući prenosio jednu po jednu u kompjutorski jezik. Dizajner u meni nije mi dao dalje dok između svih onih zanatskih radnji za kruh moj svagdašnji nisam došao do rješenja. Kada je svaki djelić našao mjesto, kada je izgledom postala fensišmensi narukvica, znao sam da je prvi dio posla gotov. Za drugi sam trebao ljude koji znaju ono što ja ne znam.
Otišao sam predati papire u patentni zavod. ISTINA je bila registrirana. Prodao sam auto. Posudio novce sa sto strana.

Peti skok
Na sastanku sam. Pokazujem slike, prezentiram. Tvrtka može sve, zna sve što mi treba, jedna je od rijetkih koja može producirati uređaj, ali cijena... uh! Vidim da mi nije uspjela prezentacija, onaj emo dio za smekšavanje sugovornika. Traže iznos koji ne mogu platiti. Ja tražim stanku. Odlazim se osvježiti i popušiti cigaretu. Cjenkanje mi je uvijek nelagodno, ali previše je toga iza mene. Stisnem zube i vratim se na sastanak rečenicom: „Gospodo, molio bih realnu i konačnu cijenu.“ Uslijedi skok. Bez pomaka. Na prvi pogled. A upao sam na sastanak u trenutku kad sam u stvarnom vremenu bio na osvježavanju – nakon prve cijene. Netko od njih spomenuo je brojku, na koju sam rekao „Može!“ Pomalo su bili iznenađeni mojim prisustvom, vjerojatno su kasnije mislili da su me samo izgubili iz vida. „Iskreno, gospodo, s tim možemo.“ – čvrsto sam rekao. Malo su se pogledavali, nakon čega je direktor rekao: „Nisam ovo još doživio, da nas netko uhvati tako nespremne… I iako bez osiguranja u pravilu ne poslujemo… Imate tu cijenu!“ S potvrdom sam se, jedva malo oznojen, vratio na sastanak. U stvarno vrijeme. Cijena više nije bila predmetom diskusije. Pričalo se o funkcionalnostima. Prvi put istina se odmaknula od mene i reagirala na sudionike u skoku. 268 dan.

nastavit će se

Prvi skok
Početkom svibnja bio sam brži od uspinjače. 2 piva, tanjur graha, pa 2 piva i to sve prije 4 sata. Kuha. Tamo negdje iza parlamenta sam se osvrnuo… i prdnuo. Slika se promijenila u trenu. Bio sam na dodjeli diplome. Profesor me samo pogledao – već mi je stisnuo ruku, nije bilo povratka, moja ekipa se raspala od smijeha – i tiho prozborio: „Kolega, jeste vi to… pustili taubeka?“ „Jesam.“ – rekao sam skrušeno priznajući. Istog trenutka bio sam opet iza parlamenta od kud sam i otišao. Uhvatila me mučnina, pa vrtoglavica, koljena su klecnula i lupila o granitnu kocku, sličnu onoj koju je djed postavljao prije zadnjeg svjetskog rata, bol me vratila natrag. Pozvao sam taksi jer nisam mogao hodati. Naravno, naplatio je više nego što je trebao. Na hitnoj sam, za svaki slučaj, prešutio priču o skoku. A i da nisam, mislili bi samo da sam popio koju više jer sam ionako bazdio po alkoholu. Odležao sam svoje nakon kratke operacije meniskusa, u boli zanemarivši skok kao neki čudan spoj s početka… graha i piva.

Drugi skok
67 dana kasnije, znam to točno jer imam papire od hitne, ponovio se skok, obrazac nije. Dugo kupanje nedjeljom, zatim brijanje i sve u onom ležernom sâmsamdoma stanju. Gaće su u ormaru koji na vratima ima veliko zrcalo. U odrazu uvlačim trbuh i pomažem mu rukama sa strane. Mali rez na koljenima jedva je vidljiv, hodam kao i prije. Bicepsi su tu, tricepsi slabi, hmmm i… odjednom ljudi iza mene! Ne, inače nisam sramežljiv, ali automatski sam pokrio Davida. Cvjetni, puno ušminkanih, 11:30 – špica. Vidim tipa s mobilnim i čujem kako opisuje situaciju, neki fotkaju. Propadam u zemlju. Okrenem se prema kiosku znojan od neugode, uhvaćen. Tamo negdje s pogledom prema Ilici… sjetim se Gotovca. On je tom ulicom hodao – gol! Osmijehnem se i dignem ruke u zrak, freeDavidstyle. Krenem prema tipu, pokažem na mobilni. Zbunjeno mi ga je dao. „Halo?“ „112, što se događa?…“ čuo sam s druge strane. „Ovdje Igor! Upravo sam iz svoje sobe došao na Cvjetni!... Ne, ne stanujem u blizini… Da, ma ne, samo sam se stvorio tu!“ Zadnjom rečenicom sam se vratio. Zavrtilo mi se, ne onako jako kao prvi put… Sjeo sam na krevet podigavši noge, čekao da prođe gadan osjećaj, a u zrcalu: „Jebemti, pa tabani su mi zamazani.“ I da, skužio sam – skok je stvaran.

Treći skok
Bio sam opet sâm. Pročitao sam e-mail dosjetku sa sličicom dinosaura koju mi je poslao Radas: „Da nam je Bog želio zabraniti masturbiranje, napravio bi nam kraće ruke.“, umro od smijeha, onako, sâm sa sobom… I našao se na karminama. Znam točno čijim i sa smijehom, razumljivo, nisam bio dobro dočekan. Opet mi je bilo neugodno, ali manje nego prije. Iz mnoštva okrenutih glava, prišao mi je svećenik koji je vodio sprovod. Još uvijek sa smiješkom na licu poslušao sam njegovih nekoliko „nije primjereno“ riječi, no odmah sam krenuo s objašnjenjem i s dijelom „…kraće ruke.“ sam se vratio. Na ekranu je bio isti vic, malčice mi je bilo slabo, nije da sam se još smijao, više kao smješkao. Bio je to 134 dan.

U međuvremenu
Počelo me mučiti sve to. Išlo je nekako… prebrzo. Vodilo me, ali nisam mogao definirati kuda. Zašto prošlost? I uzrok? Sâm sam uvijek. Što sam jeo, pio, gdje bio – nema veze. A svaki povratak je bio brži, kao da sam svaki put pogađao u centar, ali čime? Ponavljanjem stvarnih, prethodnih događaja? Zadnjih rečenica? Nije mi to imalo vezu. Zapisao sam svaki skok do u najmanji detalj, komparirao, razmišljao koliko sam mogao s ovim što mi je priroda dala, a život napunio. I nije išlo.

nastavit će se

nije stvar u ženama, stvar je u muškarcima. on kao muškarac, iako u javnosti i po balkanskim mjerilima (a drugim mjerilima i ne pripada – nit je bio u vojsci nit ima porodicu), nije dokazan, trebao bi to znati. kad već zna za štrace i tko su one i kako se do njih dolazi. čitao sam to na nekom portalu i bilo je i nešto lijepih riječi na račun žena, ali kud s ovim završi?

pa muškarci su prave štrace, spremni izjaviti ljubav, obećati brak, popravljanje demografske slike i svašta i onda žena sva sretna, uzbuđena i bez tjelesne predigre, zapravo naviknuta na predigru riječima stvori sliku pravog. ona tada ipak popusti pred svim zavjetima koje je u sebi položila majci, ocu, nerazočaranju učenog…

ali nije ni to potpuna istina. istina je da se srce nešto uzlupa, pa se krv preseli u vitalne organe, što dokazano nije mozak... jedno oh, jedno ah i gotova stvar, jebeš ga.

ali nije ni to istina, potpuna. obratio se vjernicama, pa bih onako laički, barem ja sam sebe – koji nit sam profesor, nit držim predavanja djeci ni odraslima – pitao: gdje sam jebeno pogriješio? kako to da je uz sve moje napore sve više mladih žena u „traženju pravog muškarca preko kreveta“?

to su prva pitanja koje postavljam.

spomenuo on i „zadnje vrijeme“, nemojte me hvatati za riječ, ali tako nekako su napisali na tom portalu, znači u „zadnje vrijeme“ žene isprobavaju muškarce kako bi se na kraju odlučile koji će biti OK. jebate, pa za nešto kupit na taj način treba vremena… i proba. znam ja kad odem kupit hlače, probam – ne valja, pa onda opet i opet i nikako… onda hodam 3 godine u jednim te istim dok se ne raspadnu. OK nije potpuna analogija, ali teško je i u ovom banalnom primjeru. a i ja sam možda izbirljiv u tom pogledu. ali ne zaboravimo i sve one neodlučne, možemo samo zamisliti kako je tek njima… ajd, vratimo se na zadnje vrijeme.

drugo pitanje, sasvim nebitno (na prvi pogled) od kojeg godišta to kreće?

sigurno ne od godišta majke. ehehehej, nemojmo sad biti blesavi. majka je svetica. svaka. u očima svoje djece. zato nećemo pitati što je njegova majka radila prije braka, niti ćemo pitati što je moja majka radila prije braka, ili nedajbože nekog blogera nego ćemo štracom proglasiti sve one mlade/srednje/stare neudane cure koje traže… ili se traže. Jebeno.

a muškarca ni rječju nećemo taknuti.

jer zna se tko treba biti bog i batina u kući.

kod mene je Božica.

ne, nije joj to ime ;)